.ws">Friendster images

Friendster images

www.Bigoo.ws www.Bigoo.ws www.Bigoo.ws www.Bigoo.ws www.Bigoo.ws     www.Bigoo.ws

Scroll images by bigoo.ws

LEKTIRE ZA PREPISANCIJU
   

LEKTIRE ZA PREPISANCIJU

DOBRODOŠLI NA MOJ BLOG!!!!!!!

29.11.2007.

KOKO U PARIZU

Pisac: Ivan Kušan

Mjesto radnje: Zagreb i Pariz

Vrijeme radnje: Ljeto

Sadržaj

Čitava priča romana odvija se u stvarnosti, no veći dio priče opisuje Kokov san. Zlatko priča Koku o prošlogodišnjim događajima u Parizu. Koko i Zlatko su trebali zajedno otputovati u Pariz, no Koko se razbolio. Zaspao je i tada počinju njegove avanture, koje se na sreću događaju samo u snu. San počinje njihovim dolaskom u Pariz gdje se susreću sa slikom "Mona Lisa", koja je vrlo skupo umjetničko djelo. Sve je bilo dobro dok Koka nisu oteli Jean i Michel. Oni traže otkupninu za oslobađanje. Zlatko ih želi prevariti, ali ne uspijeva. Otmičari su oteli i Zlatka i sliku. No, ipak su se na prijevaru uspjeli osloboditi te pobjeći na Eiffelov toranj. Koku i Zlatku s Eiffelovog tornja ispada "Mona Lisa" . Svi su se željeli domoći slike. Ispred Somaisove kuće raspravljalo se gdje je prava slika i tko je krivac u cijeloj toj priči. Nakon rasprave Koko se probudio i shvatio da je to bio samo san.

Likovi

Glavni likovi:

Koko je dječak koji je sanjao o putu u Pariz. On je visok, nestašan, snalažljiv i naivan. Koko je pun pustolovina pa će tako upasti u jednu s "Mona Lisom".

Zlatko je Kokov prijatelj koji skupa sa Kokom upleće nos tamo gdje mu nije mjesto. Zlatko se pravi važan sa svojim pričama o Parizu kojima plaši Koka.

Ivan Kušan - Bogalj zapravo je naš pisac koji ulazi u roman i sve ga više zapliće. Zapravo, kad ne bi bilo njega "Koko u Parizu" bio bi slikovnica. Ivan Kušan je sveznao, dobar je, ima povez na oku i drvenu nogu.


Sporedni likovi: Slikar Poklepović zvani Pokle, Marie Clever, Marcel Clever, Kastarida Somais, Nikolas Somais, Charls, Fredrich, Jean, Michel, Alles Worson.

 

Naziv djela: " KOKO U PARIZU "

 

Pisac: Ivan Kušan, akademski slikar, književnik i prevodioc. Roðen je 1933. godine u Sarajevu, a od 1939. godine živi u Zagrebu, gdje se i školovao. Piše romane i novele za djecu i odrasle, te

drame, kritike, filmske i TV - scenarije. Poznat je i po prevoðenju sa engleskog, francuskog i

ruskog jezika. Najpoznatija djela za djecu i omladinu su mu: "Koko u Parizu", "Ljubav ili smrt",

"Zagonetni djeèak", "Domaæa zadaæa", "Uzbuna na Zelenom Vrhu", "Koko i duhovi", a od

djela za odrasle znaèajnije su mu knjige: "Razapet izmeðu", "Zidom zazidani", "Toranj" i

"Trenutak unaprijed". Napisao je niz TV - scenarija prema vlastitim djelima i dobitnik je gotovo

svih književnih nagrada za djeèju i omladinsku književnost. Bio je i nosioc hrvatske kandidature

za Andersenovu nagradu, najveæu svjetsku nagradu za djeèju književnost. Mnoge svoje knjige sam je ilustrirao.

 

Vrijeme radnje: Sedamdesetih godina prošlog stoljeæa.

 

Mjesto radnje: Poèetak i završetak radnje odvija se u Zagrebu, dok se radnja odvija u Parizu.

 

Likovi: Koko, trinaestogodišnjak iz Zagreba, pravog imena Ratko Miliæ. U njegovj glavi rodio se san iz kojeg proizlazi èitava radnja. Koko ne voli uèiti, a ni kupati se. Èesto se èeška lijevom rukom iznad desnog uha, a od jela jako voli punjenu papriku. Iako nije osobito hrabar, ne bježi ni od najgorih sitiuacija. Želi da mu se prijatelji dive kao hrabrom i domišljatom djeèaku, a ne da ga

drže kukavicom i slabiæem.

Zlatlo je Kokov prijatelj. Naèitan je i pun znanja. Dobro pozna Pariz, a u njegovom opisivanju

jako pretjeruje. Koko mu slijepo vjeruje, jer je zadivljen njegovim svekolikim znanjem. Zlatko je

bistar i domišljat djeèak i nadasve veliki prijatelj.

Koko i Zlatko glavni su likovi prièe. Osim njih tu su još Merie i Katsarida, kæi uglednog novinara i sin bogatog brodovlasnika. Negativci Jean i Michel koji se žele proslaviti nekim "velikim" djelom i njihovo oèevi, nespretni brijaèi, zapravo agenti osiguravajuæeg društva Frederic i Charles. Zlatkov ujak, slikar Poklepoviæ zvani Pokle. Otac od Merie , Marcecel , pomalo umišljeni novinar, reditelj Worson i brodovlasnik Somais predstavnici su imuènijeg sloja Pariza.

Bogalj sa drvenom nogom tajanstvena je liènost u romanu,pojavljuje se kad je najpotrebnije i na kraju se ispostavlja da je to sam Kušan.

 

.

 

 

 

                                                                                               

      

IVAN KUŠAN:

KOKO U PARIZU

 

 

 

Mjesto radnje: Zagreb i Pariz

 

Vrijeme radnje: Ljeto

 

Ideja:

Nikad ne treba ništa skrivati jer se sve sazna.

 

 

Likovi: Koko, trinaestogodišnjak iz Zagreba, pravog imena Ratko Miliæ. U njegovj glavi rodio se san iz kojeg proizlazi èitava radnja. Koko ne voli uèiti, a ni kupati se. Èesto se èeška lijevom rukom iznad desnog uha, a od jela jako voli punjenu papriku. Iako nije osobito hrabar, ne bježi ni od najgorih sitiuacija. Želi da mu se prijatelji dive kao hrabrom i domišljatom djeèaku, a ne da ga

drže kukavicom i slabiæem.

Zlatlo je Kokov prijatelj. Naèitan je i pun znanja. Dobro pozna Pariz, a u njegovom opisivanju

jako pretjeruje. Koko mu slijepo vjeruje, jer je zadivljen njegovim svekolikim znanjem. Zlatko je

bistar i domišljat djeèak i nadasve veliki prijatelj.

Koko i Zlatko glavni su likovi prièe. Osim njih tu su još Merie i Katsarida, kæi uglednog novinara i sin bogatog brodovlasnika. Negativci Jean i Michel koji se žele proslaviti nekim "velikim" djelom i njihovo oèevi, nespretni brijaèi, zapravo agenti osiguravajuæeg društva Frederic i Charles. Zlatkov ujak, slikar Poklepoviæ zvani Pokle. Otac od Merie , Marcecel , pomalo umišljeni novinar, reditelj Worson i brodovlasnik Somais predstavnici su imuènijeg sloja Pariza.

Bogalj sa drvenom nogom tajanstvena je liènost u romanu,pojavljuje se kad je najpotrebnije i na kraju se ispostavlja da je to sam Kušan.

 

 

Analiza glavnih likova:

Koko

Koko je dječak koji je sanjao o putu u Pariz. On je visok, nestašan,

snalažljiv i naivan. Koko je pun pustolovina pa će tako upasti u jednu s

„Mona Lisom“.

 

Zlatko

Zlatko je Kokov prijatelj koji skupa sa Kokom upleće nos tamo gdje mu

nije mjesto. Zlatko se pravi važan sa svojim pričama o Parizu kojima plaši

Koka.

 

Ivan Kušan  - Bogalj

Ivan Kušan ili kako su ga likovi smatrali Bogaljem zapravo je naš pisac

koji ulazi u roman i sve ga više zapliće. Zapravo, kad ne bi bilo njega

„Koko u Parizu“ bio bi slikovnica. Ivan Kušan je sveznao, dobar je, ima

povez na oku i drvenu nogu.

 

Sporedni likovi:

Slikar Poklepović zvani Pokle, Marie Clever, Marcel Clever, Kastarida

Somais, Nikolas Somais, Charls, Fredrich, Jean, Michel, Alles Worson

Analiza likova:

Koko

Trinaestogodišnjak iz Zagreba, pravog imena Ratko Milić. U njegovj glavi

rodio se san iz kojeg proizlazi čitava radnja. Koko ne voli učiti, a ni kupati

se. Često se češka lijevom rukom iznad desnog uha, a od jela jako voli

punjenu papriku. Iako nije osobito hrabar, ne bježi ni od najgorih

situacija. Želi da mu se prijatelji dive kao hrabrom i domišljatom dječaku,

a ne da ga drže kukavicom i slabićem.

 

Zlatko

Zlatko je Kokov prijatelj. Načitan je i pun znanja. Dobro pozna Pariz, a u

njegovom opisivanju jako pretjeruje. Koko mu slijepo vjeruje, jer je

zadivljen njegovim svekolikim znanjem. Zlatko je bistar i domišljat dječak

i nadasve veliki prijatelj.

 

Koko i Zlatko glavni su likovi priče. Osim njih tu su još Marie i Katsarida,

kći uglednog novinara i sin bogatog brodovlasnika.

Koko i Zlatko glavni su likovi priče. Osim njih tu su još Marie i Katsarida,

kći uglednog novinara i sin bogatog brodovlasnika.

 

Negativci Jean i Michel koji se žele proslaviti nekim "velikim" djelom i

njihovi očevi, nespretni brijači, zapravo agenti osiguravajućeg društva

Frederic i Charles.

 

Zlatkov ujak, slikar Poklepović zvani Pokle.

 

Otac od Marie, Marcel, pomalo umišljeni novinar, redatelj Worson i

brodovlasnik Somais predstavnici su imućnijeg sloja Pariza.

 

Bogalj sa drvenom nogom tajanstvena je ličnost u romanu, pojavljuje se

kad je najpotrebnije i na kraju se ispostavlja da je to sam Kušan

 

IVAN KUŠAN:

KOKO U PARIZU

 

 

 

Bilješke o piscu:

Ivan Kušan, akademski slikar, književnik i prevodioc. Rođen je 1933.

godine u Sarajevu, a od 1939. godine živi u Zagrebu, gdje se i školovao.

Piše romane i novele za djecu i odrasle, te drame, kritike, filmske i TV

scenarije. Poznat je i po prevođenju sa engleskog, francuskog i ruskog

jezika. Najpoznatija djela za djecu i omladinu su mu: "Koko u Parizu",

"Ljubav ili smrt", "Zagonetni dječak", "Domaća zadaća", "Uzbuna na

Zelenom Vrhu", "Koko i duhovi", a od djela za odrasle značajnije su mu

knjige: "Razapet između", "Zidom zazidani", "Toranj" i "Trenutak

unaprijed". Napisao je niz TV scenarija prema vlastitim djelima i dobitnik

je gotovo svih književnih nagrada za dječju i omladinsku književnost. Bio

je i nosioc hrvatske kandidature za Andersenovu nagradu, najveću

svjetsku nagradu za dječju književnost. Mnoge svoje knjige sam je

ilustrirao.

 

Tema:

Kriminalističko-pustolovna, zamršena priča o nestanku najpoznatije slike na svijetu i njen pronalazak uz niz smiješnih i opasnih dogodovština.

Tema: Kriminalistièko-pustolovna, zamršena prièa o nestanku najpoznatije slike na svijetu i njen

pronalazak uz niz smiješnih i opasnih dogodovština.

 

 

 

 

Ideja:

Slika Mona Lise je glavni razlog zbog kojeg su svi likovi u romanu nastojali

poput pustolova i kriminalaca doći do te slike i na lak način se obogatiti.

Prijateljstvo i odanost prijatelju u najtežim situacijama, pa èak i po cijenu vlastitog života. Poštenje i otpor prema svakoj vrsti kriminala.

Nikad ne treba ništa skrivati jer se sve sazna.

 

 

Bilješke tijekom čitanja:

 - Trinaestogodišnji Ratko Milić, zvan Koko, Zlatko Brnčić, Zlatkov

   ujak(Pokle), Marie Clever, Alles Worson, Marcel Clever, Nikolas Somais,

   Katsarida, papagaj Cesar, Maurice, Frederic, Charles, Jean, Michael,

   pisac

 - Koko i njegov prijatelj Zlatko spremaju se u Pariz u goste Zlatkovu

   ujaku, slikaru Poklepoviću, zvanom Pokle

 - Koko uči francuski jezik

 - Zlatko plaši Koka da se u Parizu otimaju dječaci njihovih godina, svuda

   vrebaju snajperisti, bogalji imaju ugrađene strojnice, slijepci pucaju po

   prolaznicima

 - Koko sav prestrašen od Zlatkovih priča ipak sretno sa Zlatkom dolazi u

   Pariz

 - Slikar Poklepović, zvani Pokle, odvodi ih u svoj čudan stan i pokazuje

   sliku Mona Lise

 - Marie Clever, kći poznatog francuskog novinara Marcela Clevera, ljuta je

   na tatu što je nije poveo sa sobom k režiseru Worsonu koji je u Parizu

   snimao film o krađi Mona Lise

 - Nikolas Somais želi svom sljedećem brodu dati ime Mona Lisa po

   čuvenoj slici

 - Katsarida Somais, prijatelj Marie Clever

 - Koko bježi za lopovima u crvenom automobilu

 - Jean i Michel otimaju Koka

 - Zlatko uzima sliku Mona Lise kako bi je dao u zamjenu za Koka

 - Jean i Michel otimaju Zlatka i sliku

 - Za sliku Mona Lise Jean i Michel traže 10 milijuna franaka od gospodina

   Somaisa

 - Koko i Zlatko zajedno sa slikarom pobjegnu autobusom

 - Marie Clever i Katsarida Somais prate Koka i Zlatka

 - Bogalj (pisac Kušan) razgovara sa slikarom Poklepovićem

 - Slika Mona Lise nije original

 - Charles i Frederic traže sliku kod gospodina Somaisa

 - Jean, Michel i gospodin Alles Worson kod gospodina Somaisa

 - Zajednički susret sviju kod gospodina Somaisa i spoznaja da nitko nije

   "pravi lopov"

 - Koko odlazi stepenicama do prijatelja i trči, trči, beskonačno trči

 - Koko se probudi jer to je bio san i odluči sanjati što više tako lijepih

   snova

 

Kratki sadržaj:

Na početku romana saznajemo da Koko s prijateljem Zlatkom putuje u

Pariz, gdje živi Zlatkov ujak Poklepović, slikar kojeg Francuzi zovu

Pokle. Prije odlaska u Pariz, Zlatko, koji je već bio u Parizu, pričao je Koku

strašne priče o Parizu, pa ga je zastrašio. Prestrašeni Koko ipak sa

Zlatkom sretno avionom dolazi u Pariz gdje ih dočekuje Zlatkov ujak slikar

Poklepović.

 

Slikar Koka i Zlatka odvodi u svoj skroman stan, gdje im pokazuje čuvenu

sliku Mona Lise. Prvi izlazak u Parizu bio je u brijačnicu, iako je Koko htio

vidjeti poznate znamenitosti grada Pariza. Koko je primijetio neke

nepoznate osobe koje bježe preko terase u crvenom automobilu pa ih je

pratio, ali se nažalost izgubio. Dječaci Jean i Michel željni avanture otmu

Koka misleći za njega dobiti otkupninu. Koko im je rekao da je siromašan i

spomenuo je sliku Mona Lise. Jean i Michel traže od Zlatka da im za otkup

Koka donese sliku. Zlatko je donio sliku, ali su i njega oteli. Koko i Zlatko

uspiju pobjeći otmičarima noseći sa sobom sliku. Djevojčica Marie Clevere,

kći poznatog novinara i njezin prijatelj Katsarida Somais, sin bogatog

brodovlasnika, prate Koka i Zlatka. Katsarida je smatrao da njegov otac

želi na svome brodu imati sliku Mona Lise, a Marie je iz očevih članaka

saznala da je slika nestala. Slikar Pokle trebao je sliku donijeti na

snimanje filma "Slika za milijardu", ali kako je slika nestala, on se htio

baciti s Eifelovog tornja.

 

U potrazi za slikom Mona Lise svaki od likova odlazi najprije u stan slikara

Poklea, a nakon toga u stan gospodina Somaisa, gdje svatko iznosi svoj

razlog zbog čega je htio tu čuvenu sliku. Zajednički prijatelj, bivši bogalj,

želio je razgovarati s Kokom, pa je on trčao beskrajnim stepenicama i

probudio se.

 

Sve to je u stvari bio san dječaka Koka koji je pod utjecajem Zlatkovih

priča bio jako uzbuđen i prestrašen, uhvatila ga je groznica i utonuo je u

duboki san.

 

Dojam o djelu:

Roman Koko u Parizu mi se sviđa zato što je u njemu opisan san dječaka

Koka. Koko sanja da se nalazi u Parizu sa prijateljem Zlatkom, da je Mona

Lisa ukradena, no ipak se na kraju probudi i dozna da je sve to samo san.

Knjiga je i vrlo smiješna i pomalo napeta.

Nasmijalo me kad je u poèetku prièe Zlatko prièao Koku o Parizu.

 

Rastužilo me kad su Koka oteli i tražili otkupninu za njegovu glavu.

 

 

 

 

 

26.11.2007.

HADŽI MURAT

U pukušaju iole ozbiljnijeg recipiranja
misaonih i idejnih premisa proklamovanih
U romanu HADŽI MURAT, romanu koji
stoji kao posljednji u nizu impresivnog
Tolstojevog književnog opusa. Nemoguće
je ignorirati njegovu historijsko-političku
pozadinu; onu na kojoj je, u idejno
estetskom smislu. Veliki pisac izgradio
cjelokupnu literarnu arhitektoniku ovog
čudesno lijepog književnog djela.
Višedecenijski, a danas već i višestoljetni
otpor Čečenskog naroda ruskoj
ekspanzionističkoj politici.
Pobudio je u Tolstoju veliko zanimanje, a
samu je temu pisac obradio snažno,
nadahnuto. Stilski besprijekorno i,
sukladno tadašnjim prilikama u carskoj
Rusiji, mora se priznati, veoma smjelo. ....!

 

Lav Tolstoj je rođen 1828.godine.Potiče iz stare aristokratske(grofovske) porodice , ali nije držao ni do aristokratskog porekla,ni do aristokratskih prava-uvek je bio naklonjen narodu,voleo ga,trudio se celog života da mu pomogne.

Rođen je na grofovskom imanju u Jasnoj Poljani,tu je proveo najveći dio svoga života,umro je na željeznickoj stanici Astapovo posto je od kuce bio krenuo po nevremenu,u osamdeset drugoj godini.Ljubav prema ljudima je njegova najbitnija osobina,posebno ljubav prema obicnom čoveku iz naroda,prema seljaku kmetu,prema ruskom narodu.Napustio je studije ,dosao u Jasnu Poljanu i poceo da se bavi imanjem. Oslobađao je svoje kmetove,delio im zemlju,pomagao ih,podigao skolu za seljačku decu,pisao knjige-pedagoski rad bio je jedna od njegovih preokupacija.Bio je stalno protiv nepravde i siromastva,ličnim primerom pokazao je kako treba brisati staleske razlike.Zbog takvih stavova dosao je u sukob sa plemstvom,vlastima,crkvom i porodicom.On je ozlojađe nepodnosljivim razlikama u drustvu:na jednoj strani su oni koji gladuju, na drugoj su oni koji skoro nista ne rade a žive u izobilju:"Okupili se zločinci koji su opljačkali narod, nakupili vojnika i sudija da štite nihovu orgiju, i-piruju.Narodu ne ostaje drugo nego da opljačkano uzme nazad".

On pise članke i traktate o aktuelnim drustvenim pitanjima :Pa sta da radimo,O gladi,U čemu je moja vera.Godine 1908.pise traktat ne mogu da ćutim.Roman vaskrsenje je konačan obračun sa vlašću,plemstvom i crkvom.Crkva ga je isključila iz svojih redova i anatemisala ga.Radnici jedne moskovske fabrike poslali su mu poklon sa posvetom:"Vas je zadesila sudbina mnogih velikih ljudi,koji idu ispred svog veka.I ranije su ih spaljivali na lomačama,uništavali u tamnicama i progonstvu.Neka vas isključuju iz čega hoće i kako hoće fariseji-vladike.Ruski ljudi će se uvek ponositi vama,smatrajući vas svojim,velikim,voljenim.Pet hiljada ljudi se slilo u Jasnu Poljanu da isprati Lava Tolstoja koji je sahranjen ,po njegovom zaveštanju,bez obreda, u običnom drvenom sanduku, u Zabranu, omiljenom mestu svoga detinjstva.

Tolstoj je za života stekao svetsku slavu.Počeo je da piše u 24.godini i za šezdesetak godina stvorio je obiman književni opus:jubilarno izdanje celokupnih Tolstojevih dela(1928-1958)obuhvata 90 tomova.Neka dela:Autobiografska proza: Detinjstvo(1852), Dečaštvo(1855), Mladost(1857); pripovetke: Sevastopoljske priče(1855), Smrt Ivana Iljiča(1886); romani: Porodična sreća(1859), Kozaci(1862), Rat i mir(1869), Ana Karenjina(1877), Vaskrsenje(1899), Hadži Murat(1912); drama:Živi leš(1904)

 

Lav Nikolajevič Tolstoj rođen je u mjestu Jasna Poljana u pokrajini Tula kao četvrto od petero djece. Njegova obitelj bila je plemićkog porijekla. Naime, titulu grofa njegovim precima dodjelio je u 18. stoljeću osobno Petar Veliki. Tolstojevi roditelji umrli su dok je još bio dijete pa su ga stoga odgojili i za njega se brinuli rođaci. Možda i zbog toga njegov život obilježen je brojnim ljubavnim vezama stoga ćemo u ovoj biografiji najveću pažnju posvetiti upravo tom aspektu njegovog života.

Polazeći u prikaz njegovog sentimentalnog života kronološkim redom zapažamo da je već u svojoj osmoj godini vatren i osjetljiv, upoznao nježnost i gorčinu ljubavi. Bila je to ljupka devetogodišnja Sonječka Kološin. Pored nje, plavuše baršunastih očiju, osjećao je duboku radost i savršenu sreću. Kad je bio daleko od nje dovoljna mu je bila i sama pomisao na nju pa da mu se oči napune suzama. Kasnije je osjetio ljubav prema maloj Ljubovi Isljenjevoj koja je stanovala u susjedstvu. Divio joj se mnogo, ali je bio strašno ljubomoran kada je ona poklanjala svoju pažnju drugome. Jednog dana, vidjevši je kako s balkona razgovara s nekim dečkom u bijesu ju je udario tako snažno da je pala s balkona. Zbog toga je Ljubova šepala više godina. Ono što je zanimljivo jeste da će mu ona kasnije postati punica. U svojoj 18. godini počinje mnogo patiti zbog svoje ružnoće - širokog nosa, debelih usana i sivih malih očiju. U prisustvu žena postaje stidljiv i zbunjen.

Tolstojeva supruga Sofia Andreevna Tolstoj i kći Alexandra Tolstoj

Tolstojeva supruga Sofia Andreevna Tolstoj i kći Alexandra Tolstoj

Ali aristokratsko porijeklo i mogućnost kretanja po mondenskim skupovima davalo mu je privilegije da upozna ženski svijet poput Don Juana. U to vrijeme često je zamišljao da je zaljubljen, bilo je dovoljno samo da sretne neku ženu. Prvo je bio zaljubljen u Aleksandru, sestru svoga prijatelja, zatim u jednu udanu ženu, pa nakon toga u nasmijanu Zinaidu, prijateljicu svoje sestre Marije. Mada je bio osjetljiv prema ljepoti Zinaide cijenio je njenu blistavu inteligenciju, humor i sklonost ka poeziji. Najviše je volio s njom voditi duge i beskrajno strasne razgovore. Međutim stvarnost nije bila tako uzvišena. Razdiran snažnom i vatrenom senzualnošću prepustio se porocima. Udvarao se damama, spavao sa sobaricama. Tako je zavolio mladu i lijepu šesnatestogodišnju sluškinju. Naslutivši tu avanturu njegova tetka je otjerala tu malu ljubavnicu, koja je propala i ubrzo umrla tragičnom smrću.

Obuzdavši svoja čula pisao je u svom dnevniku: Treba gledati na društvo žena, kao na neprijatan dio društvenog života i držati se što dalje od njih. Tko nam u stvari otkriva senzualnost, neosjetljivost, lakomislenost i mnoge druge poroke ako ne žene. Nije dugo trajao taj njegov povučeni život. Često ga je prekidao periodima vesele razuzdanosti i neurednim životom, odlazeći na partije zadovoljstva kod svog brata Sergeja, čija je kuća uvijek bila puna lijepih Ciganki. I tako polako otkriva porok po porok. Prvo alkohol, a zatim kocku na kojoj će izubiti veliki dio posjeda i nekoliko kuća. Ona će ga držati godinama. Boraveći zimi u Moskvi i Petrogradu najčešće je završavao svoje večeri kod Cigana, s prijateljima i djedom svoje buduće žene. Napuštajući balove i šarmantne djevojke, odlazio je u krčme po predgrađima Petrograda. Krčme pune Ciganki, šampanjca, svađa, polupanih čaša, glazbe, pjesme bile su za Tolstoja nezaboravne. Tu upoznaje voljenu Kaću - inače pjevačicu koja mu se nije skidala s krila. Ako se može vjerovati njegovom dnevniku - samo dva dana poslije njegove zakletve kako više neće ići k ženama, nije mogao odoliti. 20. XII. 1850; loš dan; bio sam kod Cigana. 28... kod Cigana; 29. zaista živim kao pravi gad... Uvečer pišem pravila života, a zatim odlazim kod Cigana! Vrativši se balovima i mondenskim skupovima, uobražava da je zaljubljen u jednu ženu iz visokog društva, i to u kneginju Ščerbotovu. Iz tog vjerovanja, nešto kasnije, nastati će Priča jučerašnjeg dana. U vrijeme dok je bio na Kavakazu artiljerac, stari Kozak Jepuška, pijanica kod koga je stanovao, nalazi mu nježnu divljač - tatarske djevojke, za koje se počeo veoma interesirati. Svakodnevno ih poziva u svoj šator. Volio je čar tih kosookih divljakuša, njihove svijetle oči, tanke vitke članke, struk. Tako je sreo Marenjku, ljepšu i pošteniju od prethodnih. Ona je postala Marija u njegovom romanu Kozaci. Toliko se zagrijao da je odustao od svog najomiljenijeg hobija - lova, samo kako bi mogao s njom dugo šetati. Iako je bio zaljubljen nije pomišljao ovu kavakasku idilu uresiti brakom. Kako je često premještan tako se rađaju mnogobrojne avanture s lijepim gošćama po toplicama u tim krajevima. U toku ljetnog boravka u Pjatigorsku upoznaje Teodorinu koja se u njega zaljubljuje. Ona me strašno uzbuđuje, zapisao je. Romansa započeta prije šest tjedana završila je kao i mnoge prije nje. Vrativši se u Moskvu prepušta se mnogobrojnim zadovoljstvima glavnog grada. Jedan njegov suborac, zapisao je: Nestajao bi na jedan ili dva dana, a zatim bi se vratio kao zabludjeli sin, namrgođen, oslabio, pokajnički. Pričao bi sve: kako je bančio, kockao, vodio ljubav... Ukratko čudan tip...

Bilo je dana kada se predavao manje bezazlenim razonodama i odlazio u javne kuće. Poslije jedne takve noći u orgijanju uz lošu glazbu, sir, rakiju, dernjavu i djevojke, postavio je sebi pravilo (po tko zna koji put): da nikad više neće prekoračiti prag krčme ili javne kuće. Jednog dana posjetio je svoju prijateljicu iz djetinstva, Ljubovu Isljenjevu, koju je prije 20-ak godina u napadu ljubomore bacio s balkona. Bila je udana i imala je tri prekrasne kćerke. Kako je volio djecu igrao se s njene tri djevojčice: Večerali smo kod Ljuboške, sada, Bersove. Djeca su nas posluživala za stolom. Kako su te djevojčice ljupke, vesele! A zatim smo se šetali i igrali preskakanja. Šest godina kasnije jedna od tih ljupkih djevojčica, desetogodišnja Sonja, postaće njegova supruga. U Moskvi je imao jedan drugi susret. Flertovao je sa sestrom svog prijatelja, Aleksandrom.

Tolstojeva soba

Tolstojeva soba

Bila je udana i postala kneginja Aleksandra Obelenska. Susret s njom ostavio je snažan dojam. Nastavili su flert, ali sada već mnogo strasnije. Vrativši se u svoje rodno mjesto Jasnu Poljanu rađa se idila koja će dugo potrajati, s Valerijom - prvom susjedom. Imao je ozbiljne namjere oženiti se s njom. Sve to nije mu smetalo da nekoj od bezbrojnih seljanki na njegovom posjedu da znak da dođe u sjeno, jer ga je više nego ikad mučila pohotljivost. I s Valerijom je prekinuo, ne baš elegantno - jednim pismom i bijegom u Pariz. Tamo posjećuje pripadnike, tada mnogobrojne, ruske kolonije gdje upoznaje mladu kneginju Livov. Jedno vrijeme zanosi se ženidbom s njom. Ali redaju se poznanstva: gospođica Fitz-James, čije su ga noge obarale; pa jedna umiljata dama s velikim grudima... Volio je lutati ulicama Pariza gdje je jednom prilikom sreo ženu koja ga je do te mjere uzbudila da ju je pratio satima.

U Ženevi upoznaje kćerke svog rođenog djeda, Elizabetu i Aleksandru Tolstoj. Aleksandra, stara 39 godina imala je lijepe oči, topao glas, prefinjen ukus, izvanrednu učtivost i takt dvorskih ljudi; ukratko sve osobine koje je Tolstoj cijenio. Bila je u prisnoj vezi s Dostojevskim i Turgenjevim. Ovo prijateljstvo ubrzo se pretvorilo u jednu jaku sentimentalnu vezu. U to vrijeme, po engleskom receptu, bilo je normalno da se netko zabavlja s rođenom tetkom. Pored nje je, kad god bi to bilo potrebno, zaboravljao lakomislenu Valeriju.

Ah kad bi Aleksandra bila deset godina mlađa, sigurno bih se oženio. - zapisao je u svoj dnevnik. Dosta dugo ostati će prijatelji i četo će se dopisivati. U Ženevi je imao kraće sentimentalne veze s izvjesnom Engleskinjom Dorom i jednom bucmastom i veselom sluškinjom. Mondenska i seoska zadovoljstva ipak nisu mogla prikriti prazninu njegova života. Sve češće je bio opsjednut mislima o ženidbi. Nakon dugih i čestih odlazaka kod nekadašanje ljubavi iz djetinstva - Ljubuške, Tolstoj, sada već ozbiljan grof u srednjim godinama, s ugledom već poznatog pisca očarava njene već odrasle kćerke. Sve su bile lijepe. Najstarija, pravilnih crta lica, hladne ljepote, samouvjerena, inteligentna i zainteresirana za književnost zvala se Liza. Sonja je bila bez sumnje najljepša i veoma nadarena za umjetnost. Najmlađa Tanja, još je bila na granici djetinjstva i ozbiljnosti. U prvo vrijeme, pažnju je poklanjao Lizi, tako da su i ona i njeni roditelji bili uvjereni da Tolstoj dolazi zbog nje.

Kasnije je Tolstoj otkrio svoje simpatije prema Sonji. Tako će doći i do prosidbe. Saznavši da grof traži Sonjinu ruku Liza je briznula u plač i bijesno je savjetovala sestri da ga odbije. Ne slušajući je Sonja, sve sretna, ipak je pristala. Na Sonjinim zarukama Liza je teška srca zagrlila svog, budućeg šogora. Pred vjenčanje, na Sonjino inzistiranje da pogleda njegov dnevnik Tolstoj je bez ikakvog otpora pristao. Mlada i naivna, ne poznavajući život, pod perom tog čovjeka od 35 godina koji će za koji dan postati njen suprug otkriva najbrutalniju i najgrublju stranu njegovog života. Najviše ju je pogodilo što je njen zaručnik daleko od oličenja junaka iz legende koju je ona sebi stvorila, tijekom posljednja tjedna prije braka doživljavao s nekom seljankom vražje seksualne strasti. Njena ljutnja prerasla je u neizvjesnost kada se na dan vjenčanja mladoženja nije pojavljivao. Sa zakašnjenjom od nekoliko sati stigao je i brak je sklopljen. Može se reći da je u to vrijeme njihova ljubav bila jaka i obostrana. Međutim jedna tako snažna ljubav morala je platiti svoj danak ljubomori. Sonja je neprekidno mislila na žene koje je Lav volio ili poznavao prije nje.

Naročito je mrzila Aksinju, kojoj je dao jednog sina, tu prostu i debelu seljanku, tri godine ljubavnicu njenog muža. Jednog dana ju je prepoznala među seljankama koje su bile pozvane da izmjene pod u kući. Krv joj je uzavrela i nastale su scene koje je Tolstoj mrzio iz dna duše. Pomisao na muževljevu nevjeru s Aksinjom, ili nekom drugom seljankom, proganjala ju je. Prerušavala se u seljanku, navukla maramu na oči i išla za njim cestom kako bi vidjela da li će je pozvati da pođe s njim u šumarak.

Tlostojev grob u Yasnaya Polyana

Tlostojev grob u Yasnaya Polyana

Sonjina mlađa sestra Tanja često je dolazila na njihovo imanje. U to vrijeme, koje se može nazvati vremenom Tolstojeva stvaralaštva,Tanja je imala velikog utjecaja. Pisac je volio dugo pričati s ljupkom Tanjom. Slušajući je pisac je mislio na Natašu Rostovu iz njegovog budućeg romana Rat i mir. Bilježio je njena osjećanja, pokrete, kratku prošlost. Kad je Sergej, stariji Tolstojev brat ponudio ruku Tanji, Sonja se naročito radovala jer je bila ljubomorna na svoju sestru čije je društvo njen muž i previše volio. U to vrijeme imao je jednu šarmantnu sekretaricu koja mu je mnogo pomagala u njegovu radu, ali na Sonjino inzsitiranje da je otpusti Tolstoj je popustio kako se ne bi prepirao. Koliko god je Sonja bila ljubomorna, Tolstoj je bio još više. Ona još uvijek relativno mlada, srela je nekadašnjeg obožavatelja - mladog poručnika Polivanova, koji je bio veoma nestrpljiv. Erupcija bolesne Tolstojeve ljubomore dostigla je kulminaciju, ljubomora se graničila sa sujetom. Kako su godine njihova braka prolazile oni su se sve više međusobno udaljavali. Oboje su se osjećali odvojenim i usamljenim. Tolstoj joj nije imao što prebaciti ali je sve manje tražio njeno društvo. U to vrijeme hvata ga manija bježanja od svoje supruge. Sonja sada već u godinama, majka trinaestoro djece, biva sve nervoznija. Pored ove histerične žene Tolstoj će ipak ostati samo zahvaljujući djeci. Ipak pred kraj života pobjeći će od nje i završiti na nekoj maloj ruskoj seoskoj željničkoj stanici Astopov, svoj veoma buran život 7. studenog 1910. godine zbog upale pluća. Sonja će tada primiti telegram u kojem će pisati samo: Umro Tolstoj. U bivšem Sovjetskom Savezu objavljena zbirka njegovih djela sadrži 90 svezaka.

