Pisac: Ivan Kušan

Mjesto radnje: Zagreb i Pariz

Vrijeme radnje: Ljeto

Sadržaj

Čitava priča romana odvija se u stvarnosti, no veći dio priče opisuje Kokov san. Zlatko priča Koku o prošlogodišnjim događajima u Parizu. Koko i Zlatko su trebali zajedno otputovati u Pariz, no Koko se razbolio. Zaspao je i tada počinju njegove avanture, koje se na sreću događaju samo u snu. San počinje njihovim dolaskom u Pariz gdje se susreću sa slikom "Mona Lisa", koja je vrlo skupo umjetničko djelo. Sve je bilo dobro dok Koka nisu oteli Jean i Michel. Oni traže otkupninu za oslobađanje. Zlatko ih želi prevariti, ali ne uspijeva. Otmičari su oteli i Zlatka i sliku. No, ipak su se na prijevaru uspjeli osloboditi te pobjeći na Eiffelov toranj. Koku i Zlatku s Eiffelovog tornja ispada "Mona Lisa" . Svi su se željeli domoći slike. Ispred Somaisove kuće raspravljalo se gdje je prava slika i tko je krivac u cijeloj toj priči. Nakon rasprave Koko se probudio i shvatio da je to bio samo san.

Likovi

Glavni likovi:

Koko je dječak koji je sanjao o putu u Pariz. On je visok, nestašan, snalažljiv i naivan. Koko je pun pustolovina pa će tako upasti u jednu s "Mona Lisom".

Zlatko je Kokov prijatelj koji skupa sa Kokom upleće nos tamo gdje mu nije mjesto. Zlatko se pravi važan sa svojim pričama o Parizu kojima plaši Koka.

Ivan Kušan - Bogalj zapravo je naš pisac koji ulazi u roman i sve ga više zapliće. Zapravo, kad ne bi bilo njega "Koko u Parizu" bio bi slikovnica. Ivan Kušan je sveznao, dobar je, ima povez na oku i drvenu nogu.

Sporedni likovi: Slikar Poklepović zvani Pokle, Marie Clever, Marcel Clever, Kastarida Somais, Nikolas Somais, Charls, Fredrich, Jean, Michel, Alles Worson.

Naziv djela: " KOKO U PARIZU "

Pisac: Ivan Kušan, akademski slikar, književnik i prevodioc. Roðen je 1933. godine u Sarajevu, a od 1939. godine živi u Zagrebu, gdje se i školovao. Piše romane i novele za djecu i odrasle, te

drame, kritike, filmske i TV - scenarije. Poznat je i po prevoðenju sa engleskog, francuskog i

ruskog jezika. Najpoznatija djela za djecu i omladinu su mu: "Koko u Parizu", "Ljubav ili smrt",

"Zagonetni djeèak", "Domaæa zadaæa", "Uzbuna na Zelenom Vrhu", "Koko i duhovi", a od

djela za odrasle znaèajnije su mu knjige: "Razapet izmeðu", "Zidom zazidani", "Toranj" i

"Trenutak unaprijed". Napisao je niz TV - scenarija prema vlastitim djelima i dobitnik je gotovo

svih književnih nagrada za djeèju i omladinsku književnost. Bio je i nosioc hrvatske kandidature

za Andersenovu nagradu, najveæu svjetsku nagradu za djeèju književnost. Mnoge svoje knjige sam je ilustrirao.

Vrijeme radnje: Sedamdesetih godina prošlog stoljeæa.

Mjesto radnje: Poèetak i završetak radnje odvija se u Zagrebu, dok se radnja odvija u Parizu.

Likovi: Koko, trinaestogodišnjak iz Zagreba, pravog imena Ratko Miliæ. U njegovj glavi rodio se san iz kojeg proizlazi èitava radnja. Koko ne voli uèiti, a ni kupati se. Èesto se èeška lijevom rukom iznad desnog uha, a od jela jako voli punjenu papriku. Iako nije osobito hrabar, ne bježi ni od najgorih sitiuacija. Želi da mu se prijatelji dive kao hrabrom i domišljatom djeèaku, a ne da ga

drže kukavicom i slabiæem.

Zlatlo je Kokov prijatelj. Naèitan je i pun znanja. Dobro pozna Pariz, a u njegovom opisivanju

jako pretjeruje. Koko mu slijepo vjeruje, jer je zadivljen njegovim svekolikim znanjem. Zlatko je

bistar i domišljat djeèak i nadasve veliki prijatelj.

Koko i Zlatko glavni su likovi prièe. Osim njih tu su još Merie i Katsarida, kæi uglednog novinara i sin bogatog brodovlasnika. Negativci Jean i Michel koji se žele proslaviti nekim "velikim" djelom i njihovo oèevi, nespretni brijaèi, zapravo agenti osiguravajuæeg društva Frederic i Charles. Zlatkov ujak, slikar Poklepoviæ zvani Pokle. Otac od Merie , Marcecel , pomalo umišljeni novinar, reditelj Worson i brodovlasnik Somais predstavnici su imuènijeg sloja Pariza.

Bogalj sa drvenom nogom tajanstvena je liènost u romanu,pojavljuje se kad je najpotrebnije i na kraju se ispostavlja da je to sam Kušan.

.

IVAN KUŠAN:

KOKO U PARIZU

Mjesto radnje: Zagreb i Pariz

Vrijeme radnje: Ljeto

Ideja:

Nikad ne treba ništa skrivati jer se sve sazna.

Likovi: Koko, trinaestogodišnjak iz Zagreba, pravog imena Ratko Miliæ. U njegovj glavi rodio se san iz kojeg proizlazi èitava radnja. Koko ne voli uèiti, a ni kupati se. Èesto se èeška lijevom rukom iznad desnog uha, a od jela jako voli punjenu papriku. Iako nije osobito hrabar, ne bježi ni od najgorih sitiuacija. Želi da mu se prijatelji dive kao hrabrom i domišljatom djeèaku, a ne da ga

drže kukavicom i slabiæem.

Zlatlo je Kokov prijatelj. Naèitan je i pun znanja. Dobro pozna Pariz, a u njegovom opisivanju

jako pretjeruje. Koko mu slijepo vjeruje, jer je zadivljen njegovim svekolikim znanjem. Zlatko je

bistar i domišljat djeèak i nadasve veliki prijatelj.

Koko i Zlatko glavni su likovi prièe. Osim njih tu su još Merie i Katsarida, kæi uglednog novinara i sin bogatog brodovlasnika. Negativci Jean i Michel koji se žele proslaviti nekim "velikim" djelom i njihovo oèevi, nespretni brijaèi, zapravo agenti osiguravajuæeg društva Frederic i Charles. Zlatkov ujak, slikar Poklepoviæ zvani Pokle. Otac od Merie , Marcecel , pomalo umišljeni novinar, reditelj Worson i brodovlasnik Somais predstavnici su imuènijeg sloja Pariza.

Bogalj sa drvenom nogom tajanstvena je liènost u romanu,pojavljuje se kad je najpotrebnije i na kraju se ispostavlja da je to sam Kušan.

Analiza glavnih likova:

Koko

Koko je dječak koji je sanjao o putu u Pariz. On je visok, nestašan,

snalažljiv i naivan. Koko je pun pustolovina pa će tako upasti u jednu s

„Mona Lisom“.

Zlatko

Zlatko je Kokov prijatelj koji skupa sa Kokom upleće nos tamo gdje mu

nije mjesto. Zlatko se pravi važan sa svojim pričama o Parizu kojima plaši

Koka.

Ivan Kušan  - Bogalj

Ivan Kušan ili kako su ga likovi smatrali Bogaljem zapravo je naš pisac

koji ulazi u roman i sve ga više zapliće. Zapravo, kad ne bi bilo njega

„Koko u Parizu“ bio bi slikovnica. Ivan Kušan je sveznao, dobar je, ima

povez na oku i drvenu nogu.

Sporedni likovi:

Slikar Poklepović zvani Pokle, Marie Clever, Marcel Clever, Kastarida

Somais, Nikolas Somais, Charls, Fredrich, Jean, Michel, Alles Worson

Analiza likova:

Koko

Trinaestogodišnjak iz Zagreba, pravog imena Ratko Milić. U njegovj glavi

rodio se san iz kojeg proizlazi čitava radnja. Koko ne voli učiti, a ni kupati

se. Često se češka lijevom rukom iznad desnog uha, a od jela jako voli

punjenu papriku. Iako nije osobito hrabar, ne bježi ni od najgorih

situacija. Želi da mu se prijatelji dive kao hrabrom i domišljatom dječaku,

a ne da ga drže kukavicom i slabićem.

Zlatko

Zlatko je Kokov prijatelj. Načitan je i pun znanja. Dobro pozna Pariz, a u

njegovom opisivanju jako pretjeruje. Koko mu slijepo vjeruje, jer je

zadivljen njegovim svekolikim znanjem. Zlatko je bistar i domišljat dječak

i nadasve veliki prijatelj.

Koko i Zlatko glavni su likovi priče. Osim njih tu su još Marie i Katsarida,

kći uglednog novinara i sin bogatog brodovlasnika.

Koko i Zlatko glavni su likovi priče. Osim njih tu su još Marie i Katsarida,

kći uglednog novinara i sin bogatog brodovlasnika.

Negativci Jean i Michel koji se žele proslaviti nekim "velikim" djelom i

njihovi očevi, nespretni brijači, zapravo agenti osiguravajućeg društva

Frederic i Charles.

Zlatkov ujak, slikar Poklepović zvani Pokle.

Otac od Marie, Marcel, pomalo umišljeni novinar, redatelj Worson i

brodovlasnik Somais predstavnici su imućnijeg sloja Pariza.

Bogalj sa drvenom nogom tajanstvena je ličnost u romanu, pojavljuje se

kad je najpotrebnije i na kraju se ispostavlja da je to sam Kušan

IVAN KUŠAN:

KOKO U PARIZU

Bilješke o piscu:

Ivan Kušan, akademski slikar, književnik i prevodioc. Rođen je 1933.

godine u Sarajevu, a od 1939. godine živi u Zagrebu, gdje se i školovao.

Piše romane i novele za djecu i odrasle, te drame, kritike, filmske i TV

scenarije. Poznat je i po prevođenju sa engleskog, francuskog i ruskog

jezika. Najpoznatija djela za djecu i omladinu su mu: "Koko u Parizu",

"Ljubav ili smrt", "Zagonetni dječak", "Domaća zadaća", "Uzbuna na

Zelenom Vrhu", "Koko i duhovi", a od djela za odrasle značajnije su mu

knjige: "Razapet između", "Zidom zazidani", "Toranj" i "Trenutak

unaprijed". Napisao je niz TV scenarija prema vlastitim djelima i dobitnik

je gotovo svih književnih nagrada za dječju i omladinsku književnost. Bio

je i nosioc hrvatske kandidature za Andersenovu nagradu, najveću

svjetsku nagradu za dječju književnost. Mnoge svoje knjige sam je

ilustrirao.

Tema:

Kriminalističko-pustolovna, zamršena priča o nestanku najpoznatije slike na svijetu i njen pronalazak uz niz smiješnih i opasnih dogodovština.

Tema: Kriminalistièko-pustolovna, zamršena prièa o nestanku najpoznatije slike na svijetu i njen

pronalazak uz niz smiješnih i opasnih dogodovština.

Ideja:

Slika Mona Lise je glavni razlog zbog kojeg su svi likovi u romanu nastojali

poput pustolova i kriminalaca doći do te slike i na lak način se obogatiti.

Prijateljstvo i odanost prijatelju u najtežim situacijama, pa èak i po cijenu vlastitog života. Poštenje i otpor prema svakoj vrsti kriminala.

Nikad ne treba ništa skrivati jer se sve sazna.

Bilješke tijekom čitanja:

 - Trinaestogodišnji Ratko Milić, zvan Koko, Zlatko Brnčić, Zlatkov

   ujak(Pokle), Marie Clever, Alles Worson, Marcel Clever, Nikolas Somais,

   Katsarida, papagaj Cesar, Maurice, Frederic, Charles, Jean, Michael,

   pisac

 - Koko i njegov prijatelj Zlatko spremaju se u Pariz u goste Zlatkovu

   ujaku, slikaru Poklepoviću, zvanom Pokle

 - Koko uči francuski jezik

 - Zlatko plaši Koka da se u Parizu otimaju dječaci njihovih godina, svuda

   vrebaju snajperisti, bogalji imaju ugrađene strojnice, slijepci pucaju po

   prolaznicima

 - Koko sav prestrašen od Zlatkovih priča ipak sretno sa Zlatkom dolazi u

   Pariz

 - Slikar Poklepović, zvani Pokle, odvodi ih u svoj čudan stan i pokazuje

   sliku Mona Lise

 - Marie Clever, kći poznatog francuskog novinara Marcela Clevera, ljuta je

   na tatu što je nije poveo sa sobom k režiseru Worsonu koji je u Parizu

   snimao film o krađi Mona Lise

 - Nikolas Somais želi svom sljedećem brodu dati ime Mona Lisa po

   čuvenoj slici

 - Katsarida Somais, prijatelj Marie Clever

 - Koko bježi za lopovima u crvenom automobilu

 - Jean i Michel otimaju Koka

 - Zlatko uzima sliku Mona Lise kako bi je dao u zamjenu za Koka

 - Jean i Michel otimaju Zlatka i sliku

 - Za sliku Mona Lise Jean i Michel traže 10 milijuna franaka od gospodina

   Somaisa

 - Koko i Zlatko zajedno sa slikarom pobjegnu autobusom

 - Marie Clever i Katsarida Somais prate Koka i Zlatka

 - Bogalj (pisac Kušan) razgovara sa slikarom Poklepovićem

 - Slika Mona Lise nije original

 - Charles i Frederic traže sliku kod gospodina Somaisa

 - Jean, Michel i gospodin Alles Worson kod gospodina Somaisa

 - Zajednički susret sviju kod gospodina Somaisa i spoznaja da nitko nije

   "pravi lopov"

 - Koko odlazi stepenicama do prijatelja i trči, trči, beskonačno trči

 - Koko se probudi jer to je bio san i odluči sanjati što više tako lijepih

   snova

Kratki sadržaj:

Na početku romana saznajemo da Koko s prijateljem Zlatkom putuje u

Pariz, gdje živi Zlatkov ujak Poklepović, slikar kojeg Francuzi zovu

Pokle. Prije odlaska u Pariz, Zlatko, koji je već bio u Parizu, pričao je Koku

strašne priče o Parizu, pa ga je zastrašio. Prestrašeni Koko ipak sa

Zlatkom sretno avionom dolazi u Pariz gdje ih dočekuje Zlatkov ujak slikar

Poklepović.

Slikar Koka i Zlatka odvodi u svoj skroman stan, gdje im pokazuje čuvenu

sliku Mona Lise. Prvi izlazak u Parizu bio je u brijačnicu, iako je Koko htio

vidjeti poznate znamenitosti grada Pariza. Koko je primijetio neke

nepoznate osobe koje bježe preko terase u crvenom automobilu pa ih je

pratio, ali se nažalost izgubio. Dječaci Jean i Michel željni avanture otmu

Koka misleći za njega dobiti otkupninu. Koko im je rekao da je siromašan i

spomenuo je sliku Mona Lise. Jean i Michel traže od Zlatka da im za otkup

Koka donese sliku. Zlatko je donio sliku, ali su i njega oteli. Koko i Zlatko

uspiju pobjeći otmičarima noseći sa sobom sliku. Djevojčica Marie Clevere,

kći poznatog novinara i njezin prijatelj Katsarida Somais, sin bogatog

brodovlasnika, prate Koka i Zlatka. Katsarida je smatrao da njegov otac

želi na svome brodu imati sliku Mona Lise, a Marie je iz očevih članaka

saznala da je slika nestala. Slikar Pokle trebao je sliku donijeti na

snimanje filma "Slika za milijardu", ali kako je slika nestala, on se htio

baciti s Eifelovog tornja.

U potrazi za slikom Mona Lise svaki od likova odlazi najprije u stan slikara

Poklea, a nakon toga u stan gospodina Somaisa, gdje svatko iznosi svoj

razlog zbog čega je htio tu čuvenu sliku. Zajednički prijatelj, bivši bogalj,

želio je razgovarati s Kokom, pa je on trčao beskrajnim stepenicama i

probudio se.

Sve to je u stvari bio san dječaka Koka koji je pod utjecajem Zlatkovih

priča bio jako uzbuđen i prestrašen, uhvatila ga je groznica i utonuo je u

duboki san.

Dojam o djelu:

Roman Koko u Parizu mi se sviđa zato što je u njemu opisan san dječaka

Koka. Koko sanja da se nalazi u Parizu sa prijateljem Zlatkom, da je Mona

Lisa ukradena, no ipak se na kraju probudi i dozna da je sve to samo san.

Knjiga je i vrlo smiješna i pomalo napeta.

Nasmijalo me kad je u poèetku prièe Zlatko prièao Koku o Parizu.

Rastužilo me kad su Koka oteli i tražili otkupninu za njegovu glavu.

U pukušaju iole ozbiljnijeg recipiranja
misaonih i idejnih premisa proklamovanih
U romanu HADŽI MURAT, romanu koji
stoji kao posljednji u nizu impresivnog
Tolstojevog književnog opusa. Nemoguće
je ignorirati njegovu historijsko-političku
pozadinu; onu na kojoj je, u idejno
estetskom smislu. Veliki pisac izgradio
cjelokupnu literarnu arhitektoniku ovog
čudesno lijepog književnog djela.
Višedecenijski, a danas već i višestoljetni
otpor Čečenskog naroda ruskoj
ekspanzionističkoj politici.
Pobudio je u Tolstoju veliko zanimanje, a
samu je temu pisac obradio snažno,
nadahnuto. Stilski besprijekorno i,
sukladno tadašnjim prilikama u carskoj
Rusiji, mora se priznati, veoma smjelo. ....!

Lav Tolstoj je rođen 1828.godine.Potiče iz stare aristokratske(grofovske) porodice , ali nije držao ni do aristokratskog porekla,ni do aristokratskih prava-uvek je bio naklonjen narodu,voleo ga,trudio se celog života da mu pomogne.

Rođen je na grofovskom imanju u Jasnoj Poljani,tu je proveo najveći dio svoga života,umro je na željeznickoj stanici Astapovo posto je od kuce bio krenuo po nevremenu,u osamdeset drugoj godini.Ljubav prema ljudima je njegova najbitnija osobina,posebno ljubav prema obicnom čoveku iz naroda,prema seljaku kmetu,prema ruskom narodu.Napustio je studije ,dosao u Jasnu Poljanu i poceo da se bavi imanjem. Oslobađao je svoje kmetove,delio im zemlju,pomagao ih,podigao skolu za seljačku decu,pisao knjige-pedagoski rad bio je jedna od njegovih preokupacija.Bio je stalno protiv nepravde i siromastva,ličnim primerom pokazao je kako treba brisati staleske razlike.Zbog takvih stavova dosao je u sukob sa plemstvom,vlastima,crkvom i porodicom.On je ozlojađe nepodnosljivim razlikama u drustvu:na jednoj strani su oni koji gladuju, na drugoj su oni koji skoro nista ne rade a žive u izobilju:"Okupili se zločinci koji su opljačkali narod, nakupili vojnika i sudija da štite nihovu orgiju, i-piruju.Narodu ne ostaje drugo nego da opljačkano uzme nazad".