 

  • Djetinjstvo (1852
  • Dječaštvo (1854)
  • Mladost (1856)
  • Sevastopoljske pripovijetke (1855-1856)
  • Obiteljska sreća (1859)
  • Kozaci (1863)
  • Polikuška (1863)
  • Rat i mir (1864-1869)
  • Otac Sergije (1890-1898)
  • Ana Karenjina (1873-1877)
  • Smrt Ivana Iljiča (1884-1886)
  • Vlast tame (1886)
  • Plodovi prosvjete (1886-1889)
  • Kreutzerova sonata (1888)
  • Gospodar i sluga (1895)
  • Uskrsnuće (1889-1899)
  • Živi leš (1900)
  • Hadži Murat 1896-1904)

 

Čečenija je ruski naziv pa stoga i međunarodni za domovinu naroda Čečena čiji autoetnonim glasi Nohči.

Godine 1783. Rusija pod Katarinom Velikom pripaja Gruziju stječući tako formalno i vlast nad Čečenijom. Prvi sukob Rusa i Čečena zbiva se 1830. kada ruski car Nikola I. pokušava osvojiti Kavkaz. Slijede Kavkaski ratovi okončani 1864. Pod vodstvom Imama Šamila, kojemu je bio cilj osnovati islamsku državu, Čečeni se uspješno odupiru ruskoj invaziji sve do 1859. kada je njihov vođa Šamil uhvaćen. O njemu piše Lav Tolstoj u romanu Hadži Murat. Manji sukobi traju tijekom 1860-ih, uglavnom oko rijeke Terek. Od 1859. Čečeni su deportirani ili sami bježe u Osmansko Carstvo.

Tijekom ruske revolucije 1917. šeik Uzun Hadži osnovao je 1919. Sjevernokavkaski emirat. Čečenija proglašava neovisnost, ali je boljševička vojska okupira i 1920. osniva Čečensku autonomnu oblast. U siječnju 1921. u Vladikavkazu zasjedao kongres te je ustanovljena SS autonomna planinska republika iz koje se Čečenija izdvojila u studenom 1922. Čečenija se 1934. spaja sa Inguškom autonomnom oblašću u Čečensko-ingušku autonomnu oblast koja pak 1936. postaje Čečensko-inguška Autonomna Sovjetska Socijalistička Republika. U studenom 1940. njemačke su trupe bile nadomak Čečenije, ali su se povukle. Staljin je deportirao oko 400.000 Čečena i Inguša. Dana 23. i 24. veljače 1944. ruske trupe su ih sustavno trpale u kamione i prebacivale na istok. Čečeni i Inguši su 1957. vraćeni iz Kazahstana i Kirgistana u svoju domovinu na inicijativu Hruščova.

Nakon raspada Sovjetskog Saveza Džohar Dudajev, čečenski političar i bivši sovjetski general izabran je za predsjednika Čečenije te u studenom 1991. proglašava neovisnost. Dana 11.12.1994. predsjednik Jeljcin šalje trupe u Grozni. Poginulo je 70-80.000 ljudi, uglavnom čečenskih civila. Uz velike gubitke Rusi okupiraju Grozni i dvije trećine Čečenije. U lipnju 1995. Čečeni zarobljavaju stotine talaca u bolnici u Budenovsku, u južnoj Rusiji. Ruski komandosi rješavaju krizu u akciji u kojoj je poginulo više od stotinu talaca. U travnju 1996. Dudajev je ubijen projektilom dok je telefonirao satelitskim telefonom. Jeljcin je nakon neuspjelih pokušaja potpisivanja primirja poslao generala Aleksandra Ljebeda da s Mashadovim dogovori povlačenje ruskih postrojbi te se Rusija 1996. povlači poražena. U prvoj vojnoj kampanji poginulo je 3826 ruskih vojnika i između 60.000 i 100.000 civila. Čečeni 1996. uspijevaju ponovo uspostaviti nadzor nad Groznim, mirovni ugovor s Rusijom službeno je potpisan u svibnju 1997, kojim je predviđeno da Čečenija i Rusija u razdoblju od pet godina postignu politički dogovor o konačnom statusu Čečenije.

Tako 1997. Čečenija stječe de facto neovisnost pošto je Rusija priznala Mashadovljevu vladu. Na tome bi ostalo, ali početkom 1999. Mashadov je prisiljen uvesti šerijatski zakon. Naime učestali su zločini i otmice, jača islam i snage Šamila Basajeva napadaju Dagestan. Mashadov ne podržava napad. Ipak Rusija prekida pregovore s Čečenijom i odlučuje upravljati njome iz Moskve. Predsjednik Jeljcin naglo daje ostavku, a vlast preuzima radikalniji Putin koji se surovo obračunava s čečenskim vođama, ne štedeći pritom ni civile. Dana 13.2.2004. u Dohi u Kataru ubijen je tada bivši čečenski predsjednik Zelimhan Jandarbijev, a na drugom frontu ubijen je Ahmad Kadirov u ekspoziji na stadionu 9.5.2004. Putin organzira Mashadovljevo ubojstvo. Ubijen je 8.3.2005. Njegovo tijelo nije predano obitelji, nego je pokopan na tajnom mjestu. Šamilu Basajevu ne uspijeva, međutim nitko doskočiti sve dok 10.7.2006. nije poginuo u eksploziji vagona ispunjenog eksplozivom. Nedugo zatim čečenski su pobunjenici obznanili da odustaju od daljnje borbe.


 


 

OVO JE SVE STO SAM IMALA....NADAM SE DA CE TI MAKAR MALO POMOCI.....SORRY.....AKO TO NIJE TO....

 

 

 

 

 

 

26.11.2007.

HADŽI MURAT

U pukušaju iole ozbiljnijeg recipiranja
misaonih i idejnih premisa proklamovanih
U romanu HADŽI MURAT, romanu koji
stoji kao posljednji u nizu impresivnog
Tolstojevog književnog opusa. Nemoguće
je ignorirati njegovu historijsko-političku
pozadinu; onu na kojoj je, u idejno
estetskom smislu. Veliki pisac izgradio
cjelokupnu literarnu arhitektoniku ovog
čudesno lijepog književnog djela.
Višedecenijski, a danas već i višestoljetni
otpor Čečenskog naroda ruskoj
ekspanzionističkoj politici.
Pobudio je u Tolstoju veliko zanimanje, a
samu je temu pisac obradio snažno,
nadahnuto. Stilski besprijekorno i,
sukladno tadašnjim prilikama u carskoj
Rusiji, mora se priznati, veoma smjelo. ....!

 

Lav Tolstoj je rođen 1828.godine.Potiče iz stare aristokratske(grofovske) porodice , ali nije držao ni do aristokratskog porekla,ni do aristokratskih prava-uvek je bio naklonjen narodu,voleo ga,trudio se celog života da mu pomogne.

Rođen je na grofovskom imanju u Jasnoj Poljani,tu je proveo najveći dio svoga života,umro je na željeznickoj stanici Astapovo posto je od kuce bio krenuo po nevremenu,u osamdeset drugoj godini.Ljubav prema ljudima je njegova najbitnija osobina,posebno ljubav prema obicnom čoveku iz naroda,prema seljaku kmetu,prema ruskom narodu.Napustio je studije ,dosao u Jasnu Poljanu i poceo da se bavi imanjem. Oslobađao je svoje kmetove,delio im zemlju,pomagao ih,podigao skolu za seljačku decu,pisao knjige-pedagoski rad bio je jedna od njegovih preokupacija.Bio je stalno protiv nepravde i siromastva,ličnim primerom pokazao je kako treba brisati staleske razlike.Zbog takvih stavova dosao je u sukob sa plemstvom,vlastima,crkvom i porodicom.On je ozlojađe nepodnosljivim razlikama u drustvu:na jednoj strani su oni koji gladuju, na drugoj su oni koji skoro nista ne rade a žive u izobilju:"Okupili se zločinci koji su opljačkali narod, nakupili vojnika i sudija da štite nihovu orgiju, i-piruju.Narodu ne ostaje drugo nego da opljačkano uzme nazad".

On pise članke i traktate o aktuelnim drustvenim pitanjima :Pa sta da radimo,O gladi,U čemu je moja vera.Godine 1908.pise traktat ne mogu da ćutim.Roman vaskrsenje je konačan obračun sa vlašću,plemstvom i crkvom.Crkva ga je isključila iz svojih redova i anatemisala ga.Radnici jedne moskovske fabrike poslali su mu poklon sa posvetom:"Vas je zadesila sudbina mnogih velikih ljudi,koji idu ispred svog veka.I ranije su ih spaljivali na lomačama,uništavali u tamnicama i progonstvu.Neka vas isključuju iz čega hoće i kako hoće fariseji-vladike.Ruski ljudi će se uvek ponositi vama,smatrajući vas svojim,velikim,voljenim.Pet hiljada ljudi se slilo u Jasnu Poljanu da isprati Lava Tolstoja koji je sahranjen ,po njegovom zaveštanju,bez obreda, u običnom drvenom sanduku, u Zabranu, omiljenom mestu svoga detinjstva.

Tolstoj je za života stekao svetsku slavu.Počeo je da piše u 24.godini i za šezdesetak godina stvorio je obiman književni opus:jubilarno izdanje celokupnih Tolstojevih dela(1928-1958)obuhvata 90 tomova.Neka dela:Autobiografska proza: Detinjstvo(1852), Dečaštvo(1855), Mladost(1857); pripovetke: Sevastopoljske priče(1855), Smrt Ivana Iljiča(1886); romani: Porodična sreća(1859), Kozaci(1862), Rat i mir(1869), Ana Karenjina(1877), Vaskrsenje(1899), Hadži Murat(1912); drama:Živi leš(1904)

 

Lav Nikolajevič Tolstoj rođen je u mjestu Jasna Poljana u pokrajini Tula kao četvrto od petero djece. Njegova obitelj bila je plemićkog porijekla. Naime, titulu grofa njegovim precima dodjelio je u 18. stoljeću osobno Petar Veliki. Tolstojevi roditelji umrli su dok je još bio dijete pa su ga stoga odgojili i za njega se brinuli rođaci. Možda i zbog toga njegov život obilježen je brojnim ljubavnim vezama stoga ćemo u ovoj biografiji najveću pažnju posvetiti upravo tom aspektu njegovog života.

Polazeći u prikaz njegovog sentimentalnog života kronološkim redom zapažamo da je već u svojoj osmoj godini vatren i osjetljiv, upoznao nježnost i gorčinu ljubavi. Bila je to ljupka devetogodišnja Sonječka Kološin. Pored nje, plavuše baršunastih očiju, osjećao je duboku radost i savršenu sreću. Kad je bio daleko od nje dovoljna mu je bila i sama pomisao na nju pa da mu se oči napune suzama. Kasnije je osjetio ljubav prema maloj Ljubovi Isljenjevoj koja je stanovala u susjedstvu. Divio joj se mnogo, ali je bio strašno ljubomoran kada je ona poklanjala svoju pažnju drugome. Jednog dana, vidjevši je kako s balkona razgovara s nekim dečkom u bijesu ju je udario tako snažno da je pala s balkona. Zbog toga je Ljubova šepala više godina. Ono što je zanimljivo jeste da će mu ona kasnije postati punica. U svojoj 18. godini počinje mnogo patiti zbog svoje ružnoće - širokog nosa, debelih usana i sivih malih očiju. U prisustvu žena postaje stidljiv i zbunjen.

Tolstojeva supruga Sofia Andreevna Tolstoj i kći Alexandra Tolstoj

Tolstojeva supruga Sofia Andreevna Tolstoj i kći Alexandra Tolstoj

Ali aristokratsko porijeklo i mogućnost kretanja po mondenskim skupovima davalo mu je privilegije da upozna ženski svijet poput Don Juana. U to vrijeme često je zamišljao da je zaljubljen, bilo je dovoljno samo da sretne neku ženu. Prvo je bio zaljubljen u Aleksandru, sestru svoga prijatelja, zatim u jednu udanu ženu, pa nakon toga u nasmijanu Zinaidu, prijateljicu svoje sestre Marije. Mada je bio osjetljiv prema ljepoti Zinaide cijenio je njenu blistavu inteligenciju, humor i sklonost ka poeziji. Najviše je volio s njom voditi duge i beskrajno strasne razgovore. Međutim stvarnost nije bila tako uzvišena. Razdiran snažnom i vatrenom senzualnošću prepustio se porocima. Udvarao se damama, spavao sa sobaricama. Tako je zavolio mladu i lijepu šesnatestogodišnju sluškinju. Naslutivši tu avanturu njegova tetka je otjerala tu malu ljubavnicu, koja je propala i ubrzo umrla tragičnom smrću.

Obuzdavši svoja čula pisao je u svom dnevniku: Treba gledati na društvo žena, kao na neprijatan dio društvenog života i držati se što dalje od njih. Tko nam u stvari otkriva senzualnost, neosjetljivost, lakomislenost i mnoge druge poroke ako ne žene. Nije dugo trajao taj njegov povučeni život. Često ga je prekidao periodima vesele razuzdanosti i neurednim životom, odlazeći na partije zadovoljstva kod svog brata Sergeja, čija je kuća uvijek bila puna lijepih Ciganki. I tako polako otkriva porok po porok. Prvo alkohol, a zatim kocku na kojoj će izubiti veliki dio posjeda i nekoliko kuća. Ona će ga držati godinama. Boraveći zimi u Moskvi i Petrogradu najčešće je završavao svoje večeri kod Cigana, s prijateljima i djedom svoje buduće žene. Napuštajući balove i šarmantne djevojke, odlazio je u krčme po predgrađima Petrograda. Krčme pune Ciganki, šampanjca, svađa, polupanih čaša, glazbe, pjesme bile su za Tolstoja nezaboravne. Tu upoznaje voljenu Kaću - inače pjevačicu koja mu se nije skidala s krila. Ako se može vjerovati njegovom dnevniku - samo dva dana poslije njegove zakletve kako više neće ići k ženama, nije mogao odoliti. 20. XII. 1850; loš dan; bio sam kod Cigana. 28... kod Cigana; 29. zaista živim kao pravi gad... Uvečer pišem pravila života, a zatim odlazim kod Cigana! Vrativši se balovima i mondenskim skupovima, uobražava da je zaljubljen u jednu ženu iz visokog društva, i to u kneginju Ščerbotovu. Iz tog vjerovanja, nešto kasnije, nastati će Priča jučerašnjeg dana. U vrijeme dok je bio na Kavakazu artiljerac, stari Kozak Jepuška, pijanica kod koga je stanovao, nalazi mu nježnu divljač - tatarske djevojke, za koje se počeo veoma interesirati. Svakodnevno ih poziva u svoj šator. Volio je čar tih kosookih divljakuša, njihove svijetle oči, tanke vitke članke, struk. Tako je sreo Marenjku, ljepšu i pošteniju od prethodnih. Ona je postala Marija u njegovom romanu Kozaci. Toliko se zagrijao da je odustao od svog najomiljenijeg hobija - lova, samo kako bi mogao s njom dugo šetati. Iako je bio zaljubljen nije pomišljao ovu kavakasku idilu uresiti brakom. Kako je često premještan tako se rađaju mnogobrojne avanture s lijepim gošćama po toplicama u tim krajevima. U toku ljetnog boravka u Pjatigorsku upoznaje Teodorinu koja se u njega zaljubljuje. Ona me strašno uzbuđuje, zapisao je. Romansa započeta prije šest tjedana završila je kao i mnoge prije nje. Vrativši se u Moskvu prepušta se mnogobrojnim zadovoljstvima glavnog grada. Jedan njegov suborac, zapisao je: Nestajao bi na jedan ili dva dana, a zatim bi se vratio kao zabludjeli sin, namrgođen, oslabio, pokajnički. Pričao bi sve: kako je bančio, kockao, vodio ljubav... Ukratko čudan tip...

Bilo je dana kada se predavao manje bezazlenim razonodama i odlazio u javne kuće. Poslije jedne takve noći u orgijanju uz lošu glazbu, sir, rakiju, dernjavu i djevojke, postavio je sebi pravilo (po tko zna koji put): da nikad više neće prekoračiti prag krčme ili javne kuće. Jednog dana posjetio je svoju prijateljicu iz djetinstva, Ljubovu Isljenjevu, koju je prije 20-ak godina u napadu ljubomore bacio s balkona. Bila je udana i imala je tri prekrasne kćerke. Kako je volio djecu igrao se s njene tri djevojčice: Večerali smo kod Ljuboške, sada, Bersove. Djeca su nas posluživala za stolom. Kako su te djevojčice ljupke, vesele! A zatim smo se šetali i igrali preskakanja. Šest godina kasnije jedna od tih ljupkih djevojčica, desetogodišnja Sonja, postaće njegova supruga. U Moskvi je imao jedan drugi susret. Flertovao je sa sestrom svog prijatelja, Aleksandrom.

Tolstojeva soba

Tolstojeva soba

Bila je udana i postala kneginja Aleksandra Obelenska. Susret s njom ostavio je snažan dojam. Nastavili su flert, ali sada već mnogo strasnije. Vrativši se u svoje rodno mjesto Jasnu Poljanu rađa se idila koja će dugo potrajati, s Valerijom - prvom susjedom. Imao je ozbiljne namjere oženiti se s njom. Sve to nije mu smetalo da nekoj od bezbrojnih seljanki na njegovom posjedu da znak da dođe u sjeno, jer ga je više nego ikad mučila pohotljivost. I s Valerijom je prekinuo, ne baš elegantno - jednim pismom i bijegom u Pariz. Tamo posjećuje pripadnike, tada mnogobrojne, ruske kolonije gdje upoznaje mladu kneginju Livov. Jedno vrijeme zanosi se ženidbom s njom. Ali redaju se poznanstva: gospođica Fitz-James, čije su ga noge obarale; pa jedna umiljata dama s velikim grudima... Volio je lutati ulicama Pariza gdje je jednom prilikom sreo ženu koja ga je do te mjere uzbudila da ju je pratio satima.

U Ženevi upoznaje kćerke svog rođenog djeda, Elizabetu i Aleksandru Tolstoj. Aleksandra, stara 39 godina imala je lijepe oči, topao glas, prefinjen ukus, izvanrednu učtivost i takt dvorskih ljudi; ukratko sve osobine koje je Tolstoj cijenio. Bila je u prisnoj vezi s Dostojevskim i Turgenjevim. Ovo prijateljstvo ubrzo se pretvorilo u jednu jaku sentimentalnu vezu. U to vrijeme, po engleskom receptu, bilo je normalno da se netko zabavlja s rođenom tetkom. Pored nje je, kad god bi to bilo potrebno, zaboravljao lakomislenu Valeriju.

Ah kad bi Aleksandra bila deset godina mlađa, sigurno bih se oženio. - zapisao je u svoj dnevnik. Dosta dugo ostati će prijatelji i četo će se dopisivati. U Ženevi je imao kraće sentimentalne veze s izvjesnom Engleskinjom Dorom i jednom bucmastom i veselom sluškinjom. Mondenska i seoska zadovoljstva ipak nisu mogla prikriti prazninu njegova života. Sve češće je bio opsjednut mislima o ženidbi. Nakon dugih i čestih odlazaka kod nekadašanje ljubavi iz djetinstva - Ljubuške, Tolstoj, sada već ozbiljan grof u srednjim godinama, s ugledom već poznatog pisca očarava njene već odrasle kćerke. Sve su bile lijepe. Najstarija, pravilnih crta lica, hladne ljepote, samouvjerena, inteligentna i zainteresirana za književnost zvala se Liza. Sonja je bila bez sumnje najljepša i veoma nadarena za umjetnost. Najmlađa Tanja, još je bila na granici djetinjstva i ozbiljnosti. U prvo vrijeme, pažnju je poklanjao Lizi, tako da su i ona i njeni roditelji bili uvjereni da Tolstoj dolazi zbog nje.

Kasnije je Tolstoj otkrio svoje simpatije prema Sonji. Tako će doći i do prosidbe. Saznavši da grof traži Sonjinu ruku Liza je briznula u plač i bijesno je savjetovala sestri da ga odbije. Ne slušajući je Sonja, sve sretna, ipak je pristala. Na Sonjinim zarukama Liza je teška srca zagrlila svog, budućeg šogora. Pred vjenčanje, na Sonjino inzistiranje da pogleda njegov dnevnik Tolstoj je bez ikakvog otpora pristao. Mlada i naivna, ne poznavajući život, pod perom tog čovjeka od 35 godina koji će za koji dan postati njen suprug otkriva najbrutalniju i najgrublju stranu njegovog života. Najviše ju je pogodilo što je njen zaručnik daleko od oličenja junaka iz legende koju je ona sebi stvorila, tijekom posljednja tjedna prije braka doživljavao s nekom seljankom vražje seksualne strasti. Njena ljutnja prerasla je u neizvjesnost kada se na dan vjenčanja mladoženja nije pojavljivao. Sa zakašnjenjom od nekoliko sati stigao je i brak je sklopljen. Može se reći da je u to vrijeme njihova ljubav bila jaka i obostrana. Međutim jedna tako snažna ljubav morala je platiti svoj danak ljubomori. Sonja je neprekidno mislila na žene koje je Lav volio ili poznavao prije nje.

Naročito je mrzila Aksinju, kojoj je dao jednog sina, tu prostu i debelu seljanku, tri godine ljubavnicu njenog muža. Jednog dana ju je prepoznala među seljankama koje su bile pozvane da izmjene pod u kući. Krv joj je uzavrela i nastale su scene koje je Tolstoj mrzio iz dna duše. Pomisao na muževljevu nevjeru s Aksinjom, ili nekom drugom seljankom, proganjala ju je. Prerušavala se u seljanku, navukla maramu na oči i išla za njim cestom kako bi vidjela da li će je pozvati da pođe s njim u šumarak.

Tlostojev grob u Yasnaya Polyana

Tlostojev grob u Yasnaya Polyana

Sonjina mlađa sestra Tanja često je dolazila na njihovo imanje. U to vrijeme, koje se može nazvati vremenom Tolstojeva stvaralaštva,Tanja je imala velikog utjecaja. Pisac je volio dugo pričati s ljupkom Tanjom. Slušajući je pisac je mislio na Natašu Rostovu iz njegovog budućeg romana Rat i mir. Bilježio je njena osjećanja, pokrete, kratku prošlost. Kad je Sergej, stariji Tolstojev brat ponudio ruku Tanji, Sonja se naročito radovala jer je bila ljubomorna na svoju sestru čije je društvo njen muž i previše volio. U to vrijeme imao je jednu šarmantnu sekretaricu koja mu je mnogo pomagala u njegovu radu, ali na Sonjino inzsitiranje da je otpusti Tolstoj je popustio kako se ne bi prepirao. Koliko god je Sonja bila ljubomorna, Tolstoj je bio još više. Ona još uvijek relativno mlada, srela je nekadašnjeg obožavatelja - mladog poručnika Polivanova, koji je bio veoma nestrpljiv. Erupcija bolesne Tolstojeve ljubomore dostigla je kulminaciju, ljubomora se graničila sa sujetom. Kako su godine njihova braka prolazile oni su se sve više međusobno udaljavali. Oboje su se osjećali odvojenim i usamljenim. Tolstoj joj nije imao što prebaciti ali je sve manje tražio njeno društvo. U to vrijeme hvata ga manija bježanja od svoje supruge. Sonja sada već u godinama, majka trinaestoro djece, biva sve nervoznija. Pored ove histerične žene Tolstoj će ipak ostati samo zahvaljujući djeci. Ipak pred kraj života pobjeći će od nje i završiti na nekoj maloj ruskoj seoskoj željničkoj stanici Astopov, svoj veoma buran život 7. studenog 1910. godine zbog upale pluća. Sonja će tada primiti telegram u kojem će pisati samo: Umro Tolstoj. U bivšem Sovjetskom Savezu objavljena zbirka njegovih djela sadrži 90 svezaka.

 

  • Djetinjstvo (1852
  • Dječaštvo (1854)
  • Mladost (1856)
  • Sevastopoljske pripovijetke (1855-1856)
  • Obiteljska sreća (1859)
  • Kozaci (1863)
  • Polikuška (1863)
  • Rat i mir (1864-1869)
  • Otac Sergije (1890-1898)
  • Ana Karenjina (1873-1877)
  • Smrt Ivana Iljiča (1884-1886)
  • Vlast tame (1886)
  • Plodovi prosvjete (1886-1889)
  • Kreutzerova sonata (1888)
  • Gospodar i sluga (1895)
  • Uskrsnuće (1889-1899)
  • Živi leš (1900)
  • Hadži Murat 1896-1904)

 

Čečenija je ruski naziv pa stoga i međunarodni za domovinu naroda Čečena čiji autoetnonim glasi Nohči.

Godine 1783. Rusija pod Katarinom Velikom pripaja Gruziju stječući tako formalno i vlast nad Čečenijom. Prvi sukob Rusa i Čečena zbiva se 1830. kada ruski car Nikola I. pokušava osvojiti Kavkaz. Slijede Kavkaski ratovi okončani 1864. Pod vodstvom Imama Šamila, kojemu je bio cilj osnovati islamsku državu, Čečeni se uspješno odupiru ruskoj invaziji sve do 1859. kada je njihov vođa Šamil uhvaćen. O njemu piše Lav Tolstoj u romanu Hadži Murat. Manji sukobi traju tijekom 1860-ih, uglavnom oko rijeke Terek. Od 1859. Čečeni su deportirani ili sami bježe u Osmansko Carstvo.

Tijekom ruske revolucije 1917. šeik Uzun Hadži osnovao je 1919. Sjevernokavkaski emirat. Čečenija proglašava neovisnost, ali je boljševička vojska okupira i 1920. osniva Čečensku autonomnu oblast. U siječnju 1921. u Vladikavkazu zasjedao kongres te je ustanovljena SS autonomna planinska republika iz koje se Čečenija izdvojila u studenom 1922. Čečenija se 1934. spaja sa Inguškom autonomnom oblašću u Čečensko-ingušku autonomnu oblast koja pak 1936. postaje Čečensko-inguška Autonomna Sovjetska Socijalistička Republika. U studenom 1940. njemačke su trupe bile nadomak Čečenije, ali su se povukle. Staljin je deportirao oko 400.000 Čečena i Inguša. Dana 23. i 24. veljače 1944. ruske trupe su ih sustavno trpale u kamione i prebacivale na istok. Čečeni i Inguši su 1957. vraćeni iz Kazahstana i Kirgistana u svoju domovinu na inicijativu Hruščova.

Nakon raspada Sovjetskog Saveza Džohar Dudajev, čečenski političar i bivši sovjetski general izabran je za predsjednika Čečenije te u studenom 1991. proglašava neovisnost. Dana 11.12.1994. predsjednik Jeljcin šalje trupe u Grozni. Poginulo je 70-80.000 ljudi, uglavnom čečenskih civila. Uz velike gubitke Rusi okupiraju Grozni i dvije trećine Čečenije. U lipnju 1995. Čečeni zarobljavaju stotine talaca u bolnici u Budenovsku, u južnoj Rusiji. Ruski komandosi rješavaju krizu u akciji u kojoj je poginulo više od stotinu talaca. U travnju 1996. Dudajev je ubijen projektilom dok je telefonirao satelitskim telefonom. Jeljcin je nakon neuspjelih pokušaja potpisivanja primirja poslao generala Aleksandra Ljebeda da s Mashadovim dogovori povlačenje ruskih postrojbi te se Rusija 1996. povlači poražena. U prvoj vojnoj kampanji poginulo je 3826 ruskih vojnika i između 60.000 i 100.000 civila. Čečeni 1996. uspijevaju ponovo uspostaviti nadzor nad Groznim, mirovni ugovor s Rusijom službeno je potpisan u svibnju 1997, kojim je predviđeno da Čečenija i Rusija u razdoblju od pet godina postignu politički dogovor o konačnom statusu Čečenije.

Tako 1997. Čečenija stječe de facto neovisnost pošto je Rusija priznala Mashadovljevu vladu. Na tome bi ostalo, ali početkom 1999. Mashadov je prisiljen uvesti šerijatski zakon. Naime učestali su zločini i otmice, jača islam i snage Šamila Basajeva napadaju Dagestan. Mashadov ne podržava napad. Ipak Rusija prekida pregovore s Čečenijom i odlučuje upravljati njome iz Moskve. Predsjednik Jeljcin naglo daje ostavku, a vlast preuzima radikalniji Putin koji se surovo obračunava s čečenskim vođama, ne štedeći pritom ni civile. Dana 13.2.2004. u Dohi u Kataru ubijen je tada bivši čečenski predsjednik Zelimhan Jandarbijev, a na drugom frontu ubijen je Ahmad Kadirov u ekspoziji na stadionu 9.5.2004. Putin organzira Mashadovljevo ubojstvo. Ubijen je 8.3.2005. Njegovo tijelo nije predano obitelji, nego je pokopan na tajnom mjestu. Šamilu Basajevu ne uspijeva, međutim nitko doskočiti sve dok 10.7.2006. nije poginuo u eksploziji vagona ispunjenog eksplozivom. Nedugo zatim čečenski su pobunjenici obznanili da odustaju od daljnje borbe.


 


 

OVO JE SVE STO SAM IMALA....NADAM SE DA CE TI MAKAR MALO POMOCI.....SORRY.....AKO TO NIJE TO....

 

 

 

 

 

 

25.11.2007.

ORLOVI RANO LETE

BRANKO ĆOPIĆ:

ORLOVI RANO LETE

 

 

 

Vrsta djela:

Roman

 

Tema:

Pustolovine dječaka sa vođom Jovančetom

 

Ideja:

Rat prekida bezbrižno djetinstvo, ali nemože prekinuti pravo prijateljstvo.

 

Glavni likovi:

Jovanče, Lunja, Stric, Lazar Mačak, Đoko Potrk i Nikolca s prikolcom.

 

Kratki sadržaj:

U ovom romanu se govori o grupi dječaka. Oni su učenici četvrtog  razreda u Lipovu - jednom bosanskom selu. Na početku oni žive sretan i bezbrižni dječji život. Njihova učiteljica zove se Lana i oni je jako vole.

Kada je učiteljica otišla u varoš, na njezinom mjesto dolazi učitelj kojeg su dječaci prozvali „paprika“. Učitelj je jako maltretirao i tukao djecu tako da su djeca počela bježati od škole. Vođa dječaka je bio Jovanče a osim njega tu su bili Lazar Mačak, Stric, Đoko Potrk, Nikolca prikolca i djevojčica Lunja. U Prokinom gaju oni su napravili jedan logor pod nazivom Tepsija. Tu su bježali iz škole i družili se po čitav dan. Jednog dana Lazar Mačak i Jovanče su otkrili  prolaz u jednu podzemnu špilju. Kada se učitelj „paprika“ požalio Knezu da djeca ne dolaze u školu, zajedno sa poljarem Lijanom i roditeljima organizirali su potjeru i pronašli su skrovište djece. Zahvaljujući što su sreli Nikoletinu Bursaća oslobađaju djecu i odluče da odu u vareš da pronađu učiteljicu Lanu. Uskoro počinje rat. Dječaci koji su se do jučer igrali postaju aktivni učesnici i svjedoci tog rata. Oni pomažu partizanima i otkrivaju im tajnu pećinu. Oni učestvuju u obrani svog sela zajedno sa borcima i postaju partizanski kuriri. Na kraju odlaze u rat s nadom da će se ponovo vratiti u Prokinom gaju i u svoj logor Tepsiju.

 

 

25.11.2007.

ZAGREBAČKA PRIČA

Blanka Dovjak–Matković (Zagreb, 7. prosinca 1920. - Zagreb, 6. ožujka 1993.), hrvatska književnica.

Pisala je pjesme za djecu i odrasle (standardnim jezikom i kajkavštinom), kratke priče, tekstove za slikovnice, a najcjenjeniji je njezin posljednji književni uradak, roman “Zagrebačka priča”.

U rodnom Zagrebu je stekla osnovno i srednjoškolsko obrazovanje. Još kao gimnazijalka objavljuje pjesme i prozu u podlistku tadašnjeg dnevnika “Jutarnjeg lista”, a sa samo osamnaest godina izdaje zbirku kajkavskih pjesama “Od protuletja do zime” (1938.). Nakon te zbirke pjesama slijedi tridesetogodišnja stvaralačka pauza uzrokovana autoričinom zaokupljenošću obiteljskim životom.

1970. godine izlaze priče za djecu pod naslovom “Neobična ulica”, 1973. g. “Priče iz Dubrave”, 1974. g. zbirka kajkavskih pjesama “Lamentacija na lanci”, 1980. izlaze priče za djecu pod naslovom “Neke male važnosti”, zatim 1986. g. izlazi zbirka pjesama “Striptease”, 1987. g. izlazi njezin najbolje djelo – roman “Zagrebačka priča”.

Osim toga objavila je i dvanaest slikovnica s naslovom Tajana posvećenih njezinoj unuci Tajani preminuloj u petoj godini života u prometnoj nesreći. Slikovnice su prevedene na njemački i ruski jezik, a lik djevojčice Tajane pojavljuje se i u drugim njezinim djelima. U zbirci priča “Neobična ulica” Tajana je glavni lik, a u zbirci “Priče iz Dubrave” povezuje sve priče zbirke.

Iako se afirmirala i svojim pjesmama, posebice onima na kajkavskom dijalektu, još više je stekla književno ime kratkim pričama. Vješta je i duhovita pripovjedačica, koja i o naoko sitnim i beznačajnim stvarima zna saplesti zanimljive i neobične zgode. Polazi uvijek od nečeg zbiljskog, ali ne ostaje na tome nego pušta krila svojoj mašti i plovi u carstvo bajki. No nema onih grubih skokova karakterističnih za narodnu bajku, nego se pričanje gotovo neprimjetno pretapa iz realnog u irealno. Sve su to maštarije koje bi se i djeci, u trenucima maštovite razigranosti, u sličnom obliku mogle javiti.

Djela

  • "Od protuletja do zime" (1938.),
  • "Neobična ulica" (1970.),
  • "Priče iz Dubrave" (1973.),
  • "Lamentacija na lanci" (1974.),
  • "Neke male važnosti" (1980.),
  • "Striptease" (1986.),
  • "Zagrebačka priča" (1987.).

Zagrebačka priča je roman zagrebačke književnice Blanke Dovjak–Matković koji je objavljen 1987. godine u kojem je opisala autentičnu zagrebačku atmosferu.

Roman je zapravo svjedočanstvo o zagrebačkom životu između dva rata. Osim što je prikazala preobražaj gradskog života uzrokovan krizom, autorica je dala i portrete malih ljudi – radnika, služavki, obrtnika, poduzetnika, seljaka, sirotinje predgrađa i malograđana, od kojih neki propadaju, a drugi se uzdižu. Ovo je priča o jednom djetinjstvu punom životne dramatike, ali i tragike. U centru priče, odnosno glavna kazivačica priče je djevojčica Kečkica.

Roman je podijeljen u dva dijela. Prvi dio sadrži poglavlja naslova: Milka, Mamica, Tatek, Pradjed, Kuća iz snova, Učiteljica, Persida i Nikada više; a drugi dio romana nosi naslov Kriza.

Prvi dio romana

Prvi dio romana opisuje sretno razdoblje u Kečkičinu djetinjstvu. Okružena ljubavlju, živi u materijalnom bogatstvu, a vrata njihove kuće svima su otvorena. Majka obilno prikazuje svoju veselost, rasipnost i plemenitost. Pomalo djetinjastim postupcima, prohtjevima i ponašanjem, snažno odskače od svoje izrazito pragmatične obitelji. Ostaje neshvaćena od svih članova obitelji, počevši od vrlo patrijarhalnog i krutog pradjeda do “ljubeće grandme” iz Amerike.

Majčina smrt se poklopila s prekretnicom u društvenom životu. Čini se da se ta nježna žena morala povući iz ovog svijeta, pred nadolazećim grubim vremenom, jer nije bila sklona kompromisima radi golog preživljavanja, bez slatkih dodataka životu, kao što su umjetnost, ljepota, zabava, sjaj i raskoš.