On pise članke i traktate o aktuelnim drustvenim pitanjima :Pa sta da radimo,O gladi,U čemu je moja vera.Godine 1908.pise traktat ne mogu da ćutim.Roman vaskrsenje je konačan obračun sa vlašću,plemstvom i crkvom.Crkva ga je isključila iz svojih redova i anatemisala ga.Radnici jedne moskovske fabrike poslali su mu poklon sa posvetom:"Vas je zadesila sudbina mnogih velikih ljudi,koji idu ispred svog veka.I ranije su ih spaljivali na lomačama,uništavali u tamnicama i progonstvu.Neka vas isključuju iz čega hoće i kako hoće fariseji-vladike.Ruski ljudi će se uvek ponositi vama,smatrajući vas svojim,velikim,voljenim.Pet hiljada ljudi se slilo u Jasnu Poljanu da isprati Lava Tolstoja koji je sahranjen ,po njegovom zaveštanju,bez obreda, u običnom drvenom sanduku, u Zabranu, omiljenom mestu svoga detinjstva.

Tolstoj je za života stekao svetsku slavu.Počeo je da piše u 24.godini i za šezdesetak godina stvorio je obiman književni opus:jubilarno izdanje celokupnih Tolstojevih dela(1928-1958)obuhvata 90 tomova.Neka dela:Autobiografska proza: Detinjstvo(1852), Dečaštvo(1855), Mladost(1857); pripovetke: Sevastopoljske priče(1855), Smrt Ivana Iljiča(1886); romani: Porodična sreća(1859), Kozaci(1862), Rat i mir(1869), Ana Karenjina(1877), Vaskrsenje(1899), Hadži Murat(1912); drama:Živi leš(1904)

Lav Nikolajevič Tolstoj rođen je u mjestu Jasna Poljana u pokrajini Tula kao četvrto od petero djece. Njegova obitelj bila je plemićkog porijekla. Naime, titulu grofa njegovim precima dodjelio je u 18. stoljeću osobno Petar Veliki. Tolstojevi roditelji umrli su dok je još bio dijete pa su ga stoga odgojili i za njega se brinuli rođaci. Možda i zbog toga njegov život obilježen je brojnim ljubavnim vezama stoga ćemo u ovoj biografiji najveću pažnju posvetiti upravo tom aspektu njegovog života.

Polazeći u prikaz njegovog sentimentalnog života kronološkim redom zapažamo da je već u svojoj osmoj godini vatren i osjetljiv, upoznao nježnost i gorčinu ljubavi. Bila je to ljupka devetogodišnja Sonječka Kološin. Pored nje, plavuše baršunastih očiju, osjećao je duboku radost i savršenu sreću. Kad je bio daleko od nje dovoljna mu je bila i sama pomisao na nju pa da mu se oči napune suzama. Kasnije je osjetio ljubav prema maloj Ljubovi Isljenjevoj koja je stanovala u susjedstvu. Divio joj se mnogo, ali je bio strašno ljubomoran kada je ona poklanjala svoju pažnju drugome. Jednog dana, vidjevši je kako s balkona razgovara s nekim dečkom u bijesu ju je udario tako snažno da je pala s balkona. Zbog toga je Ljubova šepala više godina. Ono što je zanimljivo jeste da će mu ona kasnije postati punica. U svojoj 18. godini počinje mnogo patiti zbog svoje ružnoće - širokog nosa, debelih usana i sivih malih očiju. U prisustvu žena postaje stidljiv i zbunjen.

Tolstojeva supruga Sofia Andreevna Tolstoj i kći Alexandra Tolstoj

Ali aristokratsko porijeklo i mogućnost kretanja po mondenskim skupovima davalo mu je privilegije da upozna ženski svijet poput Don Juana. U to vrijeme često je zamišljao da je zaljubljen, bilo je dovoljno samo da sretne neku ženu. Prvo je bio zaljubljen u Aleksandru, sestru svoga prijatelja, zatim u jednu udanu ženu, pa nakon toga u nasmijanu Zinaidu, prijateljicu svoje sestre Marije. Mada je bio osjetljiv prema ljepoti Zinaide cijenio je njenu blistavu inteligenciju, humor i sklonost ka poeziji. Najviše je volio s njom voditi duge i beskrajno strasne razgovore. Međutim stvarnost nije bila tako uzvišena. Razdiran snažnom i vatrenom senzualnošću prepustio se porocima. Udvarao se damama, spavao sa sobaricama. Tako je zavolio mladu i lijepu šesnatestogodišnju sluškinju. Naslutivši tu avanturu njegova tetka je otjerala tu malu ljubavnicu, koja je propala i ubrzo umrla tragičnom smrću.

Obuzdavši svoja čula pisao je u svom dnevniku: Treba gledati na društvo žena, kao na neprijatan dio društvenog života i držati se što dalje od njih. Tko nam u stvari otkriva senzualnost, neosjetljivost, lakomislenost i mnoge druge poroke ako ne žene. Nije dugo trajao taj njegov povučeni život. Često ga je prekidao periodima vesele razuzdanosti i neurednim životom, odlazeći na partije zadovoljstva kod svog brata Sergeja, čija je kuća uvijek bila puna lijepih Ciganki. I tako polako otkriva porok po porok. Prvo alkohol, a zatim kocku na kojoj će izubiti veliki dio posjeda i nekoliko kuća. Ona će ga držati godinama. Boraveći zimi u Moskvi i Petrogradu najčešće je završavao svoje večeri kod Cigana, s prijateljima i djedom svoje buduće žene. Napuštajući balove i šarmantne djevojke, odlazio je u krčme po predgrađima Petrograda. Krčme pune Ciganki, šampanjca, svađa, polupanih čaša, glazbe, pjesme bile su za Tolstoja nezaboravne. Tu upoznaje voljenu Kaću - inače pjevačicu koja mu se nije skidala s krila. Ako se može vjerovati njegovom dnevniku - samo dva dana poslije njegove zakletve kako više neće ići k ženama, nije mogao odoliti. 20. XII. 1850; loš dan; bio sam kod Cigana. 28... kod Cigana; 29. zaista živim kao pravi gad... Uvečer pišem pravila života, a zatim odlazim kod Cigana! Vrativši se balovima i mondenskim skupovima, uobražava da je zaljubljen u jednu ženu iz visokog društva, i to u kneginju Ščerbotovu. Iz tog vjerovanja, nešto kasnije, nastati će Priča jučerašnjeg dana. U vrijeme dok je bio na Kavakazu artiljerac, stari Kozak Jepuška, pijanica kod koga je stanovao, nalazi mu nježnu divljač - tatarske djevojke, za koje se počeo veoma interesirati. Svakodnevno ih poziva u svoj šator. Volio je čar tih kosookih divljakuša, njihove svijetle oči, tanke vitke članke, struk. Tako je sreo Marenjku, ljepšu i pošteniju od prethodnih. Ona je postala Marija u njegovom romanu Kozaci. Toliko se zagrijao da je odustao od svog najomiljenijeg hobija - lova, samo kako bi mogao s njom dugo šetati. Iako je bio zaljubljen nije pomišljao ovu kavakasku idilu uresiti brakom. Kako je često premještan tako se rađaju mnogobrojne avanture s lijepim gošćama po toplicama u tim krajevima. U toku ljetnog boravka u Pjatigorsku upoznaje Teodorinu koja se u njega zaljubljuje. Ona me strašno uzbuđuje, zapisao je. Romansa započeta prije šest tjedana završila je kao i mnoge prije nje. Vrativši se u Moskvu prepušta se mnogobrojnim zadovoljstvima glavnog grada. Jedan njegov suborac, zapisao je: Nestajao bi na jedan ili dva dana, a zatim bi se vratio kao zabludjeli sin, namrgođen, oslabio, pokajnički. Pričao bi sve: kako je bančio, kockao, vodio ljubav... Ukratko čudan tip...

Bilo je dana kada se predavao manje bezazlenim razonodama i odlazio u javne kuće. Poslije jedne takve noći u orgijanju uz lošu glazbu, sir, rakiju, dernjavu i djevojke, postavio je sebi pravilo (po tko zna koji put): da nikad više neće prekoračiti prag krčme ili javne kuće. Jednog dana posjetio je svoju prijateljicu iz djetinstva, Ljubovu Isljenjevu, koju je prije 20-ak godina u napadu ljubomore bacio s balkona. Bila je udana i imala je tri prekrasne kćerke. Kako je volio djecu igrao se s njene tri djevojčice: Večerali smo kod Ljuboške, sada, Bersove. Djeca su nas posluživala za stolom. Kako su te djevojčice ljupke, vesele! A zatim smo se šetali i igrali preskakanja. Šest godina kasnije jedna od tih ljupkih djevojčica, desetogodišnja Sonja, postaće njegova supruga. U Moskvi je imao jedan drugi susret. Flertovao je sa sestrom svog prijatelja, Aleksandrom.

Tolstojeva soba

Bila je udana i postala kneginja Aleksandra Obelenska. Susret s njom ostavio je snažan dojam. Nastavili su flert, ali sada već mnogo strasnije. Vrativši se u svoje rodno mjesto Jasnu Poljanu rađa se idila koja će dugo potrajati, s Valerijom - prvom susjedom. Imao je ozbiljne namjere oženiti se s njom. Sve to nije mu smetalo da nekoj od bezbrojnih seljanki na njegovom posjedu da znak da dođe u sjeno, jer ga je više nego ikad mučila pohotljivost. I s Valerijom je prekinuo, ne baš elegantno - jednim pismom i bijegom u Pariz. Tamo posjećuje pripadnike, tada mnogobrojne, ruske kolonije gdje upoznaje mladu kneginju Livov. Jedno vrijeme zanosi se ženidbom s njom. Ali redaju se poznanstva: gospođica Fitz-James, čije su ga noge obarale; pa jedna umiljata dama s velikim grudima... Volio je lutati ulicama Pariza gdje je jednom prilikom sreo ženu koja ga je do te mjere uzbudila da ju je pratio satima.

U Ženevi upoznaje kćerke svog rođenog djeda, Elizabetu i Aleksandru Tolstoj. Aleksandra, stara 39 godina imala je lijepe oči, topao glas, prefinjen ukus, izvanrednu učtivost i takt dvorskih ljudi; ukratko sve osobine koje je Tolstoj cijenio. Bila je u prisnoj vezi s Dostojevskim i Turgenjevim. Ovo prijateljstvo ubrzo se pretvorilo u jednu jaku sentimentalnu vezu. U to vrijeme, po engleskom receptu, bilo je normalno da se netko zabavlja s rođenom tetkom. Pored nje je, kad god bi to bilo potrebno, zaboravljao lakomislenu Valeriju.

Ah kad bi Aleksandra bila deset godina mlađa, sigurno bih se oženio. - zapisao je u svoj dnevnik. Dosta dugo ostati će prijatelji i četo će se dopisivati. U Ženevi je imao kraće sentimentalne veze s izvjesnom Engleskinjom Dorom i jednom bucmastom i veselom sluškinjom. Mondenska i seoska zadovoljstva ipak nisu mogla prikriti prazninu njegova života. Sve češće je bio opsjednut mislima o ženidbi. Nakon dugih i čestih odlazaka kod nekadašanje ljubavi iz djetinstva - Ljubuške, Tolstoj, sada već ozbiljan grof u srednjim godinama, s ugledom već poznatog pisca očarava njene već odrasle kćerke. Sve su bile lijepe. Najstarija, pravilnih crta lica, hladne ljepote, samouvjerena, inteligentna i zainteresirana za književnost zvala se Liza. Sonja je bila bez sumnje najljepša i veoma nadarena za umjetnost. Najmlađa Tanja, još je bila na granici djetinjstva i ozbiljnosti. U prvo vrijeme, pažnju je poklanjao Lizi, tako da su i ona i njeni roditelji bili uvjereni da Tolstoj dolazi zbog nje.

Kasnije je Tolstoj otkrio svoje simpatije prema Sonji. Tako će doći i do prosidbe. Saznavši da grof traži Sonjinu ruku Liza je briznula u plač i bijesno je savjetovala sestri da ga odbije. Ne slušajući je Sonja, sve sretna, ipak je pristala. Na Sonjinim zarukama Liza je teška srca zagrlila svog, budućeg šogora. Pred vjenčanje, na Sonjino inzistiranje da pogleda njegov dnevnik Tolstoj je bez ikakvog otpora pristao. Mlada i naivna, ne poznavajući život, pod perom tog čovjeka od 35 godina koji će za koji dan postati njen suprug otkriva najbrutalniju i najgrublju stranu njegovog života. Najviše ju je pogodilo što je njen zaručnik daleko od oličenja junaka iz legende koju je ona sebi stvorila, tijekom posljednja tjedna prije braka doživljavao s nekom seljankom vražje seksualne strasti. Njena ljutnja prerasla je u neizvjesnost kada se na dan vjenčanja mladoženja nije pojavljivao. Sa zakašnjenjom od nekoliko sati stigao je i brak je sklopljen. Može se reći da je u to vrijeme njihova ljubav bila jaka i obostrana. Međutim jedna tako snažna ljubav morala je platiti svoj danak ljubomori. Sonja je neprekidno mislila na žene koje je Lav volio ili poznavao prije nje.

Naročito je mrzila Aksinju, kojoj je dao jednog sina, tu prostu i debelu seljanku, tri godine ljubavnicu njenog muža. Jednog dana ju je prepoznala među seljankama koje su bile pozvane da izmjene pod u kući. Krv joj je uzavrela i nastale su scene koje je Tolstoj mrzio iz dna duše. Pomisao na muževljevu nevjeru s Aksinjom, ili nekom drugom seljankom, proganjala ju je. Prerušavala se u seljanku, navukla maramu na oči i išla za njim cestom kako bi vidjela da li će je pozvati da pođe s njim u šumarak.

Tlostojev grob u Yasnaya Polyana

Sonjina mlađa sestra Tanja često je dolazila na njihovo imanje. U to vrijeme, koje se može nazvati vremenom Tolstojeva stvaralaštva,Tanja je imala velikog utjecaja. Pisac je volio dugo pričati s ljupkom Tanjom. Slušajući je pisac je mislio na Natašu Rostovu iz njegovog budućeg romana Rat i mir. Bilježio je njena osjećanja, pokrete, kratku prošlost. Kad je Sergej, stariji Tolstojev brat ponudio ruku Tanji, Sonja se naročito radovala jer je bila ljubomorna na svoju sestru čije je društvo njen muž i previše volio. U to vrijeme imao je jednu šarmantnu sekretaricu koja mu je mnogo pomagala u njegovu radu, ali na Sonjino inzsitiranje da je otpusti Tolstoj je popustio kako se ne bi prepirao. Koliko god je Sonja bila ljubomorna, Tolstoj je bio još više. Ona još uvijek relativno mlada, srela je nekadašnjeg obožavatelja - mladog poručnika Polivanova, koji je bio veoma nestrpljiv. Erupcija bolesne Tolstojeve ljubomore dostigla je kulminaciju, ljubomora se graničila sa sujetom. Kako su godine njihova braka prolazile oni su se sve više međusobno udaljavali. Oboje su se osjećali odvojenim i usamljenim. Tolstoj joj nije imao što prebaciti ali je sve manje tražio njeno društvo. U to vrijeme hvata ga manija bježanja od svoje supruge. Sonja sada već u godinama, majka trinaestoro djece, biva sve nervoznija. Pored ove histerične žene Tolstoj će ipak ostati samo zahvaljujući djeci. Ipak pred kraj života pobjeći će od nje i završiti na nekoj maloj ruskoj seoskoj željničkoj stanici Astopov, svoj veoma buran život 7. studenog 1910. godine zbog upale pluća. Sonja će tada primiti telegram u kojem će pisati samo: Umro Tolstoj. U bivšem Sovjetskom Savezu objavljena zbirka njegovih djela sadrži 90 svezaka.

• Djetinjstvo (1852
• Dječaštvo (1854)
• Mladost (1856)
• Sevastopoljske pripovijetke (1855-1856)
• Obiteljska sreća (1859)
• Kozaci (1863)
• Polikuška (1863)
• Rat i mir (1864-1869)
• Otac Sergije (1890-1898)
• Ana Karenjina (1873-1877)
• Smrt Ivana Iljiča (1884-1886)
• Vlast tame (1886)
• Plodovi prosvjete (1886-1889)
• Kreutzerova sonata (1888)
• Gospodar i sluga (1895)
• Uskrsnuće (1889-1899)
• Živi leš (1900)
• Hadži Murat 1896-1904)

Čečenija je ruski naziv pa stoga i međunarodni za domovinu naroda Čečena čiji autoetnonim glasi Nohči.

Godine 1783. Rusija pod Katarinom Velikom pripaja Gruziju stječući tako formalno i vlast nad Čečenijom. Prvi sukob Rusa i Čečena zbiva se 1830. kada ruski car Nikola I. pokušava osvojiti Kavkaz. Slijede Kavkaski ratovi okončani 1864. Pod vodstvom Imama Šamila, kojemu je bio cilj osnovati islamsku državu, Čečeni se uspješno odupiru ruskoj invaziji sve do 1859. kada je njihov vođa Šamil uhvaćen. O njemu piše Lav Tolstoj u romanu Hadži Murat. Manji sukobi traju tijekom 1860-ih, uglavnom oko rijeke Terek. Od 1859. Čečeni su deportirani ili sami bježe u Osmansko Carstvo.

Tijekom ruske revolucije 1917. šeik Uzun Hadži osnovao je 1919. Sjevernokavkaski emirat. Čečenija proglašava neovisnost, ali je boljševička vojska okupira i 1920. osniva Čečensku autonomnu oblast. U siječnju 1921. u Vladikavkazu zasjedao kongres te je ustanovljena SS autonomna planinska republika iz koje se Čečenija izdvojila u studenom 1922. Čečenija se 1934. spaja sa Inguškom autonomnom oblašću u Čečensko-ingušku autonomnu oblast koja pak 1936. postaje Čečensko-inguška Autonomna Sovjetska Socijalistička Republika. U studenom 1940. njemačke su trupe bile nadomak Čečenije, ali su se povukle. Staljin je deportirao oko 400.000 Čečena i Inguša. Dana 23. i 24. veljače 1944. ruske trupe su ih sustavno trpale u kamione i prebacivale na istok. Čečeni i Inguši su 1957. vraćeni iz Kazahstana i Kirgistana u svoju domovinu na inicijativu Hruščova.

Nakon raspada Sovjetskog Saveza Džohar Dudajev, čečenski političar i bivši sovjetski general izabran je za predsjednika Čečenije te u studenom 1991. proglašava neovisnost. Dana 11.12.1994. predsjednik Jeljcin šalje trupe u Grozni. Poginulo je 70-80.000 ljudi, uglavnom čečenskih civila. Uz velike gubitke Rusi okupiraju Grozni i dvije trećine Čečenije. U lipnju 1995. Čečeni zarobljavaju stotine talaca u bolnici u Budenovsku, u južnoj Rusiji. Ruski komandosi rješavaju krizu u akciji u kojoj je poginulo više od stotinu talaca. U travnju 1996. Dudajev je ubijen projektilom dok je telefonirao satelitskim telefonom. Jeljcin je nakon neuspjelih pokušaja potpisivanja primirja poslao generala Aleksandra Ljebeda da s Mashadovim dogovori povlačenje ruskih postrojbi te se Rusija 1996. povlači poražena. U prvoj vojnoj kampanji poginulo je 3826 ruskih vojnika i između 60.000 i 100.000 civila. Čečeni 1996. uspijevaju ponovo uspostaviti nadzor nad Groznim, mirovni ugovor s Rusijom službeno je potpisan u svibnju 1997, kojim je predviđeno da Čečenija i Rusija u razdoblju od pet godina postignu politički dogovor o konačnom statusu Čečenije.

Tako 1997. Čečenija stječe de facto neovisnost pošto je Rusija priznala Mashadovljevu vladu. Na tome bi ostalo, ali početkom 1999. Mashadov je prisiljen uvesti šerijatski zakon. Naime učestali su zločini i otmice, jača islam i snage Šamila Basajeva napadaju Dagestan. Mashadov ne podržava napad. Ipak Rusija prekida pregovore s Čečenijom i odlučuje upravljati njome iz Moskve. Predsjednik Jeljcin naglo daje ostavku, a vlast preuzima radikalniji Putin koji se surovo obračunava s čečenskim vođama, ne štedeći pritom ni civile. Dana 13.2.2004. u Dohi u Kataru ubijen je tada bivši čečenski predsjednik Zelimhan Jandarbijev, a na drugom frontu ubijen je Ahmad Kadirov u ekspoziji na stadionu 9.5.2004. Putin organzira Mashadovljevo ubojstvo. Ubijen je 8.3.2005. Njegovo tijelo nije predano obitelji, nego je pokopan na tajnom mjestu. Šamilu Basajevu ne uspijeva, međutim nitko doskočiti sve dok 10.7.2006. nije poginuo u eksploziji vagona ispunjenog eksplozivom. Nedugo zatim čečenski su pobunjenici obznanili da odustaju od daljnje borbe.

OVO JE SVE STO SAM IMALA....NADAM SE DA CE TI MAKAR MALO POMOCI.....SORRY.....AKO TO NIJE TO....

U pukušaju iole ozbiljnijeg recipiranja
misaonih i idejnih premisa proklamovanih
U romanu HADŽI MURAT, romanu koji
stoji kao posljednji u nizu impresivnog
Tolstojevog književnog opusa. Nemoguće
je ignorirati njegovu historijsko-političku
pozadinu; onu na kojoj je, u idejno
estetskom smislu. Veliki pisac izgradio
cjelokupnu literarnu arhitektoniku ovog
čudesno lijepog književnog djela.
Višedecenijski, a danas već i višestoljetni
otpor Čečenskog naroda ruskoj
ekspanzionističkoj politici.
Pobudio je u Tolstoju veliko zanimanje, a
samu je temu pisac obradio snažno,
nadahnuto. Stilski besprijekorno i,
sukladno tadašnjim prilikama u carskoj
Rusiji, mora se priznati, veoma smjelo. ....!

Lav Tolstoj je rođen 1828.godine.Potiče iz stare aristokratske(grofovske) porodice , ali nije držao ni do aristokratskog porekla,ni do aristokratskih prava-uvek je bio naklonjen narodu,voleo ga,trudio se celog života da mu pomogne.

Rođen je na grofovskom imanju u Jasnoj Poljani,tu je proveo najveći dio svoga života,umro je na željeznickoj stanici Astapovo posto je od kuce bio krenuo po nevremenu,u osamdeset drugoj godini.Ljubav prema ljudima je njegova najbitnija osobina,posebno ljubav prema obicnom čoveku iz naroda,prema seljaku kmetu,prema ruskom narodu.Napustio je studije ,dosao u Jasnu Poljanu i poceo da se bavi imanjem. Oslobađao je svoje kmetove,delio im zemlju,pomagao ih,podigao skolu za seljačku decu,pisao knjige-pedagoski rad bio je jedna od njegovih preokupacija.Bio je stalno protiv nepravde i siromastva,ličnim primerom pokazao je kako treba brisati staleske razlike.Zbog takvih stavova dosao je u sukob sa plemstvom,vlastima,crkvom i porodicom.On je ozlojađe nepodnosljivim razlikama u drustvu:na jednoj strani su oni koji gladuju, na drugoj su oni koji skoro nista ne rade a žive u izobilju:"Okupili se zločinci koji su opljačkali narod, nakupili vojnika i sudija da štite nihovu orgiju, i-piruju.Narodu ne ostaje drugo nego da opljačkano uzme nazad".

On pise članke i traktate o aktuelnim drustvenim pitanjima :Pa sta da radimo,O gladi,U čemu je moja vera.Godine 1908.pise traktat ne mogu da ćutim.Roman vaskrsenje je konačan obračun sa vlašću,plemstvom i crkvom.Crkva ga je isključila iz svojih redova i anatemisala ga.Radnici jedne moskovske fabrike poslali su mu poklon sa posvetom:"Vas je zadesila sudbina mnogih velikih ljudi,koji idu ispred svog veka.I ranije su ih spaljivali na lomačama,uništavali u tamnicama i progonstvu.Neka vas isključuju iz čega hoće i kako hoće fariseji-vladike.Ruski ljudi će se uvek ponositi vama,smatrajući vas svojim,velikim,voljenim.Pet hiljada ljudi se slilo u Jasnu Poljanu da isprati Lava Tolstoja koji je sahranjen ,po njegovom zaveštanju,bez obreda, u običnom drvenom sanduku, u Zabranu, omiljenom mestu svoga detinjstva.

Tolstoj je za života stekao svetsku slavu.Počeo je da piše u 24.godini i za šezdesetak godina stvorio je obiman književni opus:jubilarno izdanje celokupnih Tolstojevih dela(1928-1958)obuhvata 90 tomova.Neka dela:Autobiografska proza: Detinjstvo(1852), Dečaštvo(1855), Mladost(1857); pripovetke: Sevastopoljske priče(1855), Smrt Ivana Iljiča(1886); romani: Porodična sreća(1859), Kozaci(1862), Rat i mir(1869), Ana Karenjina(1877), Vaskrsenje(1899), Hadži Murat(1912); drama:Živi leš(1904)

Lav Nikolajevič Tolstoj rođen je u mjestu Jasna Poljana u pokrajini Tula kao četvrto od petero djece. Njegova obitelj bila je plemićkog porijekla. Naime, titulu grofa njegovim precima dodjelio je u 18. stoljeću osobno Petar Veliki. Tolstojevi roditelji umrli su dok je još bio dijete pa su ga stoga odgojili i za njega se brinuli rođaci. Možda i zbog toga njegov život obilježen je brojnim ljubavnim vezama stoga ćemo u ovoj biografiji najveću pažnju posvetiti upravo tom aspektu njegovog života.

Polazeći u prikaz njegovog sentimentalnog života kronološkim redom zapažamo da je već u svojoj osmoj godini vatren i osjetljiv, upoznao nježnost i gorčinu ljubavi. Bila je to ljupka devetogodišnja Sonječka Kološin. Pored nje, plavuše baršunastih očiju, osjećao je duboku radost i savršenu sreću. Kad je bio daleko od nje dovoljna mu je bila i sama pomisao na nju pa da mu se oči napune suzama. Kasnije je osjetio ljubav prema maloj Ljubovi Isljenjevoj koja je stanovala u susjedstvu. Divio joj se mnogo, ali je bio strašno ljubomoran kada je ona poklanjala svoju pažnju drugome. Jednog dana, vidjevši je kako s balkona razgovara s nekim dečkom u bijesu ju je udario tako snažno da je pala s balkona. Zbog toga je Ljubova šepala više godina. Ono što je zanimljivo jeste da će mu ona kasnije postati punica. U svojoj 18. godini počinje mnogo patiti zbog svoje ružnoće - širokog nosa, debelih usana i sivih malih očiju. U prisustvu žena postaje stidljiv i zbunjen.

Tolstojeva supruga Sofia Andreevna Tolstoj i kći Alexandra Tolstoj

Ali aristokratsko porijeklo i mogućnost kretanja po mondenskim skupovima davalo mu je privilegije da upozna ženski svijet poput Don Juana. U to vrijeme često je zamišljao da je zaljubljen, bilo je dovoljno samo da sretne neku ženu. Prvo je bio zaljubljen u Aleksandru, sestru svoga prijatelja, zatim u jednu udanu ženu, pa nakon toga u nasmijanu Zinaidu, prijateljicu svoje sestre Marije. Mada je bio osjetljiv prema ljepoti Zinaide cijenio je njenu blistavu inteligenciju, humor i sklonost ka poeziji. Najviše je volio s njom voditi duge i beskrajno strasne razgovore. Međutim stvarnost nije bila tako uzvišena. Razdiran snažnom i vatrenom senzualnošću prepustio se porocima. Udvarao se damama, spavao sa sobaricama. Tako je zavolio mladu i lijepu šesnatestogodišnju sluškinju. Naslutivši tu avanturu njegova tetka je otjerala tu malu ljubavnicu, koja je propala i ubrzo umrla tragičnom smrću.

Obuzdavši svoja čula pisao je u svom dnevniku: Treba gledati na društvo žena, kao na neprijatan dio društvenog života i držati se što dalje od njih. Tko nam u stvari otkriva senzualnost, neosjetljivost, lakomislenost i mnoge druge poroke ako ne žene. Nije dugo trajao taj njegov povučeni život. Često ga je prekidao periodima vesele razuzdanosti i neurednim životom, odlazeći na partije zadovoljstva kod svog brata Sergeja, čija je kuća uvijek bila puna lijepih Ciganki. I tako polako otkriva porok po porok. Prvo alkohol, a zatim kocku na kojoj će izubiti veliki dio posjeda i nekoliko kuća. Ona će ga držati godinama. Boraveći zimi u Moskvi i Petrogradu najčešće je završavao svoje večeri kod Cigana, s prijateljima i djedom svoje buduće žene. Napuštajući balove i šarmantne djevojke, odlazio je u krčme po predgrađima Petrograda. Krčme pune Ciganki, šampanjca, svađa, polupanih čaša, glazbe, pjesme bile su za Tolstoja nezaboravne. Tu upoznaje voljenu Kaću - inače pjevačicu koja mu se nije skidala s krila. Ako se može vjerovati njegovom dnevniku - samo dva dana poslije njegove zakletve kako više neće ići k ženama, nije mogao odoliti. 20. XII. 1850; loš dan; bio sam kod Cigana. 28... kod Cigana; 29. zaista živim kao pravi gad... Uvečer pišem pravila života, a zatim odlazim kod Cigana! Vrativši se balovima i mondenskim skupovima, uobražava da je zaljubljen u jednu ženu iz visokog društva, i to u kneginju Ščerbotovu. Iz tog vjerovanja, nešto kasnije, nastati će Priča jučerašnjeg dana. U vrijeme dok je bio na Kavakazu artiljerac, stari Kozak Jepuška, pijanica kod koga je stanovao, nalazi mu nježnu divljač - tatarske djevojke, za koje se počeo veoma interesirati. Svakodnevno ih poziva u svoj šator. Volio je čar tih kosookih divljakuša, njihove svijetle oči, tanke vitke članke, struk. Tako je sreo Marenjku, ljepšu i pošteniju od prethodnih. Ona je postala Marija u njegovom romanu Kozaci. Toliko se zagrijao da je odustao od svog najomiljenijeg hobija - lova, samo kako bi mogao s njom dugo šetati. Iako je bio zaljubljen nije pomišljao ovu kavakasku idilu uresiti brakom. Kako je često premještan tako se rađaju mnogobrojne avanture s lijepim gošćama po toplicama u tim krajevima. U toku ljetnog boravka u Pjatigorsku upoznaje Teodorinu koja se u njega zaljubljuje. Ona me strašno uzbuđuje, zapisao je. Romansa započeta prije šest tjedana završila je kao i mnoge prije nje. Vrativši se u Moskvu prepušta se mnogobrojnim zadovoljstvima glavnog grada. Jedan njegov suborac, zapisao je: Nestajao bi na jedan ili dva dana, a zatim bi se vratio kao zabludjeli sin, namrgođen, oslabio, pokajnički. Pričao bi sve: kako je bančio, kockao, vodio ljubav... Ukratko čudan tip...

Bilo je dana kada se predavao manje bezazlenim razonodama i odlazio u javne kuće. Poslije jedne takve noći u orgijanju uz lošu glazbu, sir, rakiju, dernjavu i djevojke, postavio je sebi pravilo (po tko zna koji put): da nikad više neće prekoračiti prag krčme ili javne kuće. Jednog dana posjetio je svoju prijateljicu iz djetinstva, Ljubovu Isljenjevu, koju je prije 20-ak godina u napadu ljubomore bacio s balkona. Bila je udana i imala je tri prekrasne kćerke. Kako je volio djecu igrao se s njene tri djevojčice: Večerali smo kod Ljuboške, sada, Bersove. Djeca su nas posluživala za stolom. Kako su te djevojčice ljupke, vesele! A zatim smo se šetali i igrali preskakanja. Šest godina kasnije jedna od tih ljupkih djevojčica, desetogodišnja Sonja, postaće njegova supruga. U Moskvi je imao jedan drugi susret. Flertovao je sa sestrom svog prijatelja, Aleksandrom.

Tolstojeva soba

Bila je udana i postala kneginja Aleksandra Obelenska. Susret s njom ostavio je snažan dojam. Nastavili su flert, ali sada već mnogo strasnije. Vrativši se u svoje rodno mjesto Jasnu Poljanu rađa se idila koja će dugo potrajati, s Valerijom - prvom susjedom. Imao je ozbiljne namjere oženiti se s njom. Sve to nije mu smetalo da nekoj od bezbrojnih seljanki na njegovom posjedu da znak da dođe u sjeno, jer ga je više nego ikad mučila pohotljivost. I s Valerijom je prekinuo, ne baš elegantno - jednim pismom i bijegom u Pariz. Tamo posjećuje pripadnike, tada mnogobrojne, ruske kolonije gdje upoznaje mladu kneginju Livov. Jedno vrijeme zanosi se ženidbom s njom. Ali redaju se poznanstva: gospođica Fitz-James, čije su ga noge obarale; pa jedna umiljata dama s velikim grudima... Volio je lutati ulicama Pariza gdje je jednom prilikom sreo ženu koja ga je do te mjere uzbudila da ju je pratio satima.

U Ženevi upoznaje kćerke svog rođenog djeda, Elizabetu i Aleksandru Tolstoj. Aleksandra, stara 39 godina imala je lijepe oči, topao glas, prefinjen ukus, izvanrednu učtivost i takt dvorskih ljudi; ukratko sve osobine koje je Tolstoj cijenio. Bila je u prisnoj vezi s Dostojevskim i Turgenjevim. Ovo prijateljstvo ubrzo se pretvorilo u jednu jaku sentimentalnu vezu. U to vrijeme, po engleskom receptu, bilo je normalno da se netko zabavlja s rođenom tetkom. Pored nje je, kad god bi to bilo potrebno, zaboravljao lakomislenu Valeriju.

Ah kad bi Aleksandra bila deset godina mlađa, sigurno bih se oženio. - zapisao je u svoj dnevnik. Dosta dugo ostati će prijatelji i četo će se dopisivati. U Ženevi je imao kraće sentimentalne veze s izvjesnom Engleskinjom Dorom i jednom bucmastom i veselom sluškinjom. Mondenska i seoska zadovoljstva ipak nisu mogla prikriti prazninu njegova života. Sve češće je bio opsjednut mislima o ženidbi. Nakon dugih i čestih odlazaka kod nekadašanje ljubavi iz djetinstva - Ljubuške, Tolstoj, sada već ozbiljan grof u srednjim godinama, s ugledom već poznatog pisca očarava njene već odrasle kćerke. Sve su bile lijepe. Najstarija, pravilnih crta lica, hladne ljepote, samouvjerena, inteligentna i zainteresirana za književnost zvala se Liza. Sonja je bila bez sumnje najljepša i veoma nadarena za umjetnost. Najmlađa Tanja, još je bila na granici djetinjstva i ozbiljnosti. U prvo vrijeme, pažnju je poklanjao Lizi, tako da su i ona i njeni roditelji bili uvjereni da Tolstoj dolazi zbog nje.

Kasnije je Tolstoj otkrio svoje simpatije prema Sonji. Tako će doći i do prosidbe. Saznavši da grof traži Sonjinu ruku Liza je briznula u plač i bijesno je savjetovala sestri da ga odbije. Ne slušajući je Sonja, sve sretna, ipak je pristala. Na Sonjinim zarukama Liza je teška srca zagrlila svog, budućeg šogora. Pred vjenčanje, na Sonjino inzistiranje da pogleda njegov dnevnik Tolstoj je bez ikakvog otpora pristao. Mlada i naivna, ne poznavajući život, pod perom tog čovjeka od 35 godina koji će za koji dan postati njen suprug otkriva najbrutalniju i najgrublju stranu njegovog života. Najviše ju je pogodilo što je njen zaručnik daleko od oličenja junaka iz legende koju je ona sebi stvorila, tijekom posljednja tjedna prije braka doživljavao s nekom seljankom vražje seksualne strasti. Njena ljutnja prerasla je u neizvjesnost kada se na dan vjenčanja mladoženja nije pojavljivao. Sa zakašnjenjom od nekoliko sati stigao je i brak je sklopljen. Može se reći da je u to vrijeme njihova ljubav bila jaka i obostrana. Međutim jedna tako snažna ljubav morala je platiti svoj danak ljubomori. Sonja je neprekidno mislila na žene koje je Lav volio ili poznavao prije nje.

Naročito je mrzila Aksinju, kojoj je dao jednog sina, tu prostu i debelu seljanku, tri godine ljubavnicu njenog muža. Jednog dana ju je prepoznala među seljankama koje su bile pozvane da izmjene pod u kući. Krv joj je uzavrela i nastale su scene koje je Tolstoj mrzio iz dna duše. Pomisao na muževljevu nevjeru s Aksinjom, ili nekom drugom seljankom, proganjala ju je. Prerušavala se u seljanku, navukla maramu na oči i išla za njim cestom kako bi vidjela da li će je pozvati da pođe s njim u šumarak.