Majčinom smrću sve što je nekad bilo važno postaje beznačajno, suvišno. Otac postaje bespomoćan, bezvoljan. Mučna stvarnost zatrla je njegovu boemsku galantnost iz prve faze i navela ga na put sebičnosti, neuravnoteženosti, pijanstva, ćudljivosti i neobična ponašanja. U dobra je vremena otac, građevinski poduzetnik, sagradio vilu u Šestinskom dolu. Ta građevina je simbol vrhunca obiteljske moći. Izgubivši tu kuću, obitelj potpuno gubi identitet, raspada se.

Stilu pisanja

Autorica se služi tehnikom naivnog pripovijedanja, postavivši dijete kao registrator događaja. Karakteri likova izražavaju se njihovim postupcima i dijalozima, a prisutna je i crno-bijela karakterizacija likova : Vesela, Fijačko i Dudić, te njihov nehuman, sebičan svijet, suprotstavljeni su beskrajnoj nesebičnosti i požrtvovnosti Kečkičine majke i priproste Zagorke Milke. Usprkos nizanju tragičnih događaja, djelo nije potpuno pesimistično, dapače, roman završava nadom i željom Kečkice da što prije ponovno počne živjeti s bratom. U ovom romanu nema uljepšavanja, idealiziranja i pedagogiziranja, karakterističnog za našu dječju stariju književnost, pa ni one nategnute vedrine obvezatne za dječji roman. Upravo obrnuto. Po Blanki Dovjak–Matković, život nije samo hod po zamišljenoj cvjetnoj livadi, nego nosi i svoje tamne mrlje, ima naličje, koje ne treba od djece skrivati.

U romanu nema dugačkih opisa pejzaža (u stilu starije književne škole), ali autorica vrlo subjektivno, u svega nekoliko rečenica, ocrtava Sveti Duh, Kuniščak, Šestinski Dol i druge zagrebačke gradske i prigradske ambijente. Stvaranju izrazito zagrebačke atmosfere pridonose i dijalozi na zagorskoj, ali i specifično zagrebačkoj kajkavštini, koji ukazuju na autoričin istančan osjećaj za kajkavsku riječ.

Autoričin komentar

Sama je autorica o ovom romanu rekla :

- “Pišući ‘Zagrebačku priču’ oživjela sam vrijeme u kojem su se mogli dogoditi takvi događaji. Izgradila sam osebujne likove i pojedinosti koji s istinom moje obitelji imaju ponešto zajedničkoga. Nije mi bilo stalo do fotografiranja istine, već do zanimljive knjige koja će zaokupiti pažnju čitatelja. Osobama i događajima dodana je aroma moga djetinjstva, pa čitatelji doživljavaju glavne i sporedne likove kao stvarne. U ‘Zagrebačkoj priči’ ispreplela sam priče pojedinačnih sudbina. Pokušala sam uvjeriti čitatelje da se upravo tako zbilo kako je napisano. Gradeći, uživala sam u svojoj radnoj slobodi, dajući osobama životnost. Netko će tražiti u toj priči sličnost s mojom sudbinom, zato što je roman pisan u prvom licu. U stvaralačkom činu dozvolila sam si slobodu izmišljanja detalja.” BLANKA DOVJAK MATKOVIĆ:

ZAGREBAČKA PRIČA

 

 

 

Bilješke o piscu:

Blanka Dovjak Matković rođena je 1920. u Zagrebu.

Dječje knjige: Neobična ulica, Priče iz Dubrave, Neke male važnosti,

Zagrebačka priča. Umrla je u Zagrebu 1993. godine.

 

Mjesto radnje: Kuća, ulica, Zagorje, bolnica

 

Vrijeme radnje: Ljeto, zima

 

Glavni likovi: Kačkica, Milka, tatek, mamica

 

Sporedni likovi: Borek, Berti, učiteljica, pradjed, Pepica, Persida, itd.

 

Kratki sadržaj:

-         Dolazak Milke

-         Rađenje prvoga sina Boreka

-         Nakon nekoliko mjeseci Borek umire, a za to okrivljuju Milku

-       Stigla je nova pomoćnica, a Kačkica nije bila zadovljna sa njom

-       Milka se vratila

-       Svi žive sretno

-       Majka se razboljela i odveli su je u bolnicu

-         Nekoliko dan bila je u bolnici, a onda je preminula

-       To je jako pogodilo njezinu obitelj

-       Tetek je počeo piti

-         Kačkica i Milka bile su jako tužne

-       Pali su u krizu i nisu imali što jesti

-       Tatek je počeo nakit i druge vrijedne stvari mijenjati za novac

-       Tako su živjeli neko vrijeme

-       Kada je bila gotova školska godina Kačkica i Milka otišli su u Zagorje

-       U Zagorju su bili dva mjeseca

-         Jednog dan došlo im je pismo da su tateka odvezli u bolnicu i da je

        Persida kupila njihovu kuću na dražbi

-       Oni su se vratili u Zagreb

-       Kada su htjeli ući u kuću vidjeli su da brave na vratima nisu iste

-       Sve njihove stvari Persida je izbacila na ulicu

-       Oni su si našli novi dom u podrumu jedne kuće

-       Tatek je preminuo

 

 

 

25.11.2007.

JUNACI PAVLOVE ULICE

FERENC MOLNAR:

JUNACI PAVLOVE ULICE

 

 

 

Bilješke o piscu:

Ferenc Molnár je rođen 1878. god., a umro 1952. god. u Budimpešti.

Molnár je majstor scenske tehnike u kojoj se isprepleću romantična

sentimentalnost i realistika. Njegova djela drame su: "Labud", "Lilan", "Đavao", "Priča o vuku" i niz romana "Čamac bez gospodara", "Eva",

"Junaci Pavlove ulice" i mnoga druga. Omladinski roman "Junaci Pavlove

ulice" pronio mu je slavu širom svijeta.

 

Tema:

Borba između dvije skupine dječaka

 

Osnovna misao:

Treba prepoznati i cijeniti pravog prijatelja

 

Likovi:

Boka, Nemeček, Feri Ač, Gereb, Vajs, profesor Rac, Janko, Čengej

 

Mjesto radnje:

Mađarska

 

Kratki sadržaj:

U školi su se djeca pod satom latinskog jezika dopisivala. Čengej je poslao

pismo Boki. Pismo je bacio k Nemčeku i rekao da ga dâ Boki. Nemček je

pismo bacio Boki i on je otvorio. U pismu je pisalo da je sastanak u 3 sata

i da se bira predsjednik. Za predsjednika su izabrali Boku. Jednog dana

Nemček se je igrao kuglicama. Naišla su dva pastora, oni su članovi

udruženja Crvenih košulja i oteli su Nemčeku sve kuglice. Za nekoliko

dana Boka i Nemček su otišli na otok gdje su Crvene košulje. Put je bio

jako težak i morali su se dobro sakriti da ih ne opaze. Boka se popeo na

brdo i sa dalekozorom promatrao protivnika. Boki se učinilo da je među

mnoštvom dječaka ugledao i Gerba. Nije još bio siguran. Boka i Nemček

su se približavali otoku da vide da li je to Gereb. Na obali su našli čamac

kojim su se prevezli do otočića. Na malom otoku su ugledali Gereba. On ih

je izdao. Pričao je sa vođom Crvenih košulja Ferijem Ačom. Boka je otišao

na otok a Nemček je ostao kod čamca. Kada se Boka vratio rekao je

Nemčeku da skoči u jezero da ga ne otkriju , a da će on sakriti čamac.

Crvene košulje su odustale od potrage jer su mislile da su pobjegli.

Nemeček je sutradan cijelo vrijeme kašljao jer se prehladio od hladne

vode. Jednoga dana vidio je Gereba kako Janku daje cigarete da im

pomogne u borbi protiv Pavlo-uličana. Janko je pristao. Mali Nemeček je

svaki dan odlazio na otok kod neprijatelja. Jednom su ga primjetili i bacili

u jezero. Tada se jako prehladio. Crvene košulje su najavile rat. Gereb je

došao pitati Boku da ga primi natrag ali je Boka odbio. Gereb je otišao

kući plačući. Kasnije je došao Gerebov otac da pita zašto Gereba neće

primiti jer je on bio pošten čovjek, i Boka ga je primio natrag. Sutradan u

3 sata Crvene košulje su došle u napad. Kada je rat završio Boka je došao

k Nemčeku u posjetu da mu kaže da su pobjedili i da su ga Pavlo-uličani

proglasili kapetanom. Nemeček je bio sretan, ali ga je bolest svladala,

legao je u krevet zatvorio oči i nikada se nije probudio. Svi su jako tužni

otišli svojim kućama.

 

 

 

Dojam o djelu:

Roman Junaci Pavlove ulice mi se sviđa jer je u njemu opisano veliko

prijateljstvo među djecom, njihova borba, požrtvovnost, hrabrost i ljubav

za komadić zemlje na kojoj su se uvijek igrali i bili zajedno. Na slikovit

način je opisan grund kao i osjećaji koji su ta djeca osjećala prema njemu.

Gubitak dobrog prijatelja kao i grunda slomio je mala srca dječice tako da

me taj roman na kraju rastužio.

 

Vrsta djela:

Dječji pustolovni roman

 

Mjesto radnje:

Radnja je smještena  u glavni grad Mađarske, Budimpeštu. Najvažniji

događaji zbivaju se u Pavlovoj ulici, na grundu - "ono je peštanskom

djetetu ravnica, poljana, livada, ono za njega znači beskrajnost i slobodu."

 

Vrijeme radnje:

Vrijeme radnje je mjesec ožujak ("mart") - "prozori su bili širom otvoreni

tog toplog martovskog dana." Mislim da se radnja romana događa krajem

prošlog stoljeća kada još nije otkriven lijek protiv upale pluća.

 

Tema:

Tema djela je borba dvije skupine dječaka koji žele obraniti, odnosno

osvojiti mjesto za igru kojeg u velikim gradovima nema. Borba je bila

organizirana kao da se brani svoj dom ili domovina. Nažalost, dječaci su

izgubili grund i dobrog prijatelja Nemečeka.

 

Ideja:

Dječaci Pavlove ulice i crvenokošuljaši trebali su zajedno dijeliti grund.

Njihova dječja igra bila je kao pravi rat u kojem je bilo i žrtava, a

izgubljen je i teritorij zbog kojeg su ratovali. Dogovorom se mogu postići

bolji rezultati, nego svađom i borbom.

 

Kratki sadržaj:

Grupa dječaka, učenici 4. razreda, svoje slobodno vrijeme provodili su na

grundu koji se nalazio u Pavlovoj ulici. To je bilo mjesto koje su dječaci

jako voljeli i ono im je značilo beskrajnu slobodu igre. Taj grund htjela im

je oduzeti grupa dječaka zvanih crvenokošuljaši. Dječaci te grupe učinili

su "einstand", a što znači objavu rata. Izazov su prihvatili dječaci iz

Pavlove ulice i počeli se pripremati za borbu, borbu za svoj grund. Grupe

dječaka su se hrabro borile, ali su na kraju pobijedili dječaci Pavlove ulice.

Pomogao im je njihov prijatelj, mali i bolesni Nemeček. Grund je bio

njihov, ali su nažalost izgubili hrabrog Nemečeka koji je uskoro umro.

Osim prijatelja, izgubili su i grund na kojem se je trebala graditi kuća,

izgubili su komad zemlje koji su branili s toliko boli, s toliko junačke

hrabrosti.

 

Likovi:

-       Boka, Gereb, Nemeček, Barabaš, Kolnai, Lesik, Rihter, Vajs, Čele,

    Čonakoš, Čengej, Pastori, Feri Ač, profesor Rac, Slovak Janko, pas

    Hektor, Gerebov otac, Nemečekova majka, Nemečekov otac

 

 

 

 

 

Analiza likova:

Nemeček

Mali, mršav dječak krhke građe, dobrodušan i sretan što ga prijatelji

kao takvog žele u svojoj družini. Bio je "običan vojnik" pa su mu svi

mogli naređivati, morao je izvršavati tuđe naredbe i ići u zatvor.

Njegova hrabrost i ljubav prema grundu bili su toliki da je, iako jako

bolestan, bio zaslužan za pobjedu. Zbog toga je imenovan kapetanom,

ali teška bolest skrhala je tog  malog junaka.

 

Citat:

 "U krevetu je ležao kapetan, velikih očiju, duboko i teško dišući

  otvorenih, malih, tankih usta. Ali on nije nikog prepoznao.

  Možda je već vidio stvari koje su skrivene ljudskom pogledu."

 

Boka

Hrabar, mudar, pravedan i pošten dječak. Bio je vođa dječaka

iz Pavlove ulice. Prijatelji su ga jako voljeli, slušali i poštovali.

 

Citat:

 "Jednom riječju, Boka je ostavljao dojam pametnog dječaka koji

  je krenuo u život kao čovjek koji će, ako se ne i popne visoko,

  pošteno i muški opstati na svom mjestu." Znao je i plakati za svojim

  prijateljem Nemečekom, a kada je čuo da će se na "njegovom" grundu

  graditi zgrada, velika je bol pritiskivala njegovo srce."

 

Feri Ač

Krupan crnomanjast dječak, lijep, hrabar i simpatičan.

Bio je vođa crvenokošuljaša. Bio je pravedan, mrzio je izdaju,

a bio je duboko potresen bolešću i smrću malog Nemečeka.

 

Analiza stila:

Stil u kojem je pisan ovaj roman je zanimljiv, napet, pun događaja.

Likovi su vjerno opisani, tako da sami možemo vizualno zaključiti kako

je izgledao pojedini lik. Borba između dječaka opisana je kao da se vodi

pravi rat. S puno osjećaja je opisana smrt malog Nemečeka.

 

01.08.2007.

HEJ

   hej extra samo nastavite da me posjećujete jer dosada sam imala 10878 posjeta!

EXTRA

Velika vam hvala!

                                                Urednica

19.07.2007.

NARODE

NARODE molim vas ostavljate komentare,ostavljajte koje ce vam lektire trebati u sljedecoj skolskoj godini,da bi ih ja MOGLA NABAVIT!!!!!!

 

 

                                                                     Urednica

19.07.2007.

MOLBA

Daj narode ostavljajte komentare,molim vas!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

14.07.2007.

FLASH

Naslovnica avgustovskog izdanja eminentnog magazina "Harper' s Bazaar" krasi lik pjevačice i glumice Džesike Simpson.

U razgovoru za ovaj magazin lijepa Teksašanka ustvrdila je da je na njenom tijelu plastični hirurzi još nisu imali posla ,ali da razmišlja kako će,nakon što eventualno rodi dijete,uraditi lifting grudi.još je najavila i da će snimiti album s kantri muzikom.

I eto dragi moji,kao što čitate........,neki ne znaju šta će od serbesluka......

14.07.2007.

MOS spalila uspomene na Doertija

Top model Kejt Mos ,nakon raskida s rokerom Doertijem ,svim silama nastoji izbrisati sjećanja na njihovu vezu.Kako piše britanski časopis "Sun" ,Kejt je spalila sva pisma i pjesme protekle koje je u protekle dvije godine Pit napisao,što podsjeća na ljubavne svađe kakve djeca prolaze u 8 razredu osnovke.....

Časopis dalje piše da razlog za prekid veze nije bila samo Pitova prevara ,već i novac.Kejt se ljutila,ističe "Sun",što je Pit od nje uzimao novac,a da je prije toga i ne pita.

14.07.2007.

BIJONSE prevarila momka?

Čini se da je kako dugogodišnja veza Bijonse i Džej Zija ipak nije tako idilična kakvom je ljubavni par pokušava predstaviti u medijima ,barem prema tvrdnjama Džonatana Džeksona ,američkog novinara koji se obogatio i proslavio na račun brojnih "ekskluzivnih tračeva" u Holivudu.

Prema njegovim saznanjima ,naime,Bijonse je nedavno prevarila Džej Zija ,svog dečka ,koji je uveliko zaslužan za njen uspjeh.Navodno je prije nekoliko dana unajmila sobu u hotelu "Setai" u Majamiu ,a ubrzo joj se pridružila NBA  zvijezda Lebron Džejms,košarkaš Klivlend kavalirsa.Kako tvrde zaposlenici hotela,par dva dana nije napuštao sobu.

Ova vijest sigurno neće obradovati Džej Zija ,a ni Džejmsovu dugogodišnju djevojku Savanu Brinson sa kojom je slavni košarkaš prošli mjesec dobio drugog sina.

Američki tabloidi prošle godine ,pisali su i o nevjeri Džej Zija ,koji je tamnoputu ljepoticu navodno prevario s pjevačicom Rihanom!

    ................Ko tu koga vara......prosudite sami....................................

14.07.2007.

DANIJEL REDKLIF NADMUDRIO PAPARACE

Britanski glumac Danijel Redklif ,junak filmskog serijala o dječaku čarobnjaku Hariju Poteru ,uspio je nadmudriti i ismijati paparace koji su ga proganjali.Tokom 6 mjeseci poslije predstave u pozorištu izlazio je uvijek u istoj odjeći kako bi njihove fotografije bile ne važeće,što se pokazalo kao sjajna ideja ,prenijele su agencije.Svake večeri pred londonskim pozorištem Danijela su čekali paparaci.-Paparaci su me čekali svake večeri ,ali imao sam plan.Svaki put izlazio sam u istoj jakni  i sa istom  kapom na glavi,a mijenjao sam samo majicu ispod jakne.Mogli su da me slikaju pola godine ,uvijek sam isto izgledao, pa slike nisu bile važeće-izjavio je mladi glumac.

Eto vidite kako se samo Danijel znao snaći,da je barem Paris Hilton........al nema ona dovoljno mozga za to......

14.07.2007.

LOS ANĐELES

I nakon odsluženja 23 dana zatvorske kazne ,džetseterica Paris Hilton u žiži je interesovanja američkih paparaca.i dok je ranije šetala unaokolo s Biblijom u ruci ,najnovije fotografije prikazuju samodopadljivu Paris u majici s aplikacijom vlastitog lika!!!!!!!!!!!!!!

 

Jao njoj je bas lijepo!!!!!!!!!!!!!

14.07.2007.

EMA VOTSON NOVO LICE "CHANELA"

Novo zaštitno lice "Chanela" je,kako pišu britanski mediji,mlada zvijezda filmova o Hariju Poteru,Ema Votson .Sedamnaestogodišnja Britanka je s francuskom kompanijom potpisala važan ugovor vrijedan 4 miliona $ ,piše "Daily Express".Inače,Votson se na premijerama filmova o malom čarobnjaku uvijek pojavljuje u haljinama s potpisom "Chanel".

05.07.2007.

TAJNA TVOJIH SNOVA

Deset najčešćih snova

          LETENJE   Da li ti se dešava da letiš u snovima?To je odličan znak :želiš promjenu i zaista si spremna da se boriš da bi to i postigla! Padanje u letu ukazuje na to da se plašiš budućnosti!!!

         PENJANJE   To znači napredovanje!Da li dosta napora ulažeš da bi se popela?Dobro je što je tako!Ako ne,onda ti je i na javi svejedno da li ćeš uspjeti ili ne!Penješ li se na stijenu?To može označavti probleme!Ukoliko ne uspiješ da stigneš do vrha,tvoja želja se neće ispuniti.

        PADANJE  Snovi u kojima padaš zapravo su snovi upozorenja :mogla bi uskoro da se nađeš u nekoj neprijatnoj situaciji .Obično stidljive djevojčice.,čije se samopouzdanje još uvijek nije formiralo ,sanjaju snove o padanju.Ako posmatraš druge kako padaju ,san "Hoće da ti kaže" da si okružena ljudima koji ti zavide na nečemu.Ne plaši se - uspjet ćeš da izađeš na kraj sa njima!

       BJEŽANJE  Trčeći uspijevaš da se pomjeraš unazad?Super! Sve čega se sada dohvatiš ,može samo da uspije.Trčiš u mjestu? Plašiš se da ćeš kiksnuti na nekom važnom zadatku.Suoči se s tim strahom.

     PUTOVANJE  Bilo da ideš pješice,na rolama,biciklom,autom ili busom:ovi snovi poručuju ti da se tvoj život kreće na bolje.Ako putuješ kroz predio koji je ispunjen zelenim livadama i cvećem,očekuj da će ti se uskoro desiti nešto veoma lijepo.Međutim ,ukoliko oko tebe nije sve tako lijepo ,uskoro ćeš se suočiti sa nekim izazovom.

     VODA        Ona u snovima simbolizuje tvoja osjećanja .Ako si uzbuđena ,voda će biti nemirna.Ukoliko si opuštena ,i voda će biti mirna -to je ogledalo tvoje duše.

    SEKS        Erotski snovi sastavni su dio puberteta. U tim snovima sve je moguće,seks sa poznatom ličnošću ,sa drugom iz razreda ,sa drugaricom ili nastavnikom. To  ne znači da si zaljubljena u tu osobu,već to treba da protumačiš kao buđenje svojih seksualnosti.Pokušaj da prihvatiš duhovne i fizičke promjene koje su te snašle.

05.07.2007.

BEYONCE-jedna sasvim obična zvijezda

Obične ljubavne frke

        Iako o sadašnjoj vezi s dugogodišnjim dečkom Jay-Z-jem ne voli govoriti ,svoje se prve ljubavi ,rado prisjeća.:"On je bio prijatelj jednog mog poznanika i prvo smo se 8 mjeseci samo čuli telefonom.Iako sam mislila da sam totalno zaljubljena ,kad smo se prvi put našli ,pomislila sam:" Tko je ovo?!" Uopće nije bio moj tip.i zato smo se razišli prije nego što je ta veza uopće mogla postati ozbiljna!A ako vas slučajno zanima kako sam proživjela svoj prvi poljubac ,ni tu nema neke bajkovite priče:"To je bio horor!Moj prvi poljubac se desio na parkiralištu fast fooda i nisam imala blage veze šta da radim ,pa sam jednostavno  pritisnula svoje usne na njegove....."no nakon te početničke katastrofe Beyonce je imala dosta prilika za uvježbavanje ,jer je ubrzo prohodala sa dečkom s kojim je bila u vezi 5 godina!:"Kad je prekinuo sa mnom,bila sam totalno u komi .Zavukla sam se u sobu i tulila po cijele dane.Trebala su mi 2 tjedna da se smirim  i dođem sebi.........."      (jao jadna Beyonce;Šmrc     ; )

 Obične frke s kilama

          Iako se Beyonce danas doima samouvjereno i sasvim zadovoljno,nije uvijek bilo tako.I ona je ,kao i svaka druga djevojka,prošla fazu patnje kako bi svoje tijelo dovela u top formu:" Danas me tračevi ne diraju jer vjerujem u sebe.Ali ni ja nisam uvijek bila samouvjerena.Kad sam tek počinjala s grupom Destiny *s Child ,imal sam puno problema s figurom.Bila sam puno deblja nego sada ,a udebljala sam se uglavnom iskušavajući sve što sebi prije nisam mogla priuštiti- posluga u hotelsku sobu; topli specijaliteti iza pozornice.....                                        Danas se ne sramim svojih oblina ,a zločeste komenatre o mojoj većoj stražnjici jednostavno preskočim- i svejedno jos uvijek znam kadkad naručiti poslugu u sobu!"

                                                                                              www.beyonce.com

04.07.2007.

EVO MENE, NAPOKON!!!!!!

Nisam dugo uređivala blog imala sam dosta obaveza ,znate ono kraj školske godine,pa onda sam sebi priuštila malo odmora i evo tek sada nađoh vremena za ovaj moj blogg!

Nadam se da ce mi svi ,kojima nisam stigla pomoći oprostiti ,bila sam u  velikoj "borbi za opstanak" ,što se tiče škole!

Uglavnom, eto bitno je to da sam postigla odličan uspjeh ,a nadam se ste i vi uspjeli da popravite ocjene?!  Ostavljajte komentare na blogu o tome kakav ste uspjeh imali ,šta će vam biti od lektira potrebno ,za iduću godinu...itd.  

Pošto je sada raspust ,pa neću objavljivati lektire ,pisat ću o nekim novostima,likovima,pop ikonama u svijetu glamura,glazbe i glume!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Već od idućeg posta možete pregledavati novosti i zanimljivosti koje možda do sada niste znali....

Nadam se da će vam biti zanimljivo ,da će te posjećivati redovito moj blog,te da će te uživati!

                                                                                                                                        Urednica

                                                                                                                                            

24.04.2007.

OBAVJEŠTENJE!!!!

Primjećujem da mnogi govore kako skidam s drugih stranica lektire,međutim istina je da se sluzim i nekim biljeskama s drugih stranica ,ali isto tako se sluzim i svojim biljeskama koje upotpunjujem nekim citatima npr. s drugih stranica!!!!!!

Jednoj curi-koja je tražila Kelila I Dimna -pokusat cu pronaci svesku nis ti ne garantujem bilo je to davno!!!!!

22.03.2007.

Hvala vam velika!!!!!!!

Hvala vam velika za to sto me posjećujete,a znate jelda da sto me vise posjećujete tim će biti više i boljih lektira!!!!!!!

15.03.2007.

CVIJET SA RASKRŠĆA

 

A.G.Matoš

 

Cvijet sa raskršća

 

VRSTA DJELA:  novela

MJESTO RADNJE:  francuski gradić N.

MOTIV:  Izabela

IDEJA:  ljudi su onakvi kakvi su krajevi u kojima žive

KOMPOZICIJA:  1. opis prirode

                                2. ljubav na prvi pogled

                                3. dva različita pogleda na svijet

                                4. rastanak

GLAVNI LIKOVI: Solus, putnik, fotograf

                                 Izabela, bogata djevojka

SPOREDNI LIKOVI: Izabelin otac

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:

             Solus- čovjek nezadovoljan životom, on naprosto putuje da bi našao nešto bolje, ljepše. Ondje mu je sve bilo nadohvat ruke, no on to napušta i kreće dalje, jer neprestano traga za ljepotom i savršenošću.

             Izabela- simbolizira idealnu ljepotu, ona je simbol ljepote i ljubavi, simbol čednosti i netaknutosti, ona je taj cvijet s raskršća.

 

 

        Glavni junak je putnik koji pješke putuje po svijetu, a ono što je lijepo bilježi svojim fotoaparatom. Ime mu je Solus. Na jednom takvom putovanju on stiže u mali francuski grad i zastaje da se odmori. Probudivši se zatiče ondje prelijepu, ali slijepu djevojku Izabelu. I između njih se rađa ljubav na prvi pogled. Izabela živi s ocem i paziteljicom, kako je Matoš naziva, koja je čuva i uvijek je s njom. No ovaj put, Izabela se uspjela odšuljati iz dvora i tako je naišla na Solusa. Ona se zaljubljuje u njega i želi da on pođe s njom u dvor i da zajedno tamo žive, no on to ne prihvaća jer kaže da onda ne bi bio slobodan, a drugačije ne može živjeti. Izabela onda pristaje i da krene s njim na putovanja, besciljna lutanja svijetom, ali on joj ne želi takvu sudbinu. U to dolazi Izabelin otac i odvodi je natrag u dvor, a Solus nastavlja sa svojim putovanjem.

15.03.2007.

DERVIŠ I SMRT

 

Maturski rad iz Bosanskog, hrvatskog jezika i književnosti

DERVIŠ I SMRT

MEŠA SELIMOVIĆ

 

"Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega - da je svaki čovjek uvijek na gubitku."

Stihovima iz Kur-ana Selimović započinje i završava roman, zaokružujući time cjelinu, cjelinu trajanja u vremenu u kojem je čovjek taj koji gubi. Ne može promijeniti vrijeme, zaustaviti ga ili vratiti. U taj okvir pisac smješta svoju priču.

"Šejh sam tekije mevlevijskog reda..." U ja-formi pisac nas upoznaje s glavnim likom, svećenik je, župnik svog samostana i tu živi već niz godina. Počinje pisati zbog ogromnog nemira u sebi koji je potrebno kanalizirati, nemir se njemu ne smije događati ali dogodio se. Sve je počelo kako sam kaže prije dva mjeseca i tri dana, od đurđevske noći, brat mu je deset dana ležao u zatvoru, u tvrđavi.

Tu negdje u pokušajima da oslobodi brata i zadiranjem u vanjski, svjetovni život počeli su se u njemu kovitlati nemiri, strah, nerazumijevanje.

Stari Đanić leži bolestan i Ahmed Nurudin (ime glavnog junaka) ga pohodi, znajući da mu je zet Ajni-efendija, kadija koji je napisao nalog da se zatvori brat Harun. U kući slijedi susret sa starčevom kćerkom: ona ga moli da nagovori njenog brata Hasana, crnu ovcu obitelji, da se zbog svijeta sam odrekne nasljedstva jer kad ga otac razbaštini bit će to javna sramota. Ahmed pristaje na razgovor s Hasanom iako zna da tome nema koristi, jer očekuje porotuuslugu - da njezin muž oslobodi njegova brata iz zatvora. "Nije u meni probudila želju, ne bih to sebi dopustio, udavio bih je u samom začetku, stidom, mišlju o godinama i zvanju... Ali nisam mogao da sakrijem od sebe da je gledam sa zadovoljstvom." Hasan je oprečan lik od Ahmeda. Završio je škole u Carigradu i puno se u njega polagalo, no potom se naprasno vratio, prekinuo školovanje, oženio se, potom razveo. Sada pije i kocka, razbacuje novac, a potom je počeo prenositi robu konjima i stalno putovati. Karakterno je vedar, optimističan, površan, brzoplet, ali dobar. Ništa kod njega nema dubinu i ne mora se analizirati.

U Ahmedu je nemir rastao, ušao je s tom ženom u zavjeru, doduše zbog brata, ali više nije bio čist, nosio je to kao mrlju na čistoći svog poziva. Probdio je noć u vrtu, griješnu đurđevsku noć. U vrtu se te noći skrivao čovjek pred progoniteljima i Ahmed je postao svjedokom, nije htio sudjelovati, ali veselilo ga je. Rodila se u njemu dilema: da li ga predati ili sakriti!? Nije učinio ništa, prozvao ga je Ishakom, po svom stricu i taj će se lik pojavljivati u svim ključnim trenucima romana. Ishak može biti Ahmedova nečista savjest. Imao je jednu cipelu i hod mu je bio nejednak. Svoju tajnu Ahmed je podijelio s Mula-Jusufom, mladićem koji živi u samostanu i prepisuje Kur-an, time je krivica postala manja jer odluka više ne ovisi samo o njemu, sad može i netko drugi predati bjegunca. Ahmed razgovara s Ishakom.

"Jesi li zadovoljan?-upitaoje,gledajućimemirno. Zadovoljan sam. Neću da mislim na tebe,htio sam da te ubijem. Ne možeš me ubiti. Nitko ne može.
Precjenjuješ svoje snage.Neprecjenjujem ja, nego ti. Znam. Ti i ne govoriš. Ti možda i ne postojiš više. Ja mislim i govorim umjesto tebe.
Onda postojim. I utoliko gore po tebe."

Je li Ishak njegovo drugo ja, njegov alter ego, ono što bismo mogli nazvati nečistom savješću?!

U hanu je Ahmeda dočekao otac, došao je moliti za Haruna. Pojava oca izaziva niz sjećanja, nepostojanje ničeg među njima, ljubav, sažaljenje. Ahmed susreće Hasana koji se upravo vraća iz Vlaške i već je čuo za Haruna. Ahmed pohodi muselima i tu započinje njegov razgovor s pravdom: nitko mu ne govori što je učinio, drže ga Harunovim suučesnikom jer ga pokušava braniti, ne žele ga ni primiti. Braneći brata Ahmed se suprotstavlja zakonu. Tu započinje njegov besmisao: zna li što je ispravno, a što krivo, što je dobro a što loše. Do tada je mislio da zna, ali do tada se nije ticalo njega, a sad mu je brat ugrožen.

Iz razgovora s hafiz Mehmedom i Hasanom razaznajemo: "Ništa nije naše osim varke, zato se čvrsto držimo za nju. Mi nismo nešto u nečemu, već ništa u nečemu, nejednaki s tim oko sebe, ne isto, nespojivo. Razvitak čovjekov trebao bi da ide ka gubljenju svijesti o sebi. Zemlja je nenastanjiva, kao i Mjesec, a mi sebe varamo da je ovo naš dom, jer nemamo kuda."

Hasan mu ispriča zašto je Harun zatvoren. Jedan je trgovac koji je bio protiv vlasti zatvoren i ubijen, no spisi sa njegovih saslušanja bili su sastavljeni unaprijed, prije no što je zatvoren, a Harun je bio pisar kod kadije i uhvatili su ga s tim spisima i zatvorili, da ne izda montirani proces. Ahmedu sve postaje još manje jasno: što je sad ispravno, a što krivo!? Što je potrebno učiniti da se čovjek zatvori? Raditi protiv vlasti, a je li vlast pravedna? Kakav je onda svijet - to Ahmed lomi u sebi.

Hasan mu je na odlasku darovao knjigu Abul Faradzova "Knjiga priča" u koricama od safijanske kože s četiri zlatne ptice u uglovima. Svilena marama u koju je knjiga bila zamotana imala je iste takve četiri ptice. Jednom je u razgovoru pomenuo Hasanu tu knjigu, a on ju nije zaboravio. "Od dalekog djetinjstva Bajrama što se već izgubio u sjećanju, ovo je prvi put da mi je netko donio dar, prvi put da je netko mislio na mene."

Ahmed će balansirati izmedu ljepote njihova prijateljstva i besmisla svijeta.

Ahmed odlazi u polje i susreće dječaka, iz razgovora saznajemo da dječak ne može ići u školu, a ni otac mu ne bi dao jer je potreban u polju. Ahmed mu nudi da ga povede u tekiju, kao što je to jednom ponudio Mula-Jusufu, ali dječak ne želi pitati oca.

Hasanu odlazi da se umiri prijateljskom riječi, saznaje tada priču o Zejni i njezinu mužu i mladiću, svi oni rade kod Hasana. Mladić je mužev daleki rođak i zaljubljen u njegovu ženu. Oni se sastaju a muž ništa ne sumnja, Hasan ne želi biti taj koji će otkrivati istinu. Neobičan ljubavni trokut u kojem muž voli mladića kao sina. Pitanje je što bi bilo moralnije otkriti istinu i ubrzati tragediju ili prešutjeti i do tragedije možda neće ni doći!? "Život je širi od svakog propisa. Moral je zamisao a život je ono što biva." Hasan nudi Ahmedu odricanje od svog nasljeđa ukoliko kadija oslobodi Haruna. Ahmed se oslanjao na božju volju. Hasan je Ahmedov svjetovni antipod. U dvorište ulazi Dubrovkinja i njezin muž i prekida se razgovor. Po pogledu Hasanovu Ahmed je znao da je on bespovratno spleten strašću i da više ne misli na njega. "Opet sam sam. Možda je i najbolje tako, ne očekuješ pomoć i ne bojiš se izdaje."

Ahmed odlazi Ajni-efendiji i nudi Hasanovu riječ da će se odreći imovine ukoliko puste Haruna. Uzalud. "Slab je koji traži, a slabo je i ono što se od njega traži."- bio je kadijin odgovor.

Šećući tekijom nailazi na nepoznata čovjeka koji ga opominje da se povuče, da odustane jer bi mogao nastradati. Drugog je dana molio za brata kod muftije, tu susreće Kara-Zaima nekadašnjeg junaka, a sada sjenu koja živi od uspomena, no razgovor s muftijom je uzaludan.

Hafiz Muhamed mu je saopćio da mu je brat mrtav već tri dana. Ahmed je održao misu za brata, u propovjedi ga branio, a čitava je tekija bila prisutna u crkvi. "Živimo na zemlji samo jedan dan ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer tko oprosti, on je najveći. A znam, zaboravit ne mogu."