Tlostojev grob u Yasnaya Polyana

Sonjina mlađa sestra Tanja često je dolazila na njihovo imanje. U to vrijeme, koje se može nazvati vremenom Tolstojeva stvaralaštva,Tanja je imala velikog utjecaja. Pisac je volio dugo pričati s ljupkom Tanjom. Slušajući je pisac je mislio na Natašu Rostovu iz njegovog budućeg romana Rat i mir. Bilježio je njena osjećanja, pokrete, kratku prošlost. Kad je Sergej, stariji Tolstojev brat ponudio ruku Tanji, Sonja se naročito radovala jer je bila ljubomorna na svoju sestru čije je društvo njen muž i previše volio. U to vrijeme imao je jednu šarmantnu sekretaricu koja mu je mnogo pomagala u njegovu radu, ali na Sonjino inzsitiranje da je otpusti Tolstoj je popustio kako se ne bi prepirao. Koliko god je Sonja bila ljubomorna, Tolstoj je bio još više. Ona još uvijek relativno mlada, srela je nekadašnjeg obožavatelja - mladog poručnika Polivanova, koji je bio veoma nestrpljiv. Erupcija bolesne Tolstojeve ljubomore dostigla je kulminaciju, ljubomora se graničila sa sujetom. Kako su godine njihova braka prolazile oni su se sve više međusobno udaljavali. Oboje su se osjećali odvojenim i usamljenim. Tolstoj joj nije imao što prebaciti ali je sve manje tražio njeno društvo. U to vrijeme hvata ga manija bježanja od svoje supruge. Sonja sada već u godinama, majka trinaestoro djece, biva sve nervoznija. Pored ove histerične žene Tolstoj će ipak ostati samo zahvaljujući djeci. Ipak pred kraj života pobjeći će od nje i završiti na nekoj maloj ruskoj seoskoj željničkoj stanici Astopov, svoj veoma buran život 7. studenog 1910. godine zbog upale pluća. Sonja će tada primiti telegram u kojem će pisati samo: Umro Tolstoj. U bivšem Sovjetskom Savezu objavljena zbirka njegovih djela sadrži 90 svezaka.

• Djetinjstvo (1852
• Dječaštvo (1854)
• Mladost (1856)
• Sevastopoljske pripovijetke (1855-1856)
• Obiteljska sreća (1859)
• Kozaci (1863)
• Polikuška (1863)
• Rat i mir (1864-1869)
• Otac Sergije (1890-1898)
• Ana Karenjina (1873-1877)
• Smrt Ivana Iljiča (1884-1886)
• Vlast tame (1886)
• Plodovi prosvjete (1886-1889)
• Kreutzerova sonata (1888)
• Gospodar i sluga (1895)
• Uskrsnuće (1889-1899)
• Živi leš (1900)
• Hadži Murat 1896-1904)

Čečenija je ruski naziv pa stoga i međunarodni za domovinu naroda Čečena čiji autoetnonim glasi Nohči.

Godine 1783. Rusija pod Katarinom Velikom pripaja Gruziju stječući tako formalno i vlast nad Čečenijom. Prvi sukob Rusa i Čečena zbiva se 1830. kada ruski car Nikola I. pokušava osvojiti Kavkaz. Slijede Kavkaski ratovi okončani 1864. Pod vodstvom Imama Šamila, kojemu je bio cilj osnovati islamsku državu, Čečeni se uspješno odupiru ruskoj invaziji sve do 1859. kada je njihov vođa Šamil uhvaćen. O njemu piše Lav Tolstoj u romanu Hadži Murat. Manji sukobi traju tijekom 1860-ih, uglavnom oko rijeke Terek. Od 1859. Čečeni su deportirani ili sami bježe u Osmansko Carstvo.

Tijekom ruske revolucije 1917. šeik Uzun Hadži osnovao je 1919. Sjevernokavkaski emirat. Čečenija proglašava neovisnost, ali je boljševička vojska okupira i 1920. osniva Čečensku autonomnu oblast. U siječnju 1921. u Vladikavkazu zasjedao kongres te je ustanovljena SS autonomna planinska republika iz koje se Čečenija izdvojila u studenom 1922. Čečenija se 1934. spaja sa Inguškom autonomnom oblašću u Čečensko-ingušku autonomnu oblast koja pak 1936. postaje Čečensko-inguška Autonomna Sovjetska Socijalistička Republika. U studenom 1940. njemačke su trupe bile nadomak Čečenije, ali su se povukle. Staljin je deportirao oko 400.000 Čečena i Inguša. Dana 23. i 24. veljače 1944. ruske trupe su ih sustavno trpale u kamione i prebacivale na istok. Čečeni i Inguši su 1957. vraćeni iz Kazahstana i Kirgistana u svoju domovinu na inicijativu Hruščova.

Nakon raspada Sovjetskog Saveza Džohar Dudajev, čečenski političar i bivši sovjetski general izabran je za predsjednika Čečenije te u studenom 1991. proglašava neovisnost. Dana 11.12.1994. predsjednik Jeljcin šalje trupe u Grozni. Poginulo je 70-80.000 ljudi, uglavnom čečenskih civila. Uz velike gubitke Rusi okupiraju Grozni i dvije trećine Čečenije. U lipnju 1995. Čečeni zarobljavaju stotine talaca u bolnici u Budenovsku, u južnoj Rusiji. Ruski komandosi rješavaju krizu u akciji u kojoj je poginulo više od stotinu talaca. U travnju 1996. Dudajev je ubijen projektilom dok je telefonirao satelitskim telefonom. Jeljcin je nakon neuspjelih pokušaja potpisivanja primirja poslao generala Aleksandra Ljebeda da s Mashadovim dogovori povlačenje ruskih postrojbi te se Rusija 1996. povlači poražena. U prvoj vojnoj kampanji poginulo je 3826 ruskih vojnika i između 60.000 i 100.000 civila. Čečeni 1996. uspijevaju ponovo uspostaviti nadzor nad Groznim, mirovni ugovor s Rusijom službeno je potpisan u svibnju 1997, kojim je predviđeno da Čečenija i Rusija u razdoblju od pet godina postignu politički dogovor o konačnom statusu Čečenije.

Tako 1997. Čečenija stječe de facto neovisnost pošto je Rusija priznala Mashadovljevu vladu. Na tome bi ostalo, ali početkom 1999. Mashadov je prisiljen uvesti šerijatski zakon. Naime učestali su zločini i otmice, jača islam i snage Šamila Basajeva napadaju Dagestan. Mashadov ne podržava napad. Ipak Rusija prekida pregovore s Čečenijom i odlučuje upravljati njome iz Moskve. Predsjednik Jeljcin naglo daje ostavku, a vlast preuzima radikalniji Putin koji se surovo obračunava s čečenskim vođama, ne štedeći pritom ni civile. Dana 13.2.2004. u Dohi u Kataru ubijen je tada bivši čečenski predsjednik Zelimhan Jandarbijev, a na drugom frontu ubijen je Ahmad Kadirov u ekspoziji na stadionu 9.5.2004. Putin organzira Mashadovljevo ubojstvo. Ubijen je 8.3.2005. Njegovo tijelo nije predano obitelji, nego je pokopan na tajnom mjestu. Šamilu Basajevu ne uspijeva, međutim nitko doskočiti sve dok 10.7.2006. nije poginuo u eksploziji vagona ispunjenog eksplozivom. Nedugo zatim čečenski su pobunjenici obznanili da odustaju od daljnje borbe.

OVO JE SVE STO SAM IMALA....NADAM SE DA CE TI MAKAR MALO POMOCI.....SORRY.....AKO TO NIJE TO....

BRANKO ĆOPIĆ:

ORLOVI RANO LETE

Vrsta djela:

Roman

Tema:

Pustolovine dječaka sa vođom Jovančetom

Ideja:

Rat prekida bezbrižno djetinstvo, ali nemože prekinuti pravo prijateljstvo.

Glavni likovi:

Jovanče, Lunja, Stric, Lazar Mačak, Đoko Potrk i Nikolca s prikolcom.

Kratki sadržaj:

U ovom romanu se govori o grupi dječaka. Oni su učenici četvrtog  razreda u Lipovu - jednom bosanskom selu. Na početku oni žive sretan i bezbrižni dječji život. Njihova učiteljica zove se Lana i oni je jako vole.

Kada je učiteljica otišla u varoš, na njezinom mjesto dolazi učitelj kojeg su dječaci prozvali „paprika“. Učitelj je jako maltretirao i tukao djecu tako da su djeca počela bježati od škole. Vođa dječaka je bio Jovanče a osim njega tu su bili Lazar Mačak, Stric, Đoko Potrk, Nikolca prikolca i djevojčica Lunja. U Prokinom gaju oni su napravili jedan logor pod nazivom Tepsija. Tu su bježali iz škole i družili se po čitav dan. Jednog dana Lazar Mačak i Jovanče su otkrili  prolaz u jednu podzemnu špilju. Kada se učitelj „paprika“ požalio Knezu da djeca ne dolaze u školu, zajedno sa poljarem Lijanom i roditeljima organizirali su potjeru i pronašli su skrovište djece. Zahvaljujući što su sreli Nikoletinu Bursaća oslobađaju djecu i odluče da odu u vareš da pronađu učiteljicu Lanu. Uskoro počinje rat. Dječaci koji su se do jučer igrali postaju aktivni učesnici i svjedoci tog rata. Oni pomažu partizanima i otkrivaju im tajnu pećinu. Oni učestvuju u obrani svog sela zajedno sa borcima i postaju partizanski kuriri. Na kraju odlaze u rat s nadom da će se ponovo vratiti u Prokinom gaju i u svoj logor Tepsiju.

Blanka Dovjak–Matković (Zagreb, 7. prosinca 1920. - Zagreb, 6. ožujka 1993.), hrvatska književnica.

Pisala je pjesme za djecu i odrasle (standardnim jezikom i kajkavštinom), kratke priče, tekstove za slikovnice, a najcjenjeniji je njezin posljednji književni uradak, roman “Zagrebačka priča”.

U rodnom Zagrebu je stekla osnovno i srednjoškolsko obrazovanje. Još kao gimnazijalka objavljuje pjesme i prozu u podlistku tadašnjeg dnevnika “Jutarnjeg lista”, a sa samo osamnaest godina izdaje zbirku kajkavskih pjesama “Od protuletja do zime” (1938.). Nakon te zbirke pjesama slijedi tridesetogodišnja stvaralačka pauza uzrokovana autoričinom zaokupljenošću obiteljskim životom.

1970. godine izlaze priče za djecu pod naslovom “Neobična ulica”, 1973. g. “Priče iz Dubrave”, 1974. g. zbirka kajkavskih pjesama “Lamentacija na lanci”, 1980. izlaze priče za djecu pod naslovom “Neke male važnosti”, zatim 1986. g. izlazi zbirka pjesama “Striptease”, 1987. g. izlazi njezin najbolje djelo – roman “Zagrebačka priča”.

Osim toga objavila je i dvanaest slikovnica s naslovom Tajana posvećenih njezinoj unuci Tajani preminuloj u petoj godini života u prometnoj nesreći. Slikovnice su prevedene na njemački i ruski jezik, a lik djevojčice Tajane pojavljuje se i u drugim njezinim djelima. U zbirci priča “Neobična ulica” Tajana je glavni lik, a u zbirci “Priče iz Dubrave” povezuje sve priče zbirke.

Iako se afirmirala i svojim pjesmama, posebice onima na kajkavskom dijalektu, još više je stekla književno ime kratkim pričama. Vješta je i duhovita pripovjedačica, koja i o naoko sitnim i beznačajnim stvarima zna saplesti zanimljive i neobične zgode. Polazi uvijek od nečeg zbiljskog, ali ne ostaje na tome nego pušta krila svojoj mašti i plovi u carstvo bajki. No nema onih grubih skokova karakterističnih za narodnu bajku, nego se pričanje gotovo neprimjetno pretapa iz realnog u irealno. Sve su to maštarije koje bi se i djeci, u trenucima maštovite razigranosti, u sličnom obliku mogle javiti.

Djela

• "Od protuletja do zime" (1938.),
• "Neobična ulica" (1970.),
• "Priče iz Dubrave" (1973.),
• "Lamentacija na lanci" (1974.),
• "Neke male važnosti" (1980.),
• "Striptease" (1986.),
• "Zagrebačka priča" (1987.).

Zagrebačka priča je roman zagrebačke književnice Blanke Dovjak–Matković koji je objavljen 1987. godine u kojem je opisala autentičnu zagrebačku atmosferu.

Roman je zapravo svjedočanstvo o zagrebačkom životu između dva rata. Osim što je prikazala preobražaj gradskog života uzrokovan krizom, autorica je dala i portrete malih ljudi – radnika, služavki, obrtnika, poduzetnika, seljaka, sirotinje predgrađa i malograđana, od kojih neki propadaju, a drugi se uzdižu. Ovo je priča o jednom djetinjstvu punom životne dramatike, ali i tragike. U centru priče, odnosno glavna kazivačica priče je djevojčica Kečkica.

Roman je podijeljen u dva dijela. Prvi dio sadrži poglavlja naslova: Milka, Mamica, Tatek, Pradjed, Kuća iz snova, Učiteljica, Persida i Nikada više; a drugi dio romana nosi naslov Kriza.

Prvi dio romana

Prvi dio romana opisuje sretno razdoblje u Kečkičinu djetinjstvu. Okružena ljubavlju, živi u materijalnom bogatstvu, a vrata njihove kuće svima su otvorena. Majka obilno prikazuje svoju veselost, rasipnost i plemenitost. Pomalo djetinjastim postupcima, prohtjevima i ponašanjem, snažno odskače od svoje izrazito pragmatične obitelji. Ostaje neshvaćena od svih članova obitelji, počevši od vrlo patrijarhalnog i krutog pradjeda do “ljubeće grandme” iz Amerike.

Majčina smrt se poklopila s prekretnicom u društvenom životu. Čini se da se ta nježna žena morala povući iz ovog svijeta, pred nadolazećim grubim vremenom, jer nije bila sklona kompromisima radi golog preživljavanja, bez slatkih dodataka životu, kao što su umjetnost, ljepota, zabava, sjaj i raskoš.

Majčinom smrću sve što je nekad bilo važno postaje beznačajno, suvišno. Otac postaje bespomoćan, bezvoljan. Mučna stvarnost zatrla je njegovu boemsku galantnost iz prve faze i navela ga na put sebičnosti, neuravnoteženosti, pijanstva, ćudljivosti i neobična ponašanja. U dobra je vremena otac, građevinski poduzetnik, sagradio vilu u Šestinskom dolu. Ta građevina je simbol vrhunca obiteljske moći. Izgubivši tu kuću, obitelj potpuno gubi identitet, raspada se.

Stilu pisanja

Autorica se služi tehnikom naivnog pripovijedanja, postavivši dijete kao registrator događaja. Karakteri likova izražavaju se njihovim postupcima i dijalozima, a prisutna je i crno-bijela karakterizacija likova : Vesela, Fijačko i Dudić, te njihov nehuman, sebičan svijet, suprotstavljeni su beskrajnoj nesebičnosti i požrtvovnosti Kečkičine majke i priproste Zagorke Milke. Usprkos nizanju tragičnih događaja, djelo nije potpuno pesimistično, dapače, roman završava nadom i željom Kečkice da što prije ponovno počne živjeti s bratom. U ovom romanu nema uljepšavanja, idealiziranja i pedagogiziranja, karakterističnog za našu dječju stariju književnost, pa ni one nategnute vedrine obvezatne za dječji roman. Upravo obrnuto. Po Blanki Dovjak–Matković, život nije samo hod po zamišljenoj cvjetnoj livadi, nego nosi i svoje tamne mrlje, ima naličje, koje ne treba od djece skrivati.

U romanu nema dugačkih opisa pejzaža (u stilu starije književne škole), ali autorica vrlo subjektivno, u svega nekoliko rečenica, ocrtava Sveti Duh, Kuniščak, Šestinski Dol i druge zagrebačke gradske i prigradske ambijente. Stvaranju izrazito zagrebačke atmosfere pridonose i dijalozi na zagorskoj, ali i specifično zagrebačkoj kajkavštini, koji ukazuju na autoričin istančan osjećaj za kajkavsku riječ.

Autoričin komentar

Sama je autorica o ovom romanu rekla :

- “Pišući ‘Zagrebačku priču’ oživjela sam vrijeme u kojem su se mogli dogoditi takvi događaji. Izgradila sam osebujne likove i pojedinosti koji s istinom moje obitelji imaju ponešto zajedničkoga. Nije mi bilo stalo do fotografiranja istine, već do zanimljive knjige koja će zaokupiti pažnju čitatelja. Osobama i događajima dodana je aroma moga djetinjstva, pa čitatelji doživljavaju glavne i sporedne likove kao stvarne. U ‘Zagrebačkoj priči’ ispreplela sam priče pojedinačnih sudbina. Pokušala sam uvjeriti čitatelje da se upravo tako zbilo kako je napisano. Gradeći, uživala sam u svojoj radnoj slobodi, dajući osobama životnost. Netko će tražiti u toj priči sličnost s mojom sudbinom, zato što je roman pisan u prvom licu. U stvaralačkom činu dozvolila sam si slobodu izmišljanja detalja.” BLANKA DOVJAK MATKOVIĆ:

ZAGREBAČKA PRIČA

Bilješke o piscu:

Blanka Dovjak Matković rođena je 1920. u Zagrebu.

Dječje knjige: Neobična ulica, Priče iz Dubrave, Neke male važnosti,

Zagrebačka priča. Umrla je u Zagrebu 1993. godine.

Mjesto radnje: Kuća, ulica, Zagorje, bolnica

Vrijeme radnje: Ljeto, zima

Glavni likovi: Kačkica, Milka, tatek, mamica

Sporedni likovi: Borek, Berti, učiteljica, pradjed, Pepica, Persida, itd.

Kratki sadržaj:

-         Dolazak Milke

-         Rađenje prvoga sina Boreka

-         Nakon nekoliko mjeseci Borek umire, a za to okrivljuju Milku

-       Stigla je nova pomoćnica, a Kačkica nije bila zadovljna sa njom

-       Milka se vratila

-       Svi žive sretno

-       Majka se razboljela i odveli su je u bolnicu

-         Nekoliko dan bila je u bolnici, a onda je preminula

-       To je jako pogodilo njezinu obitelj

-       Tetek je počeo piti

-         Kačkica i Milka bile su jako tužne

-       Pali su u krizu i nisu imali što jesti

-       Tatek je počeo nakit i druge vrijedne stvari mijenjati za novac

-       Tako su živjeli neko vrijeme

-       Kada je bila gotova školska godina Kačkica i Milka otišli su u Zagorje

-       U Zagorju su bili dva mjeseca

-         Jednog dan došlo im je pismo da su tateka odvezli u bolnicu i da je

        Persida kupila njihovu kuću na dražbi

-       Oni su se vratili u Zagreb

-       Kada su htjeli ući u kuću vidjeli su da brave na vratima nisu iste

-       Sve njihove stvari Persida je izbacila na ulicu

-       Oni su si našli novi dom u podrumu jedne kuće

-       Tatek je preminuo

FERENC MOLNAR:

JUNACI PAVLOVE ULICE

Bilješke o piscu:

Ferenc Molnár je rođen 1878. god., a umro 1952. god. u Budimpešti.