Je li oprostio uistinu? Je li se oslobodio mržnje? Je li postupio po savjesti ili zvanju? Nije znao sve odgovore.

Hasan ga je čekao sa svijećom, kad su sve već bile dogorijele. To svjetlo bilo je jedino u mraku koji je nastupio oko njega, jedini prijatelj koji mu je preostao.

Prolazeći kroz tekiju naišla su četiri sejmena na konjima i istukli ga. Bila mu je to prva opomena. Te noći su ga odveli u tvrdavu, bio je zatvoren. Ostvaruje kontakt s Đemalom, stražarem. Razmišlja o životu i smrti, očekuje da netko dođe, no ne dolazi nitko. Potom ga premještaju u drugu ćeliju, s Ishakom. Nakon nekog vremena ga puštaju, a Ishaka više nema iako on pita za njega. Ishaka ne vidi nitko osim njega.

Drugi dio

Započinje pričom o mladosti u vojsci i susretu s dječakom koji živi s majkom i slijepom bakom. Majka je jedina žena u okolici i prostitutka je . Dječak to ne zna. Kad su odlazili ubili su je jer je išla i s neprijateljima. On je dječaka odveo sa sobom, gube se kasnije da bi ga on na kraju ponovo potražio i doveo sa sobom u tekiju (Mula-Jusuf). Lik dječaka se transformira u toj priči od vedrog i zaigranog do mrzovoljnog, zatvorenog i nepovjerljivog. Odnos s Ahmedom je također izmjenjen i o tome Ahmed razgovara s Hasanom. Hasan ga navodi na razmišljanje: Mula-Jusuf je nešto učinio zato se promijenio, a ne želi reći što. Ahmed ispituje Mulu-Jusufa i konačno započinju razgovor o majci i Ahmed mu otkriva sve što zna. No, slučajno od hafiz Muhameda saznaje da je Mulu-Jusufa viđao oko kadijine kuće. Mula-Jusuf je izdao Ahmedova brata Haruna kadiji. Mula-Jusuf traži od Ahmeda ili oprost ili mržnju, no Ahmed ne pokazuje ništa. Mula-Jusuf pokušava samoubojstvo.

Odlazi s Hasanom hodži-Sinaudinu Jusufu, čovjeku koji pomaže zatvorenike u tvrđavi, nosi im hranu i brine o njima. Naišao je muselim i tu je gledajući ga Ahmed započeo mrziti, srastao je s mržnjom, branio se i hranio njome. Bilo mu je odobreno da iz tvrđave prenese bratovo tijelo u vrt samostana i održi misu. Od tada su na grobu vječno gorijele svijeće.

Hasan se pomirio s ocem, prenio ga u svoju kuću, brinuo se o njemu i oni su pronašli izgubljenu ljubav. Starac je živnuo. Hasan je mladića iz onog neobičnog ljubavnog trokuta poslao na drugi posao pod uvjetom da više nikad ne priđe Zejni. Tu kreću najljepši dani prijateljstva s Hasanom. Uskoro Hasan kreće na put. Ahmed tu započinje priču o Hasanu: školujući se u Carigradu, upoznao je Dubrovkinju i njezina muža i sprijateljio se s njima sretan što čuje domaću riječ. Ostavlja škole i odlazi s njima za Dubrovnik zbog nje. Zaljubljen je u nju i ona u njega, no dovoljno je obzirna da ne povrijedi muža. Strast ga razara i on iz Dubrovnika nesretan dolazi kući, ženi se i rastaje za godinu dana, živi đelepćijskim životom, troši i rasipa i tada ga je otac skoro razbaštinio.

Ahmedu u samostan dolazi Osman-beg s vojskom, od njega saznaje da je sin hadži-Sinaudina postao carski silahdar (oružar na sultanovu dvoru). Bila je noć i on nije otišao saopćiti hadži sretnu vijest, no ujutro su mu planovi bili drugačiji. Iskoristio je Mulu-Jusufa da poruči kadiji da je hadži-Sinaudin kriv što su iz tvrđave pobjegli neki Posavci. Istovremeno je poslao po tataru pismo u Carigrad sinu da mu je otac zatvoren. Skovao je zavjeru. No, kasaba se pobunila prije no što je sin iz Carigrada mogao nešto učiniti, jer je hadži-Sinaudin bio dobrotvor. Revolucionarno su oslobodili hadži-Sinaudina, ubili kadiju, a muselima nagnali u bijeg.

Ahmed je postao novi kadija. Prošlo je par mjeseci, došla je zima. Prethodni muselim bio je udavljen, a novi je savijao kičmu kako je trebalo guverneru. Hasanova sestra je čekala dijete, udovica. Ahmed joj nudi ruku, no ona odbija. Posavina koja je spaljena i ogoljena privlači Hasana i on kupuje zemlju.

No, Piri-Vojvoda (novi lik) pronalazi pismo dubrovačkog trgovca koji je s Hasanom dobar, u kojem je ocrnjena bosanska vlast. Krivi su Ahmed i Hasan jer su dopustili da trgovac pobjegne. Hasan se uspješno brani, no stiže guvernerova zapovijed da se Hasan uhapsi. Ahmed to mora potpisati, u protivnom će tužba protiv njega ići u Carigrad

"Hoćeš li napisati to riješenje?- pitao me defterar.

Moram - rekao sam, gledajući pred sobom pismo, gledajući prijetnju.

Ne moraš. Odluči po savjesti.

Oj, ostavi savjest na miru. Odlučiću po strahu, odlučiću po užasu i dići ću ruke na sebe sanjanog. Biću ono što moram: đubre. Sramota neka padne na njih, natjerali su me da budem ono čega sam se gadio."

Spriječio je Mula-Jusufa da obavijesti Hasana da mu se sprema hapšenje.

Sutradan saznaje da je Hasan "predan sejmenima", da je nalog odnio Mula-Jusuf i da je Hasan na putu za Travnik. Otišao je i Mula-Jusuf, to je pripisano Ahmedu. Kara Zaim ga obavještava da će zbog ovih grešaka biti sproveden i ubijen. Ima vremena da pobjegne, no ne želi. Slijedi susret s mladićem iz njegova sela i saznajemo da je majka mladića bila prva i jedina ljubav Ahmedova, da su je roditelji udali prije no što se on vratio kući, da je mladić možda njegov i da se zbog te ljubavi zaredio.

"Poklapa me strah kao voda. Živi ništa ne znaju. Poučite me mrtvi, kako se može umrijeti bez straha ili bar bez užasa. Jer smrt je besmisao baš kao i život."

"Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega - da je svaki čovjek uvijek na gubitku."

 

 

 

 

15.03.2007.

MOJ TATA SPAVA S ANĐELIMA

 

Stjepan Tomaš

                

                                                      Moj tata spava s anđelima

 

Bilješke o piscu:

     Stjepan Tomaš rođen je 2. siječnja 1947.godine u Novoj Bukovici pokraj slatine.Gimnaziju je završio u Našicama,a filozofski fakultet u Zagrebu.Danas živi i radi u Osijeku.

     Piše isključivo prozu,za djecu i odrasle (pripovijetke,romane,drame,radio igre.)Drama ''Smrtna ura'' premijerno je izvedena u Zagrebu 1989.godine.

     Za odrasle je napisao sedam knjiga,a za djecu niz radio-igara te četiri romana: ''Moljac i noćni čuvar'' , ''Dobar dan,tata'' , ''Halo,ovdje komandosi'' i ''Moj tata spava s anđelima'' .

    Tomaš je objavio i jedan roman za mlade, ''Građani u prvom koljenu'' .

 

    Kompozicija djela:

Uvod: Nastava se odgađa do daljnjega

Zaplet: Ljudi je na ulici sve manje,a djeca se ne mogu igrati

Vrhunac: Baranja i Vukovar su pali,a Osijek je potpuno  uništen

Rasplet: Cvjeta odlazi u Pinkafeld

 

Sadržaj: U Osijeku je nastava odgođena zbog rata.Djevojčica Cvjeta veoma je tužna zbog toga.Njeni roditelji sve rjeđe odlaze na posao i sve se ranije vraćaju kući.Ona jedva čeka kada će se ponovo moći igrati s prijateljima i ići u školu.Kada sazna da je jedna od granata koje neprestano padaju po gradu ubila djevojčicu Ivanu,njenu vršnjakinju Cvjeta se razočara.U knjizi '' 1000 zašto-1000 zato '' djevojčica traži odgovor na pitanje zašto se mora ratovati,ali ne nalazi pitanje,a kamoli odgovor.Njena najbolja prijateljica Zlatica odlazi u Austriju,a nakon nekoliko dana Cvjeta dobije njeno pismo u kojem kaze da je dobro i da joj je lijepo,ali joj nedostaje obitelj.Nakon što Cvjetin tata za ručkom  objavljuje da je pala Baranja,njeni roditelji odluče poslati ju u Pinkafeld,u Austriju gdje neće morati trpiti rat.Djevojčica se rastuzi ali zna da joj roditelji to kažu za njeno dobro te prihvaća svoj odlazak.

 

Likovi: Cvjeta,Zlatica,Cvjetini roditelji...

Karakterizacija likova:

 

Cvjeta: Bila je dobra i razumna djevojčica i voljela je svoje roditelje.Znala je da ju oni vole i da joj žele sve najbolje te je prihvatila odlazaak u Pinkafeld.Željela je razumjeti uzrok rata ali nije mogla.Htjela je da rat što prije završi,da joj roditelji ponovo idu na posao i da ona ide u skolu.

 

Cvjetina mama:Voljela je svoju obitelj i bila marljiva žena.Razumjela je svoju kćerku i kao svaki pravi roditelj željela joj sve najbolje.

 

Cvjetin tata:Bio je hrabar i dolučan čovjek koji je volio svoju oobitelj ali i posao.Znao je što je najbolje za njegovu kćerku te tako odlučio poslati Cvjetu u Pinkafeld.

 

Mjesto radnje:Osijek

 

Vrijeme radnje:Radnja se odvija 1991. godine tijekom domovinskog rata u Hrvatskoj.

 

Tema djela:Težak život i stanje u domovini za vrijeme rata

 

Osnovna misao:Moramo vjerovati ljudima koji nas vole i razumiju jer nam jedino oni mogu reći što je najbolje za nas.

 

Jezik i stil: Djelo je pisano hrvatskim standardnim književnim jezikom,a rečenice su jednostavne i ddobro razumljive.

 

Moj dojam: Djelo mi se sviđa,a u meni pobuđuje sažaljenje za stradalim ljudima i za ranjenom domovinom za vrijeme rata.Navodi me na razmišljanje o nepravdi koju i sama ponekad činim.

 

Kritika o piscu: Pisac je pohvaljen od kritike,a za roman ''Dobar dan,tata'' dobio je republičku nagradu ''Grigor Vitez''.

 

                        

 

15.03.2007.

NANA

 

Emile Zola :

Nana

 

1. Bilje{ka o piscu

        

          Emile Zola (1840-1902), francuski romanopisac, zan~ajni teoreti~ar naturalizma i dru{tveni borac. Do knij`evnog uspjeha pro`ivio je te`ak `ivot, rade}e izme|u ostalog i kao novinar.

         Eksperimentalnu metodu iz prirodnih nauka i medicine Zola prenosi prenosi u stvarala~ki knji`evni postupak. ^ovjeka treba prou~avati s biolo{ko-fiziolo{koga i socialnoga stanovi{ta opa`anjem i eksperimentom. @ivot je pojedinca uvjetovan naslje|em i sredinom, i u njima teba otkriti mehanizam op}ih zakona. Zato }e Zola otkriti svijet proroka, pogubnih i tiranskih strasti, nasilni~kih nagona, bioli{kih i animalnih strana u ~ovjekovu bi}u - potpunije i grublje nego itko prije njego u svjetskoj knji`evnosti.

         Prvi ve}i uspjeh posti`e romanom Theresea Raquin, s temom o mr`nji i dubokim nesporazumima izme|u mu{karca i `ene.

         Godine 1868. zavr{en je plan ciklusa romana pod naslovom Prirodna i dru{tvena povijest jedne obitelji pod Drugim carstvom, po ugledu na La comedie humanie H. de Balzaca. U nizu romana, Zola prikazuje razli~ite sredine u kojima se kre}u ~lanovi obitelji Rougon-Macquart, ali pod te{kim i sumornim pritiskom naslje|a, bolesti i dru{tvene depresije. U triologiji Zola se bavi vi{e dru{tveno-politi~kim problemima, obra}aju}i se poraznom kritikom na crkvenu organizaciju. U tetralogiji Zola otvara ne{to svijetlije perspektive u pogledima na ljudko dru{tvo i njegovu budu}nost. U skladu s teorijskim postavkama naturalizma Zola donosi u svojim djelima obilnu gra|u i obilje podataka iz vanjskog svijeta s nagla{enom te`njom da bude {to objektivnije i prirodonau~nije. Ali u osnovi svega le`i Zolna strasna , li~na priroda, i on je dao vi{e svoju li~nu sliku zami{ljenog svijeta, nego objektivnu, prirodnim zakonima strukturiranu stvarnost.

 

 

 

 

 

 

 

 

Podatke prona{ao u knjizi:Tvrtko ^ubeli} : “Teorija knji`evnosti”, Zagreb 1972.

 

 2. PoneŠto o djelu “Nana”.

“Nana” odli~an je naturlisti~ki roman, koji uz Germinal zasigurno ~ini najbolje djelo Zolina knji`evna rada. Temeljnu ideju roman pisac daje u samom romanu uspore|uju}i Nanu sa muhom.

 

“... muhom boje sunca, koja dolazi sa smeti{ta, muhom koja uzima smrt sa stvarima du` ceste, pa zuje}i, ple{u}i i prelijevaju}i se kao drago kamenje, samo {to stane, truje ljude po pala~ama, u koje ulazi kroz prozor.”

 

Zola Nanu prikazuje kao predivnu prenosnicu klice smrti. Tokom cijelog romana pisac se najvi{e bavi Naninim likom, isti}i}i njenu ljepotu i njenu snagu koju suprotstavlja njenoj otrovnosti.

 

“Nana, vrlo visoka, vrlo razvijena za svojih osamnaest godina, u bijeloj tunici boginje, sa dugom plavom kosom rasutom po ple}ima...”

 

---------------------------------------------------------------------------------

 

“On je vidio njene poluzatvorene o~i, poluotvorena usta, njeno lice o`areno zaljubljenim osmjehom, i pozadi opu{tena kosa pokrivala je le|a kao u lavice.  Savijena i zategnutih udova, ona je pokazivala svoje jake kukovw, svoje tvrde dojeke kao u kakve amazonke, jake mi{i}e pod svilenom ko`om. Fina linija, jedva ustalasanih ramena i kukova klizila joj od koleta do stopala”

 

Roman izgleda kao niz slika iz `ivota kurtizane Nane i tek pomalo se nazire optu`ba nemoralom tada{njeg dru{tva. Zola Nanu ne opisuje kao neku pokvarenu djevojku, ve} je u cijelom romanu ~ini privla~nom opravdavaju}i njene postupke. Ona se preko svojih ljubavnika izdigla visoko, ali je istovremeno propadala dok se nije utopila u nemoralnoj prljav{tini.

         Zola je u promatranju destruktivnog pona{anja svoje glavne junakinje, njoj pot~inio svaki detalj svog pripovijedanja. Pomo}u Naninih razli~itih ljubavnih pokreta pisac ju je prikazao kao fotografski snimak stvarnosti {to je i temelj naturalizma.

         Nana je svoje ljubavnike , Steinera i Muffata, podnosila samo zato {to joj je trebao njihov novac. Ona je grabila zlato ne razmi{ljaju}i o posljedicama, povode}i se samo svojim instinktima. pojavom Fontana javlja se u njoj neki novi osje}aj koji je do tada zanemarivala, Nana se zaljubljuje i upravo ta njena ljubav prema Fontanu dovodi je do propasti. Sanjaju}i o sre}i ona trpi sve Fontanove udarce i tu je Zola prikazuje kao slabu i podlo`nu `enu koja je prepi{taju}i se u potpunosti svojim instinktima i osje}ajima morala do`ivjeti pad. Odav{i se ponovo prostituciji da zaradi za `ivot dala se izbaciti iz vlastita stana.

         U svim svojim ljubavnim, odnosno mo`da ipak poslovnim pothvatima ona je tra`ila korist. Bez obzira na njenu destruktivnu stranu li~nosti ona je bila jaka osoba, uspjela je od svojih ljubavnika dobiti ono {to je `eljela. Nana bila je kurtizana koja je uz svu nemoralnost ipak imala neki svoj ponos.

 

“To je smije{no, bogati ljudi zami{ljaju da mogu sve dobiti za svoj novac... E pa lijepo! A ako ja ne}u?... Nije meni stalo ddo tvojih problema. Kad bih mi ponudio cio Pariz, opet bi rekla da ne}u, i uvijek ne}u...”

 

Iza Naninog ponosa ipak se krije lukavstvo, unaprijed je prora~unavala metode koko bi ne{to izvukla iz svojih ljubavnika  i mo`da je jedan koji je najlo{ije pro{ao bio ba{ grof Muffat kojemu je Nana oduzela razum.

 

“ Ti uzima{ - prihvati ona odlu~no - ti }e{ udesiti da mi je do uloge.

On je ostao iznena|en. Zatim re}e uz o~ajan pokret: - Ali to je nemogu}e! Ti si sama rekla da to ne zavisi od mene.

Ona ga prekide skvr{iv{i ramenima:

Ti }e{ sada i}i dolje i re}i Boreknoveu da tra`im tu ulogu... Ta nemoj da bude{ toliko naivan. Bordenaveu je potreban novac. Pa lijepo ti }e{ mu ga pozajmiti jer ga ima{ toliko da ga mo`e{ kroz prozore bacati.”

 

Nana nikada nije skrivala svoj prezir i mr`nju prema bogatim osobama i takozvanim po{tenim `enama koje su bile po{tene samo izvana, ali su se kako Nana ka`e skrive~ki provodile, daleko od o~iju javnosti.

         Nana je bila ustvari jedna priglupa djevojka koja je raspoklanjala ~itavo bogatstvo , a nije imala {to jesti. Sa svim svojim slabostima i gre{kama predstavljala je vid jedne francuske povijesne epohe. umrla je u jednoj hotelskoj sobi od boginja dok je svugdje odjekivalo: U Berlin! U Berlin! U rat! Spremao se rat koji je upleten u igru ljudske strasti.

         Zola Nanu u odnosu s ostalim mu{karcima. On je neprestano prati, slijedi portretiraju}i svaki njen dio, svaki pokret. Zola je pristupio pokretima s takvom vjerodostojno{~u, opisuju{i svaki najmanji detalj, kao fotografija. ^ak prilikom Nanine smrti Zola je upotrebio svu svoju opisiva~ku umje{nost i opisao joj lice puno gnoja, ali uvijek isti~u}i Naninu ljepotu.

 

“To je bila jedna masa, gomila gnoja i krvi, hrpe smrdljivog mesa, ba~ena tu na jastuke. Gnojane bubuljice ra{irile su se po cijelom licu, jedna do druge, skvrgnute sa sivim izgledom blata, one su ve} li~ile na neku plijesan zemlje,na ovoj bezli~oj ko`i gdje se crte vi{e nisu poznavale. Lijevo oko se potpuno izgubilo u klju~anju gnojiva , drugo udubilo se kao crna pokvarena rupa. Iz nosa je jo{ curio gnoj. Velika crvenkasta krasta pru`ala se od jednog obraza i prelazila preko usta iskvariv{i ih u grozan sijeh. I na ovu u`as i gtotesnu masku ni{tavila kosa lijepa kosa, sadr`av{i svoj plemeni sjaj sunca klizala je, prelijevaju}i se kao zlato. Venera se raspadala.”

 

Od onako lijepe `ene ostala je samo hrpa smrdljivog gnoja, a re~enicom :” Venera se raspala .”, re~eno je sve. Sva njena ljepota stopila se u tu bolest i Nana je nestala ostaviv{i samo mali trag - kosu.

          Zola kao pisac naturalizma smatra da u svom radu treba primjeniti postupke znanstvenika. Stvarala~ki rad odre|en je s tri momenta: sredinom, rasom, trenutkom. On je to primjenio u “Nani”. Nana je bila destruktivna li~nist koja je ~esto gre{ila, a sredina u kojoj je `ivjela i vrijemo koje je bilo te{ko natjeralo ju je da bude to {to je bila.

         Zolin cilj bio je uzdi}i roman u sfere nauke. On je na `ivim tijelima vr{io analiti~ki rad koji kirurzi vr{e na le{evima. Smatra da likovi moraju biti fotografski snimak stvarnosti. ristupanje djelu s nau~ne strane i isticanje krajnje objektivnosti oduzimalo je piscu subjektivan odnos prema svijetu o kojem govori. Zola je bio pisac masa, opisivao je sve dru{tvene slojeve tako da je ~esto bio napadan.

         Roman “Nana” jedan je od onih romana u kojima je prikazan `ivotni put glavnog junaka, njegovi padovi, usponi i razo~aranja te podlost jednog dru{tva i vremena. Prolaznost, smrt od kojih se svi pla{e prikazana je ovdje an najgori mogu}i na~in, {to i jeste osnova naturalizma. Nana ,nekada{nja ljepotica, pretvorila se u rugobu. U njenom posljednjem opisu prikazana je stravi~no, gadljivo, a uostalom to i jest cilj svega, nestanak.

         Najve}i dio radnje romana odvija se u potpunoj tmini i mraku, u zagu{ljivim i prljavim prostorima sa odvratnim  i gadljivim ljudima.

 

15.03.2007.

UMIŠLJENI BOLESNIK

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

REFERAT

 

 

 

 

Moliere

 

UMIŠLJENI BOLESNIK

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Vrsta djela:

Umišljeni bolesnik je komedija-balet u 3 čina. Komedija-balet je specifično djelo koje je na granici između opere i drame. Bile su često priređivane na dvoru Luja XIV., u raskošnom dvorcu Versaillesu. Kralj Luj XIV. je čak i sam nastupao u nekim spektaklima gdje se scenska umjetnost mješala sa velikim plesovima, lovačkim prizorima, vatrometima i igrama na vodi.

 

Razdoblje:

Komedija-balet «Umišljeni bolesnik» spada u razdoblje europskog klasicizma. To razdoblje traje cijelo 17 stoljeće, a javlja se u Francuskoj. To se stoljeće u povijesti književnosti i civilizacije često još naziva velikim. Tada je Francuska dominirala Europom jakošću svoje vanjske politike te utjecajima u umjetnosti i književnosti.

 

Podaci o piscu:

Jean-Baptiste Poquelin, Moliere rođen je 1622. godine u imućnoj obitelji. Kršten je 15. siječnja, no točan se datum njegova rođenja ne zna.

Bio je sin kraljevskog tapetara i taj mu je naslov omogućio školovanje u isusovačkoj gimnaziji te studiranje prava u Orleansu. 1642. službuje kao odvjetnik, a godinu dana kasnije osniva kazališnu družinu «Znamenito kazalište» zajedno s obitelji Bejart.  Nastupao je u pokrajini i Parizu, a 1644. uzima umjetničko ime Moliere. Zbog dugova biva uhićen te zatvoren. Od 1645 do 1658 putuje po Francuskoj. Njegov brak s Armandom Bejart je izazvao skandal u pariškim krugovima. Bio je od svoje supruge stariji 20 godina. Skandal ga je natjerao da napiše «Školu za žene», koja je gotovo autobigrafski inspirirana. To mu je djelo toliko podiglo ugled da se i sam kralj zauzeo za njega i dodjelio mu stalnu novčanu pomoć. Od tada je sudjelovao u organizaciji velikih dvorskih scenskih priredaba, koje su svojom spektakularnošću i kićenošću premašile sve dotada viđeno na području kazališta. 1665. Molierova je družina službeno postala kraljevom. Tada je počeo osjećati prve simptome upale pluća, pa je zbog toga izbivao oko godinu dana sa pozornice. Tijekom četvrte izvedbe «Umišljenog bolesnika» 17. velljače 1673. stanje mu se jako pogoršalo, te je te iste večeri umro. Pregovori o njegovu sprovodu su trajali četiri dana.

Prema zapisu suvremenika Moliere je bio nizak čovjek, zdepast i okruglih nogu. Bio je otvoren i pošten, pa su mu te odlike stvorile mnoštvo prijatelja na dvoru, čak i izuzetnu sklonost Luja XIV.

Napisao je više od trideset kazališnih djela različitih vrsta. Od tih 30 djela nije sačuvan niti jedan njegov dramski rukopis. Rijetki su i njegovi autografi. Jedini njegov rukopis se vidi na nekoliko vlastoručno potpisanih novčanih priznanica.

 

Siže djela:

U početku vidimo glavnog lika Argana kako sređuje račune s ljekarnicima i doktorima te zbraja potrošeni novac koji je potrošio na velik broj različitih ljekova. Argan ima ženu i dvije kćeri iz prvoga braka. Angelique je dovoljno stara za udaju, te je našla već momka za koga otac ne zna. Odjednom ju otac pozove te joj rekne da joj je našao supruga. Ona se poveselila misleći da je to njezina ljubav. Ali nisu mislili na istu osobu. Aragan, koji misli da je jako bolestan, želi ju udati za liječnikova sina koji studira medicinu kako bi u obitelji mogao imati liječnika koji bi se za njega stalno brinuo. Beline, Araganova žena želi Angelique poslati u samostan, ali se pokorava mužu. U svakom prizoru Aragan izjavljuje ljubav Beline, a ona mu uzvraća.

Aragan, umislivši da mu smrtna ura otkucava, sastavlja oporuku. Za oporuku Beline ne želi čuti, i kako kaže «I ja bih pošla za vama u grob da vam dokažem kako vas nježno volim». Aragan joj želi ostaviti sav imetak, ali mu to zakon onemogućuje. Kod prijedloga da Beline prije njegove smrti uzme sav novac i mjenice iz njegove sobe Beline se uzruja rekavši da ništa od toga ne želi, ali ju je ipak zanimalo koliko su ti iznosi veliki. Sluškinja Toinette je na Angeliqueinoj strani, te ju podržava i spremna joj je pomoći. Tako odlazi javiti Cleantu (Angeliquenoj velikoj ljubavi) da Aragan sprema udati Angelique. Cleante se predstavlja kao zamjenik učitelja pjevanja kako bi on i Angelique mogli biti zajedno. Aragan ništa ne sumnja, te poziva budućeg zeta i njegova oca na večeru. Oni razgovaraju o Araganovoj neobičnoj bolesti i načinima izlječenja. Beline je primjetila Cleanta koji joj je bio sumnjiv. Kaže to Araganu, koji je potražio mlađu kćer Louison, te mu ona otkriva svu istinu. U posjet Araganu dolazi njegov brat Beralde. Beraldea je Cleante nagovorio da ga predstavi kao momka dostojnog Angelique. Aragan ne želi čuti za nju, nakon skandala koji je napravila pred doktorom i odbila muškarca kojeg joj je otac namjenio. Tu opet vidimo umišljenu bolest Aragana, kada ga je sluškinja podsjetila da sa sobom uzme štap, jer bez njega ne može hodati. Toinette i Beralde kuju dogovor kako bi uspjeli pomoći Angelique. Beralde počinje uvjeravati svog brata da on nije bolestan i da medicina je znanost za naivne. Aragan tu tvrdnju pokušava pobiti, ali Beralde ima dobre odgovore na svako Araganovo pitanje. Nakon što je Aragan odbio uzeti klistir doktora Purgona, Purgon se jako naljutio i ostavio Aragana. To je iskoristila sluškinje Toinette te se predstavila kao veoma iskusan liječnik i Aragana uvjerila da treba raditi suprotno no što su mu njegovi liječnici preporučili. Beralde Araganu govori kako ga njegova žena iskorštava, a kćer bezuvjetno voli, te ju zbog toga ne smije poslati u samostan. Aragan u to sumnja, ali pristaje na test. Beralde se sakrio, Aragan je legao na kauč i pravi se da je mrtav. Toinette tada kaže Beline da joj je suprug umro. Beline ulazi u sobu da se uvjeri, te tada naglas govori kako mora što prije uzeti sav novac i mjenice, te kako se konačno riješila muža. Aragan se digne i viče za Beline dok ona odlazi. Istu su stvar napravili kako bi testirali Angelique. No ona je plakala, jadikovala, jedina briga joj je bila što je otac umro dok se na nju ljutio; bila je potpuno neutješna. Čak je odbacila Cleantea i odlučila poći u samostan, prema očevoj posljednjoj želji. Čuvši to, Aragan zagrli i poljubi svoju kćer, sav sretan što je upoznao njezinu pravu narav. Pristao je na brak Angelique i Cleanta, pod uvjetom da Cleante postane doktor da bi se mogao brinuti za Aragana. Cleante je spreman sve obećati, no Beralde je uvjerio svog brata da to nije potrebno, da Aragan može sam postati doktor i tako sam sebe izlječiti. Beralde pozove svoje prijatelje koji čine svečani skup kako bi Aragana proglasili liječnikom. Aragan bez ikakve muke i sumnje prolazi sve testove i postaje liječnik. No, nije znao da je sve to samo predstava kako bi Beralde uvjerio brata da je liječnik i kako bi Aragan sam sebe izliječio.

 

Karakterizacija glavnih likova:

Aragan – je umišljeni bolesnik. Sam za sebe misli da mu nema spasa, vjeruje da će ga oni silni ljekovi izliječiti. Njegova uskogrudnost i preokupacija svojom bolešću čine ga naivnim i sebičnim, te ga ljudi iskorištavaju. Dok se on «bori za život», drugi mu samo naplaćuju svoje usluge i žive raskošno na njegov račun, znajući da mu nije ništa. No, samo ga kćer Angelique nastoji uvjeriti da je on svoju bolest samo umislio. Kasnije ga u to uvjerava i njegov brat Beralde. Aragan je veoma bogat i vjerovatno plemićkog podrijetla. Unatoč svemu, on je obiteljski čovjek, te veoma voli svoje kćeri i ženu. Ne voli kada mu se ljudi suprostavljaju i kada nije u pravu.

Beline – je Araganova druga žena. Ne cijeni svog muža, a njegovih se  kćeri želi riješiti tako da ih pošalje u samostan. Od muža joj je draži novac, te ga je spremna maksimalno «olakšati» u financijskim pitanjima.

Angelique – je Araganova starija kćer. Veoma cijeni i voli svog oca te mu želi dobro, ali mu se i suprostavlja kad je njezina sreća u pitanju. Zaljubljena je u Cleantea. Obrazovana, svjesna situacije oca nastoji zadovoljiti i pomoći mu da shvati kako je on potpuno zdrav.

Louison – je Araganova mlađa kćer. Veoma je mlada, voli oca i majku. Vjerovatno nije svijesna da joj je otac potpuno zdrav. Poštuje roditelje, ali i sestru. Pouzdana do određene granice (dok joj otac ne zaprijeti batinama). Lukava i snalažljiva.

Beralde – je Araganov brat. Svjestan situacije, brata nastoji uvjeriti kako je svoju bolest umislio i pomoći mu da shvati pravu sliku svoje okoline. Voli svoje nećakinje i pomaže im. Veoma obrazovan i inteligentan.

Cleante – Angeliquein zaručnik. Voli Angelique više od ičega te će za nju sve učiniti. Obrazovan mladić, vjerojatno iz sloja građanstva.

Toinette – je sluškinja. Suprostavlja se Araganu kako bi se on mogao svađati i tako «održati na životu». Veoma je poštena i snalažljiva te lukava, odana i pouzdana. Angelique i ona su dobre prijateljice.

 

Tema:

Tema ovog je djela život «umišljenog bolesnika» koji za sebe misli da veoma bolestan. Postaje ovisan o doktorima i o supruzi, koji mu ne govore njegovo stvarno stanje nego iz njega nastoje izvući što više novca.

 

Mjesto i vrijeme radnje:

Mjesto radnje je Francuska, točnije grad Pariz. Vrijeme radnje nije naznačeno, ali je vjerojatno 17 stoljeće. Mjesto je radnje označeno na početku djela.

 

Problematika obrađena u djelu:

Izmišljena bolest Aragana, koja nema ni pravog lijeka niti pravog imena i posljedice tog vjerovanja koje ga čini naivnim i rastrošnim na bespotrebne lijekove.

Stil:

Ovo je dramsko djelo spoj drame i opere. To je komedija u kojoj se pojavljuje zbor i plesači.

Radnja se kronološki odvija, bez disgresija i povrataka u prošlost.

Pisac je sveznalica i prati likove kroz događaje. Djelo oponaša antičku komediju (zbor, pjevanje, plesači).

Djelo je umjereno lako za čitati. Otežavaju ga samo neke ubačene fraze na francuskom, talijanskom ili latinskom jeziku. Radnja je jasno obrazložena i vrlo zanimljiva.

 

Iz kritika:

Kod Moliera zapažamo neprekidan razvitak poezije komičnog. Kod njega je postojao razvitak moralne opservacije i onog što nazivamo uzvišenom komikom... U umišljenom bolesniku afirmira se u najvećoj mjeri ta prštava i neočekivana komika koja se, na svoj način, po bogatstvu mašte natječe sa Snom ivanjske noći i Olujom.

Sainte – Beuve

U novijim realizacijama nekih farsa i komedija-baleta Molierov je dijalog ponovno uključen u okvir slikovite ili galantne inscenacije, plesova i glazbe, i zbog toga smo potpunije mogli doživjeti poetičnu atmosferu kojom je on ponekad okruživao svoje slike ljudskog srca ili naravi. (...) Istina Građanina plemića ili Umišljenog bolesnika ne može se izraziti ako se u izvedbi izostave ceremonije koje su logični završetak komičnih tokova.

G. Lanson

Od svih Molierovih komada najviše volim svakako Umišljenog bolesnika; ta mi se komedija čini najorginalnijom, najsmionijom, najljepšom. To je najljepša proza koju poznajem. Ona neprekidno doseže punoću koja zadivljuje: mišićava je poput Pugetovih atleta ili Michelangelovih robova: sva nabrekla od životnog lirizma, od radosti i od zdravlja.

A.    Gide

Takozvane komedije-baleti koje se odlikuju glazbenim i plesnim umecima pisane su za dvor Luja XIV. Važan je njihov element raskošna oprema, ali se mogu prikazivati i skromnije i bez spomenutih umetaka. Ipak se čovjek ne može oteti dojmu da to u stvari nisu umeci nego sastavni dio djelo, pa i sama režija mora imati neki baletni karakter. To vrijedi i za one Moliereove komade koje pisac ili njegov izvođač ne krsti izrijekom tako, jer baletnih elemenata koji staru komediju dell'arte povezuju s baroknom operom ima i u drugim njegovim djelovima.

I.       Hergešić

Srećom je već odavno odbačena jednostrana, neodrživa teza po kojoj je kraljevski dvorski zabaljvač Moliere poslušno, ali preko volje, po dužnosti izvršavao naloge Luja XIV. i njegove Uprave divertismana. Tko je god makar jednom s razumjevanjem pročitao bilo koju od njegovih komedija-baleta, tko god ih je u mašti ili stvarno pokušao inscenirati, mora se priznati da se u tim djelima, u ritmu njihova kretanja, ne osjeća ni traga bilo kakve prisile. Naprotiv, baš u njima otkrivamo neku duboku, suštinsku oslobođenost, prevladanost svih stega i unutrašnjih i vanjskih cenzura, i po toj svojoj osobini komedije-baleti, tako logično, neporecivo urasli u Moliereov opus, sačinjavaju najspontaniji, šokantono «protupravilni», danas bismo valjda rekli «avangardni» pol cjelokupne dramaturške produkcije francuskog klasicizma.