Molnár je majstor scenske tehnike u kojoj se isprepleću romantična

sentimentalnost i realistika. Njegova djela drame su: "Labud", "Lilan", "Đavao", "Priča o vuku" i niz romana "Čamac bez gospodara", "Eva",

"Junaci Pavlove ulice" i mnoga druga. Omladinski roman "Junaci Pavlove

ulice" pronio mu je slavu širom svijeta.

Tema:

Borba između dvije skupine dječaka

Osnovna misao:

Treba prepoznati i cijeniti pravog prijatelja

Likovi:

Boka, Nemeček, Feri Ač, Gereb, Vajs, profesor Rac, Janko, Čengej

Mjesto radnje:

Mađarska

Kratki sadržaj:

U školi su se djeca pod satom latinskog jezika dopisivala. Čengej je poslao

pismo Boki. Pismo je bacio k Nemčeku i rekao da ga dâ Boki. Nemček je

pismo bacio Boki i on je otvorio. U pismu je pisalo da je sastanak u 3 sata

i da se bira predsjednik. Za predsjednika su izabrali Boku. Jednog dana

Nemček se je igrao kuglicama. Naišla su dva pastora, oni su članovi

udruženja Crvenih košulja i oteli su Nemčeku sve kuglice. Za nekoliko

dana Boka i Nemček su otišli na otok gdje su Crvene košulje. Put je bio

jako težak i morali su se dobro sakriti da ih ne opaze. Boka se popeo na

brdo i sa dalekozorom promatrao protivnika. Boki se učinilo da je među

mnoštvom dječaka ugledao i Gerba. Nije još bio siguran. Boka i Nemček

su se približavali otoku da vide da li je to Gereb. Na obali su našli čamac

kojim su se prevezli do otočića. Na malom otoku su ugledali Gereba. On ih

je izdao. Pričao je sa vođom Crvenih košulja Ferijem Ačom. Boka je otišao

na otok a Nemček je ostao kod čamca. Kada se Boka vratio rekao je

Nemčeku da skoči u jezero da ga ne otkriju , a da će on sakriti čamac.

Crvene košulje su odustale od potrage jer su mislile da su pobjegli.

Nemeček je sutradan cijelo vrijeme kašljao jer se prehladio od hladne

vode. Jednoga dana vidio je Gereba kako Janku daje cigarete da im

pomogne u borbi protiv Pavlo-uličana. Janko je pristao. Mali Nemeček je

svaki dan odlazio na otok kod neprijatelja. Jednom su ga primjetili i bacili

u jezero. Tada se jako prehladio. Crvene košulje su najavile rat. Gereb je

došao pitati Boku da ga primi natrag ali je Boka odbio. Gereb je otišao

kući plačući. Kasnije je došao Gerebov otac da pita zašto Gereba neće

primiti jer je on bio pošten čovjek, i Boka ga je primio natrag. Sutradan u

3 sata Crvene košulje su došle u napad. Kada je rat završio Boka je došao

k Nemčeku u posjetu da mu kaže da su pobjedili i da su ga Pavlo-uličani

proglasili kapetanom. Nemeček je bio sretan, ali ga je bolest svladala,

legao je u krevet zatvorio oči i nikada se nije probudio. Svi su jako tužni

otišli svojim kućama.

Dojam o djelu:

Roman Junaci Pavlove ulice mi se sviđa jer je u njemu opisano veliko

prijateljstvo među djecom, njihova borba, požrtvovnost, hrabrost i ljubav

za komadić zemlje na kojoj su se uvijek igrali i bili zajedno. Na slikovit

način je opisan grund kao i osjećaji koji su ta djeca osjećala prema njemu.

Gubitak dobrog prijatelja kao i grunda slomio je mala srca dječice tako da

me taj roman na kraju rastužio.

Vrsta djela:

Dječji pustolovni roman

Mjesto radnje:

Radnja je smještena  u glavni grad Mađarske, Budimpeštu. Najvažniji

događaji zbivaju se u Pavlovoj ulici, na grundu - "ono je peštanskom

djetetu ravnica, poljana, livada, ono za njega znači beskrajnost i slobodu."

Vrijeme radnje:

Vrijeme radnje je mjesec ožujak ("mart") - "prozori su bili širom otvoreni

tog toplog martovskog dana." Mislim da se radnja romana događa krajem

prošlog stoljeća kada još nije otkriven lijek protiv upale pluća.

Tema:

Tema djela je borba dvije skupine dječaka koji žele obraniti, odnosno

osvojiti mjesto za igru kojeg u velikim gradovima nema. Borba je bila

organizirana kao da se brani svoj dom ili domovina. Nažalost, dječaci su

izgubili grund i dobrog prijatelja Nemečeka.

Ideja:

Dječaci Pavlove ulice i crvenokošuljaši trebali su zajedno dijeliti grund.

Njihova dječja igra bila je kao pravi rat u kojem je bilo i žrtava, a

izgubljen je i teritorij zbog kojeg su ratovali. Dogovorom se mogu postići

bolji rezultati, nego svađom i borbom.

Kratki sadržaj:

Grupa dječaka, učenici 4. razreda, svoje slobodno vrijeme provodili su na

grundu koji se nalazio u Pavlovoj ulici. To je bilo mjesto koje su dječaci

jako voljeli i ono im je značilo beskrajnu slobodu igre. Taj grund htjela im

je oduzeti grupa dječaka zvanih crvenokošuljaši. Dječaci te grupe učinili

su "einstand", a što znači objavu rata. Izazov su prihvatili dječaci iz

Pavlove ulice i počeli se pripremati za borbu, borbu za svoj grund. Grupe

dječaka su se hrabro borile, ali su na kraju pobijedili dječaci Pavlove ulice.

Pomogao im je njihov prijatelj, mali i bolesni Nemeček. Grund je bio

njihov, ali su nažalost izgubili hrabrog Nemečeka koji je uskoro umro.

Osim prijatelja, izgubili su i grund na kojem se je trebala graditi kuća,

izgubili su komad zemlje koji su branili s toliko boli, s toliko junačke

hrabrosti.

Likovi:

-       Boka, Gereb, Nemeček, Barabaš, Kolnai, Lesik, Rihter, Vajs, Čele,

    Čonakoš, Čengej, Pastori, Feri Ač, profesor Rac, Slovak Janko, pas

    Hektor, Gerebov otac, Nemečekova majka, Nemečekov otac

Analiza likova:

Nemeček

Mali, mršav dječak krhke građe, dobrodušan i sretan što ga prijatelji

kao takvog žele u svojoj družini. Bio je "običan vojnik" pa su mu svi

mogli naređivati, morao je izvršavati tuđe naredbe i ići u zatvor.

Njegova hrabrost i ljubav prema grundu bili su toliki da je, iako jako

bolestan, bio zaslužan za pobjedu. Zbog toga je imenovan kapetanom,

ali teška bolest skrhala je tog  malog junaka.

Citat:

 "U krevetu je ležao kapetan, velikih očiju, duboko i teško dišući

  otvorenih, malih, tankih usta. Ali on nije nikog prepoznao.

  Možda je već vidio stvari koje su skrivene ljudskom pogledu."

Boka

Hrabar, mudar, pravedan i pošten dječak. Bio je vođa dječaka

iz Pavlove ulice. Prijatelji su ga jako voljeli, slušali i poštovali.

Citat:

 "Jednom riječju, Boka je ostavljao dojam pametnog dječaka koji

  je krenuo u život kao čovjek koji će, ako se ne i popne visoko,

  pošteno i muški opstati na svom mjestu." Znao je i plakati za svojim

  prijateljem Nemečekom, a kada je čuo da će se na "njegovom" grundu

  graditi zgrada, velika je bol pritiskivala njegovo srce."

Feri Ač

Krupan crnomanjast dječak, lijep, hrabar i simpatičan.

Bio je vođa crvenokošuljaša. Bio je pravedan, mrzio je izdaju,

a bio je duboko potresen bolešću i smrću malog Nemečeka.

Analiza stila:

Stil u kojem je pisan ovaj roman je zanimljiv, napet, pun događaja.

Likovi su vjerno opisani, tako da sami možemo vizualno zaključiti kako

je izgledao pojedini lik. Borba između dječaka opisana je kao da se vodi

pravi rat. S puno osjećaja je opisana smrt malog Nemečeka.

   hej extra samo nastavite da me posjećujete jer dosada sam imala 10878 posjeta!

EXTRA

Velika vam hvala!

                                                Urednica

NARODE molim vas ostavljate komentare,ostavljajte koje ce vam lektire trebati u sljedecoj skolskoj godini,da bi ih ja MOGLA NABAVIT!!!!!!

                                                                     Urednica

Daj narode ostavljajte komentare,molim vas!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Naslovnica avgustovskog izdanja eminentnog magazina "Harper' s Bazaar" krasi lik pjevačice i glumice Džesike Simpson.

U razgovoru za ovaj magazin lijepa Teksašanka ustvrdila je da je na njenom tijelu plastični hirurzi još nisu imali posla ,ali da razmišlja kako će,nakon što eventualno rodi dijete,uraditi lifting grudi.još je najavila i da će snimiti album s kantri muzikom.

I eto dragi moji,kao što čitate........,neki ne znaju šta će od serbesluka......

Top model Kejt Mos ,nakon raskida s rokerom Doertijem ,svim silama nastoji izbrisati sjećanja na njihovu vezu.Kako piše britanski časopis "Sun" ,Kejt je spalila sva pisma i pjesme protekle koje je u protekle dvije godine Pit napisao,što podsjeća na ljubavne svađe kakve djeca prolaze u 8 razredu osnovke.....

Časopis dalje piše da razlog za prekid veze nije bila samo Pitova prevara ,već i novac.Kejt se ljutila,ističe "Sun",što je Pit od nje uzimao novac,a da je prije toga i ne pita.

Čini se da je kako dugogodišnja veza Bijonse i Džej Zija ipak nije tako idilična kakvom je ljubavni par pokušava predstaviti u medijima ,barem prema tvrdnjama Džonatana Džeksona ,američkog novinara koji se obogatio i proslavio na račun brojnih "ekskluzivnih tračeva" u Holivudu.

Prema njegovim saznanjima ,naime,Bijonse je nedavno prevarila Džej Zija ,svog dečka ,koji je uveliko zaslužan za njen uspjeh.Navodno je prije nekoliko dana unajmila sobu u hotelu "Setai" u Majamiu ,a ubrzo joj se pridružila NBA  zvijezda Lebron Džejms,košarkaš Klivlend kavalirsa.Kako tvrde zaposlenici hotela,par dva dana nije napuštao sobu.

Ova vijest sigurno neće obradovati Džej Zija ,a ni Džejmsovu dugogodišnju djevojku Savanu Brinson sa kojom je slavni košarkaš prošli mjesec dobio drugog sina.

Američki tabloidi prošle godine ,pisali su i o nevjeri Džej Zija ,koji je tamnoputu ljepoticu navodno prevario s pjevačicom Rihanom!

    ................Ko tu koga vara......prosudite sami....................................

Britanski glumac Danijel Redklif ,junak filmskog serijala o dječaku čarobnjaku Hariju Poteru ,uspio je nadmudriti i ismijati paparace koji su ga proganjali.Tokom 6 mjeseci poslije predstave u pozorištu izlazio je uvijek u istoj odjeći kako bi njihove fotografije bile ne važeće,što se pokazalo kao sjajna ideja ,prenijele su agencije.Svake večeri pred londonskim pozorištem Danijela su čekali paparaci.-Paparaci su me čekali svake večeri ,ali imao sam plan.Svaki put izlazio sam u istoj jakni  i sa istom  kapom na glavi,a mijenjao sam samo majicu ispod jakne.Mogli su da me slikaju pola godine ,uvijek sam isto izgledao, pa slike nisu bile važeće-izjavio je mladi glumac.

Eto vidite kako se samo Danijel znao snaći,da je barem Paris Hilton........al nema ona dovoljno mozga za to......

I nakon odsluženja 23 dana zatvorske kazne ,džetseterica Paris Hilton u žiži je interesovanja američkih paparaca.i dok je ranije šetala unaokolo s Biblijom u ruci ,najnovije fotografije prikazuju samodopadljivu Paris u majici s aplikacijom vlastitog lika!!!!!!!!!!!!!!

Jao njoj je bas lijepo!!!!!!!!!!!!!

Novo zaštitno lice "Chanela" je,kako pišu britanski mediji,mlada zvijezda filmova o Hariju Poteru,Ema Votson .Sedamnaestogodišnja Britanka je s francuskom kompanijom potpisala važan ugovor vrijedan 4 miliona $ ,piše "Daily Express".Inače,Votson se na premijerama filmova o malom čarobnjaku uvijek pojavljuje u haljinama s potpisom "Chanel".

Deset najčešćih snova

          LETENJE   Da li ti se dešava da letiš u snovima?To je odličan znak :želiš promjenu i zaista si spremna da se boriš da bi to i postigla! Padanje u letu ukazuje na to da se plašiš budućnosti!!!

         PENJANJE   To znači napredovanje!Da li dosta napora ulažeš da bi se popela?Dobro je što je tako!Ako ne,onda ti je i na javi svejedno da li ćeš uspjeti ili ne!Penješ li se na stijenu?To može označavti probleme!Ukoliko ne uspiješ da stigneš do vrha,tvoja želja se neće ispuniti.

        PADANJE  Snovi u kojima padaš zapravo su snovi upozorenja :mogla bi uskoro da se nađeš u nekoj neprijatnoj situaciji .Obično stidljive djevojčice.,čije se samopouzdanje još uvijek nije formiralo ,sanjaju snove o padanju.Ako posmatraš druge kako padaju ,san "Hoće da ti kaže" da si okružena ljudima koji ti zavide na nečemu.Ne plaši se - uspjet ćeš da izađeš na kraj sa njima!

       BJEŽANJE  Trčeći uspijevaš da se pomjeraš unazad?Super! Sve čega se sada dohvatiš ,može samo da uspije.Trčiš u mjestu? Plašiš se da ćeš kiksnuti na nekom važnom zadatku.Suoči se s tim strahom.

     PUTOVANJE  Bilo da ideš pješice,na rolama,biciklom,autom ili busom:ovi snovi poručuju ti da se tvoj život kreće na bolje.Ako putuješ kroz predio koji je ispunjen zelenim livadama i cvećem,očekuj da će ti se uskoro desiti nešto veoma lijepo.Međutim ,ukoliko oko tebe nije sve tako lijepo ,uskoro ćeš se suočiti sa nekim izazovom.

     VODA        Ona u snovima simbolizuje tvoja osjećanja .Ako si uzbuđena ,voda će biti nemirna.Ukoliko si opuštena ,i voda će biti mirna -to je ogledalo tvoje duše.

    SEKS        Erotski snovi sastavni su dio puberteta. U tim snovima sve je moguće,seks sa poznatom ličnošću ,sa drugom iz razreda ,sa drugaricom ili nastavnikom. To  ne znači da si zaljubljena u tu osobu,već to treba da protumačiš kao buđenje svojih seksualnosti.Pokušaj da prihvatiš duhovne i fizičke promjene koje su te snašle.

Obične ljubavne frke

        Iako o sadašnjoj vezi s dugogodišnjim dečkom Jay-Z-jem ne voli govoriti ,svoje se prve ljubavi ,rado prisjeća.:"On je bio prijatelj jednog mog poznanika i prvo smo se 8 mjeseci samo čuli telefonom.Iako sam mislila da sam totalno zaljubljena ,kad smo se prvi put našli ,pomislila sam:" Tko je ovo?!" Uopće nije bio moj tip.i zato smo se razišli prije nego što je ta veza uopće mogla postati ozbiljna!A ako vas slučajno zanima kako sam proživjela svoj prvi poljubac ,ni tu nema neke bajkovite priče:"To je bio horor!Moj prvi poljubac se desio na parkiralištu fast fooda i nisam imala blage veze šta da radim ,pa sam jednostavno  pritisnula svoje usne na njegove....."no nakon te početničke katastrofe Beyonce je imala dosta prilika za uvježbavanje ,jer je ubrzo prohodala sa dečkom s kojim je bila u vezi 5 godina!:"Kad je prekinuo sa mnom,bila sam totalno u komi .Zavukla sam se u sobu i tulila po cijele dane.Trebala su mi 2 tjedna da se smirim  i dođem sebi.........."      (jao jadna Beyonce;Šmrc     ; )

 Obične frke s kilama

          Iako se Beyonce danas doima samouvjereno i sasvim zadovoljno,nije uvijek bilo tako.I ona je ,kao i svaka druga djevojka,prošla fazu patnje kako bi svoje tijelo dovela u top formu:" Danas me tračevi ne diraju jer vjerujem u sebe.Ali ni ja nisam uvijek bila samouvjerena.Kad sam tek počinjala s grupom Destiny *s Child ,imal sam puno problema s figurom.Bila sam puno deblja nego sada ,a udebljala sam se uglavnom iskušavajući sve što sebi prije nisam mogla priuštiti- posluga u hotelsku sobu; topli specijaliteti iza pozornice.....                                        Danas se ne sramim svojih oblina ,a zločeste komenatre o mojoj većoj stražnjici jednostavno preskočim- i svejedno jos uvijek znam kadkad naručiti poslugu u sobu!"

                                                                                              www.beyonce.com

Nisam dugo uređivala blog imala sam dosta obaveza ,znate ono kraj školske godine,pa onda sam sebi priuštila malo odmora i evo tek sada nađoh vremena za ovaj moj blogg!

Nadam se da ce mi svi ,kojima nisam stigla pomoći oprostiti ,bila sam u  velikoj "borbi za opstanak" ,što se tiče škole!

Uglavnom, eto bitno je to da sam postigla odličan uspjeh ,a nadam se ste i vi uspjeli da popravite ocjene?!  Ostavljajte komentare na blogu o tome kakav ste uspjeh imali ,šta će vam biti od lektira potrebno ,za iduću godinu...itd.  

Pošto je sada raspust ,pa neću objavljivati lektire ,pisat ću o nekim novostima,likovima,pop ikonama u svijetu glamura,glazbe i glume!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Već od idućeg posta možete pregledavati novosti i zanimljivosti koje možda do sada niste znali....

Nadam se da će vam biti zanimljivo ,da će te posjećivati redovito moj blog,te da će te uživati!

                                                                                                                                        Urednica

Primjećujem da mnogi govore kako skidam s drugih stranica lektire,međutim istina je da se sluzim i nekim biljeskama s drugih stranica ,ali isto tako se sluzim i svojim biljeskama koje upotpunjujem nekim citatima npr. s drugih stranica!!!!!!