M. Škiljan

Moliere nije mogao slagati svoja djela nekim strogim redoslijedom jer mu je dužnost komičnog nametala određenu isprekidanost, određenu nemaštovitost dramskog toka. Svaki put kad su opruge strasti bile na granici stvaranja odveć dramatičnih situacija, trebalo se opustiti  i proizvoljno zaustaviti igru osjećaja. (...) Moliere poznaje zahtjeve publike, i radije odustaje od dramaturške postupnosti, nego od «velikog pravila sviju pravila», a to je – svidjeti se.

J.      Garapon

Sebičnost nije oznaka karaktera. Sebičnost je stanje duha, ili još bolje: stanje duše. Umišljena bolest, ljubomora, pretjerana brižnost (koja guši), cjepidlačenje, škrtost i mizantropija samo su neke od utjelovljenih pojavnosti sebičnosti. Sebičan čovjek ne misli ni na koga osim na sebe i cijeli svijet želi podrediti sebi. Sebičan čovjek ne zna i ne čuje one druge, on samo zna tjerati svoje, ne brinući se za najbliže i ne shvaćajući da je često smiješan, a ponekad i jadan. Ukratko, sebičnost je ljudska osobina par excellance. I tako je i umišljeni bolesnik, Argan, glava kuće, otac i muž - jednostavno sebičan. Njega ne zanimaju nikakvi događaji izvan njegove bolesti. Sve što je povezano s lijekovima, liječnicima, apotekarima i kirurzima dobro je došlo u njegovu kuću - ostalo i ostali: van! A budući da se njegove želje svode na udovoljavanje samome sebi, Argan svoju kćer namjerava udati za liječnika, kako bi imao "zeta i rodbinu koja mu treba", odnosno, ne želi propustiti "priliku koja je puno bolja za njega". Zalud mu brat tumači da je njegova "bolest" pretjerana i da to ludovanje za apotekarima i liječnicima mora završiti, zalud mu sluškinja dokazuje da će njegovo vlastito srce spriječiti neželjenu udaju: jer on je u srcu - dobar. I u pravu je. Argan je dobar čovjek, voli svoju djecu i svoju drugu ženu, ali njegova bolest ga izdaje. U svojoj opsjednutosti s bolešću Argan ne pita ni za što drugo do li za svoje klistire, žuči i ulijevke. A budući da je bolestan, prema vlastitim riječima i dubokom uvjerenju, iako "doduše hoda, spava, jede i pije kao i svi ostali", Argan je zaluđen liječnicima koji su za njega sveznajući i nedodirljivi Parnas, pa je tako najveća čast razgovarati i družiti se s liječnicima. Oni su "čestita i cijenjena gospoda koju se taj blesavi bezobraznik Moliere usuđuje dovoditi na scenu". Ono čega Argan nije svjestan jest talent i razumijevanje te neznalice i bezobraznika Molierea za ljude koji ne mogu izaći iz svoje kože, ljude koji doduše hodaju, spavaju, jedu i piju kao i svi ostali, ali su ipak veći od života. Takav Argan nije više samo dosadan, sebičan gnjavator, on je osoba koju se ne zaboravlja.

03.03.2007.

HVALA!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

HVALA SVIMA NA PODRŠCI TJ.ŠTO ME POSJEĆUJETE ,SAM TAKO NASTAVITE I BITI ĆE LEKTIRA ZA SVE!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

21.02.2007.

3000 ta posjeta

DANAS SAM JAKO SRETNA JER SE NA MOJOJ STRANICI NALAZI VIŠE OD 3050 POSJETA!SAMO TAKO NASTAVITE JER STE SRETNI VI AKO NAĐETE ŠTA VAM TREBA,A SRETNA SAM I JA ŠTO POSJEĆUJETE BAŠ MOJU STRANICU!!!SVE U SVEMU SVI SMO SRETNI!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

                                  SAMO TAKO NASTAVITE!!!!!

21.02.2007.

POKUŠAT ĆU

POKUŠAT ĆU da sve pišem na vrijeme,ali vam ništa ne mogu garantovati jer mi je sad neka frka!!!!

21.02.2007.

nadam se da ce ti bar ovo pomoći

Nadam se da ce ti ovo pomoći ,knjiga je dole niže na pitanja za sad nisam stigla odgovoriti, ali ću pokusat jer si već napisala da ti treba i da može čekati do kraja mjeseca!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

DRUGARICA

21.02.2007.

uzbuna na zelenom vrhu

 

Uzbuna na Zelenom Vrhu

 

Ivan Kušan

 

1.    BILJEŠKA O PISCU:

Ivan Kušan rođen je 1939.g. u Sarajevu. Živi u Zagrebu i piše knjige za djecu: Uzbuna na Zelenom Vrhu, Koko u Parizu, Koko i duhovi, Lažeš Melita i dr. Knjige su mu prevedene na mnoge svjetske jezike i dobitnik je mnogih nagrada.

 

2.    MJESTO RADNJE: Zeleni Vrh, jezero, vinogradi i voćnjaci

 

3.    VRIJEME RADNJE:  nakon završetka rata

 

4.    GLAVNI LIK: Koko

 

5.    SPOREDNI LIKOVI; Žohar, Tomo, Crni, Ivo, Božo, Isak, brijač Mirko, Emica, Milići, Leibovi, pas Bobi i dr.

 

Na Zelenom Vrhu počinju se iz večeri u večer dešavati provale.Lopovi prvo ubiju psa a onda ukradu sve vrijedno – kokoši, svinje, kozu i dr. Rat je tek završio i policija ništa nemože učiniti jer ima pametnijeg posla. Zato dječaci Koko, Žohar, Božo,Crni i Tomo odluče sami otkriti lopove.Prvo sumljaju na starog Isaka jer jedino njegov pas nije otrovan, ali jedne noći nestane i njegova koza.Nakon toga lopovo opljačkaju Radićeve, čija je kći Emica  bila prava ljepotica i svi su bili zaljubljeni u nju.Da joj se dodvore, ispričaju joj sve o lopovima i svojim poduhvatima. Odluče slikati lopove kad ih uhvate na djelu, ali nemaju fotoaparat pa ga „posude“ od pjesnika Marija. Emica sretne Tominog starijeg brata Ivu i sve mu ispriča.

On joj se naruga i ode. Sutra svi dječaci osim Crnog dobivaju prijeteće pismo s upozorenjem da se klone gluposti jer će nastradati. Jedino Crnom lopov nudi partnerstvo, a on to odmah odluči prihvatiti jer je puno puta mislio kako da se domogne novca bez imalo rada. Lopov dođe u dogovoreno vrijeme i Crni ga odmah prepozna. Lopov mu ne želi otkriti ime drugog jer je okrutan i opasan čovjek. Crnom da zadatak da sutra odvuče dečke što dalje od kuće Leibovih koju će sutra opljačkati.

Sve otkriva slučajno mali Tomo, koji je svog brata Ivu pratio i sve shvatio, samo još nezna tko je drugi lopov. Prati i dalje brata i saznaje strašnu istinu i odluči da će ta tajna zauvijek ostati samo njegova!

Emica je krala grožđe u tuđem vinogradu i tako skrivajući se , slučajno čula razgovor Crnog i Ive i tako i ona sve saznala. Odjurila je k Tomi koji je bio na groznim mukama, sve mu ispričala i saznala da i on sve zna. Odluče da će zajedno ići obavijestiti prijatelje. Tomo im sve ispriča, uto dođe Crni i dječaci nasrnu na njega, zavežu ga užetom, strpaju u bunker i odjure saznati tko je drugi lopov.Na kraju šume spaze dvije prilike s kravom i konjem, prepoznaju Ivu koji se popikne i padne, pa ga dječaci zarobe. Jedino mali Tomo trči dalje, hvata lopova jer mora potvrditi svoju sumnju da je lopov njegov tata!

Crni se osobodio, dojurio do šume i vidio pomahnitalog čovjeka kako tuče malog Tomu koji se od silnih batina onesvjestio.Tako nije vidio psa Bobija kako nasrće na lopova.Iza njega je dotrčao Crni i odlučio spasiti dijete od ludog brijača Mirka i tako se bar malo opravdati i iskupiti pred prijateljima.

Kad se mali Tomo probudio, saznao je od majke da mu Mirko nije otac nego očuh, a Ivo polubrat što mu je bilo jako drago.

Sve sretno završi, Mariju vrate fotoaparat koji im on pokloni i kaže neka ga prodaju i provedu par dana na moru.

 

 

 

17.02.2007.

AKO ŽELITE DA VAM POMOGNEM

AKO ŽELITE DA VAM POMOGNEM (VIDJELA SAM DA NEKI MOLE DA IM NAPIŠEM PISMENU VJEŽBU)MOLIM DA MI TACNO NAPIŠETE ŠTA TAČNO ŽELITE KAKO,STIL I SVE TO DA BI SE JA POTRUDILA TJ. DA BI VI DOBILI DOBRU OCJENU¨¨KADA NAPIŠEM PISMENU POŠTO MI JE NEŠ POŠTA ZA SLANJE EMAILOVA U KVARU JA VAM PISMENU KOJU SAM NAPISALA OBJAVLJUJEM NA STRANICI!!!!!!!MOLIM SAMO I DA NAZNAČITE DATUM DO KOJEG TREBA DA VAM BUDE GOTOVA PISMENA TE KOJI STE RAZRED I TAČNE PODATKE KAO ŠTO SAM PREDHODNO NAGLASILA!!!!!

14.02.2007.

ZA VAŠE DOBRO

ZA VAŠE DOBRO VAM PREPORUČAM DA PROČITATE ZADATE KNJIGE AKO IMATE VREMENA !!!!

NADAM SE DA CE VAM BILJESKE SA MOJE STRANICE POSLUŽITI!!!!

14.02.2007.

JEDNA VAŽNA NAPOMENA

KADA ZELITE DA POGLEDATE LEKTIRE MOLIM DA MALO SAČEKATE DA SE STRANICA DO KRAJA OTVORI (DOBRO MALO VISE JER IMA DOSTA) A AKO TO NE URADITE VIDJET CE TE SAMO PRVI DIO STRANICE BEZ LEKTIRA TJ.AKO ŽELITE LEKTIRE SACEKAJTE MALO JER IZBOR JE STVARNO VELIK!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

14.02.2007.

PREGLEDAJTE STARE POSTOVE

PREGLEDAJTE STARE POSTOVE JER SU I TAMO LEKTIRE

UPUTA:IDITE DO KRAJA STRANICE I IDITE NA KLIK  STARI POSTOVI

TO VAM NAPOMINJEM JER MI JEDNA CURA TRAŽILA NOVELU OD STANCA MISLILA JE DA TO NEMAM MEĐUTIM TA SE LEKTIRA NALAZILA MEĐU STARIM POSTOVIMA!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

24.01.2007.

O POSJETAMA

NEMA SAD NEŠ POSJETA AL BITI CE ZATREBAT CU JA VAMA KAD KRENE ŠKOLA,AHA!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

16.01.2007.

posjetite obavezno

posjetite od moje mlade sestrice blog obavezno super je zanimljiv a blog je:http:/cool14.blogger.ba

16.01.2007.

DOBRODOSLICA I MOLIM VAS DA OSTAVLJATE KOMENTARE

16.01.2007.

OSTAVLJAJ TE KOMENTARE PLEASE!!!

HOĆU KOMENTARE!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

16.01.2007.

VELIKI VEZIR

 

Derviš Sušić

VELIKI VEZIR

Istorijska drama u šest slika od dva dijela

 

LICA

 

MEHMED-PAŠA SOKOLOVIĆ

MUZAFER PILAVIJA, vezirov tjelohranitelj

ORLOVIĆ, Hamzevija

SADUDIN, carski dovadžija

ĐUZEL MEHMED-AGA, upravnik tamnice

SULTAN MURAT III

ESMIHAN, vezirova žena

KASIM DALKILIČ, janjičar

HASAN, vezirov defterdar

HUSREF-PAŠA

CARSKI DEFTERDAR

ŽENA IZ BOSNE

ČLANOVI DIVANA

STRAŽARI

ČAUŠI

IGRAČICE

ROBINJA, pratilja vezirove žene

I ROB

II ROB (nijem)

UBICE

NURBANU, sultanija, majka Muratova i Esmihanina

POSLUŽITELJ NA DIVANU

ČELEBIJA, carski liječnik (hećim)

Događa se početkom oktobra 1579. u Carigradu.

 

 

PRVI DIO

 

 

          Sala za sjednice još je prazna. Protrči poneki čauš i popravi neku sitnicu u namještaju.

          Lale Izar, glavni defterdar na Divanu uđe, osmotri prostoriju, sjede u podnožje vezirove stolice s lijeva.

 

ČAUŠ (navjestitelj): Sijavuš-paša, rumelijski beglerbeg! (Pokloni se.)

          Sijavuš-paša uđe, malo se začudi da je prvi došao, ovlaš pozdravi, sjedne, ćuti zamišljen.

ČAUŠ: Lala Mustafa paša, vezir kupole. (Pokloni se)

          Lala-Mustafa paša uđe, pozdravi, sjedne.

ČAUŠ: Mehmed Paša! (Nakon kraće pauze) Zal Mahmut-paša!

          (Dvojica dostojanstvenika uđu gotovo jedan za drugim, pozdrave prisutne gestom kojim se pozdravna prijatelj s kojim se često viđa, zauzmu svoja mjesta.)

ČAUŠ: Abdurahman-efendi, kaziasker Rumelije! Mehmed-efendi kaziasker Anadolije!

          (Dvojica dostojanstvenika uđu, uljudnije pozdrave prisutne, sjednu bez riječi na svoja mjesta. Sašaptavaju se...)

ČAUŠ: (Glasnije) Sinan paša, Allah mu ugled učinio vječnim!

          (Prisutni s poštovanjem pozdrave Sinan-pašu, izdvajajući ga tim pozdravom među najpoštovanije.)

 

 

 

SCENA PRVA

(Sjednica Divana)

 

          U polukrugu sjede članovi Divana, na koljenima. Iza njih čauši s golim sabljama u rukama. Malo uzvišenje za mjesto velikog vezira je prazno. U njegovom podnožju sjedi defterdar.

          Ćutanje.

           Iščekivanje.

 

PEJALA PAŠA: (oslušne, pogleda po ostalim članovima, zatim Defterdaru) Da li je Mehmed-paša jutros zdrav ustao?

DEFTERDAR: Javio je da će doći.

PEJALA PAŠA: (Pogledavši u rešetkasta vrata tzv. Babi Seadat iz kojih ponekad sultan prati sjednice Divana) Da li je sultan Murathan, Allah mu moć uvećao, sjeo u svoju sobu?

DEFTERDAR: Nije.

SINAN PAŠA: (aludivno) Već tri godine on to ne čini.

PEJALA PAŠA: (opomenuvši) Njegova volja.

DEFTERDAR: Čuo sam da je sultan Murat han, Allah mu carstvo udvostručio, svunoć bio na sijelu kod svoje majke...

          Tišina.

          Iščekivanje.

ČAUŠ: Husref-paša, Allah mu ugled učinio vječnim!

          Husref-paša prođe žurno, sjedne na prvo mjesto s desna, gdje mu po ljestvici pripada.

          Sjedajući, srdačno se pozdravlja sa Sinan-pašom.

          Ćutanje...

ČAUŠ: (S vrata, svečano) Mehmed-paša Sokollu...

          Članovi Divana ustanu, pognu glave.

          Mehmed-paša ulazi za svoje godine brzo, poslovno, srdito, pođe na

          svoje mjesto, pogleda na prisutne...

MEHMED PAŠA: Sabahlbriniz hairolsun!

ČLANOVI DIVANA: Allah razi olsun! (Tek što veliki vezir sjedne i oni posjedaju)

MEHMED PAŠA: (Defterdaru) Skrati sve uvode! Počni! Žuri mi se!

DEFTERDAR: (Poljubi golem defter, raspečati ga, izvuče jedan list hartije) Pismo venecijanskom duždu u vezi udvostručenog karantina za trgovce iz Azova...

SOKOLOVIĆ: Potpisano! Raspravljeno. Dalje!

DEFTERDAR: Raspis svim kadijama, kadiaskerima i...

SOKOLOVIĆ: Je li to tumačenje naredbe o oslobađanju hrišćanskih predhodnica u pohodima od obaveza popravke mostova?! Zar to još nije otišlo? To smo raspravili prije dvadeset i dva dana. Tri pisara koji su najodgovorniji za zakašnjenje raspisa, kazniti! Poslati ih u vojsku na granicu prema Karabogazu. Dvije godine! Dalje!

DEFTERDAR: ...veliki most na Tisi provaljen...

SOKOLOVIĆ: Ravno prije godinu i dva mjeseca s ovog mjesta izdato je naređenje da se popravi. Za prekosutra sastavi spisak odgovornih i prijedlog – koga na galiju, koga u graničnu službu... a ko da radi na mostu! Dalje!

DEFTERDAR: Ostalo – pisma prema zaključcima prekjučerašnje popodnevne sjednice. Da ih čitam?

SOKOLOVIĆ: Mislim da ne treba. Želi li neko od članova Divana da ih čuje? Niko? Dalje!

DEFTERDAR: Neki podanici mole...

SOKOLOVIĆ: Pustite prvog!

          (Defterdar da znak čaušu, ovaj nekome napolje. Na vratima se pojavi žena, u siromašnoj feredži, bosa ali dostojanstvena. Neodlučno stane, pode prema veziru, klekne, ćuti...)

DEFTERDAR: Govori, ko si, šta želiš?

ŽENA: Je li ovdje sam sultan?

DEFTERDAR: Ovdje je njegova desna ruka – Mehmed-paša, veliki vezir.

ŽENA: Neću ništa. (Pođe natrag)

SOKOLOVIĆ: Stani! (Pošto je čauš vrati) Ja sam Mehmed. Zar ne mogu riješiti to...?

ŽENA: Mogao si, ali nisi htio.

          (Govore svi u glas)

PEJALA PAŠA: Znaš li ti gdje si?

SINAN PAŠA: Bezobraznice!

DEFTERDAR: Šta brbljaš!

IV ČLAN DIVANA: O! Ženski jeziče!

V ČLAN DIVANA: Kratka pamet!

VI ČLAN DIVANA: Štap, štap!

SOKOLOVIĆ: (Umirivši rukom zapanjene članove Divana) Šta sam to mogao, a nisam htio?

ŽENA: Paa... eto, ja sam od Teočaka, iz Bosne. Udali su me za Husrefa trgovca u Ilok. Četiri sina sam imala, sve četiri sam izgubila, trojicu na granici, a jednog bog uze onako... Čovjeka mog napiše skeledžije na Tisi i udaviše, a pare oteše... Molila sam kadiju Iločkog da napiše... da pomognete, da ne prosim... da napiše tebi, jer je moj Husref bio s tobom na Mohaču, stalno se hvalio tvojim jaranstvom... Dva puta je kadija pisao... a ti... biva, tako...

SOKOLOVIĆ: (Opet umirujući članove Divana koji su zapanjeni ženinom slobodom, Defterdaru) Je li kad stigla takva žalba?

DEFTERDAR: Nije, hazretleri!

SOKOLOVIĆ: (čaušu) Izvedite ženu, dajte joj pristojan konak, neka moj Hasan da novac da joj se skroji nova feredža, obuću i sve ostalo... novo, i neka čeka u ženskom hanu na Prvoj kapiji! (ženi) Idi, biće sve u redu...

ŽENA: Ali, ja nisam rekla šta hoću.

SOKOLOVIĆ: Da čujem?

ŽENA: Ja hoću... ja molim... samo da se kadiji Iločkom prebije lijeva noga.

          Smijeh.

          Radoznalo krivljenje vratova.

SOKOLOVIĆ: Kako reče?

ŽENA: Da mu se prebije lijeva noga. Ja došla njemu, pitam je li moja žalba otišla u Stambol, on na me vatru... ja njemu: pare si moje potrošio, a on mene da oprostite – lijevom nogom...

SOKOLOVIĆ: Ispitaćemo. Kaznićemo. Možeš ići!

ŽENA: (Odlazeći) Samo lijevu... Tako sam se zaklela...

          (Govore svi u glas)

DEFTERDAR: Svašta u božjoj bašči...

PEJALAPAŠA: The, ženska pamet!

SINAN PAŠA: Guja otrovnica!

III ČLAN DIVANA: Zmaj!

IV ČLAN DIVANA: Sve su iste!

V ČLAN DIVANA: Ja ne bih smio!

VIČLANDIVANA: Štap, samo štap!

SOKOLOVIĆ: (Pošto žena ode, Defterdaru, umirujući članove velikog divana) Neka joj se da što sam rekao! Neka sačeka! Ispitati je li tačno! Ako jeste, neka kadiju sprovedu ovamo..! I predaju Đuzelu. Taj će mu prebiti obadvije. Dalje!

DEFTERDAR: (opet namigne čaušu, ovaj da znak drugom)

HAMZEVIJA: (Nakloni se malo, stane prema Sokoloviću na pristojnoj udaljenosti) Ako sam pred velikim vezirom Mehmed-pašom, neka mi se ne zamjeri! Nevolja me dognala...

SOKOLOVIĆ: Čekaj, paa... ja sam tebe viđao...

HAMZEVIJA: (Odveć odlučno i dostojanstveno za svoj izgled). Da, dva put sam ti prilazio ruci... htio sam da molim, a ti si mi bacio milostinju. Vraćam ti novac. Ja novac ne tražim (Spusti preda se novac)

SOKOLOVIĆ: Nego, šta želiš?

HAMZEVIJA: Ja sam iz tekije iz Orlovića, u Birču, vilajet bosanski...

          Vezir se namršti.

          Članovi Divana začuđeni, namršteni.

          Tajac.

SOKOLOVIĆ: Hamzevija?

HAMZEVIJA: Ta riječ je veoma opasna kao ime. Ja kažem samo da sam rođen i odrastao tamo...

SOKOLOVIĆ: Pa šta hoćeš?

HAMZEVIJA: Molim da pustite na slobodu okovane hamzevije...

SOKOLOVIĆ: Štaa?

HAMZEVIJA: Ja mislim da su oni nepravedno proglašeni dušmanima. Hamzevijski red uči milosrđu, dobroti, ljubavi prema ljudima... Njih su opanjkali...

SOKOLOVIĆ: (Defterdaru) Udarite mu deset vrućih po tabanima, a zatim ga nahranite, odjenite i pošaljite natrag. Da nikad više ne spomene ime tih bogohulnika! (Hamzeviji) Ahmače! Ko te nagovorio da se igraš glavom? Vodite ga! (Kad čauši izvedu Hamzeviju) Aa, ljudi!

PEJALA PAŠA: On još misli da su hamzevije žive...

SINAN PAŠA: I njega bih ja. I on je, sigurno buntovnik kao svi oni...

SOKOLOVIĆ: Budala! (Ćuti. Zamišljen. Naglo.) Vratite ga! (Kad čauš istrči) Ne, tu nešto nije u redu. Smjesta neka se vrati/ (Kad ga čauš dovede) Je li, ko je tebe poslao da moliš za njih?

HAMZEVIJA: Moja savjest. I moja nada da ovo carstvo može ponekad patiti od zabluda, ali da je sposobno ispraviti ih čim prije.

SOKOLOVIĆ: Oo!

HAMZEVIJA: Kažite mi, ako nije tako...

SOKOLOVIĆ: Kaži mi – ko te poslao?

HAMZEVIJA: Zar vaša slavna mudrost mora ponoviti pitanje na koje je već dobila istinit odgovor?

PEJALA PAŠA: Bezobrazniče!

SOKOLOVIĆ: (Pejala paši) Neka! (Hamzeviji) Hamzevije su zvanično proglašene bogohulnicima.

HAMZEVIJA: Slabosti dokaza ne može pomoći njihovo ozvaničenje.

SOKOLOVIĆ: Oho, kaži ti meni – jesi li ti kad ubijao?

HAMZEVIJA: Ne razumijem, pašo hazretleri. Ne znam kakve veze ima...

SOKOLOVIĆ: Jesi li kad ubio?

HAMZEVIJA: To je nespojivo sa... uostalom...

SOKOLOVIĆ: S čime je nespojivo? S čime? Kazuj, brzo! Nespojivo sa hamzevijskim učenjem, je li? Znači, i ti si? Govori brzo!

HAMZEVIJA: Nemam šta da kažem... (svi ustaju i reaguju)

SOKOLOVIĆ: Znači, jesi. No, dobre sam volje. A šta bi recimo... da saznaš... neko je od ovih prisutnih isjekao tvoje hamzevije... recimo – on! (Sinan paša) Potamanio ih. (Čaušu) Daj ovom momku tu sablju! (Čauš dadne hamzeviji sablju) Evo, on je pobio tvoje hamzevije! Osveti se! (U međuvremenu Sokolović je namignuo jednom čaušu koga hamzevija ne vidi. Čauš naperi strijelu na Hamzeviju za slučaj da izmahne) No, udri!

HAMZEVIJA: (Spusti sablju) Molim da se ne šalite s tim... Na licu ovog umnog čovjeka vidi se da – nije...

SOKOLOVIĆ: Ja? Recimo... ja sam...

HAMZEVIJA: Ja znam da vaša svjetlost odavno ne ubija i da taj krvavi posa

16.01.2007.

dobrodošlica svima i saljite komentare pls!

16.01.2007.

HOĆU KOMENTARE

 OSTAVLJAJTE KOMENTARE PLEASE!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

16.01.2007.

ŠTA SE TU MOŽE NAĆI

PA MOŽE SE NAĆI SVEGA KAO PRVO LEKTIRE ČIJI SU NAZIVI POREDANI ABECEDNIM REDOM ,AKO ŽELITE NEKU LEKTIRU A NE NALAZI SE NA TOJ STRANICI KLIKNITE NA STARE POSTOVE I TAMO ĆE TE JE SIGURNO NAĆI JER NISU SVE MOGLE STATI NA OVU STRANICU!!!!

16.01.2007.

20.000 MILJA POD MOREM

 

JULES VERNE

                                     20 000 MILJA POD  MOREM

 

LICA:profesor Arronax,Savjet,Kanađanin,Ned Land,kapetan Nemo

MJESTO RADNJE:u dubinama mora

VRIJEME RADNJE:19.stoljeće

TEMA:pustolovine i plovidba podmornicom

OSNOVNA MISAO:normalan život na zemlji je privlačnij od svega  blaga i zlata pod morem

SADRŽAJ:Godinu 1886. svi ljudi po pojavi morskog čuda.Koji god brodovi išli na istraživanj vratili su se bez rezultata.Neki su mislili da je to čudovište neprirodne snage, a druči su mislili sa je to podmornica sa beskrajno jakom pokretnom snagom:Tako je jedan brod krenuo  u istraživanje namjerom da se ne vrati dok nešto ne sazna.Na tom brodu je bio profesor Arronax,njegov vječni pratilac Savjet i Kanađanin Ned Land.Profesor Arronax je rekao svim mornarima da gledaju u more ne bi li ugledali čudovište.Na moru se pojavila velika riba i prevrnula brod.Arronax,Savjet i Ned Land su skočili u more.Ugledali su podmornicu i popeli se na nju.Vrata podmornice im je otvorio kapetan Nemo.Sutradan je kapetan Nemo vodio Arronax,Savjeta i Ned Landa na ronjenje da upoznaju svijet pod morem.Tu su bile razne Školjke,ribice i različite morske trave.Arronax,Savjet i Ned Land su se čudili ljepoti morskog dna.Kapetan Nemo se hvalio podmornicom koja se zvala "NAUTILUS".Podmornica je bila vrlo lijepa.Imala je muzej u kojoj su se držali zlato,bisere i drago kamenje.Kapetn Nemo im je rekao da tko god dođe na podmornicu mora na njoj ostati do kraja života.Prolazili su dani i tjedni.Jednog dana Savjet je gledao kroz prozor pa povika:"profesore,dođite!"profesor priđe prozoru,pogleda i vidi čamac.Na palubi je bilo nekolko leševa jer ih je zatekao brodolom.Plovili su ka ostrvu Vanikovo.Nakon tjedan dana bili su na ostrvima Australije.Profesor je zamolio kapetana Nema da ih pusti da odu na ostrvo.Kapetan Nemo je dozvolio.Ušli su u čamac i bili naoružani električnim puškama.Ostrvo je bilo prekriveno divnom šumom.Iz dana u dan su išli na ostrvo.Jednog dana  kada su bili na ostrvu  i grijali se na vatri,počne padati kamenje na njih.Uhvatiše puške i pobjegoše u čamac.Uto iz šume izađoše divljaci i počnu ih gađati strijelama.Zaveslaju i odu na podmornicu.Prolazili su mjeseci plovidbe na podmornici.Jednog dana Arronax,Savjet i Ned Land se dogovore za bijeg.No nisu uspijeli jer je podmornica zaronila u morske dubine,ali nisu odustajali nego su čekali novu priliku.Podmornica je plovila prema jugu do južnog pola.Dok su plovili našli su se u klopci od ledenih stijena.Podmornica je radila punom parom i sljedećeg dana su se probili.Podmornica je jurila velikom brzinom ka sjeveru.Jednog dana Ned reče profesoru :"noćas bježimo!"Došla je noć.Profesor,Savjet i Ned ukrcaše se u čamac.U tom trenutku  podmornica se našla u vrtologu.

Čamac se otkvačio i našao usred vrtloga.Ujutro kada su se probudili bili su  u kolibi .Pitali su se da li se podmornica izvukla?Svi troje bili su sretni što su živili

 

 

 

 

16.01.2007.

ALKAR

 

Dinko Šimunović

ALKAR

 

BILJEŠKE O PISCU:

Dinko Šimunović rođen je 1873. g. u Kninu. Djetinstvo je proveo nedaleko Vrlike. Završio je učiteljsku školu i radio u Dalmatinskom zagorju. 1909. u knjizi “Mrkodol” izlaze sabrate pripovijetke: “Muljika”, “Duga”, “Rudica”, “Alkar”. Premješten je u Split i tu radi do 1921. godine, a nakon umirovljenja seli u Zagreb gdje i umire1933. g. “Đerdan”, “Sa Krke i Cetine” te “Posmrtne novele” su zbirke njegovih priča. “Mladi Lani” i Mladost” su autobiografijske, a napisao je i dva romana “Tuđinac” i “Porodica”.

 

TEMA: Ljubav harambaše Rašice i sina Salka prema Marti, prema tradiciji i junaštvu

 

GLAVNA MISAO: Snaga, junaštvo i tradicija pobijeđuju

 

MJESTO RADNJE: Cetinjska krajina

 

VRIJEME RADNJE: XIX. st.

 

LIKOVI: Rašica, Salko i Marta

 

OSOBINE LIKOVA:

 

Rašica: snažan, junak, sukobljavlja se sa sinom i pati zbog toga

Salko: lik koji gubi i postaje patnik, izgubljen u suočavanju sa tradicijom koja pobijeđuje

Marta: osječajna, odlučna

 

SADRŽAJ:

Alkar je priča o ljubavi oca Rašice i sina Salka prema siromašnoj djevojci Marti. Uz priču o ljubavi priča se o viteškoj igri alci, koja se svake godine održava u kolovozu u siječanje na bitku s Turcima u kojoj je Gospa pomogla junacima Cetinjske krajine. Salko i Marta su se sretali i kao djeca se rado družili te se zavoljeli. Rašica je kao mlad momak volio Martinu majku Stanu, koja je bila siromašna, ali lijepa. Obolila je i lice joj je bilo unakaženo pa Rašici nisu dopustili da se oženi njome. Oženio se sa bogatom Lucom kaja mu je rodlia sina Salka. On je vrijeme provodio u brdima kao hajduk. Luca je umrla i Rašica je ostao sam sa sinom. Kad je vidio Martu, pred očima mu je bila Stana i on je tada zavolio tu djevojku. Primjetio je da sa ona i Salko rado gledaju, ali nije mislio da bi je htio bilo tko za ženu, jer je sirota, ima već dvadeset godina, a majku joj svi smatraju za vješticu.

Marta je počela izbjegavati Salka, jer je zavoljela Rašicu. Kad je Salko rekao ocu da bi se oženio, on se razljutio i kandžijom ga istjerao iz kuće. Marta je čula što se dogodilo. Bilo joj je žao Salka, ali i Rašice. Ona je voljela obojicu. Salka kao prijatelja iz djetinjstva, a Rašicu kao muškarca kojem bi mogla biti žena. Rašica je dopustio Salku da se oženi s Martom, a ona nije mogla reći da neće kad je vidjela koliko je sretan. Došlo je vrijeme za koje živi cijela Cetinjska krajina, “Sinjska Alka”.

Među alkarima najviše su gledali Rašicu, jer je jahao najljepšeg konja i imao najljepšu odoru. Rašica je bio alkar, a sin njegov momak. Salko je primjetio kako je Marta sretno zbog pobijede njegovog oca u alci. Nakon alke rekla je Rašici da se nikada neće udati za Salka, a sutradan je otišla iz sela. Rašica se borio između ljubavi prema sinu i prema Marti. Kad se Marta vratila u selo, rekla je Salko da se nikada neće udati za njega, nago voli junaka alkara. Salko je nestao, lutao je šumama i brdima, puludio je. Pojavio se sljedeće godine na alci, na mršavom crnom konju, bos, u prnjama koje je navješao što je našao na smetlištu, a u ruci je imao štap. Jurio je i pogodio u središte alke, trudio se da je odbaci i open pogodi ali nije uspio. Ljutito je udario konja i jurnio trkalištem, a tada su ga prepoznali. Prepričavali su priču o ljubavi, junaštvu i ludilu. Salko je nastavio ludovati i pričati kako će oženiti maćehu kad mu umre otac, a on dobije alku.

 

 

 

 

 

 

16.01.2007.

ANA KARENJINA

 

LAV NIKOLAJEVIČ TOLSTOJ

 

ANA KARENJINA

 

     U osnovnoj temi i fabuli roman analizira problem braka i obiteljskog života. U knjizi je paralelno obrađeno i pitanje iz ekonomskih i društvenih odnosa u Rusiji u Tolstojevo vrijeme. Njegova razmišljanja iskazana su kroz lik Levina u kojega možemo uočiti velikih sličnosti sa piscem. Kroz Levinov lik Tolstoj je prenio svoja iskustva iz područja ekonomije, svoju ljubav i vjeru, događaje  oko rođenja svojga djeteta kao i unutrašnji život i polemike, muke svoje savjesti, razmišljanja o smislu života i zadacima pojedinaca, svoju potpuno izraženu borbu za dobro. Mnogi smatraju upravo Levina glavnim likom romana jer je uvelike zasjenio osnovnu temu romana i najbitniji problem izražen kroz Anin lik- preljub.

      U djelu se isprepliću tri braka- Stjepan Arkadjič Oblonski (Stiva) sa svojom ženom Darjom Aleksandrovnom (Doli); Levin sa Kiti (mlađom Dolinom sestrom) i Ana (Stjepanova sestra) te njezin nesretni brak sa Aleksejem Aleksandrovićem i njena ljubav prema Alekseju Kiriloviću Vronskome.

      Najviše osuđivan je upravo Anin lik zbog njene nemoralnosti i potkraj sretnog braka Kiti i Levina još više njena nevjera dolazi do izražaja. Čini se kao da idilični osjećaji između Kiti i Levina služe samo da bi se pojačala osuda Anine pogubne strasti.

       Sam Anin lik u početku stvaranja romana trebao je biti prikazan kao potpuno negativan. Ona je trebala biti žena bludnica koja cinično uživa u boli koju zadaje drugima. Međutim, Tolstoj je odustao od takve koncepcije i izabrao pametnu, obrazovanu, lijepu i vrlo nesretnu ženu čija je jedina želja u životu bila ostvariti potpunu ljubav i , ne ostvarivši je, odluči skončati život.

       Po Tolstojevu shvaćanju, brak je najprirodniji i najzdraviji cilj muškarca i žene i ugrožavanje ovog oblika ljudske zajednice istovremeno znači i ugrožavanje najljudskijih i najplemenitijih težnji.