Jednoj curi-koja je tražila Kelila I Dimna -pokusat cu pronaci svesku nis ti ne garantujem bilo je to davno!!!!!

Hvala vam velika za to sto me posjećujete,a znate jelda da sto me vise posjećujete tim će biti više i boljih lektira!!!!!!!

A.G.Matoš

Cvijet sa raskršća

VRSTA DJELA:  novela

MJESTO RADNJE:  francuski gradić N.

MOTIV:  Izabela

IDEJA:  ljudi su onakvi kakvi su krajevi u kojima žive

KOMPOZICIJA:  1. opis prirode

                                2. ljubav na prvi pogled

                                3. dva različita pogleda na svijet

                                4. rastanak

GLAVNI LIKOVI: Solus, putnik, fotograf

                                 Izabela, bogata djevojka

SPOREDNI LIKOVI: Izabelin otac

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:

             Solus- čovjek nezadovoljan životom, on naprosto putuje da bi našao nešto bolje, ljepše. Ondje mu je sve bilo nadohvat ruke, no on to napušta i kreće dalje, jer neprestano traga za ljepotom i savršenošću.

             Izabela- simbolizira idealnu ljepotu, ona je simbol ljepote i ljubavi, simbol čednosti i netaknutosti, ona je taj cvijet s raskršća.

        Glavni junak je putnik koji pješke putuje po svijetu, a ono što je lijepo bilježi svojim fotoaparatom. Ime mu je Solus. Na jednom takvom putovanju on stiže u mali francuski grad i zastaje da se odmori. Probudivši se zatiče ondje prelijepu, ali slijepu djevojku Izabelu. I između njih se rađa ljubav na prvi pogled. Izabela živi s ocem i paziteljicom, kako je Matoš naziva, koja je čuva i uvijek je s njom. No ovaj put, Izabela se uspjela odšuljati iz dvora i tako je naišla na Solusa. Ona se zaljubljuje u njega i želi da on pođe s njom u dvor i da zajedno tamo žive, no on to ne prihvaća jer kaže da onda ne bi bio slobodan, a drugačije ne može živjeti. Izabela onda pristaje i da krene s njim na putovanja, besciljna lutanja svijetom, ali on joj ne želi takvu sudbinu. U to dolazi Izabelin otac i odvodi je natrag u dvor, a Solus nastavlja sa svojim putovanjem.

Maturski rad iz Bosanskog, hrvatskog jezika i književnosti

DERVIŠ I SMRT

MEŠA SELIMOVIĆ

"Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega - da je svaki čovjek uvijek na gubitku."

Stihovima iz Kur-ana Selimović započinje i završava roman, zaokružujući time cjelinu, cjelinu trajanja u vremenu u kojem je čovjek taj koji gubi. Ne može promijeniti vrijeme, zaustaviti ga ili vratiti. U taj okvir pisac smješta svoju priču.

"Šejh sam tekije mevlevijskog reda..." U ja-formi pisac nas upoznaje s glavnim likom, svećenik je, župnik svog samostana i tu živi već niz godina. Počinje pisati zbog ogromnog nemira u sebi koji je potrebno kanalizirati, nemir se njemu ne smije događati ali dogodio se. Sve je počelo kako sam kaže prije dva mjeseca i tri dana, od đurđevske noći, brat mu je deset dana ležao u zatvoru, u tvrđavi.

Tu negdje u pokušajima da oslobodi brata i zadiranjem u vanjski, svjetovni život počeli su se u njemu kovitlati nemiri, strah, nerazumijevanje.

Stari Đanić leži bolestan i Ahmed Nurudin (ime glavnog junaka) ga pohodi, znajući da mu je zet Ajni-efendija, kadija koji je napisao nalog da se zatvori brat Harun. U kući slijedi susret sa starčevom kćerkom: ona ga moli da nagovori njenog brata Hasana, crnu ovcu obitelji, da se zbog svijeta sam odrekne nasljedstva jer kad ga otac razbaštini bit će to javna sramota. Ahmed pristaje na razgovor s Hasanom iako zna da tome nema koristi, jer očekuje porotuuslugu - da njezin muž oslobodi njegova brata iz zatvora. "Nije u meni probudila želju, ne bih to sebi dopustio, udavio bih je u samom začetku, stidom, mišlju o godinama i zvanju... Ali nisam mogao da sakrijem od sebe da je gledam sa zadovoljstvom." Hasan je oprečan lik od Ahmeda. Završio je škole u Carigradu i puno se u njega polagalo, no potom se naprasno vratio, prekinuo školovanje, oženio se, potom razveo. Sada pije i kocka, razbacuje novac, a potom je počeo prenositi robu konjima i stalno putovati. Karakterno je vedar, optimističan, površan, brzoplet, ali dobar. Ništa kod njega nema dubinu i ne mora se analizirati.

U Ahmedu je nemir rastao, ušao je s tom ženom u zavjeru, doduše zbog brata, ali više nije bio čist, nosio je to kao mrlju na čistoći svog poziva. Probdio je noć u vrtu, griješnu đurđevsku noć. U vrtu se te noći skrivao čovjek pred progoniteljima i Ahmed je postao svjedokom, nije htio sudjelovati, ali veselilo ga je. Rodila se u njemu dilema: da li ga predati ili sakriti!? Nije učinio ništa, prozvao ga je Ishakom, po svom stricu i taj će se lik pojavljivati u svim ključnim trenucima romana. Ishak može biti Ahmedova nečista savjest. Imao je jednu cipelu i hod mu je bio nejednak. Svoju tajnu Ahmed je podijelio s Mula-Jusufom, mladićem koji živi u samostanu i prepisuje Kur-an, time je krivica postala manja jer odluka više ne ovisi samo o njemu, sad može i netko drugi predati bjegunca. Ahmed razgovara s Ishakom.

"Jesi li zadovoljan?-upitaoje,gledajućimemirno. Zadovoljan sam. Neću da mislim na tebe,htio sam da te ubijem. Ne možeš me ubiti. Nitko ne može.
Precjenjuješ svoje snage.Neprecjenjujem ja, nego ti. Znam. Ti i ne govoriš. Ti možda i ne postojiš više. Ja mislim i govorim umjesto tebe.
Onda postojim. I utoliko gore po tebe."

Je li Ishak njegovo drugo ja, njegov alter ego, ono što bismo mogli nazvati nečistom savješću?!

U hanu je Ahmeda dočekao otac, došao je moliti za Haruna. Pojava oca izaziva niz sjećanja, nepostojanje ničeg među njima, ljubav, sažaljenje. Ahmed susreće Hasana koji se upravo vraća iz Vlaške i već je čuo za Haruna. Ahmed pohodi muselima i tu započinje njegov razgovor s pravdom: nitko mu ne govori što je učinio, drže ga Harunovim suučesnikom jer ga pokušava braniti, ne žele ga ni primiti. Braneći brata Ahmed se suprotstavlja zakonu. Tu započinje njegov besmisao: zna li što je ispravno, a što krivo, što je dobro a što loše. Do tada je mislio da zna, ali do tada se nije ticalo njega, a sad mu je brat ugrožen.

Iz razgovora s hafiz Mehmedom i Hasanom razaznajemo: "Ništa nije naše osim varke, zato se čvrsto držimo za nju. Mi nismo nešto u nečemu, već ništa u nečemu, nejednaki s tim oko sebe, ne isto, nespojivo. Razvitak čovjekov trebao bi da ide ka gubljenju svijesti o sebi. Zemlja je nenastanjiva, kao i Mjesec, a mi sebe varamo da je ovo naš dom, jer nemamo kuda."

Hasan mu ispriča zašto je Harun zatvoren. Jedan je trgovac koji je bio protiv vlasti zatvoren i ubijen, no spisi sa njegovih saslušanja bili su sastavljeni unaprijed, prije no što je zatvoren, a Harun je bio pisar kod kadije i uhvatili su ga s tim spisima i zatvorili, da ne izda montirani proces. Ahmedu sve postaje još manje jasno: što je sad ispravno, a što krivo!? Što je potrebno učiniti da se čovjek zatvori? Raditi protiv vlasti, a je li vlast pravedna? Kakav je onda svijet - to Ahmed lomi u sebi.

Hasan mu je na odlasku darovao knjigu Abul Faradzova "Knjiga priča" u koricama od safijanske kože s četiri zlatne ptice u uglovima. Svilena marama u koju je knjiga bila zamotana imala je iste takve četiri ptice. Jednom je u razgovoru pomenuo Hasanu tu knjigu, a on ju nije zaboravio. "Od dalekog djetinjstva Bajrama što se već izgubio u sjećanju, ovo je prvi put da mi je netko donio dar, prvi put da je netko mislio na mene."

Ahmed će balansirati izmedu ljepote njihova prijateljstva i besmisla svijeta.

Ahmed odlazi u polje i susreće dječaka, iz razgovora saznajemo da dječak ne može ići u školu, a ni otac mu ne bi dao jer je potreban u polju. Ahmed mu nudi da ga povede u tekiju, kao što je to jednom ponudio Mula-Jusufu, ali dječak ne želi pitati oca.

Hasanu odlazi da se umiri prijateljskom riječi, saznaje tada priču o Zejni i njezinu mužu i mladiću, svi oni rade kod Hasana. Mladić je mužev daleki rođak i zaljubljen u njegovu ženu. Oni se sastaju a muž ništa ne sumnja, Hasan ne želi biti taj koji će otkrivati istinu. Neobičan ljubavni trokut u kojem muž voli mladića kao sina. Pitanje je što bi bilo moralnije otkriti istinu i ubrzati tragediju ili prešutjeti i do tragedije možda neće ni doći!? "Život je širi od svakog propisa. Moral je zamisao a život je ono što biva." Hasan nudi Ahmedu odricanje od svog nasljeđa ukoliko kadija oslobodi Haruna. Ahmed se oslanjao na božju volju. Hasan je Ahmedov svjetovni antipod. U dvorište ulazi Dubrovkinja i njezin muž i prekida se razgovor. Po pogledu Hasanovu Ahmed je znao da je on bespovratno spleten strašću i da više ne misli na njega. "Opet sam sam. Možda je i najbolje tako, ne očekuješ pomoć i ne bojiš se izdaje."

Ahmed odlazi Ajni-efendiji i nudi Hasanovu riječ da će se odreći imovine ukoliko puste Haruna. Uzalud. "Slab je koji traži, a slabo je i ono što se od njega traži."- bio je kadijin odgovor.

Šećući tekijom nailazi na nepoznata čovjeka koji ga opominje da se povuče, da odustane jer bi mogao nastradati. Drugog je dana molio za brata kod muftije, tu susreće Kara-Zaima nekadašnjeg junaka, a sada sjenu koja živi od uspomena, no razgovor s muftijom je uzaludan.

Hafiz Muhamed mu je saopćio da mu je brat mrtav već tri dana. Ahmed je održao misu za brata, u propovjedi ga branio, a čitava je tekija bila prisutna u crkvi. "Živimo na zemlji samo jedan dan ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer tko oprosti, on je najveći. A znam, zaboravit ne mogu."

Je li oprostio uistinu? Je li se oslobodio mržnje? Je li postupio po savjesti ili zvanju? Nije znao sve odgovore.

Hasan ga je čekao sa svijećom, kad su sve već bile dogorijele. To svjetlo bilo je jedino u mraku koji je nastupio oko njega, jedini prijatelj koji mu je preostao.

Prolazeći kroz tekiju naišla su četiri sejmena na konjima i istukli ga. Bila mu je to prva opomena. Te noći su ga odveli u tvrdavu, bio je zatvoren. Ostvaruje kontakt s Đemalom, stražarem. Razmišlja o životu i smrti, očekuje da netko dođe, no ne dolazi nitko. Potom ga premještaju u drugu ćeliju, s Ishakom. Nakon nekog vremena ga puštaju, a Ishaka više nema iako on pita za njega. Ishaka ne vidi nitko osim njega.

Drugi dio

Započinje pričom o mladosti u vojsci i susretu s dječakom koji živi s majkom i slijepom bakom. Majka je jedina žena u okolici i prostitutka je . Dječak to ne zna. Kad su odlazili ubili su je jer je išla i s neprijateljima. On je dječaka odveo sa sobom, gube se kasnije da bi ga on na kraju ponovo potražio i doveo sa sobom u tekiju (Mula-Jusuf). Lik dječaka se transformira u toj priči od vedrog i zaigranog do mrzovoljnog, zatvorenog i nepovjerljivog. Odnos s Ahmedom je također izmjenjen i o tome Ahmed razgovara s Hasanom. Hasan ga navodi na razmišljanje: Mula-Jusuf je nešto učinio zato se promijenio, a ne želi reći što. Ahmed ispituje Mulu-Jusufa i konačno započinju razgovor o majci i Ahmed mu otkriva sve što zna. No, slučajno od hafiz Muhameda saznaje da je Mulu-Jusufa viđao oko kadijine kuće. Mula-Jusuf je izdao Ahmedova brata Haruna kadiji. Mula-Jusuf traži od Ahmeda ili oprost ili mržnju, no Ahmed ne pokazuje ništa. Mula-Jusuf pokušava samoubojstvo.

Odlazi s Hasanom hodži-Sinaudinu Jusufu, čovjeku koji pomaže zatvorenike u tvrđavi, nosi im hranu i brine o njima. Naišao je muselim i tu je gledajući ga Ahmed započeo mrziti, srastao je s mržnjom, branio se i hranio njome. Bilo mu je odobreno da iz tvrđave prenese bratovo tijelo u vrt samostana i održi misu. Od tada su na grobu vječno gorijele svijeće.

Hasan se pomirio s ocem, prenio ga u svoju kuću, brinuo se o njemu i oni su pronašli izgubljenu ljubav. Starac je živnuo. Hasan je mladića iz onog neobičnog ljubavnog trokuta poslao na drugi posao pod uvjetom da više nikad ne priđe Zejni. Tu kreću najljepši dani prijateljstva s Hasanom. Uskoro Hasan kreće na put. Ahmed tu započinje priču o Hasanu: školujući se u Carigradu, upoznao je Dubrovkinju i njezina muža i sprijateljio se s njima sretan što čuje domaću riječ. Ostavlja škole i odlazi s njima za Dubrovnik zbog nje. Zaljubljen je u nju i ona u njega, no dovoljno je obzirna da ne povrijedi muža. Strast ga razara i on iz Dubrovnika nesretan dolazi kući, ženi se i rastaje za godinu dana, živi đelepćijskim životom, troši i rasipa i tada ga je otac skoro razbaštinio.

Ahmedu u samostan dolazi Osman-beg s vojskom, od njega saznaje da je sin hadži-Sinaudina postao carski silahdar (oružar na sultanovu dvoru). Bila je noć i on nije otišao saopćiti hadži sretnu vijest, no ujutro su mu planovi bili drugačiji. Iskoristio je Mulu-Jusufa da poruči kadiji da je hadži-Sinaudin kriv što su iz tvrđave pobjegli neki Posavci. Istovremeno je poslao po tataru pismo u Carigrad sinu da mu je otac zatvoren. Skovao je zavjeru. No, kasaba se pobunila prije no što je sin iz Carigrada mogao nešto učiniti, jer je hadži-Sinaudin bio dobrotvor. Revolucionarno su oslobodili hadži-Sinaudina, ubili kadiju, a muselima nagnali u bijeg.

Ahmed je postao novi kadija. Prošlo je par mjeseci, došla je zima. Prethodni muselim bio je udavljen, a novi je savijao kičmu kako je trebalo guverneru. Hasanova sestra je čekala dijete, udovica. Ahmed joj nudi ruku, no ona odbija. Posavina koja je spaljena i ogoljena privlači Hasana i on kupuje zemlju.

No, Piri-Vojvoda (novi lik) pronalazi pismo dubrovačkog trgovca koji je s Hasanom dobar, u kojem je ocrnjena bosanska vlast. Krivi su Ahmed i Hasan jer su dopustili da trgovac pobjegne. Hasan se uspješno brani, no stiže guvernerova zapovijed da se Hasan uhapsi. Ahmed to mora potpisati, u protivnom će tužba protiv njega ići u Carigrad

"Hoćeš li napisati to riješenje?- pitao me defterar.

Moram - rekao sam, gledajući pred sobom pismo, gledajući prijetnju.

Ne moraš. Odluči po savjesti.

Oj, ostavi savjest na miru. Odlučiću po strahu, odlučiću po užasu i dići ću ruke na sebe sanjanog. Biću ono što moram: đubre. Sramota neka padne na njih, natjerali su me da budem ono čega sam se gadio."

Spriječio je Mula-Jusufa da obavijesti Hasana da mu se sprema hapšenje.

Sutradan saznaje da je Hasan "predan sejmenima", da je nalog odnio Mula-Jusuf i da je Hasan na putu za Travnik. Otišao je i Mula-Jusuf, to je pripisano Ahmedu. Kara Zaim ga obavještava da će zbog ovih grešaka biti sproveden i ubijen. Ima vremena da pobjegne, no ne želi. Slijedi susret s mladićem iz njegova sela i saznajemo da je majka mladića bila prva i jedina ljubav Ahmedova, da su je roditelji udali prije no što se on vratio kući, da je mladić možda njegov i da se zbog te ljubavi zaredio.

"Poklapa me strah kao voda. Živi ništa ne znaju. Poučite me mrtvi, kako se može umrijeti bez straha ili bar bez užasa. Jer smrt je besmisao baš kao i život."

"Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega - da je svaki čovjek uvijek na gubitku."

Stjepan Tomaš

                                                      Moj tata spava s anđelima

Bilješke o piscu:

     Stjepan Tomaš rođen je 2. siječnja 1947.godine u Novoj Bukovici pokraj slatine.Gimnaziju je završio u Našicama,a filozofski fakultet u Zagrebu.Danas živi i radi u Osijeku.

     Piše isključivo prozu,za djecu i odrasle (pripovijetke,romane,drame,radio igre.)Drama ''Smrtna ura'' premijerno je izvedena u Zagrebu 1989.godine.

     Za odrasle je napisao sedam knjiga,a za djecu niz radio-igara te četiri romana: ''Moljac i noćni čuvar'' , ''Dobar dan,tata'' , ''Halo,ovdje komandosi'' i ''Moj tata spava s anđelima'' .

    Tomaš je objavio i jedan roman za mlade, ''Građani u prvom koljenu'' .

    Kompozicija djela:

Uvod: Nastava se odgađa do daljnjega

Zaplet: Ljudi je na ulici sve manje,a djeca se ne mogu igrati

Vrhunac: Baranja i Vukovar su pali,a Osijek je potpuno  uništen

Rasplet: Cvjeta odlazi u Pinkafeld

Sadržaj: U Osijeku je nastava odgođena zbog rata.Djevojčica Cvjeta veoma je tužna zbog toga.Njeni roditelji sve rjeđe odlaze na posao i sve se ranije vraćaju kući.Ona jedva čeka kada će se ponovo moći igrati s prijateljima i ići u školu.Kada sazna da je jedna od granata koje neprestano padaju po gradu ubila djevojčicu Ivanu,njenu vršnjakinju Cvjeta se razočara.U knjizi '' 1000 zašto-1000 zato '' djevojčica traži odgovor na pitanje zašto se mora ratovati,ali ne nalazi pitanje,a kamoli odgovor.Njena najbolja prijateljica Zlatica odlazi u Austriju,a nakon nekoliko dana Cvjeta dobije njeno pismo u kojem kaze da je dobro i da joj je lijepo,ali joj nedostaje obitelj.Nakon što Cvjetin tata za ručkom  objavljuje da je pala Baranja,njeni roditelji odluče poslati ju u Pinkafeld,u Austriju gdje neće morati trpiti rat.Djevojčica se rastuzi ali zna da joj roditelji to kažu za njeno dobro te prihvaća svoj odlazak.

Likovi: Cvjeta,Zlatica,Cvjetini roditelji...

Karakterizacija likova:

Cvjeta: Bila je dobra i razumna djevojčica i voljela je svoje roditelje.Znala je da ju oni vole i da joj žele sve najbolje te je prihvatila odlazaak u Pinkafeld.Željela je razumjeti uzrok rata ali nije mogla.Htjela je da rat što prije završi,da joj roditelji ponovo idu na posao i da ona ide u skolu.

Cvjetina mama:Voljela je svoju obitelj i bila marljiva žena.Razumjela je svoju kćerku i kao svaki pravi roditelj željela joj sve najbolje.

Cvjetin tata:Bio je hrabar i dolučan čovjek koji je volio svoju oobitelj ali i posao.Znao je što je najbolje za njegovu kćerku te tako odlučio poslati Cvjetu u Pinkafeld.

Mjesto radnje:Osijek

Vrijeme radnje:Radnja se odvija 1991. godine tijekom domovinskog rata u Hrvatskoj.

Tema djela:Težak život i stanje u domovini za vrijeme rata

Osnovna misao:Moramo vjerovati ljudima koji nas vole i razumiju jer nam jedino oni mogu reći što je najbolje za nas.

Jezik i stil: Djelo je pisano hrvatskim standardnim književnim jezikom,a rečenice su jednostavne i ddobro razumljive.

Moj dojam: Djelo mi se sviđa,a u meni pobuđuje sažaljenje za stradalim ljudima i za ranjenom domovinom za vrijeme rata.Navodi me na razmišljanje o nepravdi koju i sama ponekad činim.

Kritika o piscu: Pisac je pohvaljen od kritike,a za roman ''Dobar dan,tata'' dobio je republičku nagradu ''Grigor Vitez''.

Emile Zola :

Nana

1. Bilje{ka o piscu

          Emile Zola (1840-1902), francuski romanopisac, zan~ajni teoreti~ar naturalizma i dru{tveni borac. Do knij`evnog uspjeha pro`ivio je te`ak `ivot, rade}e izme|u ostalog i kao novinar.

         Eksperimentalnu metodu iz prirodnih nauka i medicine Zola prenosi prenosi u stvarala~ki knji`evni postupak. ^ovjeka treba prou~avati s biolo{ko-fiziolo{koga i socialnoga stanovi{ta opa`anjem i eksperimentom. @ivot je pojedinca uvjetovan naslje|em i sredinom, i u njima teba otkriti mehanizam op}ih zakona. Zato }e Zola otkriti svijet proroka, pogubnih i tiranskih strasti, nasilni~kih nagona, bioli{kih i animalnih strana u ~ovjekovu bi}u - potpunije i grublje nego itko prije njego u svjetskoj knji`evnosti.

         Prvi ve}i uspjeh posti`e romanom Theresea Raquin, s temom o mr`nji i dubokim nesporazumima izme|u mu{karca i `ene.

         Godine 1868. zavr{en je plan ciklusa romana pod naslovom Prirodna i dru{tvena povijest jedne obitelji pod Drugim carstvom, po ugledu na La comedie humanie H. de Balzaca. U nizu romana, Zola prikazuje razli~ite sredine u kojima se kre}u ~lanovi obitelji Rougon-Macquart, ali pod te{kim i sumornim pritiskom naslje|a, bolesti i dru{tvene depresije. U triologiji Zola se bavi vi{e dru{tveno-politi~kim problemima, obra}aju}i se poraznom kritikom na crkvenu organizaciju. U tetralogiji Zola otvara ne{to svijetlije perspektive u pogledima na ljudko dru{tvo i njegovu budu}nost. U skladu s teorijskim postavkama naturalizma Zola donosi u svojim djelima obilnu gra|u i obilje podataka iz vanjskog svijeta s nagla{enom te`njom da bude {to objektivnije i prirodonau~nije. Ali u osnovi svega le`i Zolna strasna , li~na priroda, i on je dao vi{e svoju li~nu sliku zami{ljenog svijeta, nego objektivnu, prirodnim zakonima strukturiranu stvarnost.

Podatke prona{ao u knjizi:Tvrtko ^ubeli} : “Teorija knji`evnosti”, Zagreb 1972.

 2. PoneŠto o djelu “Nana”.

“Nana” odli~an je naturlisti~ki roman, koji uz Germinal zasigurno ~ini najbolje djelo Zolina knji`evna rada. Temeljnu ideju roman pisac daje u samom romanu uspore|uju}i Nanu sa muhom.

“... muhom boje sunca, koja dolazi sa smeti{ta, muhom koja uzima smrt sa stvarima du` ceste, pa zuje}i, ple{u}i i prelijevaju}i se kao drago kamenje, samo {to stane, truje ljude po pala~ama, u koje ulazi kroz prozor.”

Zola Nanu prikazuje kao predivnu prenosnicu klice smrti. Tokom cijelog romana pisac se najvi{e bavi Naninim likom, isti}i}i njenu ljepotu i njenu snagu koju suprotstavlja njenoj otrovnosti.

“Nana, vrlo visoka, vrlo razvijena za svojih osamnaest godina, u bijeloj tunici boginje, sa dugom plavom kosom rasutom po ple}ima...”

---------------------------------------------------------------------------------

“On je vidio njene poluzatvorene o~i, poluotvorena usta, njeno lice o`areno zaljubljenim osmjehom, i pozadi opu{tena kosa pokrivala je le|a kao u lavice.  Savijena i zategnutih udova, ona je pokazivala svoje jake kukovw, svoje tvrde dojeke kao u kakve amazonke, jake mi{i}e pod svilenom ko`om. Fina linija, jedva ustalasanih ramena i kukova klizila joj od koleta do stopala”

Roman izgleda kao niz slika iz `ivota kurtizane Nane i tek pomalo se nazire optu`ba nemoralom tada{njeg dru{tva. Zola Nanu ne opisuje kao neku pokvarenu djevojku, ve} je u cijelom romanu ~ini privla~nom opravdavaju}i njene postupke. Ona se preko svojih ljubavnika izdigla visoko, ali je istovremeno propadala dok se nije utopila u nemoralnoj prljav{tini.

         Zola je u promatranju destruktivnog pona{anja svoje glavne junakinje, njoj pot~inio svaki detalj svog pripovijedanja. Pomo}u Naninih razli~itih ljubavnih pokreta pisac ju je prikazao kao fotografski snimak stvarnosti {to je i temelj naturalizma.

         Nana je svoje ljubavnike , Steinera i Muffata, podnosila samo zato {to joj je trebao njihov novac. Ona je grabila zlato ne razmi{ljaju}i o posljedicama, povode}i se samo svojim instinktima. pojavom Fontana javlja se u njoj neki novi osje}aj koji je do tada zanemarivala, Nana se zaljubljuje i upravo ta njena ljubav prema Fontanu dovodi je do propasti. Sanjaju}i o sre}i ona trpi sve Fontanove udarce i tu je Zola prikazuje kao slabu i podlo`nu `enu koja je prepi{taju}i se u potpunosti svojim instinktima i osje}ajima morala do`ivjeti pad. Odav{i se ponovo prostituciji da zaradi za `ivot dala se izbaciti iz vlastita stana.

         U svim svojim ljubavnim, odnosno mo`da ipak poslovnim pothvatima ona je tra`ila korist. Bez obzira na njenu destruktivnu stranu li~nosti ona je bila jaka osoba, uspjela je od svojih ljubavnika dobiti ono {to je `eljela. Nana bila je kurtizana koja je uz svu nemoralnost ipak imala neki svoj ponos.

“To je smije{no, bogati ljudi zami{ljaju da mogu sve dobiti za svoj novac... E pa lijepo! A ako ja ne}u?... Nije meni stalo ddo tvojih problema. Kad bih mi ponudio cio Pariz, opet bi rekla da ne}u, i uvijek ne}u...”

Iza Naninog ponosa ipak se krije lukavstvo, unaprijed je prora~unavala metode koko bi ne{to izvukla iz svojih ljubavnika  i mo`da je jedan koji je najlo{ije pro{ao bio ba{ grof Muffat kojemu je Nana oduzela razum.

“ Ti uzima{ - prihvati ona odlu~no - ti }e{ udesiti da mi je do uloge.

On je ostao iznena|en. Zatim re}e uz o~ajan pokret: - Ali to je nemogu}e! Ti si sama rekla da to ne zavisi od mene.

Ona ga prekide skvr{iv{i ramenima:

Ti }e{ sada i}i dolje i re}i Boreknoveu da tra`im tu ulogu... Ta nemoj da bude{ toliko naivan. Bordenaveu je potreban novac. Pa lijepo ti }e{ mu ga pozajmiti jer ga ima{ toliko da ga mo`e{ kroz prozore bacati.”

Nana nikada nije skrivala svoj prezir i mr`nju prema bogatim osobama i takozvanim po{tenim `enama koje su bile po{tene samo izvana, ali su se kako Nana ka`e skrive~ki provodile, daleko od o~iju javnosti.

         Nana je bila ustvari jedna priglupa djevojka koja je raspoklanjala ~itavo bogatstvo , a nije imala {to jesti. Sa svim svojim slabostima i gre{kama predstavljala je vid jedne francuske povijesne epohe. umrla je u jednoj hotelskoj sobi od boginja dok je svugdje odjekivalo: U Berlin! U Berlin! U rat! Spremao se rat koji je upleten u igru ljudske strasti.

         Zola Nanu u odnosu s ostalim mu{karcima. On je neprestano prati, slijedi portretiraju}i svaki njen dio, svaki pokret. Zola je pristupio pokretima s takvom vjerodostojno{~u, opisuju{i svaki najmanji detalj, kao fotografija. ^ak prilikom Nanine smrti Zola je upotrebio svu svoju opisiva~ku umje{nost i opisao joj lice puno gnoja, ali uvijek isti~u}i Naninu ljepotu.

“To je bila jedna masa, gomila gnoja i krvi, hrpe smrdljivog mesa, ba~ena tu na jastuke. Gnojane bubuljice ra{irile su se po cijelom licu, jedna do druge, skvrgnute sa sivim izgledom blata, one su ve} li~ile na neku plijesan zemlje,na ovoj bezli~oj ko`i gdje se crte vi{e nisu poznavale. Lijevo oko se potpuno izgubilo u klju~anju gnojiva , drugo udubilo se kao crna pokvarena rupa. Iz nosa je jo{ curio gnoj. Velika crvenkasta krasta pru`ala se od jednog obraza i prelazila preko usta iskvariv{i ih u grozan sijeh. I na ovu u`as i gtotesnu masku ni{tavila kosa lijepa kosa, sadr`av{i svoj plemeni sjaj sunca klizala je, prelijevaju}i se kao zlato. Venera se raspadala.”

Od onako lijepe `ene ostala je samo hrpa smrdljivog gnoja, a re~enicom :” Venera se raspala .”, re~eno je sve. Sva njena ljepota stopila se u tu bolest i Nana je nestala ostaviv{i samo mali trag - kosu.

          Zola kao pisac naturalizma smatra da u svom radu treba primjeniti postupke znanstvenika. Stvarala~ki rad odre|en je s tri momenta: sredinom, rasom, trenutkom. On je to primjenio u “Nani”. Nana je bila destruktivna li~nist koja je ~esto gre{ila, a sredina u kojoj je `ivjela i vrijemo koje je bilo te{ko natjeralo ju je da bude to {to je bila.

         Zolin cilj bio je uzdi}i roman u sfere nauke. On je na `ivim tijelima vr{io analiti~ki rad koji kirurzi vr{e na le{evima. Smatra da likovi moraju biti fotografski snimak stvarnosti. ristupanje djelu s nau~ne strane i isticanje krajnje objektivnosti oduzimalo je piscu subjektivan odnos prema svijetu o kojem govori. Zola je bio pisac masa, opisivao je sve dru{tvene slojeve tako da je ~esto bio napadan.

         Roman “Nana” jedan je od onih romana u kojima je prikazan `ivotni put glavnog junaka, njegovi padovi, usponi i razo~aranja te podlost jednog dru{tva i vremena. Prolaznost, smrt od kojih se svi pla{e prikazana je ovdje an najgori mogu}i na~in, {to i jeste osnova naturalizma. Nana ,nekada{nja ljepotica, pretvorila se u rugobu. U njenom posljednjem opisu prikazana je stravi~no, gadljivo, a uostalom to i jest cilj svega, nestanak.

         Najve}i dio radnje romana odvija se u potpunoj tmini i mraku, u zagu{ljivim i prljavim prostorima sa odvratnim  i gadljivim ljudima.

REFERAT

Moliere

UMIŠLJENI BOLESNIK

Vrsta djela:

Umišljeni bolesnik je komedija-balet u 3 čina. Komedija-balet je specifično djelo koje je na granici između opere i drame. Bile su često priređivane na dvoru Luja XIV., u raskošnom dvorcu Versaillesu. Kralj Luj XIV. je čak i sam nastupao u nekim spektaklima gdje se scenska umjetnost mješala sa velikim plesovima, lovačkim prizorima, vatrometima i igrama na vodi.

Razdoblje:

Komedija-balet «Umišljeni bolesnik» spada u razdoblje europskog klasicizma. To razdoblje traje cijelo 17 stoljeće, a javlja se u Francuskoj. To se stoljeće u povijesti književnosti i civilizacije često još naziva velikim. Tada je Francuska dominirala Europom jakošću svoje vanjske politike te utjecajima u umjetnosti i književnosti.

Podaci o piscu:

Jean-Baptiste Poquelin, Moliere rođen je 1622. godine u imućnoj obitelji. Kršten je 15. siječnja, no točan se datum njegova rođenja ne zna.

Bio je sin kraljevskog tapetara i taj mu je naslov omogućio školovanje u isusovačkoj gimnaziji te studiranje prava u Orleansu. 1642. službuje kao odvjetnik, a godinu dana kasnije osniva kazališnu družinu «Znamenito kazalište» zajedno s obitelji Bejart.  Nastupao je u pokrajini i Parizu, a 1644. uzima umjetničko ime Moliere. Zbog dugova biva uhićen te zatvoren. Od 1645 do 1658 putuje po Francuskoj. Njegov brak s Armandom Bejart je izazvao skandal u pariškim krugovima. Bio je od svoje supruge stariji 20 godina. Skandal ga je natjerao da napiše «Školu za žene», koja je gotovo autobigrafski inspirirana. To mu je djelo toliko podiglo ugled da se i sam kralj zauzeo za njega i dodjelio mu stalnu novčanu pomoć. Od tada je sudjelovao u organizaciji velikih dvorskih scenskih priredaba, koje su svojom spektakularnošću i kićenošću premašile sve dotada viđeno na području kazališta. 1665. Molierova je družina službeno postala kraljevom. Tada je počeo osjećati prve simptome upale pluća, pa je zbog toga izbivao oko godinu dana sa pozornice. Tijekom četvrte izvedbe «Umišljenog bolesnika» 17. velljače 1673. stanje mu se jako pogoršalo, te je te iste večeri umro. Pregovori o njegovu sprovodu su trajali četiri dana.

Prema zapisu suvremenika Moliere je bio nizak čovjek, zdepast i okruglih nogu. Bio je otvoren i pošten, pa su mu te odlike stvorile mnoštvo prijatelja na dvoru, čak i izuzetnu sklonost Luja XIV.

Napisao je više od trideset kazališnih djela različitih vrsta. Od tih 30 djela nije sačuvan niti jedan njegov dramski rukopis. Rijetki su i njegovi autografi. Jedini njegov rukopis se vidi na nekoliko vlastoručno potpisanih novčanih priznanica.

Siže djela:

U početku vidimo glavnog lika Argana kako sređuje račune s ljekarnicima i doktorima te zbraja potrošeni novac koji je potrošio na velik broj različitih ljekova. Argan ima ženu i dvije kćeri iz prvoga braka. Angelique je dovoljno stara za udaju, te je našla već momka za koga otac ne zna. Odjednom ju otac pozove te joj rekne da joj je našao supruga. Ona se poveselila misleći da je to njezina ljubav. Ali nisu mislili na istu osobu. Aragan, koji misli da je jako bolestan, želi ju udati za liječnikova sina koji studira medicinu kako bi u obitelji mogao imati liječnika koji bi se za njega stalno brinuo. Beline, Araganova žena želi Angelique poslati u samostan, ali se pokorava mužu. U svakom prizoru Aragan izjavljuje ljubav Beline, a ona mu uzvraća.