Zbog takvog mišljenja za Tolstoja se kaže da nikada nije bio dublji psihoanalitičar (kao kroz Anin lik) i do samoga kraja ne saznajemo piščevo izjašnjenje- da li on optužuje njen postupak ili ga brani. To pitanje svatko može postaviti za sebe, ali  vjerojatno ima dva odgovora. Toliko je kriva, a ta njezina krivnja osobito dolazhi do izražaja u sredini u kojij se kreću visoke peterzburške ličnosti koje obalatno osuđuju njezin postupak i opredjeljuju se uglavnom protiv nje. U tom smislu i njezin postupak je djelomično opravdan jer je svoja  nedjela učinila potaknuta ljubavlju koju nikada do tada nije osjetila, a koja je potreba svakog čovjeka.

 

“… Oni kažu: religiozan, karakteran, pošten, pametan čovjek, ali oni ne vide ono što sam ja vidjela. Oni  ne znaju kako je on osam godina gušio moj život, gušio u meni  sve što je bilo živo, da on ni jednom nije pomislio na to da sam ja živa žena kojoj je potrebna ljubav. ”

 

Ana je opisana kao uzvišeno tragičan lik od krvi i mesa u čijoj tragediji ne mali dio krivnje snosi aristokratska sredina u kojij žive ona i njezin ljubavnik. Ta sredina ih guši i osuđuje, osobito nju kao pripadnicu ljepšeg spola kojoj je mjesto doma, uz muža i djecu. Njoj se ne može oprostiti i opravdati je, tim više što- iako nije prva žena koja je pronašla svoju ljubav u drugome muškarcu a ne u mužu - ona, prije sviju  ostalih to javno  priznaje i pokazuje jer ne može živjeti u lažima u kojima cijelo društvo živi. Javno napušta muža i vlastito dijete ( što i sama predbacuje) jer je potpuno zaslijepljena trenutnom srećom koja joj je pružena.

 

       “ Ja sam loša žena, ja sam propala žena”, razmišljala je “ali ja ne volim laž, ne trpim laž, a njegova (muževa) hrana jeste laž. On sve zna, sve vidi, šta li on osjeća ako može da govori tako mirno? Da ubije mene, da ubije Vronskog - ja bih ga cijenila. Ali ne, njemu treba laž i pristojnost.”

 

         Ona tako razmišlja u sebi jer osuđuje tipično ponašanje gdje je najbitniji ugled i dostojanstvo i kad nešto izmakne granicama, ponaša se kao da se ništa nije desilo. Nju straše licemjerje i dvoličnost jer ona je u potrazi za čistom srećom iako je svijesna da je neće naći i da će svugdje biti osuđivana i dalje se ne odriče ljubavi sve  dok ljubav ima smisla u njezinim očima…

 

“Činilo joj se da će njen položaj sada nesumnjivo zauvijek riješiti. Taj novi položaj može biti i loš ali će biti određen, u njemu neće biti nejasnoća i laži.”

 

          Ana je u pogledima ostalih žena izazvala i ljubomoru i samo su čekale znak da je mogu javno osuditi jer je Anina pojava bila primjećivana gdje god se pojavljivala.

 

      “ Većina mladih žena što su Ani zavidjele i kojima je već davno dodijalo to što je zovu pravednicom, radovale su se tome što su pretpostavljale i samo su čekale potvrdu suprotnog društvenog  mišljenja pa da se na nju okome svom težinom svoga prezira.”

 

Ana je, za razliku od slobodoumnih žena koje svjesno bacaju izazov društvu i moralnim shvaćanjima svoje klase, Ana je samo željela malo ljubavi, želi voljeti i biti sretna zato što je to najprirodnija želja svakog pojedinca u upravo je tu želju Tolstoj naglasio kao osnovicu romana.

   Pravo pitanje vezano uz Anin lik nije pitanje moralnosti ili amoralnosti njenog čina, već zašto ona, usprkos svemu, ne ostvaruje svoju osobnu sreću kojoj je sve podredila i koja je njezin jedini i pravi životni cilj. Čak je i ljubav prema djetetu bila zasjenjena od jake želje za osobnom srećom.

   
“ Serjoža?- sjeti se ona - Ja sam također mislila da ga volim i topila se nad svojom nježnošću. A živjela sam bez njega, zamijenila ga drugom ljubavi i nisam se žalila na tu promjenu dok me ta ljubav zadovoljavala.”

 

Dobar dio razloga za ono što se konačno zbilo (tj. do Aninog samoubojstva) leži i u samoj njenoj ličnosti. Sama će u jednom trenutku reći da se boji one druge Ane u sebi, pa je Tolstoj govorio o “ zlom duhu nastanjenom u njenom srcu.”

     U trenutke njene prolazne bolesti govori Alekseju Aleksandroviču:

“… Evo šta sam htjela da kažem. Nemoj mi se čuditi. Ja sam ona ista. Ali u meni postoji druga, ja se nje bojim- ona je zavoljela njega i ja sam htjela da te mrzim, ali nisam mogla da zaboravim onu koja je bila ranije. Ja nisam ta. Sad sam ja ona prava, ja sva. Ja sad umirem,…. ali to će se brzo svršiti. Samo jedno mi je potrebno: oprosti mi… Ne, ti ne možeš oprostiti! Ja znam da se to ne može oprostiti! Ne , ne , idi, ti si isuviše dobar- jednom rukom držala je njegovu ruku, a drugom ga gurala od sebe.”

 

     U toj njenoj slabosti uviđamo da je njoj ipak žao takvog slijeda događaja i da priznaje da ga je voljela ( ali kao muža, ne kao čovjeka) i da u njoj postoji i druga Ana koja je zavoljela Vronskoga, a nije bila zadovoljna u muževom zagrljaju. Traži od muža oprost ali je svjesna da je uništila njegov život i da previše traži.

Ta druga Ana razara njezinu ličnost i rađa se pod pritiskom mnogobrojnih okolnosti uglavnom objektivnih, društvenih, a koje su uvjetovale Anin preobražaj velike ljubavi prema Vronskome u još veću mržnju prema njemu.

 

“- Šta ja mogu htjeti? Ja mogu htjeti samo to da me vi ne napustite kao što mislite- reče Ana shvativši ono što on nije dorekao. - Ali ja to neću, to je sporedno. Ja hoću ljubav, a nje nema. Znači- sve je svršeno! “

 

  Ona postaje nezadovoljna ljubavlju Vronskoga ali je svjesna da ga opsesivno voli pa pomišlja na samoubojstvo da bi dokazala svoju veliku ljubav i kaznila ga.

  “ Zašto nisam umrla?”- sjeti se svojih tadašnjih riječi i svog tadašnjeg osjećaja. I ona odjednom shvati ono što joj je bilo na duši. Jeste, to je bila ta misao koja je sama sve rješavala. “ Da, umrijeti!”

I stid i bruka Alekseja Aleksandroviča, i Serjoža i moj strašni stid- sve se spašava smrću. Umrijeti- i on će se pokajati , biće me žao, voljeće, patiće  zbog mene.”

….. I smrt, kao jedinstveno sredstvo kojim će obnoviti u njegovom srcu ljubav prema  njoj , kazniti ga i pobijediti u ovoj borbi koju je vodio s njim zli duh što se nastanio u njenom srcu. Bilo je potrebno samo jedno- kazniti ga.”

 

Za Anu je ljubav sinonim života, i to ljubav prema muškarcu. Kada je ta ljubav prestala, ona istovremeno gubi i razloge za život i odlučuje ga samoinicijativno prekinuti skokom pod jureću lokomotivu.

 

“ Moja ljubav postaje sve strašnija i samoljubivija, a njegova se sve više gasi i eto zbog čega se razilazimo “, nastavljala jje da razmišlja. “ I tu pomoći nema. Za mene je sve samo u njemu i ja zahtjevam da mi se on sve više i više predaje. A on sve više i više hoće da ode od mene. Upravo, mi smo išli u susret jedno drugome sve do naše veze, a onda se nezadrživo razilazimo na razne strane. To me ne može promijeniti. On mi kaže da sam besmisleno ljubomorna, i ja sam sebi govorila da sam besmisleno ljubomorna, ali to nije istina. Ja nisam ljubomorna, ja sam nezadovoljna. Ali…” Ona otvori usta i premjesti se u kolima od uzbuđenja izazvanog mišlju koja joj se odjednom javila “ Kad bih ja mogla da budem bilo što drugo osim ljubavnice koja strastveno voli njegove nježnosti, ali ja ne mogu i neću da budem ništa drugo. I ja tom željom izazivam u njemu odvratnost, a on u meni zlobu, i to ne može biti drugačije. Kao da ja ne znam da me on neće početi obmanjivati, da on ne računa sa Sorokinom  , da nije zaljubljen u Kiti, da me neće prevariti? Sve ja to znam, ali mi od toga nije ništa lakše. Ako on, ne voleći me, po dužnosti bude dobar, nježan prema meni a ne bude onog šta ja hoću- to je onda čak hiljadu puta gore od mržnje! To je pakao! A to i jest ovo. On me već dugo ne voli. A gdje završava ljubav, tamo počinje mržnja.”

   Tako Anu više ni ne doživljavamo kao grešnicu već kao pojam nesretne žene koja pada pod udarom mnogih za njih nepredvidivih, vanjskih i unutarnjih kretanja. Njen slom je ujedno i rezultat jednog vanjskog, lažnog morala koji guši prave ljudske nagone i želje, ali je Ana i sama dio tog moralnog shvaćanja jer i sama pripada toj zajednici.

Ona duhovno pripada istom aristokratskom krugu kao i zavodnik Vronski i njen površni i moralno neodgovorni brat Stiva Oblonski.

Sama Doli me slučajno uočava u jednom  trenutku sličnosti između Ane i njenog brata Stjepana čijim nevjerstvom i počinje knjiga ali u sasvim drugačijem okruženju.

Njegovo nevjerstvo ostaje unutar obitelji i prikazano je kao sasvim nevažno ali je optuživano od uzornih muževa poput Levina i Alekseja Aleksandroviča.

Pojam idealnog braka u knjizi predstavlja brak Kiti i Levina. Kiti se u početku bori između osjećaja prema Vronskome i Levinu ali budući da ju je Vronski iznevjerio ,tj. zaljubio se u Anu, u početku bolno tuguje. Uspjeva ga preboliti i otkriva svoje osjećaje prema Levinu kojem pokušava postati uzorna žena, a ubrzo i majka.

         Kroz Levinov lik prolazi druga fabula knjige koja je okrenuta ekonomskim pitanjima i pitanjima društvenih odnosa tada u Rusiji.

Lik Levina je prikazan kao osjećajan, dobar, filozofski lik koji se bori sam sa sobom i pitanjima o njegovu postanku i podrijetlu. Kroz njegove monologe možemo vidjeti da se osjeća kriv što pripada višem staležu i da se muči pitanjima zašto je baš on određen.

 

  “ Što sam ja? I gdje sam to ja? I zašto sam ja ovdje? Zašto se ovo radi? Zašto ja ovdje stojim i tjeram ih da rade? Zašto se svi oni trude i nastoje da predamnom pokažu svoju marljivost”.

 

Istodobno se osjeća kriv zbog toga i utjehe pronalazi u sljedećoj spoznaji:

 

     “ Ja ništa nisam otkrio. Samo sam spoznao ono što ja znam. Shvatio sam onu silu što mi je ne u prošlosti dala život nego mi i sad daje život. Oslobodio sam se obmane, upoznao sam gospodara.”

 

Pronalazi odgovore svoje dobrote i grižnje savjesti u ljubavi:

“… Razan je otkrio borbu  za opstanak i zakon koji zahtjeva da tlačiš sviju koji smetaju zadovoljenju tvojih želja. To je zaključak razuma. A ljubav prema drugome razum nije mogao otkriti zato što je to nerazumno.”

 

   Iz Tolstojeve biografije možemo doznati i da sam Tolstoj bježi na selo i da pokazuje veliki interes za moralno-etičke probleme i analizu ljudskih postupaka i odnosa. 1879. zapada u krizu te izlaz nalazi u seljačkom životu.

I sam lik Levin duševni mir pronalazi tek na selu koje je za njega mjesto života, tj. radosti , patnje, nada. Levin se poistovjećuje sa svojim seljacima i želi im pripadati, zavidi njihovoj slozi, jednostavnosti i smislu života, zajednici. Čak i sam razmišlja kako da promijeni svoj način života.

 

“ Sve što je pomislio i osjećao dijelilo se u tri zasebna toka misli. Prvo- to je bilo odricanje od svog starog načina života, od svojih nepotrebnih znanja i svoga nepotrebnog obrazovanja. To mu je odricanje pričinjavalo nasladu i bilo mu lagano i jednostavno. Druge misli i predstave ticale su se tog života kojim je on sada želio da živi. Jednostavnost, čistotu, zakonitost toga života on je osjećao jasno i bio je ubjeđen da će u njemu naći to zadovoljstvo, spokoj i dostojanstvo, čije je odsustvo tako bolno osjećao. Ali treći lanac misli vrtio se oko pitanja kako da izvede taj prijelaz sa starog na novi život. I tu mu ništa nije bilo jasno. “ Imati ženu? Imati posao i osjećati da je posao neophodan? Kupiti zemlju? Uključiti se u društvo? Oženiti se seljankom? Pa kako da to izvedem? opet se pitao i odgovor nije nalazio. - Pa ipak,nisam svu noć spavao i ne mogu sebi dati jasan odgovor- reče on u sebi. - Kasnije ću razjasniti. Jedno je sigurno, da je ova noć riješila moju sudbinu. Sva moja prijašnja maštanja o porodičnom životu su glupost, nešto drugo- reče u sebi. Sve je to mnogo jednostavnije i lakše…”

“ Kako je lijepo!” pomisli gledajući čudnu sedefastu školjku od bijelih jaganjaca- oblaščića što se   bijaše zaustavila nad njegovom glavom na sredini neba. “ Kako je sve prekrasno ove prekrasne noći! I kad je uspjela da se stvori ova školjka? Nedavno sa gledao u nebo i na njemu ničeg nije bilo osim dvije bijele pruge. Da, eto tako neprimjetno su se promijenili i moji pogledi na život!”

 

   On krene sa livade i pođe širokim putem prema selu. Zapuhnuo je vjetrić i postalo je sivo i mračno. Naišao je trenutak većeg mraka koji prethodi svitanju, prvoj pobjedi svjetlosti nad temom.

 

“ Drhteći od hladnoće, Levin je brzo koračao gledajući u zemlju. “ Šta je ono? Neko ide?- pomisli kad se prepade i podiže glavu. Na četrdesetak koraka od njega, njemu u susret, širokim krivudavim putem kojim je on išao dolazila su kola, sa prtljagom, koja su vukla četiri konja. Konji na rudi navaljivali su na rudu izbjegavajući kolovoz, ali vješti kočijaš, koji je po bočice sjedio na sjedištu, upravljao rudu po kolovozu takoda su točkovi jurili po ravnom dijelu puta.

 U uglu kočije drijemala je starica, a uz prozor, očigledno tek probudivši se, sjedila je malda ddjevojka držeći obbjema rukama trake sa bijele kapice. Vedra a zamišljena, sva ispunjena tananim i složenim unutrašnjim životom, tuđim Levinu, ona je kroz njega gledala zoru kako rudi.

I u trenutku kad je to priviđenje već iščezavalo, iskrene oči ga pogledaše. Ona ga je prepoznala i radosno čuđenje ozari joj lice.

Nije se mogao prevariti. samo jedne takve oči postojale su na svijetu. Samo jedno takvo biće na svijetu bilo je sposobno da za njega usredotoči svu svjetlost i smisao života. To je bila ona. To je bila Kiti. Shvatio je da ona putuje sa željezničke stanice u Jergušavo. I sve ono što je uznemiravalo Levina ove besane noći, sva ona rješenja kojih  se prihvatao, sve je to odjednom iščezlo. Onse sa odvratnošću sjeti svoje želje da se oženi seljankom. Samo tamo, u toj kočiji što se bila udaljavala prošavši na drugu stranu puta, samo tamo je bila mogućnost rješenja zagonetke njegovog života, što ga je u posljednje vrijeme tako mučno opterečivala.

…. Ne- reče on u sebi - ma koliko da je dobar taj jednostavni trudbenički život, ja mu se više ne mogu svetiti. Ja volim nju.”

 

     Odjednom Levin shvati gdje pripada i šta uistinu želi i sve ostalo postaje nebitno.

Levin je oduvijek znao da treba pripadati porodici Ščerbacki i to si je jasno zacrtao. Prije su mu se sviđale Kitine starije sestre Doli i Natali, a kad je Kiti stasala, shvatio je što želi. Kiti je znala za njegove skrivene simpatije, ali njena preokupacija bio je grof Vronski od kojeg je očekivala prošnju.

 

Opis Vronskog:

“ …. Vronski nikad nije znao za porodični život. Njegova je majka u mladosti bila blistava svjetska žena i dok je još bila s mužem, a naročito poslije njega, imala je veliki broj “romana” poznatih čitavom društvu. Oca skoro nije ni pamtio i bio je odgajan u Paževskom korpusu. Izlazeći kao blistav i mlad oficir iz škole, odmah je uletio u društvo bogatih petrogradskih oficira. Mada je i on rijetko izlazio u petrogradsko društvo, sva njegova ljubavna interesiranja bila su van tog svijeta…

… Na balovima je plesao prvenstveno s Kiti i odlazio kod njih kući. Govorio je s njom o stvarima  o kojima se obično u društvu govori, svakojake besmislice, ali besmislice kojim je on i nesvjesno davao za nju očiti smisao. Bez obzira što joj nije govorio ništa što ne bi mogao reći pred svima, osjećao je da ona postaje sve više zavisna od njega i što je to više osjećao, bilo mu je sve prijatnije a njegova osjećanja prema njoj bivale su sve nježnija. On nije znao da način njegovog odnosa prema Kiti ima svoje ime, da je to zavođenje djevojke bez namjere da je ženi i da je to zavođenje jedan od nužnih postupaka uobičajenih među sjajnim mladićima kao što je on. Činilo mu se da je on prvi otkrio to zadovoljstvo i uživao je u svom otkriću. Njemu se ženidba nikad nije činila kao mogućnost. Ne samo da nije volio porodični život već mu se u porodici stanovišta samačkog svijeta u kom je živio, činilo da ima u ulozi muža, nešto njemu strano i neprijatno i više od svega smiješno.”

 

Kiti je odbila Levinove ozbiljne namjere da je ženi i osnuje s njome obitelj jer je bila zanesena Vronskim. Međutim, dolazak Ane je sve pobrkao.

Između Vronskog i Ane odmah se pojavila neka uzajamna privlačnost koju su svi osjetili, a naročito Kiti koja je bila s Vronskime duboko razočarana. Shvativši njegovu neozbiljnost i zaluđenost Anom koja se pojavila u njemu u kratkom vremenu, Kiti pada u duboku depresiju i bolest.

Kiti uspoređuje odnose prema Vronskome i Levinu:

 

“ … Njegova ljubav prema njoj, u koju je bila sigurna, izgledala joj je laskava i radosna. Bilo joj je lako sjećati se Levina. U sjećanjima na Vronskog, naprotiv, miješalo se nešto nelagodno, iako je on bio svjetski i skladan čovjek. Kao da je to bilo nešto falš- ne u njemu, on je bio tako jednostavan i mio- već u njoj samoj, dok se s Levinom osjećala savršeno jednostavnom i jasnom. Ali zato, kad bi razmišljala o budućnosti s Vronskim, pred njom je iskrsavala blistava i srećna perspektiva. Budućnost s Levinom činila joj se maglovitom.”

 

Levin sa svojih 40-tak godina je navikao na samoću, ali niju ju prihvaćao. I dalje mu je osnovni cilj osnovati obitelj, ali se potpuno gubi u tim mislima jer je svjesan da još uvijek voli Kiti. Sam sebe smatra savršenim za obiteljski život. Smije se tuđim bračnim problemima i osuđuje njihovo površno shvaćanje braka jer ih ne smatra dovoljno zrelima za tako svetu obavezu kao što je brak. Uvjeren je da bi njegov porodični život bio drugačiji od ostalih. Ali s vremenom, kada mu se želja ostvari, shvaća da je lako skrenuti i da neshvaćanje bračnog druga nije ništa neobično, naprotiv, da su razilaženja mišljenja i različiti pogledi na iste stvari uobičajenost.

 

“… Događalo se da se kao neoženjen, gledajući tuđi bračni život, sitne brige, svađe, ljubomora, samo prezrivo osmjehivao u duši. U njegovom budućem bračnom životu, po njegovom uvjerenju, ne samo da nije moglo da bude ništa slično već mu se činilo da i sve vanjske forme moraju u svemu da se savršeno razlikuju od života drugih. I odjednom ne samo da njegov život sa ženom nije potekao na poseban način već  je bio sačinjen od onih najništavnijih sitnica koje je onn ranije toliko prezirao, a koje su sad, protiv njegove volje, dobijale neobičan i neporeciv značaj. I Levin je vidio da sređivanje svih tih sitnica nije onako lako  kako se njemu ranije činilo.”

 

Naposlijetku, tok događaja se tako odvijao da su se Levin i Kiti napokon zaručili i Kiti odlučuje svu svoju ljubav unijeti u taj brak s Levinom. Ubrzo slijedi vjenčanje, odlazak na selo i Kitina trudnoća.

 

 “ Ljubav prema ženi on me samo da nije mogao zamisliti bez braka, već je prvo zamišljao porodicu, pa tek onda ženu koja mu je podarila porodicu. Njegova shvaćanja ženidbe zato i nisu ličila na shvaćanja većine njegovih poznanika za koje je ženidba bila jedno od mnogih životnih patnji. Za Levina je to glavno pitanje u životu od kog je ovisila sva njegova sreća.”

 

 Levin i Kiti uspijevaju prevladati sve sitne nesuglasice i nastavljaju spokojno i idilično živjeti na selu.

 

U toku romana upliće se još jedna ljubav koja nije niti u jednom pogledu sretna. To je ljubav Stive i Doli. U romanu imamo tri različita braka i tri različita shvaćanja bračnih obveza i rješavanja problema. Daleko najidealniji je brak Kiti i Levina, ali moramo uzeti u obzir da je njihov brak tek na početku, tj. čitajući, pratimo njihove zaruke, vjenčanje i početak bračnog života. Upoznajući likove, možemo naslutiti da će njihov brak potrajati, tj. najvjerojatnije će se zadržati na tom nivou poštovanja i ljubavi.

Brak Ane i njenog muža Alekseja Aleksandroviča pratimo kao neku vrst obveze koja je nastala iz obostrane koristi, ali i koja je savršeno funkcionirala dok se nije pojavio Vronski sa svojom ljubavlju koju Ana prihvaća. Ta ljubav završava tragično, ali od samog početka možemo naslutiti njen kraj jer vidimo da njihova ljubav nema nikakve perspektive, tim više, i zbog okruženja u kojem je nastala. Treći brak, najsporedniji je brak Doli i Stjepana koji nam može poslužiti kao putokaz kroz društvo i neka tipično nezrela  (muška) shvaćanja braka i obveza te ležerno pronalaženje rješenja tj. izlaz iz naizgled nemoguće situacije.

    Stiva je prikazan kao prilično površan, potpuno nezreo lik koji sve prihvaća dosta jednostavno, bez većih komplikacija i ulazi u razne situacije, ne misleći na posljedice. Vlastitu ženu shvaća isključivo kao majku njegove djece dok ljepotu, draži i ostalo pronalazi u drugim ženama. Odvaja ta dva života i dva pogleda, shvaćanja žene, i uopće se ne krivi zbog toga.

 

“ Stjepan je bio pravedan u odnosu prema samome sebi. On sebe nije mogao obmanjivati i uvjeravati se da se kaje za svoje postupke. On se sada nije mogao kajati za  ono za što se kajao nekada, prije šest godina, kad je prvi put prevario ženu. On se nije mogao kajati za to što on, 34-godišnjak, lijep i zaljubljiv čovjek, nije bio zaljubljen u ženu, majku petero žive i dvoje umrle djece, samo godinu mlađu od njega. On se kajao jedino zato što nije znao bolje sakriti  od žene. Ali, on je osjećao svu težinu položaja i žalio je ženu, djecu i sebe samoga. Možda bi on i umio svoje grijehe sakriti bolje od žene da je mogao očekivati da će ta vijest na nju tako djelovati. Jasno je da on o tome pitanju nikada nije razmišljao, ali, nekako maglovito, njemu se pričinjavalo da žena odavno naslućuje da joj on nije vjeran, ali da na to gleda kroz prste. Njemu se čak činilo da  je ona, izmorena, ostarjela, već nelijepa i ni po čemu zanimljiva žena, jednostavna, jedino dobra majka porodice, po osjećanju pravednosti dužna da bude ponizna. Pokazati se sasvim suprotno.”

 

Zbog te njegove neozbiljnosti pati jedino Doli, njegova žena, ali možemo primijetiti da su oni i ušli u brak djelomično kao stranci. Doli je razočarana kada uviđa tu drugu muževu stranu za koju prije nije niti znala, ali odlučuje spasiti brak i oprašta mu. U tome je uvelike pridonijela Ana, njegova sestra, koja pokušava Doli pojasniti brata i njegove postupke i razloge.

 

Dijalog Ane i Doli:

“ - Jeste, ja njega znam. Ja ga bez žalosti nisam mogla gledati. Mi ga obje znamo. On je dobar, ali gord, a sad je tako ponižen. Osnovno, što je mene dirnulo ( i tu je Ana pogodila glavno što je moglo ganuti Doli) - njega muče dvije stvari: to što ga je stid pred djecom, i to što je voleći te… da, da, voleći te više od svega na svijetu nanio tebi bol, ubio te. “ Ne, ne ona neće oprostiti”, stalno govori on.

Da, ja shvaćam da je njegov položaj užasan; krivcu je gore nego nevinom- reče ona- ako on osjeća da od njegove krivice dolazi sva nesreća. Ali kako da oprostim, kako da opet budem njegova žena poslije nje? Moj život s njim bit će mučenje baš zato što sam ga voljela, kako samo voljela, što i sad volim svoju nekadašnju ljubav prema njemu…

Jedno ću ti reći - poče Ana - ja sam njegova sestra i znam  njegov karakter, tu sposobnost da sve, sve zaboravi, sposobnost za potpun zanos, ali zato i za potpuno kajanje. On sad ne vjeruje, ne shvaća kako je mogao učiniti to što je učinio. ….Samo, Doli, dušice, ja u potpunosti shvaćam tvoje stradanje, samo jedno ja neznam: ja ne znam … ne znam, ukoliko u tvojoj duši još ima ljubavi za njega. To ti znaš- ukoliko ima, da bi se moglo oprostiti. Ako ima, onda oprosti!

…. Ja poznajem svijet bolje od tebe. Znam takve ljude kao što je Stiva i kako oni gledaju na to. Ti kažeš da jeon s njom razgovarao o tebi. Toga nije bilo. Takvi ljudi čine nevjerstva, ali domaće ognjište i žena- to je za njih svetinja. Te su žene nekako u njihovim očima prezrene i ne smetaju poroditi. Oni postavljaju nekakvu neprelaznu liniju između toga i porodice. Ja to ne razumijem, ali to je tako.”

 

Ana u potpunosti razumije Dolinu patnju, shvaća ej i molii da oprosti njenom bratu. Doli naposlijetku oprašta.

Za taj brak je tipično to da je ljubavi u početku bilo, ali s vremenom se i ona ugasila, a ostalo je jedino poštovanje i djeca kao rezultat tog braka.

Razmišljajući, Doli je shvatila da je najbolje rješenje oprost, iako nikad više neće biti isto; ali s vremenom se povjerenje može potpuno nadograditi uz obostrani trud. S druge strane, to je jedino rješenje uz kojee je moguće sačuvati tu svetu zajednicu i poštedjeti djecu.

 

Pisac nam prikazuje taj brak i radi uspordbe s Aninim nevjerstvom, koja  ne bira sredstva da ostvari potpunu ljubav i sreću. Da nije bilo tog okruženja i takvih shvaćanja, možda bi Anina sudbina i drugačije završila, ali Ana je odabrala nemoguće i zato platila svoju ljubav životom.

 

16.01.2007.

ANTIGONA

 

 

Sofoklo

 

Antigona

 

BILJEŠKA O PISCU :

SOFOKLO : (496.- 405.g.p.K.) Grčki tragičar.

                    Rođen u Kolonu Hipiju kod Atene u bogatoj porodici.

                    Bio je predstavnik Periklova vremena.U tragičnoj 

                    umjetnosti bio mu je uzor,a i učitelj,Eshil.Kad je Eshil

                    umro,postao je Sofoklo ljubimac atenske publike.

                    Dokaz tome je velik broj pobjeda i neke službene časti

                    kojima su ga njegovi sugrađani odlikovali.Prvi put je

                    prikazivao i ujedno odnio prvu nagradu god.469.,dakle

                    još vrlo mlad.U svom životu je napisao oko 130 djela,

                    a sačuvano je samo 7 tragedija:Ajant,Elektra,

                    Kralj Edip,Antigona,Trahinjanke,Filoktet i Edip na

                    Kolonu.Sofoklo je u svojim dramama posvetio

                    mnogo više crtanju karaktera svojih likova i nastojao

                    im dati što više ljudskih osobina.

                    Sofoklo je usavršio dramsku umjetnost pišući takve

                    tragedije,koje svaka za se čini umjetničku cjelinu.

                    On je uveo mnoge novosti u tragedije.Zbog svega

                    toga su ga nazvali tragičnim Homerom.

 

 

KNJIŽEVNA VRSTA :

Tragedija od sedam činova u dijalozima.

 

MJESTO I VRIJEME RADNJE :

Radnja se odvija u gradu Tebi za vrijeme Kreontove vladavine,u          6.st.pr.Kr. 

 

GLAVNI MOTIV :

Kreontova mržnja prema Polniku.

 

TEMA :

Tema ovog djela je tragična sudbina djevojke Antigone koja je,prekršivši naredbu vladara Tebe Kreonta,obredno pokopala svog voljenog brata.          

 

KOMPOZICIJA :

Kompozicija "Antigone" počinje uvodom,tkz. prologom u anapestičkoj stopi.Taj prolog je u ovoj tragediji u obliku dijaloga. Nakon prologa slijedi parados ili paroda,tj.korska nastupna pjesma(ona se na pozornici izvodi pjevanjem kora uz pratnju instrumenata).Zatim po ustrojstvu slijede epizode tj.činovi koje sačinjavaju dijalozi.Nakon činova slijede stasimone(stajaće pjesme)bez anapesta i troheja koje se po tome razlikuju od paradosa.Zadnji dio kompozicije je eksodus ili eksod koji dolazi nakon poslijednje stasimone i završni je dio svake tragedije,pa tako i "Antigone".

-osnovno ustrojstvo kompozicije ove tragedije je da nakon svakog            

čina dolazi stajaća pjesma koju pjeva zbor."Antigona" se sastoji od

sedam činova i pet stajaćih pjesama.

  

FABULA :

Radnja ovog djela je usko vezena sa dramom "Kralj Edip".U njemu se(između ostalog)opisuje sukob Edipovih sinova.Naime,jedan od njih,zvan Polnik,odlazi iz Tebe jer mu njegov brat Eteoklo nakon

godinu dana vladavine ne prepušta vlast po dogovoru.Ovaj se vraća nakon nekog vremena sa namjerom da pokori Tebu.Uskoro dolazi do sukoba same braće koji u isti trenutak ,jedan drugome,

probadaju mač u tijelo,te oboje umiru.Vlast dobiva brat Edipove

žene Kreont,koji naređuje da se Eteoklovo tijelo dostojno pokopa,

a Polnikovo tijelo zbog njegove izdaje ostavi bez obrednog pokopa.

Tada počinje radnja same"Antigone" u kojoj istoimena djevojka,

Edipova kćer,govori svojoj sestri Izmeni da namjerava tajno

pokopati svog voljenog brata Polnika.Izmena odbija sudjelovati u

tom činu i pokušava odgovoriti Antigonu od svog nauma.Antigona,

unatoč sestrinoj zabrinutosti,svjesna posljedica,odlazi do mjesta

gdje joj leži mrtvi brat,te neprimjetno posipa nešto praha po bratovu tijelu i izvršava uobičajeni obred.Kad stražari uvide što je učinjeno protiv kraljeve naradbe,jedan od njih odlazi reći kralju.

Kreont,uznemiren i zaprepašten naređuje da se nađe krivac ili će

se okriviti stražari.U međuvremenu stražari maknu prah sa mrtvog tijela,te ubrzo nekon toga nalaze uplakanu Antigonu kraj mrtvog

brata.Tada ju odvode Kreontu koji ju osuđuje na smrt.Antigona svjesno stoji iza svog djela i objašnjava Kreontu da ona voli svoju    

mrtvu braću jednako,te da se moraju ,prije svega,poštivati

Božji zakoni o pokapanju mrtvog čovjeka.Unatoč njenom objašnjenju,Kreont Antigoni ne oprašta.Nakon toga njegov sin

Hemon,koji je ujedno i zaručnik Antigone,dolazi Kreontu moleći

ga da oprosti Antigoni.Kreont mu se protivi,te naređuje da se

Antigona pokopa u kraljevsku grobnicu,te da joj se da piti i jesti tek toliko da ne umre.Dok ju odvode u grobnicu u stijeni,Antigona se jada obraćajući se Tebancima i svemoćnim bogovima.U Tebu nakon toga dolazi Tiresija,tj.slijepi prorok sa dječakom u pratnji.

On razgovara sa Kreontom,te mu govori da će ga snaći gorka sudbina ako ne oslobodi Antigonu i smjesta ne pokopa mrtvo Polnikovo tijelo.Nakon što Tiresija odlazi,Kreont se uplaši onoga što mu je ovaj rekao i naređuje da se smjesta krene i tajno pokopa Polnikovo tijelo, te da se oslobodi Antigona.Tada glasnik izvjesti

Tebance i Kreontovu ženu o sudbini koja je snašla Kreonta.Glasnik opisuje kako je Kreont otišao sa slugama osloboditi Antigonu,te tamo zatekao svog sina kraj obješene djevojke.Sin je ogorčen krenuo ubiti mačem oca,ali mu je ovaj pobjegao,te si je sin od bijesa zabio mač u tijelo.Nakon što je glasnik to rekao u Tebu ulazi  ogorčen Kreont i čuje vijest da mu se i žena Euridika maloprije ubila.Kreont se tada pokaje,ali kasno:oskvrnuće božanskog načela strmoglavilo je u propast i dinastiju i grad.

                                                  

 -kroz cijelo djelo se u činovima javlja lik zborovođa koji nas upoznaje sa događanjima u djelu iskazujući stanje radnje mudrim rečenicama poput ove:"Prvi uvjet sreće:razborit je um

                                     i bogove poštivat valja dušom svom

                                    a oholog stvora preuzetnu riječ

                                    sudbina će oborit snagom velikom

                                    pa kad pretrpi zlo,

                                    osvjestit će se tad,bio već i star".

-osim zborovođe,u djelu se javlja i sami zbor u tkz.stajaćim pjesmama.On ima ulogu komentatora djela,a nekad putem zborovođe i izravno sudjeluje u djelu.

 

ANALIZA LIKOVA :

a)glavni likovi: ANTIGONA - Edipova kćer

                         KREONT - Antigonin ujak,Tebanski kralj

 

b)sporedni likovi: IZMENA - Antigonina sestra

                              EURIDIKA -Kreontova žena

                              HEMON - Kreontov sin,Antigonin zaručnik

                              TIRESIJA - Prorok

                              DJEČAK - Tiresijin

                              ZBOR - Starci Tebe

                              PRATNJA - Kreontova i Euridikina

                              ZBOROVOĐA              

                              STRAŽAR

                              PRVI GLASNIK

                              DRUGI GLASNIK

 

c)karakterizacija glavnih likova:

ANTIGONA : Samostalna je i bezkompromisna.Hrabra je i ustrajna

                     kod svojih odluka.Osjeća sestrinsku ljubav i zato ne

                     sluša tuđe naredbe,već slijedi svoje srce.Svesna                               

                             posljedica srlja u propast.Ona je pozitivan lik u

                     svakom smislu vođen ljubavlju:"A ja samo za ljubav

                                                                      na ovaj dođoh svijet."

                     Antigona se našla u neizbježnoj situaciji,tj.na nju je

                     svaljena tkz.tragična krivnja koja je specifična za sve

                     tragedije.Ona je imala na izbor slušati naredbu

                     vladara i ponjet se bezosjećajno prema mrtvom bratu

                     ili brata sahraniti,kako joj je govorilo srce.Ona je

                     svoje srce i poslušala znajući što je čeka ako je netko

                     otkrije.Toga se nije uopće bojala,jer je imala samo

                     jedan cilj koji je i ostvarila.Antigona je još jedan lik

                     kojim nam pisac pokušava objasniti i dokazati da je

                     ljubav uvijek ispravna odluka i da je vrijedna čak i

                     žrtvovanja.Upravo to je Antigona znala i slijedila.

 

KREONT : Apsolutistički vladar bezosjećajnog i hladnog srca.

                 Naredba kojom zahtjeva poslušnost je bezobzirna mjera

                 koja nije odraz volje puka,već njegova samovolja.

                 Antigonu šalje u ponižavajuću smrt unatoč tome što je

                 ona kći njegove sestre i zaručnica njegova sina.Mržnju

                 uspije pobuditi i u vlastitom sinu kojeg ne sluša unatoč

                 njegovoj razumnoj molbi da ne osudi Antigonu.Naprotiv,

                 on čak želi nju ubiti pred njim :"Zar tako meni ti sine?

                                                                No Olimpa mi mog veselit

                                                                    te neće dugo lavež taj.

                                                                (pratnji)

                                                                Dovedite mi omah

                                                                             onaj njegov skot.

                                                                Nek umre tu pred licem

                                                                               zaručnika svog.

                 Kreont je čovjek koji ne sluša nikog osim sebe i svoje

                 hladno srce.Tek na kraju posluša Tiresiju zbog

                 strahopoštovanja prema bogovima.Kao što se on boji

                 bogova,narod Tebe se boji njega.Kreont je savršen

                 primjer okrutnog vladara koji širi strah oko sebe.Ta ga

                 ohololost i dovodi do propasti.On se naposlijetku i kaje,

                 ali prekasno.Sudbina je već odlučila da ostane sam,

                 propao kao otac,suprug i vladar.

 

 

STIL I JEZIK :

Kao u svim grčkim,te i u ostalim tragedijama u "Antigoni" nalazimo

uzvišen način govora.Uz monologe i brojne dijaloge pisac

povremeno upotrebljava kratke didaskalije kojima najčešće najavljuje odlazak jednog,a dolazak drugog lika ili upute koje je

jadan lik dao nekom drugom liku na sceni.Uz dostojanstven govor

nalazimo i druga obilježja tragedije:tragičan lik,tragičnu krivnju i

naravno,tragičan završetak.Djelo sadrži i mnoga stilska izražajna

sradstva poput epiteta,matafora,poredbi itd.

 

IZVANTEKSTOVNI ODNOSI :

Izvantekstovne odnose "Antigone" sadrži drama "Kralj Edip" koja je

(kao što je već opisano u fabuli) usko povezana sa samom "Antigonom" .U djelu "Kralj Edip" se opisuje sukob Edipovih sinova

i taj sukob se kasnije odražava na radnju "Antigone".Sami motiv "Antigone" se nalazi u "Kralju Edipu" u mržnji novog kralja Kreonta

prema Antigoninom bratu Polniku kojeg Kreont optužuje za izdaju i

zabranjuje njegov pokop.Može se čak reći da je "Antigona",na neki način,nastavak drame "Kralj Edip".

 

 

 

KRITIKA DJELA :

Sukob vrijednosti redovito uključuje propast jedne od njih.To je često smrt tragičnog junaka,kako svjedoči Antigonina sudbina,ali i

takva prasudna mjera u njegovu životu koja će nepovratno  obilježiti njegovu budućnost,kao što se događa Kreontu.U svijetu

koji ne podliježe vrijednosnoj procjeni,u kojem nema ljepote i ružnoće,dobra i zla,u kojem se sve pojave opisuju sa stajališta nezainteresirane znanosti koja točno mjeri i utvrđuje,a da pri tome ne pokazuje bilo kakvu strast,tragičan sukob nije moguć.

Nema sumlje da će svatko od nas pročitati "Antigonu" na svoj način.Ipak,jedno bismo iskustvo nakon toga čitanja svakako morali ponjeti.Sukob koji je izbio u Tebi oko mrtva Polnikova tijela nije mračna mitska priča koja je neponovljiva u našem vremenu.

Upravo zbog toga što znamo da u izmjenjenim okolnostima,s potpuno drugačijem povodom i drugim sudionicima,može biti istovrsan,nerazrješiv sukob.Sofoklova nam je tragedija i danas razumljivo štivo:ona je dragocijen književni podsjetnik koji nam olakšava da razumijemo onu stvarnost koju knjige nisu mogle

obuhvatiti.

 

 

16.01.2007.

BARAKA 5B

 

MIROSLAV KRLEŽA

               

BARAKA  PET  BE

                                        

 

 

Dnevnik čitanja:

OD 1. DO 13. STRANICE

-grof Maksimilijan Axelrode – Pro Fide (za vjeru)

-ranjeni Vidović

-grof osobno vodi automobilom otmjeni ženski personal

-veselje u baraci , jedino Vidović leži i nije pijan

-Vidovića boli i on viče , ali nitko ne obraća pozornost na njega

-Vidović zove sestre jer umire broj devet , ali se sve sestre vesele , sve su pijane i nitko ga ne čuje

-umire broj devet

-Vidoviću se sve zgadilo

 

VIDOVIĆ je mladi student , koji je bio ranjen u pluća. Okupali su ga u blatnom i krvavom paklu , te su ga onda unijeli u baraku pet be , koja je bila podijeljena u 3 grupe. Kada je tamo ušao , i kada je vidio kako to izgleda , imao se ispovraćati. On je bio broj osam , te su mu se ostali bolesnici rugali. Dok su oni jedne večeri pili i ludovali , Vidovića je mučila strašna bol. Ležao je i bespomoćno slušao kako se svađaju. Kada je broj devet počeo krvariti , zvao je sestru , no sve su bile pijane i nisu ga čule. Želio je pomoći , ali nije mogao , te je broj devet umro. Iz toga zaključujem da je bio dobar. U baraci je doživio veliko razočarenje.

 

 

16.01.2007.

BARUN MUNCHAUSEN

 

Barun Münchausen

kazalište “vidra”, 2.12.1998.

glumac:Vili Matula

 

 

 

 

 

Kratak sadržaj:

Na početku predstave glumac nas uvodi u Rusko-Turski rat i razgovara s kraljicom Katarinom.Ona ga obavještava o tome što se događa te Münchausen obećava da će joj pomoći. Odjaše do rta na svom konju te s obližnjeg brežuljka promotri situaciju u ruskoj i turskoj utvrdi. Odlazi u rusku utvrdu gdje razgovara s zapovjednikom i stvara plan da odleti u stog sijena usred turske utvrde. Ispale ga iz topa i on leti na kuglama, skače s jedne na drugu i baca ih na Turke dok se ne prebaci na kuglu koja je letila ravno u taj stog sijena. Turci ga nisu primjetili pa je on tamo dočekao noć. Svi su Turci zaspali, a on se dosjeti da pobaca sve topove iz utvrde preko zidina u more i tako jedan po jedan šulja se kraj zasplih turaka       i baca topove. Kad je to završio primjetio je da je u utvrdi ostalo još puno baruta pa  je napravio čitavu utvrdu od baruta oko stoga sijenaa, a kad su se turci ujutro probudili upravo je stavljao posljednju kutiju baruta i kuglu na vrh. Zapalio je lulu i hladnokrvno čekao da se najspretniji turci toliko uspnu da su mu već dodirivali noge i onda ispustio lulu. Bio je to nevjerojatan prasak koji je potopio čitav rt, a barun Münchausen je sigurno sletio u rusku utvrdu i odonuda se zaputio u Beč. Opet mu dolazi Marija Terezija i u ironičnom razgovoru ga moli za pomoć. Tako se on zaputi u Carigrad na svom vjernom konju Jupiteru kad odjednom nešto proleti pored njega nezamislivom brzinom i tako nekoliko puta. On postavi nogu kad je sljedeći put prolazilo i ima što vidjeti: čovjek koji je nosio vodu u lavoru stoji pred njim i pita ga zašto je to učinio. Münchausen kaže da je htio vidjeti što je to tako brzo i upita ga zašto nosi vodu u lavoru na što mu Geza odgovori da je htio vratiti slavu Panonskom moru. “Dobro”, kaže Münchausen ,”dosta gluposti, vrijeme je da stupiš u službu carice” i uzme ga sa sobom. Nakon nekog vremena sretnu oni Jareka, čovjeka koji je gađao trešnju iznad sebe metkom koji se odbijao od svih većih gradova svijeta i koji je imao neobično oštar vid i Münchausen ga uzme u svoju službu. Krenu oni dalje i dođu do velikog jezera, kad imaju šta vidjeti – jezero se odmakne svaki put kad mu se približe. To je radio Štef, vrlo snažan čovjek koji je mogao nositi planine pa ga uzmu u svoju družinu i nastave put prema Carigradu. Ispred palače u sultana Sulejmana se morao pojaviti u šest sati ujutro, iako je sastanak sa Sulejmanom bio zakazan za podne. To mu je bilo malo čudno ali on se ipak pojavi ispred palače u šest ujutro i uđe unutra. Prva dvorana je bila prelijepa, sva u dragom kamenju, a sljedeće su bile sve ljepše i ljepše i sve tako dok Münchausen ne dođe do ogromnih vrata koja su se prostirala sve do neba točno u podne. Dva diva su mu otvorila vrata i on uđe u sultanovu dvoranu kad ono pred njim plešu sultanove žene, najljepše koje je ikad vidio. Sultan Sulejman dolazi na letećem tepihu, oni sklapaju ugovor i sultan priređuje dernek u trajanju od tri mjeseca. Na odlasku sultan ga ponudi svojim vinom, za koje je smatrao da je najbolje na svijetu, ali mu Münchausen proturiječi i kaže da se najbolje vino nalazi u Beču. Dolazi do svađe i sultan kaže da će mu odrubiti glavu ako mu ne donese to vino za  3 sata, a ako ga donese i ako je stvarno najbolje može iz njegove riznice uzeti zlata koliko mu najjači čovjek može ponijeti. Münchausen pošalje Gezu po vino i ode na spavanje, a kad se probudio nekoliko minuta prije isteka vremena Geze još nije bilo. Jarek ugleda Gezu kako spava ispod nekog stabla i ispuca metak u jabuku iznad njega. Geza se probudio i dotrčao s vinom baš kad su curila tri posljednja zrnca pijeska. Sulejman proba vino i kad ono, stvarno najbolje vino na svijetu. On se nastavi opijati a Münchausenu kaže da uzme svoju nagradu, pa Štef uzme cijelu Sulejmanovu riznicu i natovari ju na brod. Tako su završile pustolovine baruna Münchausena.

 

Moje mišljenje o predstavi:

Ova predstava mi se svidjela zbog vrlo maštovite priče i zbog glumca koji je predstavu izveo stvarno prekrasno. Skakao je, okretao se, vikao, nasmijavao nas, ukratko stvarno je dobro glumio. Nisam puno puta bio u kazalištu, tako da ne znači mnogo ako kažem da je ovo najbolja predstava koju sam gledao. Pisac ovog djela, tko god on bio, imao je  bujnu maštu jer stvarno treba izmisliti sve te događaje – pogotovo onaj kad Münchausen skače po topovskim kuglama. Mislim da je ova predstava za glumca vrlo zahtjevna jer je cijela predstava zapravo jedan veliki monolog, a uz to treba kretnjama dočarati kad radi nešto. Glumac većinu predstave govori književnim hrvatskim jezikom, a nekad ubacuje dijelove njemačkog ili hrvatskih dijalekata. Ukratko, predstava mi se svidjela i mislim da bi trebali češće odlaziti u kazalište ili kino.

 

16.01.2007.

BASNE

 

Ezop

Basne


Ezop (Aisopos, 6. st. prije Krista), grčki basnopisac, rodom iz Frigije u
Maloj Aziji, vjerovatno robovskog podrijetla. Pod njegovim imenom došlo
je do nas oko 400 basni, od kojih su mnoge vjerovatno dodali kasniji
priređivači. Koristeći se vješto starim temama i spajajući ih s oštrim
promatranjem ljudi i prirode, Ezop je stvorio basnu kao književnu vrstu,
davši joj oblik dramski komponirane pričice s ponajčešće tragičnim
završetkom i s poučnom poentom, koja je često dodana na koncu i u obliku
posebne poruke. Većina njegovih basni donosi slike iz životinjskog
svijeta - u čemu je naš najveći broj nasljedovatelja - ali mnogima su
protagonisti i biljke, predmeti, pojmovi, ljudi pa čak i bogovi. Život
je prikazan realistički vjerno sa svim nepravdama i bespravljima što u
njemu vladaju i po tome Ezopove basne nose u sebi elemente za ono doba
napredne društvene kritike; njihove poruke sadrže realnu filozofiju
čovjeka bogata životnim iskustvom, koji cijeni i ističe moralne vrline,
ali je ujedno svjestan da u životu i prirodi vlada pravo jačeg i
pametnijeg.

Ezopove basne pisane su u prozi jednostavnim i jasnim stilom, a posebnu
im draž daje fini humor kojim su protkane.

CVRČAK I MRAVI

U zimsko su doba mravi sušili žito koje je bilo od vlage nabreklo. Dođe
gladan cvrčak i stade od njih tražiti hrane. Mravi mu tada rekoše:
"Zašto ljeti nisi skupljao hranu?" On im reče: "Nisam imao vremena jer
sam krasno pijevao. " Nasmijavši se, oni mu rekoše: "Ako si u ljetno doba
svirao, onda zimi pleši. "

Ova basna je jedna od najpoznatijih Ezopovih basni, a govori o
posljedici marljivosti i nerada. Mravi su, za svoj marljiv rad tijekom
lijeta, bili nagređeni obilatom zimnicom, a jadni cvrčak nije dobio ni
zrno. On je svojom pijesmom uveseljavao život, bio je na svoj način
kreativan i nije se brinuo za budućnost, smatrao je i nadao se da će
ostali radoholičari ipak biti milosrdni prema njemu. No, pokazalo se da
oni koji su radili i previše cijene svoj dobitak zarađen mukotrpnim
radom, jer tako na neki način nadoknađuju divne dane provedene u
beskrajnim kolonama koje se prostiru gdje god se nađe nešto jestivo. Na
određeni način shvaćam i mrave, jer u ovoj basni nema pozitivnih i
negativnih likova, svi postupaju ispravno, makar bi cvrčak mogao za
sretan kraj dobiti zrno, a za uzvrat odsvirati mravima nešto iz svog
bogatog ljetnog repertuara.
Povlačeći paralelu između prirode, mrava i cvrčka, i naše životne
svakodnevnice, u ovoj basni možemo prepoznati i jedan karakterističan
ljudski način života. Ako uzmemo da mravi predstaljaju one radišne i
marljive ljude, koje se brinu za svoju budućnost, za budućnost svoje
obitelji i društva u cjelini, onda je cvrčak tipičan predstavnik
boemskog umjetnika, zaokupljen samo i isključivo svojim umjetničkim
radom i snovima. Na jednoj strani su materijalna dobra, bez kojih nema
gospodraskog prosperiteta i budućnosti niti za pojedinca niti za društvo
u cijelini. Kao njihova protuteža stoje umjetnička nadahnuća bez kojeg
također nema života, ali sada onog duhovnog što svako od nas nosi negdje
duboko u sebi, s tom razlikom da je intenzitet i potreba za takvim
duhovnim doživljajima kod svakog različit. Idelno bi bilo kada bi ove
dvije potrebe imali međusobnu ravnotežu, jer tada pri nadlosaku zime,
odnosno neizvjesne budućnosti kada za određene stvari može biti i
preksano, društvo bi savršeno funkcioniralo.

Poruka basne: Radi danas da imaš sutra

TRSKA I MASLINA

Trska se i maslina prepirahu o istrajnosti, mirnom držanju i snazi.
Premda je maslina grdila trsku da je slaba i da je lako svaki vjetar
previja ona ne pisne ni riječi. Kad nakon kratka vremena nastane žestok
vjetar, trska, koja se tresla i savijala vjetrovima, lako se spasi, a
maslina, jer im se opirala, bude iskorijenjena i skršena od sile vjetra.
Tako se maslina osramoti jer se ludo ponosila vlastitom snagom.

Trska i malsina predstavljaju dvije djevojke koje nemaju pametnijeg
posla nego ocjenjivati tuđu i precjenjivati vlastitu ljepotu, vjetar je
dečko koji ih želi prozreti i uvjeriti se u stvarnu postojanost i
ljepotu. Trska je ovaj put imala više sreće, fleksibilna i podatna
plesala je s vjetrom i prilagodila se njegovim vratolomnim hujanjima,
dok maslina, čvrsta u korijenu kao i u stavovima, ostala je malo
zatečena. Maslina je lijepa, s time se moramo složiti, ali iako krasna
ne smije biti uobražena i toliko samosvjesna. Trska je pokorno koristila
mogućnost savitljivosti, što joj je dar prirode, uspijela je iako tanka
i slabašna, oduprijeti se naletima vjetra. Ali trska nije nimalo
samouvjerena kao maslina i ne zna se zauzeti za sebe - maslina pak biva
iskorijenjena samo jer je korijen zakopala preduboko u zemlju, samo jer
je bila isuviše tvrdoglava i ponosna, pa ni njena "smrt" nije baš
pravedena. Isto je kao i kod ljudi - pokorni, poslušni ljudi, bez
previše mogućnosti vlastitog izbora savijaju se usporedno s nadređenim i
nastoje biti što bliži onome koji je veći, jači, koji je na vlasti, a
tvrdoglavi i samosvjesni filozofi čvrstog karaktera s razvikanim
činjenicama koje bi im mogle donijeti velike nedaće, samo za inat čvrsto
stoje pri svojim zamislima i tako stradaju. . .

ZID I ČAVAO

Zid, koji je čavao silom kidao, počne vikati: "Što me trgaš, iako ništa
zlo nisam učinio. " Čavao mu tada kaže: "Nisam ja za to kriv, nego onaj
koji me otraga žestoko udara. "

Baš kao i u stvarnom životu, sloboda čovjekova razmišljanja i postupaka
je ograničena. Zid nije ništa skrivio čavlu, no ovaj ga opet kida, čavao
ni kriv ni dužan biva udaran, no čovjek ga ipak pribija - možda i on to
radi predvođen nekim? Često moramo povrijediti nekoga ili okriviti ga
samo da bi spasili vlastitu kožu i osvjetlili obraz, ponekad smo čak i u
pravo. Sve se to odvija po nekom planu - nitko nije slobodan i sretan,
nitko nije podređen sam sebi - uvijek je tu netko drugi da ga hladnim
postupkom, bez ikakva razloga, spusti na zemlju. No to postaje naša
surova svakodnevnica, a mi se štitimo izvjesnom dozom imunosti prema
stradavanjima bez razloga i značaja.

STARAC I SMRT

Starac jednom nasiječe u planini drva i podigne ih na pleća. Kad je već
natovaren prevalio dug put, umoran skine drva i stane dozivati smrt.
Budući da je smrt odmah pristupila i pitala ga razlog zašto je zove,
starac reče: "Da to breme podigneš i naprtiš mi ga. "

Ovaj kolebljiv starac vjerno opisuje ličnost pravog neodgovornog
prevrtljivca. Da sam ja Smrt, odmah bi mu rekla da se s takvim stvarima
nije za šaliti, jer život vrijedi više od preteškog bremena na plećima.
On se toga sjetio malo prekasno, ali lukav odgovor sve je spasio. Draži
mu je život, bez obzira na stotinu drveća na njegovim leđima, bez obzira
na blisko suočavanje sa smrti. Jer bolje je osjećati, pa makar i bol, i
nadatiti se da će ta bol i prestati, nego prazno ležati u blatnoj raci u
zatvorenom crnom lijesu i tražiti dušu koja izgubljeno luta nebeskim
prostranstvima tražeći mir, spokoj, i jedan osjećaj koji se stvara samo
kad čovjek umre sretan, sa saznanjem da je život poživio u potpunosti.

ČAVKA I SOVA

Bilo je natjecanje u ljepoti i sve su ptice dolazile Zeusu da se
podvrgnu izboru, a Hermes je tumačio njegovu odluku. Prije toga
skupljali su se sve one na rijekama i jezerima i odbacivale loše perje,
a bolje čistile. Budući da čavka nije imala od prirode nikakve ljepote,
skupi kao svoj ukras ono što je drugima poispadalo. Jedna sova to prozre
i oduzme čavci svoje, a stane nagovarati i ostale da tako učine. Lišena
perja sviju, dođe čavka gola na Zeusovu presudu.

Sirota čavka! Mnogi ljudi bi učinili isto što i ona, samo bi malo pazili
s čijim se perjem kite. Grozno je kititi se tuđim perjem, ali ljudi
katkad nemaju drugog izbora! Jer zašto se ružne djevojke mažu bezbrojnim
kremama, odlaze na plastične operacije, mršave uz pomoć čajeva . . . Zato
da bi bile lijepe! One bi i dušu prodale za ljepotu i uopće im nije
stalo do načina koje koriste da bi preko noći postale princeze iz bajke.
One zapostavljaju sve drugo, misleći kako je ljepota nešto najvažnije na
svijetu, zanemarujući moguće posljedice i duhovne vrijednosti. . .

A osim svega, čavka se nije kitila tuđim perjem u najužem smislu riječi,
jer bili su to također nedostaci koje se druge ptice odbacile. Mudra
sova koje je ponekad i previše duboko razmišljala malo je postala
ljubomorna na snalažljivost ružne prijateljice koja je bar pred svjetlim
Zeusom željela dokazati da i ona može biti lijepa, pa je sova nagovorila
druge ptice da joj iščupaju perje. Štoviše, ako je pred Zeusa došla gola
znači da su joj ptice počupale i njeno vlastito perje.

Povucimo paralelu i uzmimo na primjer Pepeljugu, prašnjavu siroticu u
prnjama. Kad je trebala nabaviti haljinu za bal, miševi su joj uspijeli
donijeti odbačene stvari njezinih bogatih, oholih sestara, i od nekoliko
komada suvišne svile i od par perlica strgane ogrlice, napravili su,
svojim trudom, predivnu haljinu koja je na Pepeljuzi izgledala
prekrasno. No sestre, ljubomorne, kad su vidjele da je sve to ustvari
njihovo "smeće" krenule su prema njoj, uzele svaka svoje, ostavile je
opet u razderanoj ružičastoj svili i . . .

No čavka nema princa, ni dobre vile koja bi se smilovala nad njom. Ima
samo Ezopa koji je njezin postupak protumačio sa posve drugog
stajališta. . .

 

 

 

16.01.2007.

BEZ TREĆEGA

 

 

 

 

Milan Begović

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Bez  trećega

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

Stvaralački portret pisca i životopis:

 

Milan Begović  rođen je 1876. godine u Vrlici. Srednju školu je završio u Splitu, studij slavistike i romanistike u Beču i Zagrebu. Službovao je kao profesor u Splitu, a kasnije je radio kao dramaturg i režiser u Hamburgu i Beču. Poslije je bio na mjestu ravnatelja Drame u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Radio je kao profesor književnosti u Glumačkoj školi. Umro je 1948. godine u Zagrebu.

On je dramski pisac, novelist i romanopisac. Zbirkom pjesama predstavio se kao pjesnik erotskih motiva i hedonističkog shvaćanja života. Begović je dramski pisac i bavi se ljubavnim i bračnim temama. Dobar je poznavalac teorije drame i svoja je dramska djela oblikovao izgrađenom dramskom tehnikom.

Begović je romanopisac i ostavio je nekoliko romana, od kojih je najpoznatiji Giga Barićeva i njezinih sedam prosaca, koji je dramatiziran pod naslovom Bez trećega. Pisao je i novele, od kojih je najpoznatija Dva bijela hljeba.

 

Tema: Psihološka razmatranja na ljubomoru.

 

Problematika koja se obrađuje:

-                                 Opis prilika i života ljudi koji se oblikuju u neposrednom odnosu prema društvenim i političkim zbivanjima.

-           Oslikava se galerija likova iz dana prije prvog svjetskog rata, za vrijeme rata, te poratnog razdoblja

-                                 Obrađuje se stanje Markove bolesne ljubomore koji se bavi mišlju da ga je žena iznevjerila dok je on izbivao od kuće

-                                 Pokušaj realizacije jedne tipične društvene drame – ljubomora na mogućnost nevjere

-                                 Scenski oživljava poistovjećivanje lika Gige sa likom Laure ( Bez trećega – u agoniji)

-                                 Sadrži mnoga objašnjenja, kao objašnjenje pojma ljubavi

-                                 Intimne uspomene

-                                 Dramaturška funkcija sjećanja

-                                 Dramaturška funkcija šutnje

-                                 Psihološka razmatranja

 

Struktura djela: Dramsko djelo sa psihološkim razmatranjima na ljubomoru, koja nije posljedica jednog fakta nego jedne dispozicije. Za ljubomoru između dvoje ljudi ne treba da postoji onaj treći, nego mogućnost – a to postoji uvijek u mislima onoga koji strepi za nekoga koga voli – da bi mogao stupiti u akciju bilo tko, tko bi mogao biti onaj treći. Ljubomora je kao i ljubav, tu ne treba trećega, dvoje je dosta.

        Drama unatoč minucioznoj obradi pojedinih prizora i senzibilnoj razradi lika Gige, djeluje kao konstrukcija u kojoj nije ostvarena idealna harmonija između pojedinih rješenja i dramaturške cjeline. Mogućnost nevjere je kao teza prikazana kroz uzrok ljubomore s time što je akcentiran prethodnim upoznavanjem Gige i njenog života, koji u drami predstavlja samo pretpostavljanu ali ne i stvarno poznatu ekspoziciju. Begovićev smisao za humor koji nije pršav i glasan već dobrodušan, istančan i raznolik, katkada u uslovnoj povezanosti o piščevom imaginacijom. Njegova naklonost prema humoru je izražena u komediografskim tekstovima. Dok je u Krležinoj Agoniji postignuta maksimalna povezanost i uslovnost lica i prilika u kojima oni žive, pa je ta povezanost izražena u dramaturškim finesama u samoj zamisli i razradi drame, dok je u Begovićevoj drami čak i dramski intenzitet postignut artističkim putem kao što je psihološko nijansiranje dosta nategnuto i djelomično podložno čisto erotskim elementima. Tu se primjećuje da progovara pravi umjetnik koji osjeća i estetski vrednuje riječ. Pisani jezik lagano teče i ima svoj osebujni ritam i ponekad se dobiva utisak da u tom jeziku postoji nešto iracionalno i neuhvatljivo.

       

Književna vrsta: Drama.

 

Inspiracija iz sličnog djela: U svojim djelima lutao je bez prave orijentacije i kontinuiteta kao i mnogi drugi hrvatski dramatičari njegovog doba, ali je ipak uspio iskazati jedan svoj lični odnos prema dramskom. On se može predočiti pomoću paralele s Krležom i njegovim shvaćanjem dramskog. Dok je Krleža sav u jednom povišenom, ekstatičkom stanju, zaokupljen unutrašnjim lomovima pojedinca koji se dramaturški transformiraju u direktne sukobe s okolinom i društvom. Kod Begovića nema pravih i direktnih konflikata, već se nižu događaji koji pospješuju dramatsku radnju. U djelu Gospođa Walewska se osjeća utjecaj Ive Vojnovića, koji je vidljiv i u nekim drugim dramama koje su izrasle na kozmopolitskim ili čak pseudokozmopolitskom shvaćanju. Giga po svojim reakcijama podsjeća na Lauru i daje zavisnost o Krležinoj Agoniji.

 

Vrijeme radnje: krajem veljače 1926. godina.

 

Mjesto radnje: Radnja se događa u Zagrebu, u jednoj jedinoj noći, u jednoj prostoriji male barokne jednokatnice sa visokim parterom i mansardom, u Kuševićevoj ulici u Gornjem gradu.

 

Likovi:

Marko Barić bio je nekoliko godina u zarobljeništvu u Sovjetskoj Rusiji i nakon lutanja vraća se kući. U suštini one je zapravo ljubomoran pri pomisli da ga je za to vrijeme izbivanja Giga iznevjerila. On živi i kida se od ljubomore zasnovane na indicijama koje pohranjuje svojom bolesnom fantazijom.

Giga Barićeva njegova žena, koja po pojedinim svojim reakcijama podsjeća na Lauru. U njenom liku se afirmira specifičnost kompozicije koja nije realizirana naročito sretno i uvjerljivo.

 

Kratka bilješka o djelu:

Gigin suprug Marko uvojačen je i zarobljen. Bio je nekoliko godina u zarobljeništvu u Sovjetskoj Rusiji. Njegova ga supruga vjerno čeka, ali Markov povratak izaziva veliki sukob koji proizlazi iz ljubomorne sumnje. Begovićeva pažnja je koncentrirana na dosta namještenih detalja i zapleta, na Markovu ljubomoru, koja nema direktnog povoda. Marko je u suštini ljubomoran na mogućnost da ga je njegova žena iznevjerila dok je on izbivao od kuće. On živi i kida se u toj zasnovanoj ljubomori na indicijama koje pothranjuje svojom bolesnom fantazijom. Ponašanje Gige po svojim reakcijama podsjeća na Lauru.

 

Sadržaj:

I Čin

Na vratima kuće Gige Barićeve stajao je krupan, visok, muškarac u kabanici i šeširom na glavi, a u svakoj ruci držao je kovčeg. Bio je to Marko Barić. Ušao je u salon, ogledao se, kao da ne vjeruje sam sebi da je tu, gdje sada stoji. Sjedne u fotelju i reče: «Harašo!» Pod svjetlom lustera jasno se vidi njegovo naborano lice s velikom brazgotinom na čelu. Obrastao bradom, dugih kosa u svojoj ruskoj bluzi daje dojam ruskog čovjeka.

Dolazo Giga, iznenađena i radosna. Kada ga je ugledala ostane zapanjena, kao da ga ne prepoznaje: «Jesi li to ti Marko?» - prepoznavši ga poleti k njemu raširenih ruku.

A on reče hladno: «Jest, ja sam Marko! A vi gospođo, tko ste vi, ako smijem pitati?»

«Kakove su to šale?» - pita Giga.

Marko će: «Ja se ne šalim, i nije mi do šale, ali sada nisi više ona. Jest potpuno si druga. » I tako započne svađa.

Spočitnuo joj je što je odrezala kosu, te zbog telefonskog poziva dra. Mike. «Lukava si. Vrlo lukava. Ali ne treba bogzna kakove pameti da se odgonetne taj tvoj nedužni razgovor. I dala si razumjeti, da sam ja tu i da slušam kako se razgovarate. Divno! , divno!»

Giga: «I ti dakle misliš da je konte moj ljubavnik?»

Marko: «Pa vidim, čujem, znam, njušim do vraga! Sva mi čula to potvrđuju, sva u jedan glas!» Nije ga mogla razuvjeriti, govorila mu je koliko je patila. Imala je i svjedoke i dokaza kako je sve to drugačije, nego što on sada misli. Povede ga do vrata, otključa ih i reče: «Pogledaj. To je moja i tvoja bračna soba. Osam godina svake večeri otkrivaju se obje postelje, osam godina svako jutro se pokrivaju. Spremne ako se ti vratiš, a ja spavam na divanu. » Htjela ga je poljubiti, ali se on nije dao: «Misliš da sam idiot! Misliš da ne opažam što se sve događa od našeg posljednjeg poljupca i ovog današnjeg? A kakva su to usta danas? Tako ljube sve kokote od Amura do Volge i od Volge do Save. I ja sam prošao svoju školu. »

I svađa se nastavlja!

Goga je bila zapanjena njegovom brutalnosti. Da bi ublažila tu napetost upita: «Pa kaži mi gdje si bio, što si sve podnio?»

«U paklu!» - odgovori on – «lijepo je tebi bilo ovdje! Čak luksuz da spavaš na širokom divanu, a dvije čiste postelje čekaju tamo kad dođe netko da može leći uza nj. »

«Ti kada dođeš!» - odgovori Giga i ona dobije odgovor: «Ja ili tko drugi svejedno! U jednom sam paklu bio, u drugi došao!»

«Ni sa kim ja nisam ništa imala. U meni si uvijek bio živ i sve sam ih odbila. »

 

II Čin

Marko je nakon večere i pića izgledao zadovoljan. No, ne zadugo, opet ga je počela mučiti ljubomora: «Sve ostale patnje mogu se izdržati i sve bih mogao još jednom doživjeti i pregurati, ali samo da mi je bilo: «z n a t i» Iz ruskog logora ga je samo vukla želja da dozna: «što radi, kako živi i koliko je ona još njegova. »

«Isto kao i ja!» - reče mu ona. To je Marko htio da čuje i kod večere je on njoj obećao da se neće više vraćati na ono što je nekada bilo, da će pokušati zaboraviti.

Giga je već bila premorena i iznervirana, a on ju je ipak još mučio pitanjima. Iz ormarića je izvadila snop pisama: «čitaj ih, čitaj ta vatrena pisma!» Nije ih htio čitati jer on nije policijski činovnik i ne njuška po tuđim papirima. Razočarana, dala mu je do znanja da bi lakše odgovarala pred zakonom za bilo kakav zločin, nego njemu da prizna nešto što je on sam sebi iskonstruirao: «Znaš li što govoriš? Gdje su ti dokazi? Svagdje gdje god pogledaš!» - i on počne prevrtati po pismima. Iznenada opazi veliku kovertu i veliki složeni komad papira. Ispravi se i podigne zapečaćenu kovertu, iznenađen što je adresirana na njega. Bilo je to pismo od njezinog oca. Tada je počeo rastvarati onaj veliki papir, iako se ona protivila i tako sazna Marko da je to «Uvjerenje kojim je on Marko Barić proglašen mrtvim, nakon sveopće dugogodišnje potrage. » Bio je zaprepašten: «Taj akt ne smijem izgubiti. To je moja putovnica za ovaj svijet. Da se jedan mrtvac prošeta po asfaltu, koji je samo za žive rezerviran. Vanredan je to osjećaj!»

Priznala je da ga je dala proglasiti mrtvim, ali ga nije zakopala. Za nju je uvijek bio živ: «Marko ničija nisam, nisam ni sada, ni ikada prije, nego samo tvoja!»

No on se samo protegne i reče: «Sad će jedan sat. Vrijeme kada se mrtvi što se skitaju po svijetu vraćaju na svoj konak. Laku noć!» - i izađe i polako zatvori vrata za sobom, kao da zatvara jednu grobnicu.

III Čin

 

Giga ne leži, nego skupljena sjedi na divanu koji je pretvoren u krevet. Odjednom začuje kako je Marko zove glasom punim srdačnosti. Brzo ugasi lampu i ispruži se kao da spava. Bilo je već dva sata iza ponoći. Ona primijeti da se u vrijeme dok je bio u drugoj sobi u njemu nešto promijenilo, nekakav preokret, nije bilo više ni traga onoj njegovoj sumnjičavosti.