Aragan, umislivši da mu smrtna ura otkucava, sastavlja oporuku. Za oporuku Beline ne želi čuti, i kako kaže «I ja bih pošla za vama u grob da vam dokažem kako vas nježno volim». Aragan joj želi ostaviti sav imetak, ali mu to zakon onemogućuje. Kod prijedloga da Beline prije njegove smrti uzme sav novac i mjenice iz njegove sobe Beline se uzruja rekavši da ništa od toga ne želi, ali ju je ipak zanimalo koliko su ti iznosi veliki. Sluškinja Toinette je na Angeliqueinoj strani, te ju podržava i spremna joj je pomoći. Tako odlazi javiti Cleantu (Angeliquenoj velikoj ljubavi) da Aragan sprema udati Angelique. Cleante se predstavlja kao zamjenik učitelja pjevanja kako bi on i Angelique mogli biti zajedno. Aragan ništa ne sumnja, te poziva budućeg zeta i njegova oca na večeru. Oni razgovaraju o Araganovoj neobičnoj bolesti i načinima izlječenja. Beline je primjetila Cleanta koji joj je bio sumnjiv. Kaže to Araganu, koji je potražio mlađu kćer Louison, te mu ona otkriva svu istinu. U posjet Araganu dolazi njegov brat Beralde. Beraldea je Cleante nagovorio da ga predstavi kao momka dostojnog Angelique. Aragan ne želi čuti za nju, nakon skandala koji je napravila pred doktorom i odbila muškarca kojeg joj je otac namjenio. Tu opet vidimo umišljenu bolest Aragana, kada ga je sluškinja podsjetila da sa sobom uzme štap, jer bez njega ne može hodati. Toinette i Beralde kuju dogovor kako bi uspjeli pomoći Angelique. Beralde počinje uvjeravati svog brata da on nije bolestan i da medicina je znanost za naivne. Aragan tu tvrdnju pokušava pobiti, ali Beralde ima dobre odgovore na svako Araganovo pitanje. Nakon što je Aragan odbio uzeti klistir doktora Purgona, Purgon se jako naljutio i ostavio Aragana. To je iskoristila sluškinje Toinette te se predstavila kao veoma iskusan liječnik i Aragana uvjerila da treba raditi suprotno no što su mu njegovi liječnici preporučili. Beralde Araganu govori kako ga njegova žena iskorštava, a kćer bezuvjetno voli, te ju zbog toga ne smije poslati u samostan. Aragan u to sumnja, ali pristaje na test. Beralde se sakrio, Aragan je legao na kauč i pravi se da je mrtav. Toinette tada kaže Beline da joj je suprug umro. Beline ulazi u sobu da se uvjeri, te tada naglas govori kako mora što prije uzeti sav novac i mjenice, te kako se konačno riješila muža. Aragan se digne i viče za Beline dok ona odlazi. Istu su stvar napravili kako bi testirali Angelique. No ona je plakala, jadikovala, jedina briga joj je bila što je otac umro dok se na nju ljutio; bila je potpuno neutješna. Čak je odbacila Cleantea i odlučila poći u samostan, prema očevoj posljednjoj želji. Čuvši to, Aragan zagrli i poljubi svoju kćer, sav sretan što je upoznao njezinu pravu narav. Pristao je na brak Angelique i Cleanta, pod uvjetom da Cleante postane doktor da bi se mogao brinuti za Aragana. Cleante je spreman sve obećati, no Beralde je uvjerio svog brata da to nije potrebno, da Aragan može sam postati doktor i tako sam sebe izlječiti. Beralde pozove svoje prijatelje koji čine svečani skup kako bi Aragana proglasili liječnikom. Aragan bez ikakve muke i sumnje prolazi sve testove i postaje liječnik. No, nije znao da je sve to samo predstava kako bi Beralde uvjerio brata da je liječnik i kako bi Aragan sam sebe izliječio.

Karakterizacija glavnih likova:

Aragan – je umišljeni bolesnik. Sam za sebe misli da mu nema spasa, vjeruje da će ga oni silni ljekovi izliječiti. Njegova uskogrudnost i preokupacija svojom bolešću čine ga naivnim i sebičnim, te ga ljudi iskorištavaju. Dok se on «bori za život», drugi mu samo naplaćuju svoje usluge i žive raskošno na njegov račun, znajući da mu nije ništa. No, samo ga kćer Angelique nastoji uvjeriti da je on svoju bolest samo umislio. Kasnije ga u to uvjerava i njegov brat Beralde. Aragan je veoma bogat i vjerovatno plemićkog podrijetla. Unatoč svemu, on je obiteljski čovjek, te veoma voli svoje kćeri i ženu. Ne voli kada mu se ljudi suprostavljaju i kada nije u pravu.

Beline – je Araganova druga žena. Ne cijeni svog muža, a njegovih se  kćeri želi riješiti tako da ih pošalje u samostan. Od muža joj je draži novac, te ga je spremna maksimalno «olakšati» u financijskim pitanjima.

Angelique – je Araganova starija kćer. Veoma cijeni i voli svog oca te mu želi dobro, ali mu se i suprostavlja kad je njezina sreća u pitanju. Zaljubljena je u Cleantea. Obrazovana, svjesna situacije oca nastoji zadovoljiti i pomoći mu da shvati kako je on potpuno zdrav.

Louison – je Araganova mlađa kćer. Veoma je mlada, voli oca i majku. Vjerovatno nije svijesna da joj je otac potpuno zdrav. Poštuje roditelje, ali i sestru. Pouzdana do određene granice (dok joj otac ne zaprijeti batinama). Lukava i snalažljiva.

Beralde – je Araganov brat. Svjestan situacije, brata nastoji uvjeriti kako je svoju bolest umislio i pomoći mu da shvati pravu sliku svoje okoline. Voli svoje nećakinje i pomaže im. Veoma obrazovan i inteligentan.

Cleante – Angeliquein zaručnik. Voli Angelique više od ičega te će za nju sve učiniti. Obrazovan mladić, vjerojatno iz sloja građanstva.

Toinette – je sluškinja. Suprostavlja se Araganu kako bi se on mogao svađati i tako «održati na životu». Veoma je poštena i snalažljiva te lukava, odana i pouzdana. Angelique i ona su dobre prijateljice.

Tema:

Tema ovog je djela život «umišljenog bolesnika» koji za sebe misli da veoma bolestan. Postaje ovisan o doktorima i o supruzi, koji mu ne govore njegovo stvarno stanje nego iz njega nastoje izvući što više novca.

Mjesto i vrijeme radnje:

Mjesto radnje je Francuska, točnije grad Pariz. Vrijeme radnje nije naznačeno, ali je vjerojatno 17 stoljeće. Mjesto je radnje označeno na početku djela.

Problematika obrađena u djelu:

Izmišljena bolest Aragana, koja nema ni pravog lijeka niti pravog imena i posljedice tog vjerovanja koje ga čini naivnim i rastrošnim na bespotrebne lijekove.

Stil:

Ovo je dramsko djelo spoj drame i opere. To je komedija u kojoj se pojavljuje zbor i plesači.

Radnja se kronološki odvija, bez disgresija i povrataka u prošlost.

Pisac je sveznalica i prati likove kroz događaje. Djelo oponaša antičku komediju (zbor, pjevanje, plesači).

Djelo je umjereno lako za čitati. Otežavaju ga samo neke ubačene fraze na francuskom, talijanskom ili latinskom jeziku. Radnja je jasno obrazložena i vrlo zanimljiva.

Iz kritika:

Kod Moliera zapažamo neprekidan razvitak poezije komičnog. Kod njega je postojao razvitak moralne opservacije i onog što nazivamo uzvišenom komikom... U umišljenom bolesniku afirmira se u najvećoj mjeri ta prštava i neočekivana komika koja se, na svoj način, po bogatstvu mašte natječe sa Snom ivanjske noći i Olujom.

Sainte – Beuve

U novijim realizacijama nekih farsa i komedija-baleta Molierov je dijalog ponovno uključen u okvir slikovite ili galantne inscenacije, plesova i glazbe, i zbog toga smo potpunije mogli doživjeti poetičnu atmosferu kojom je on ponekad okruživao svoje slike ljudskog srca ili naravi. (...) Istina Građanina plemića ili Umišljenog bolesnika ne može se izraziti ako se u izvedbi izostave ceremonije koje su logični završetak komičnih tokova.

G. Lanson

Od svih Molierovih komada najviše volim svakako Umišljenog bolesnika; ta mi se komedija čini najorginalnijom, najsmionijom, najljepšom. To je najljepša proza koju poznajem. Ona neprekidno doseže punoću koja zadivljuje: mišićava je poput Pugetovih atleta ili Michelangelovih robova: sva nabrekla od životnog lirizma, od radosti i od zdravlja.

A.    Gide

Takozvane komedije-baleti koje se odlikuju glazbenim i plesnim umecima pisane su za dvor Luja XIV. Važan je njihov element raskošna oprema, ali se mogu prikazivati i skromnije i bez spomenutih umetaka. Ipak se čovjek ne može oteti dojmu da to u stvari nisu umeci nego sastavni dio djelo, pa i sama režija mora imati neki baletni karakter. To vrijedi i za one Moliereove komade koje pisac ili njegov izvođač ne krsti izrijekom tako, jer baletnih elemenata koji staru komediju dell'arte povezuju s baroknom operom ima i u drugim njegovim djelovima.

I.       Hergešić

Srećom je već odavno odbačena jednostrana, neodrživa teza po kojoj je kraljevski dvorski zabaljvač Moliere poslušno, ali preko volje, po dužnosti izvršavao naloge Luja XIV. i njegove Uprave divertismana. Tko je god makar jednom s razumjevanjem pročitao bilo koju od njegovih komedija-baleta, tko god ih je u mašti ili stvarno pokušao inscenirati, mora se priznati da se u tim djelima, u ritmu njihova kretanja, ne osjeća ni traga bilo kakve prisile. Naprotiv, baš u njima otkrivamo neku duboku, suštinsku oslobođenost, prevladanost svih stega i unutrašnjih i vanjskih cenzura, i po toj svojoj osobini komedije-baleti, tako logično, neporecivo urasli u Moliereov opus, sačinjavaju najspontaniji, šokantono «protupravilni», danas bismo valjda rekli «avangardni» pol cjelokupne dramaturške produkcije francuskog klasicizma.

M. Škiljan

Moliere nije mogao slagati svoja djela nekim strogim redoslijedom jer mu je dužnost komičnog nametala određenu isprekidanost, određenu nemaštovitost dramskog toka. Svaki put kad su opruge strasti bile na granici stvaranja odveć dramatičnih situacija, trebalo se opustiti  i proizvoljno zaustaviti igru osjećaja. (...) Moliere poznaje zahtjeve publike, i radije odustaje od dramaturške postupnosti, nego od «velikog pravila sviju pravila», a to je – svidjeti se.

J.      Garapon

Sebičnost nije oznaka karaktera. Sebičnost je stanje duha, ili još bolje: stanje duše. Umišljena bolest, ljubomora, pretjerana brižnost (koja guši), cjepidlačenje, škrtost i mizantropija samo su neke od utjelovljenih pojavnosti sebičnosti. Sebičan čovjek ne misli ni na koga osim na sebe i cijeli svijet želi podrediti sebi. Sebičan čovjek ne zna i ne čuje one druge, on samo zna tjerati svoje, ne brinući se za najbliže i ne shvaćajući da je često smiješan, a ponekad i jadan. Ukratko, sebičnost je ljudska osobina par excellance. I tako je i umišljeni bolesnik, Argan, glava kuće, otac i muž - jednostavno sebičan. Njega ne zanimaju nikakvi događaji izvan njegove bolesti. Sve što je povezano s lijekovima, liječnicima, apotekarima i kirurzima dobro je došlo u njegovu kuću - ostalo i ostali: van! A budući da se njegove želje svode na udovoljavanje samome sebi, Argan svoju kćer namjerava udati za liječnika, kako bi imao "zeta i rodbinu koja mu treba", odnosno, ne želi propustiti "priliku koja je puno bolja za njega". Zalud mu brat tumači da je njegova "bolest" pretjerana i da to ludovanje za apotekarima i liječnicima mora završiti, zalud mu sluškinja dokazuje da će njegovo vlastito srce spriječiti neželjenu udaju: jer on je u srcu - dobar. I u pravu je. Argan je dobar čovjek, voli svoju djecu i svoju drugu ženu, ali njegova bolest ga izdaje. U svojoj opsjednutosti s bolešću Argan ne pita ni za što drugo do li za svoje klistire, žuči i ulijevke. A budući da je bolestan, prema vlastitim riječima i dubokom uvjerenju, iako "doduše hoda, spava, jede i pije kao i svi ostali", Argan je zaluđen liječnicima koji su za njega sveznajući i nedodirljivi Parnas, pa je tako najveća čast razgovarati i družiti se s liječnicima. Oni su "čestita i cijenjena gospoda koju se taj blesavi bezobraznik Moliere usuđuje dovoditi na scenu". Ono čega Argan nije svjestan jest talent i razumijevanje te neznalice i bezobraznika Molierea za ljude koji ne mogu izaći iz svoje kože, ljude koji doduše hodaju, spavaju, jedu i piju kao i svi ostali, ali su ipak veći od života. Takav Argan nije više samo dosadan, sebičan gnjavator, on je osoba koju se ne zaboravlja.

HVALA SVIMA NA PODRŠCI TJ.ŠTO ME POSJEĆUJETE ,SAM TAKO NASTAVITE I BITI ĆE LEKTIRA ZA SVE!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

DANAS SAM JAKO SRETNA JER SE NA MOJOJ STRANICI NALAZI VIŠE OD 3050 POSJETA!SAMO TAKO NASTAVITE JER STE SRETNI VI AKO NAĐETE ŠTA VAM TREBA,A SRETNA SAM I JA ŠTO POSJEĆUJETE BAŠ MOJU STRANICU!!!SVE U SVEMU SVI SMO SRETNI!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

                                  SAMO TAKO NASTAVITE!!!!!

POKUŠAT ĆU da sve pišem na vrijeme,ali vam ništa ne mogu garantovati jer mi je sad neka frka!!!!

Nadam se da ce ti ovo pomoći ,knjiga je dole niže na pitanja za sad nisam stigla odgovoriti, ali ću pokusat jer si već napisala da ti treba i da može čekati do kraja mjeseca!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

DRUGARICA

Uzbuna na Zelenom Vrhu

Ivan Kušan

1.    BILJEŠKA O PISCU:

Ivan Kušan rođen je 1939.g. u Sarajevu. Živi u Zagrebu i piše knjige za djecu: Uzbuna na Zelenom Vrhu, Koko u Parizu, Koko i duhovi, Lažeš Melita i dr. Knjige su mu prevedene na mnoge svjetske jezike i dobitnik je mnogih nagrada.

2.    MJESTO RADNJE: Zeleni Vrh, jezero, vinogradi i voćnjaci

3.    VRIJEME RADNJE:  nakon završetka rata

4.    GLAVNI LIK: Koko

5.    SPOREDNI LIKOVI; Žohar, Tomo, Crni, Ivo, Božo, Isak, brijač Mirko, Emica, Milići, Leibovi, pas Bobi i dr.

Na Zelenom Vrhu počinju se iz večeri u večer dešavati provale.Lopovi prvo ubiju psa a onda ukradu sve vrijedno – kokoši, svinje, kozu i dr. Rat je tek završio i policija ništa nemože učiniti jer ima pametnijeg posla. Zato dječaci Koko, Žohar, Božo,Crni i Tomo odluče sami otkriti lopove.Prvo sumljaju na starog Isaka jer jedino njegov pas nije otrovan, ali jedne noći nestane i njegova koza.Nakon toga lopovo opljačkaju Radićeve, čija je kći Emica  bila prava ljepotica i svi su bili zaljubljeni u nju.Da joj se dodvore, ispričaju joj sve o lopovima i svojim poduhvatima. Odluče slikati lopove kad ih uhvate na djelu, ali nemaju fotoaparat pa ga „posude“ od pjesnika Marija. Emica sretne Tominog starijeg brata Ivu i sve mu ispriča.

On joj se naruga i ode. Sutra svi dječaci osim Crnog dobivaju prijeteće pismo s upozorenjem da se klone gluposti jer će nastradati. Jedino Crnom lopov nudi partnerstvo, a on to odmah odluči prihvatiti jer je puno puta mislio kako da se domogne novca bez imalo rada. Lopov dođe u dogovoreno vrijeme i Crni ga odmah prepozna. Lopov mu ne želi otkriti ime drugog jer je okrutan i opasan čovjek. Crnom da zadatak da sutra odvuče dečke što dalje od kuće Leibovih koju će sutra opljačkati.

Sve otkriva slučajno mali Tomo, koji je svog brata Ivu pratio i sve shvatio, samo još nezna tko je drugi lopov. Prati i dalje brata i saznaje strašnu istinu i odluči da će ta tajna zauvijek ostati samo njegova!

Emica je krala grožđe u tuđem vinogradu i tako skrivajući se , slučajno čula razgovor Crnog i Ive i tako i ona sve saznala. Odjurila je k Tomi koji je bio na groznim mukama, sve mu ispričala i saznala da i on sve zna. Odluče da će zajedno ići obavijestiti prijatelje. Tomo im sve ispriča, uto dođe Crni i dječaci nasrnu na njega, zavežu ga užetom, strpaju u bunker i odjure saznati tko je drugi lopov.Na kraju šume spaze dvije prilike s kravom i konjem, prepoznaju Ivu koji se popikne i padne, pa ga dječaci zarobe. Jedino mali Tomo trči dalje, hvata lopova jer mora potvrditi svoju sumnju da je lopov njegov tata!

Crni se osobodio, dojurio do šume i vidio pomahnitalog čovjeka kako tuče malog Tomu koji se od silnih batina onesvjestio.Tako nije vidio psa Bobija kako nasrće na lopova.Iza njega je dotrčao Crni i odlučio spasiti dijete od ludog brijača Mirka i tako se bar malo opravdati i iskupiti pred prijateljima.

Kad se mali Tomo probudio, saznao je od majke da mu Mirko nije otac nego očuh, a Ivo polubrat što mu je bilo jako drago.

Sve sretno završi, Mariju vrate fotoaparat koji im on pokloni i kaže neka ga prodaju i provedu par dana na moru.

AKO ŽELITE DA VAM POMOGNEM (VIDJELA SAM DA NEKI MOLE DA IM NAPIŠEM PISMENU VJEŽBU)MOLIM DA MI TACNO NAPIŠETE ŠTA TAČNO ŽELITE KAKO,STIL I SVE TO DA BI SE JA POTRUDILA TJ. DA BI VI DOBILI DOBRU OCJENU¨¨KADA NAPIŠEM PISMENU POŠTO MI JE NEŠ POŠTA ZA SLANJE EMAILOVA U KVARU JA VAM PISMENU KOJU SAM NAPISALA OBJAVLJUJEM NA STRANICI!!!!!!!MOLIM SAMO I DA NAZNAČITE DATUM DO KOJEG TREBA DA VAM BUDE GOTOVA PISMENA TE KOJI STE RAZRED I TAČNE PODATKE KAO ŠTO SAM PREDHODNO NAGLASILA!!!!!

ZA VAŠE DOBRO VAM PREPORUČAM DA PROČITATE ZADATE KNJIGE AKO IMATE VREMENA !!!!

NADAM SE DA CE VAM BILJESKE SA MOJE STRANICE POSLUŽITI!!!!

KADA ZELITE DA POGLEDATE LEKTIRE MOLIM DA MALO SAČEKATE DA SE STRANICA DO KRAJA OTVORI (DOBRO MALO VISE JER IMA DOSTA) A AKO TO NE URADITE VIDJET CE TE SAMO PRVI DIO STRANICE BEZ LEKTIRA TJ.AKO ŽELITE LEKTIRE SACEKAJTE MALO JER IZBOR JE STVARNO VELIK!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

PREGLEDAJTE STARE POSTOVE JER SU I TAMO LEKTIRE

UPUTA:IDITE DO KRAJA STRANICE I IDITE NA KLIK  STARI POSTOVI

TO VAM NAPOMINJEM JER MI JEDNA CURA TRAŽILA NOVELU OD STANCA MISLILA JE DA TO NEMAM MEĐUTIM TA SE LEKTIRA NALAZILA MEĐU STARIM POSTOVIMA!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

NEMA SAD NEŠ POSJETA AL BITI CE ZATREBAT CU JA VAMA KAD KRENE ŠKOLA,AHA!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

posjetite od moje mlade sestrice blog obavezno super je zanimljiv a blog je:http:/cool14.blogger.ba

HOĆU KOMENTARE!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!