Bila je tužna, nije ga gotovo ni slušala dok je govorio, bojala se da ponovo ne započne sa svojim uvredama. No, Marko je bio sretan: «Sve je prošlo. Znaš, moći reći i biti uvjeren da govoriš nešto što je uistinu tako, ni san, ni nada, nego stvarnost, široka stvarnost, onda mi dođe da poludim od veselja!» I on počne da je miluje i nastavlja: «Imati te pod svojim rukama i osjećati da si tu, pored mene, onakva, kakovu sam te nekad izgubio, uistinu dođe čovjeku da rastvori prozore i da se razviče od sreće!» - zgrabi harmoniku, zasvira i zapjeva rusku pjesmu, te zapleše na ruski način. Gledala ga je zabezeknuta od te njegove razdraganosti i najzad reče: «Harašo!» A on i dalje pleše, pjeva i poskakujući. Iznenada skoči k njoj kličući: «Imam te! Moja si! Mislit ćeš da sam lud. Ali nisam. Sretan sam!»

«Samo budi sretan, dragi» - odgovori Giga – «hoću da me imaš dulje nego jedan dan». «Kao da si čitala ono pismo što mi ga je pisao tvoj otac. I on veli isto» - reče Marko – «On mi piše nešto što mi je potpuno otvorilo oči, što me je izliječilo. Sad vidim sve! I znam sve! I nisam više ljubomoran!» Kako njoj nije bilo jasno, što je njen otac mogao njemu napisati, što mu ona nije mogla reći, to joj Marko s frivolnim akcentom prošapne nekoliko riječi.

Ona se naglo digne s njegovih koljena, bez riječi, uvrijeđena i pođe prema divanu tiho plačući. Marko je bio iznenađen, jer je to bilo u pismu njezinoga oca – njemu. «Da, ali on nije znao da ću ja tebi vrijediti tek kada budeš imao u ruci nekakav dokaz, da sam ja onakva kakovu si me ostavio. »

Njegovo frivolno i obijesno držanje otkada je izašao iz sobe bilo je odraz njegovih misli. Trebao joj je vjerovati, a ne tražiti dokaze: «Zašto tražite od nas da budemo ono što vi niste?» «Tvoj otac je tako precizno istaknuo sve momente tvojega života i tako jasno prikazao tvoj karakter, da se ne može sumnjati u ono što je napisao» - govorio joj je Marko. I on ju pozove da pođe s njim. No ona nije htjela, on joj zakrči put podigne ju u naručje i ponese u spavaću sobu. Ona se otimala: «Ja se ne dam!» Izleti iz sobe sva usplahirena i bez daha: «Još se ne dam! Živa se ne dam!»

Marko stane pred nju i onako bijesan reče: «Sad te ne puštam! Ja sam ti muž, ja imam pravo ne te!»

«Pravo? Tko ima pravo na me? Nitko nema pravo na me, dok mu ja ne dam» - reče Giga.

Marko: «Kako to govoriš? Kao da je već netko imao to pravo?»

Giga: «Oh da, bilo ih je više! Zacijelo si pogodio da je i onaj advokat Mika moj ljubavnik. A liječnik? Još kao djevojčica bila sam luda za njim i kakove me je perverzitete naučio. »

«Lažeš! Lažeš!» - vikao je Marko – «uistinu si kolosalna glumica! To je tvoja taktika! Zašto bi se onda baš meni otimala?»

«Jer mi se gadiš!» - bila je Giga iskreno brutalna.

Kako se on njoj približavao, ona je odmicala i hitro dohvati revolver te ga uperi u njega: «Ne približuj mi se! «

«Ah što, ne bojim se ja toga. Ja te hoću i imati ću te!»

međutim plane revolver i on se sruši udarivši se u fotelju. Giga je nekoliko trenutaka stajala, a onda dođe do telefona i nazove : Dr. Mika. Ubila sam svoga muža!»

 

 

 

Podaci izvađeni iz: Pet stoljeća hrvatske književnosti, Matica Hrvatska «Zora»  Zagreb, 1964. godina

   Grafička oprema Majstorska radionica Krste Hegedušića, Zagreb – 1964. godina.

   “Književnost 3”, Dragutin Rosandić, Profil International d. o. o. , Zagreb, 1998. g.

 

 

16.01.2007.

BIBLIJA

 

Biblija

 

Knjiga Postanka
U početku Bog stvori Zemlju. Prvi čovjek bio je Adam kojeg je Bog stavio u vrt Eden. On je tamo živio i jeo sa svih stabala osim sa središnjeg. Tada Bog vidi da je Adamu dosadno te stvori ženu Evu. Ona je na nagovor zmije ubrala plod sa središnjeg stabla te je dala i Adamu. Tako ih Bog istjera iz Edena. Svijet je bio pokvaren pa Bog šalje potop. Taj potop je jedini preživio Noa. Njegov potomak je bio Abraham koji je imao ženu Saru i dva sina Ezava i Jakova. Na očevoj smrti Jakov prevarom dobiva očev blagoslov, te ga Ezav zbog toga kani ubiti. Zato Jakov bježi kod ujaka Labana. Zatim Jakov služi 7 godina Labanu za Rahelu. Tada Jakov bježi, a Laban kreće za njim. Na kraju Ezav oprašta Jakovu. Josip, sin Jakovljev, bješe prodan trgovcima. Kasnije dospijeva u zatvor, ali nakon što protumači faraonu sam biva pušten i nagrađen. On je dijelio žito i hranu 7 sušnih godina. Tako su i njegova braća došla kod njega po hranu. Kad im se Josip predstavio svi su počeli plakati jer su ga prodali, ali im je on oprostio.

 

Knjiga Izlaska
Faraon naređuje da se pobiju sva hebrejska muška djeca. Tada Bog poziva Mojsija da izvede izraelski narod iz Egipta. Faraon ne pušta Izraelce, tek nakon što umru svi prvorođeni, ali odmah kasnije kreće u potjeru za njima. Mojsije otvara more te izraelski narod prolazi, a faraon i njegova vojska se utapaju. Jahve se prikazuje Izraelcima te određuje svećenike. Aron, svećenik, od prikupljenog zlata radi tele, kao Boga, pa to razljućuje Jahvu koji šalje smrt, ali se ipak smiluje. Daje Mojsiju Deset zapovijedi. Počinje se graditi svetište, te se na kraju svetište i posvećuje.

 

Evanđelje po Ivanu
Ivan svjedoči da je Isus Sin Božji. Isus pretvara vodu u vino. Tako jednom ozdravi bolesnika u subotu te mu Izraelci pokušavaju suditi zbog toga. Zatim Isus hrani 5000 ljudi s nekoliko riba i kruhova. Izraelci dovode Isusu preljubnicu, pokušavajući ga osuditi, a on im govori da baci kamen prvi onaj koji je bez grijeha. Kasnije Isus ozdravljuje slijepca blatom i pljuvačkom. Tada Isus uskrsuje Lazara koji je već bio umro i bio pokopan. Zbog svega toga Izraelci doživljavaju Isusa kao prijetnju te organiziraju veliko vijeće sa Kajfom na čelu. Isus pere noge učenicima želeći ih zbližiti, da jedan drugome budu kao braća. Nagovješćuje im da će brzo otići, te da će brzo doći. Izraelci tada predaju Isusa Ponciju Pilatu koji naređuje da ga se bičuje. Zatim ga razapinju na križ, te ga zakapaju na židovski način. Kasnije je Marija došla na grob i vidjela da je kamen odvaljen, a grob prazan. Isus je uskrsnuo. On se kasnije ukazuje svojim učenicima među kojima nije bilo Tome koji u to kasnije nije vjerovao. Isus se kasnije prikazuje i njemu.

 

 

16.01.2007.

BIJEG

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Milutin Cihlar Nehajev

 

 

 

 

 

 

 

 

B i j e g

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


Stvaralački portret pisca i životopis:

 

Milutin Cihlar Nehajev  rođen je 1880. godine u Senju, u doseljeničkoj češkoj obitelji. Njegov otac kao učitelj, došao je u Kraljevicu i oženio se Ludmilom Polić iz ugledne kraljevičke obitelji. Gimnaziju je pohađao u Kraljevici i Zagrebu, a studij kemije završio u Beču, gdje je stekao doktorat znanosti. Bio je gimnazijski profesor u Zadru. U Zagrebu radi kao novinar i književnik. Godine 1926. Izabran je za predsjednika Društva hrva

tskih književnika. Umro je u Zagrebu 7. travnja 1931. godine.

On je svestrani stvaralac: novelist, romanopisac, dramatičar, književnik i kazališni kritičar, prevoditelj, publicist, svestrano obrazovan

intelektualac (poznavatelj likovne  i glazbene umjetnosti, poznavatelj prirodnih znanosti). U trideset godina književnog rada stvorio je pozamašan broj djela (novela, dva romana, drame, kritike i veliki broj članaka). Zanimao se i za hrvatsku političku prošlost. Nehajev pripada čelnicima hrvatske moderne, osobito svojim esejističko-kritičkim tekstovima i romanom Bijeg. To je jedan od prvih romana u Hrvatskoj književnosti u kojemu dolazi do značajne defabularizacije, pri čemu se pisac poslužio modernom tehnikom pisanja, pokušajem zatvaranja interesnog kruga na bitne probleme čovjeka. Pri tome sve drugo ostaje u drugom planu, a posebno nacionalna i socijalna motivacija.

 

Tema: Bijeg od svakodnevnog života i odluka o smrti.

 

Problematika koja se obrađuje:

-                                 Opis prilika i života ljudi koji se oblikuju u neposrednom odnosu prema društvenim zbivanjima.

-                                 Retrospekcija događaja glavnog lika iz dana školovanja.

-                                 Opis unutrašnjeg života glavnog lika koji je bio bujan i raznolik, bez silnih događaja sa mladenačkim dobom jakih kriza koje su udarile biljeg njegovom kasnijem naziranju na svijet.

-                                 Rađanje sumnje da je književnost vrlo malo vrijedna prema vrijednosti života.

-                                 Opis Nietzsche sa svojom anarhističkom mišlju o ubijanju samoga sebe (nadčovjek sam sebe žrtvuje, odričući se čovještva).

-                                 Opis nastupa inferiornosti prema životu koja se dade izvrsno složiti u «apsolutno istinite» ideje.

-                                 Pribjegavanje alkoholu kao jedinome rješenju iz nastale situacije, jer on opija, omamljuje i savladava sve, trza iz ružne sadašnjosti.

-                                 Smiješna istina o potiskivanim frazama o materijalnosti duševnih funkcija.

-                                 Sjećanje na posljedica duševne klonulosti, nemoći živaca nakon jedne krize.

-                                 Napola rezignirani čovjek prisjeća se svoje ljubavi i zbivanja, koji su se isprepletali sa dojmovima sadašnjeg osamljenog, dosadnog, besmislenog njegovog života i beznadni položaj u kojem je sada.

-                                 Prevladava moderna pripovjedačka tehnika (autoanaliza).

-                                 Psihološka razmatranja i priželjkivanje kraja života i smrti.

 

Struktura djela: Roman kao pripovjedačko sredstvo, kojim se lik predstavlja u prvome licu i služi se pismom i dnevnikom u oblikovanju romana. Roman našeg vijeka, psihološki, realistički, socijalni sa mnogo ustaljenog oblika i nove književne forme – defabulativni roman.

 

Književna vrsta: Roman.

 

Inspiracija iz sličnog djela: U svojim djelima se osjeća utjecaj Turgenjeva i njegovo opisivanje filozofije utučenih ljudi u malograđanskom životu, sa vječno istim brigama i nikakvim nadama, te praznim razgovorima o idealima i neizvjesnoj budućnosti. Netko za sve životne probleme pronalazi svoje gotove formule, no jedino je istina da se život ne da strpati u formule. Nadahnjivale su ga pjesme Nordsee od Heina u hrvatskom prijevodu, te Homerova djela. Veoma su mu se dojmila djela Tolstoja čiju je formu pisanja i on koristio.

 

Mjesto i vrijeme radnje: U Trstu krajem siječnja 1909. godine.

 

Likovi:

Đuro Andrijašević je mladi daroviti intelektualac koji studira u Beču da postane doktor. Njegov lik odražava raspoloženje jednog dijela mlade generacije koja se, mnogostruko obrazovana i puna snova, nije mogla potpuno snaći u konkretnim društvenim prilikama, već je naginjala skepsi i depresiji. Kroz njegov lik se izražava tragični nemir modernog čovjeka. Propast talentiranog čovjeka nije izazvan uskim prilikama provincijskog mjestanca u kojem živi, već je samo tragičan finale uslijedio nešto brže. On u svojoj  duši nosi klicu sloma svojom jako razvijenom prevlašću misli i konstantne autoanalize. Ne predstavlja prosječnu ličnost, zamišljen je kao izraz tragičnih nemira modernog čovjeka, nervoznog, tjeskobnog i umornog, koji je ovu baštinu primio u nasljeđe, pa nije imao dovoljno snage, ni bioloških uvjeta, da aktivnošću ispuni život.

 

Bartol Andrijašević je Đurin otac i pomorski kapetan koji je plovio godinama po morima i na kraju je dobio službu lučkog kapetana u Kraljevici.

 

Toma njegov stric (bivši trgovac drvima iz Like) koji je bio bez obitelji i zavolio je Đuru kao svoje dijete i pomagao mu u školovanju koliko je mogao.

 

Teta Klara je ukazivala da će od Đure postati veličina i da se od majčine strane sva obitelj sastojala od duševno silno razvijenih ljudi, koji su više ili manje pustolovno završili život. Rekla je da će od dječaka biti ili nešto ili ništa.

 

Zora Marakova bila je kći doseljenog Čeha, ravnatelja tvornice u D. Stasita i koštunjava djevojka s licem opaljenim od sunca i zvonkim smijehom. Nije bila baš lijepa, ali je sasvim suvereno istupala u društvu i svojim otvorenim načinom općenja začarala svoju okolinu. Odijevala se sa mnogo ukusa i uvijek bila spremna na svaki pothvat ako je s tim bilo spojeno nešto novo i osobito.

 

Vera Hrabarova je djevojka i dobre obitelji koju su preporučali Đuri, darovita, završila gimnaziju, naučila govoriti tri strana jezika, svirala glasovir, a u društvu znala besprijekorno voditi konverzaciju. Bila je visoka, suha djevojka sa zlatnom kosom i mirnim zelenim očima.

 

Tošo njegov najbolji prijatelj, koji ga je uvijek razumio u teškoćama.

 

Jagan novi znanac, bio je nabit, nizak, debeo, kratko podrezane kose i plav, oštar brk činili su crvenu, dosta ćelavu glavu karakterističnom. Bijele, vodene oči i podbuhli obrazi govorili su da se ne bavi puno ozbiljnim poslovima, nego veći dio svog vremena provodi u krčmi. Tu je bilo njegovo carstvo. Po ulici se vukao tromo, pospano, gotovo plašljivo, kao da se stidi svog odrpanog odijela. A u krčmi, što je bila prostija, jače ga je dojmila. Bio je uman čovjek, nego što se na prvi pogled moglo zaključiti. Sa pregršt duhovitih paradoksa znao je braniti svoje mišljenje oštrom poraznom dijalektikom. Bio je kruta pijanica i navikao na neuredan život. Jeo je vrlo malo i to najprostija jela, a odijevao se više nego siromašno. Za prijatelja dao bi sve, pod uvjetom da se taj slaže s njegovim običajima kada se nazdravljalo.

 

Kratka bilješka o djelu:

Roman o mladom darovitom intelektualcu Đuri Andrijaševiću, koji piše pismo prijatelju Toši i u tom oproštajnom pismu sažima temeljne odrednice njegova života i koji se u sudaru sa životnom zbiljom slama, predaje se piću i završava samoubojstvom.

 

Sadržaj:

Mladi daroviti intelektualac Đuro Andrijašević je iz mjesta studiranja putovao kući, pa se tako prisjećao prohujalih godina i zbivanja. Toliko se naputovao u svom životu da je imao neku odvratnost protiv svakog putovanja. Prisjećao se mirnih dana i đačkih običaja kada se kretao između mjesta stanovanja, sveučilišnih zgrada i kavane. Bilo mu je lijepo studirati u Beču i kada bi zapao u tromost, ne brinući se ni na što i ne odgovarajući na materina pisma, sam sebi je govorio da treba svršiti studiranje za doktora i vratiti se u svoj rodni kraj. U Beču se govorilo da je svaki đak doktor za gazdaricu i kelnere, a kada zbilja dobije doktorat svi ga promaknu u profesora. Svaki puta kada bi trebao dalje putovati upravo je bio bolesno nervozan zbog dolaska u neku nesigurnu i strašnu neizmjernost, o beskućništvu i vječnom nespokoju. Prisjetio se kako su ga posljednji puta ispraćali Hrabarovi na put u Beč. Dok je čekao da vlak krene, njega je svaka minuta tako uzrujavala, da je bio prema svojoj zaručnici Veri upravo nepristojno hladan, što mu je ona u pismu prigovorila. Đuro je odgovorio i mučio se da joj objasni to svoje nesretno raspoloženje, ali ni sam nije mogao da nađe pravih riječi. Njemu se pričinjalo da u svakom odlaženju ima nešto užasno i tajnovito, kao da iza njega ostaje komad života koji nikada neće moći dostići. Hvata ga strah da će u onom drugom svijetu naći nešto nepoznato i novo na što se neće moći priviknuti. To je možda još iz djetinjstva, kada je svoga oca slabo viđao, koji je na kratko dolazio kući i uvijek neprestano odlazio, jer je tako zahtijevala služba pomorskog kapetana. Nakon dvadeset i pet godina potucanja po morima kapetan Bartol Andrijašević je dobio službu lučkog kapetana u Kraljevici, gdje je dosta nespretno obavljao službene formalnosti. Čim je sin dorastao do pučke škole dao mu je ispisivati liste o svjetionicima i barkama. Kada je otac umro, mati se preselila u Rijeku gdje je iznajmljivala sobe đacima. Dalje je u pismu nanizao nekoliko isprika koje je Vera rado primila, no gospođa Nina Hrabarova nije još dugo vremena mogla da razumije Andrijaševićevo ponašanje.

Putujući dalje bio je svjestan da ne radi lijepo što putuje u Slavoniju k prijatelju, a ne ide u Zagreb, gdje su sigurno računali da će kao doktor doći i službeno zaprositi Veru. Uistinu je da će oni pomisliti da on bježi od njih, a osobito stara će imati pravo. Bojao se da još nije spreman za taj trenutak, jer bi ga stara zapitala za zaruke. On je mislio dalje nastaviti nauke i prijaviti profesorski ispit, da nije umro taj nevoljeni stric Toma i ostavio zaduženu kuću, a svi su mislili da će iza njega ostati imetak. Andriješević je sve svoje misli izražavao riječima, tako je i sada misli gotovo glasno završio razgovor sa samim sobom. U dnu duše je znao da to nije rješenje, da sa Verom samo odgađa stvar i da o tome ovisi njena sreća. Prisjetio se da je u trećoj godini sveučilišta upoznao Veru i zaljubio se. Ona ljubav priznaje majci, dobiva dozvolu dopisivanja, inače pred ljudima sve mora ostati tajno. Predočio si je kao rješenje da mu Hrabarovi vrate obavezu i udaju Veru za nekoga drugoga. Uzalud je tu zadnju misao pokušavao otjerati. Ako bi se uzeli morao bi imati zaposlenje i nekakvu plaću i da li bi im ona bila dovoljna za život, jer profesorske plaće su male. Sve je to lijepo rekao svojoj budućoj punici, no ona je i dalje bila jako nepovjerljiva. Bilo bi najbolje sve prepustiti vremenu, kada bi se ticalo samo njega. Prisjetio se kako su profesori u gimnaziji potvrdili da takvog talenta kakav je on nije bilo za njihovog vremena u školi. Još jače se raširilo to uvjerenje kada su u omladinskim listovima počeli izlaziti neki Đurini književni pokušaji i pokazivao se kao sigurna buduća veličina. U Vijencu je izašao njegov prvi veći rad i svi su se čudili formalnoj savršenosti koju je imao taj početnik. Opčinila ga je želja za slavom i prvi književnički uspjesi dali su njegovom mišljenju novi pravac.

Praznike nakon sjajno položene mature proveo je u Kraljevici u kući strica Tome, koji je preko ljeta iznajmljivao sobe kupališnim gostima. Tamo je upoznao gospođicu Zoru Marakovu i njenog brata Marka. Mladići ubrzo postadoše vjerni drugovi na izletima i zabavama. Njihovim izletima se pridružila gospođica Zora i poslije par susreta Đuro je osjetio da njena blizina na njega djeluje neobično. Njegov pojam o ženi kretao se između dva kontrasta. Jedno je bila umilna djevojčica, vrijedna ljubavi, a drugo kao majka, požrtvovna i brižna. Nije bila baš lijepa, ali je sasvim suvereno istupala u društvu i svojim otvorenim načinom općenja začarala svoju okolinu. Odijevala se sa mnogo ukusa i uvijek bila spremna na svaki pothvat ako je s tim bilo spojeno nešto novo i osobito. Đuro je iz početka osjećao neku antipatiju prema njoj i nije mu se sviđalo što ona tako muškarački govori i radi. Instinktivno je osjećao da mu se ona ne uklapa niti u jedan njegov razred koji si je on stvorio u svojoj fantaziji. Zorina iskrenost razbila je brzo nepouzdanje i plahost i sve su se više družili. Đuro je Zori čitao pjesme i druga književna djela i nakon raspredanja sve se svršilo u ljubavi. Kao san bijaše ta ljubav. Đuro je pratio Zoru do usamljenih morskih rtova, gdje su mogli nesmetano usisavati sav čar naglo rođene ljubavi.

Nakon par dana su otišli Zora i njen brat i Đuro je osjetio grižnju savjesti na tu ljubav i propatio je do trenutka kada je trebao krenuti u Beč da se upiše na sveučilište. Osjećao se slabo da razmišlja o tome kako je postupio prema njoj i pokušao se izjadati u pjesmi u kojoj je htio opisati svoju slabost i tako je prvi puta osjetio da nema vjere u pisanu riječ. Prvi puta rodila se u njemu sumnja da je književnost vrlo malo vrijedna prema vrijednosti života. Napisao joj je pismo proklinjući je i u isti mah strašno i samilosno žaleći. U velegradu se Andrijašević preobrazio u drugog čovjeka i nakon prve navale boli radi jadnog završetka ove druge ljubavi dođe pokajanje. Čekao je danima neće li od Zore doći nekakav odgovor i tako se njihov roman nije nikako mogao završiti. Osjećao se vezanim za tu djevojku i nije znao kako da popravi što je skrivio pismom, poslanim u omaglici prvog razočaranja. Mislio je da se njena ljubav pretvorila u prezir, da ga ona drži kukavicom, slabićem, koji je uzmakao kada je došao čas ozbiljnih obaveza.

Izmučivši živce, izgubio je interes za nauku i stane tražiti načine da sam sebe ponizi još gore, misleći da više nije vrijedan života. Osjećao se i sam star, propao, nesposoban za bilo kakvu odluku, ranjen u duši i tijelu, kretao se u najgorim đačkim društvima i došao na glas pokvarenog čovjeka. Nije se javljao kući bojeći se da su i do njih doprli glasovi o njegovom životu. Ružna su bila ta vremena i došle su materijalne brige, neplaćeni računi, dugovi. Uloga očajnika postala mu je drugom naravi i stane se opijati iz noći u noć, da svoj nemir utopi u alkoholu. Izbjegavao je susret sa poznatim ljudima, da ne bi oni vidjeli kako je duboko i zauvijek propao.

Ipak je otišao kući i majka i stric Toma su očekivali da će im objasniti u što je protratio dvije godine boravka u Beču. Napisao je pismo drugu Toši iz gimnazije da ga ovaj pod bilo kojim izgovorom pozove u goste.

Otišao je kod prijatelja Toše i nakon nekog vremena se okanio svojih loših navika. Postepeno se oslobodio jadi i povjerio se prijatelju što ga je mučilo. On mu je rekao da je proživio normalno razočaranje u prvoj ljubavi i da je loše što je zapustio svoj književnički rad. Đuro je poslušao savjet i treću godinu studija upisao u Zagrebu. Počeo je objavljivati u novinama kritike i novele. Upisao se u glazbenu školu na nagovor gazdarice kod koje je stanovao, udovice majora R. Bio je uveden u kuću višeg činovnika Hrabara, bolje rečeno u kuću njegove žene. Kod prvih susreta nije mogao da prodre u Verinu dušu. Novi osjećaj ga je odveo dalje od očajanja zbog prijeloma sa Zorom, koji mu je postao daleka uspomena. Vera je bila lijepa pristala djevojka i njen izgled je pristajao uz sliku djevičanstva i netaknutosti koju bijaše zamislio. Sve snažnije je primjećivao da mu se Verina duša približava. Nevidljiva veza između njih dvoje sve se više stezala i Đurino uspavano srce stalo se buditi, kucati sve jače i hrliti njoj u susret. Ipak je Đuro uvjeravao sebe da je odviše star i grešan za tu novu, veliku ljubav i da se ne može izbrisati prošlost koja ga čini bezvrijednim pred Verinim zahtjevima. Povukao se u sobu i par dana si je ponavljao isu frazu: «Što se ti pokvareni, izmoždeni čovječe usuđuješ kao zločinac ulaziti u njen svijet! Tko ti daje pravo da djevici mutiš spokojnost duše?» Napisao je i objavio pjesmu u čijim stihovima je ispričao cijelu svoju ispovijest i plašio se pri pomisli da će Vera razumjeti njegovu pjesmu. Otišao je u svoj stan da je više ne vidi i napisao joj pismo, kako je ovo sve ludost i zločin što radi. Opisao je svoju ljubav prema njoj i svoj strah radi te ljubavi, te da je njegov život sagrađena na ogromnom razočaranju. Stiglo je pismo na brzinu napisano: «Ako vjerujete u me da mogu biti tješiteljica Vaših boli, ja sam spremna. »

Tako je Đuro otputovao prijatelju Toši i u prilikama odmora pisao dnevnik događanja. Slučajno je u novinama pročitao o imenovanjima i premještajima da je Zora Marak, učiteljica više pučke škole premještena na višu djevojačku školu u V. Tako je saznao gdje je završila Zora kao učiteljica, odgajajući djecu, s vremenom stara djevojka sa praznim domom. Teško je pomislio, kako je proživjela te godine. Da li ga je zaboravila i smirila se. Da li je zadržala uspomenu na našu ljubav, a to sigurno jest jer se nije udala i mora da ju to muči. Ružno je misliti na to, ali se ništa više ne da popraviti. Sjetio se kako je bio očajan nakon događaja sa Zorom i bio mu je jasan Nietzsche sa svojom anarhističkom mišlju o ubijanju samoga sebe (nadčovjek sam sebe žrtvuje, odričući se čovještva), a kod Shopenhauera ga je smetao njegov smisao za umjetnost, jer je gledao sve crno i nemilo. Tošo mu je rekao kako ga otac želi nagovoriti da se oženi za Diklićevu kćer, jer bi se onda dva susjedna imanja složila u jednu cjelinu. No on se zaljubio u njegovu Anku, koja nije ocu u računici. Tošo je učitelj sa stalnom plaćom i živi u obiteljskom životu sa Ankom. Kako malo treba da se ostvari ta sreća, ako se ima hrabrosti.

Došlo je pismo kojim Đuru pozivaju Hrabarovi da dođe. No gospođa Hrabar zna da Đuro treba položiti profesorski ispit, a za prijavu nema novaca. Tako će proteći godine, a Vera će biti u dvadeset osmoj i nema više čekanja za njenu udaju. Smislili su da razvrgnu zaruke i da ju udaju za nekoga drugoga. Premda gospođa mama nije znala da je Đuro upravo Veri za volju napustio pravni fakultet, u koji je bio upisan već četiri semestra i pošao na filozofiju samo da brže završi. No razmišljali su ako i završi studije treba se zaposliti. No imala je Vera i drugih prosaca, koji su svi bili besprijekorno odjeveni, u društvu duhoviti, muzikalni. Svi su muškarci živjeli u atmosferi odmjerene etiketnosti, govorili o kazalištu, literaturi. Andrijašević nije bio čovjek iz toga svijeta, nije mnogo govorio i ozbiljnije od ostalih je shvaćao svoje riječi. Kod Vere riječ «ljubav» joj nije dolazila na um. Svoje osjećaje tumačila je kao simpatiju, a kako je bila puna reminiscencija iz literarne povijesti o prijateljstvu duhovitih žena i genijalnih muževa, njeno poznanstvo s Đurom, umnikom i književnikom, dobivalo je za nju posebnu aureolu. Đurine pjesme, jasne i bolne ispovijesti ljubavi, doimale su se kod nje kao prava oluja. Nina je zadovoljno gledala kako njena kćerka pomalo dobiva navike gospođice koja više nije mlada. Mati je htjela svoju kćer vidjeti kao sretnu mladu gospođu, udatu za muža koji joj može dati bar ono na što je kod kuće naučena, no sve je više vidjela kako se udaljava od te budućnosti. Gospođa Nina je odlučila da ne popusti i svoju kćer oslobodi od upliva Andrijaševića. Majka se sjetila kako se obećala đaku iz škole, klonila društva, a on nema nikakvih obaveza. Nije završio studij, pripovijedao je o imetku od kojega nema ništa. Može reći da ga nije briga i onda će draga kćerka ostati neopskrbljena i biti velika žalost roditeljima pod stare dane.

Andrijašević je stigao u kuću Hrabarovih gdje mu je gospođa govorila da je njena kćer za udaju a on nema osiguranu egzistenciju i dok ne završi ne smije se dopisivati s Verom. Bilo mu je jako neugodno i postalo jasno da je u njihovoj kući suvišan, te da ga tjeraju zbog njegove nesigurne budućnosti. Pomislio je da što prije negdje pobjegne i preda se alkoholu kao jedinome rješenju iz nastale situacije, jer on opija, omamljuje i savladava sve. Njemu ne odolijeva ništa, nisu potrebne fantazije ni osjećaji, pretvara te u drugog čovjeka, trgne iz ružne sadašnjosti. Sa užitkom alkohola raste i ironija. Sav rad proteklih godina mu je bio besmislen, otopio je i piljio u dim od cigarete, gledajući sebe kao uboga prosjaka koji je bio lud i nadao se milosti od dobrih ljudi. Spopao ga bijes na samoga sebe, srdžba, očaj, lakovjernost, sulude snove.

Stigao mu je odgovor na molbenicu, da je namješten za suplanta u Senj. Nije javiti Veri, nego da ona vijest pročita iz novina. , te se uputi u svoje novo boravište. U školi je mnogo ljepše nego je očekivao, ima mnogo dosadnih i suvišnih stvari koje su spojene sa pedagoškim dužnostima (filozof sa šibom!). Bio je previše fino odjeven prema ostalim kolegama i u malom gradu ljudi slabo paze na toaletu. Prvih dana je rješavao statistike i popise, a kasnije je imao vremena da se bavi u laboratoriju. Ljudi oko njega nisu zli niti odvratni, ali su užasno prazni i jednaki. Svi gledaju jedan na drugoga, imaju jednake navike i sjetio se kada je i on živio tako mrtvo, bez osjećaja i monotono. Ali ono je bila posljedica duševne klonulosti, nemoći živaca nakon jedne krize. Svi ovi ljudi sasvim su normalni i nisu niti nezadovoljni. Ljudi se osjećaju mladi sve dokle ih ne uhvati u svoje kolo malograđanski život. Preporučili su mu da ne predaje u razredima previše pametno, nego da treba raditi samo toliko da ga ne mogu otjerati s posla. Teško je vjerovati u vrijednosti onoga što sam stvaraš, a radiš za druge. Od plaće koju dobije nije se moglo živjeti, pa je posudio od matere još novaca. I kako sada da se oženi, tj. da bježi iz zla u još gorje. Mladi ljudi zaljube se i ožene, dođu brige i oskudijevanja i gotov glad. Čežnja za Verom morila ga je jače nego ikada. Sve je više osjećao težinu obaveze što ju je preuzeo na sebe obećavši da joj se neće približiti dotle dok ne položi ispite. Uviđao je da će do tada proći više vremena nego je mislio. Svako dan donosio mu je nova razočaranja, jer je u školi bivalo sve dosadnije, otkada je morao napustiti svoj slobodni razgovor sa djecom i držati se suhe šablone zadavanja i ispitivanje lekcija. Materijalne brige su ga tištale svaki dan sve jače. Pomisao da će Vera biti njegova svakim danom se sve više udaljavala od njega. Gledao je oženjene drugove, njihovu bijedu, njihove navike, uviđao da ne može sada, a neće ni kasnije moći držati se na površini sa plaćom koju dobiva. Vera je polako za njega postajala nedohvatljivo biće, lagodan život u njenoj obitelji, navike ljudi koji imaju dosta da si priušte luksuza, te je uzaludno tražio izlaz. Pozajmljivao je novac od majke koja je sve teže shvaćala njegove potrebe, jer je on sad konačno stao na svoje noge. Odlazila je sve više u crkvu i udaljavala se od svijeta, te je svaki dan slabije shvaćala potrebe života. Stiglo mu je pismo od matere u kojem ga obavještava, da misli da je on završio nauke i da mu više ne treba slati novaca, niti više računati na ičiju pomoć, jer ima svoje zaposlenje i prima plaću. Zato je odlučila Tominu kuću sa nešto gotovine pokloniti opatičkom samostanu, za čeka će je opatice hraniti do smrti, a poslije smrti čitati vječnu misu za spas njene duše. Počeo je prekoravati sebe za taj događaj, jer je slabo obilazio mater osim kada je trebao novaca. To je nju sigurno boljelo i zato je tražila utjehu u crkvi. «Ako je kuća poklonjena, ne može tražiti gostoprimstvo kod matere. Baš je fatalno sve to. »

Jednoga dana je stigao brzojav od Vere, koja ga poziva da dođe. Pomislio je da ga se poželjela vidjeti, ali se tog trenutka kod njega pojavila spoznaja vlastite bijede i nemoći. Slabost, gotovo očaj, zahvati mu čitavu dušu. Andrijašević se u svojim osjećajima približavao njenoj boli i utapao se u tu bol, zajedno s Verom. Napola rezignirani čovjek prisjećao se njihove ljubavi, koji su se prepletali sa dojmovima sadašnjeg osamljenog, dosadnog, besmislenog njegovog života i beznadni položaj u kojem je sada. Đuro nije otputovao ni sutradan ni prekosutra. Bila su dva dana takve uzrujanosti, da mu se činilo da to neće moći izdržati i da će poludjeti. Tražio je kod svojih kolega novaca na posudbu, ali svi su također u teškoj situaciji sa već založenim mjenicama. Pokušao je kod ravnatelja, koji se službeno držao i izjavio da «nema naslova» za predujam, te ga nije dalje ni slušao i gotovo je pobjegao iz sobe. Treći dan je Đuro nakon uzaludnog trčanja, ponižavanja i muka, postao sasvim apatičan. Napala ga je takva tjeskoba, da se nije mogao ničim rastresti. Noći nije mogao spavati i napiše Veri pismo. Opisivao je svoj život, ali je pazio da ne ističe bijedu, naglasio je da preko ferija mora učiti za ispit, te je pisao riječi ljubavi koje mu se nisu tako često izmicale ispod pera i napokon ju molio da se strpi. List je poslao, ali ga treći dan neotvorenog dobije natrag. Napisao je pismo prijatelju Toši da ode u Zagreb i da preda pismo Veri, jer je gospođa Hrabarova prepoznala rukopis i odmah ga vratila natrag. Molio ga je da ide odmah, jer je bolestan od nemira i očekivanja.

Dobio je pismo od Toše koji ga obavještava da je pismo lutalo jer on nije bio u Zdencima nego kod oca koji se pomirio sa Ankom jer je rodila dečka. Bio je kod Hrabarovih i saznao da je Vera gotova učiteljica. Roditelji su zbog bolesti otišli u Štajersku na oporavak.

Da bi nekako suzbio tjeskobu koji puta je šetao sa dvjema učiteljicama Darinkom i Minkom. Đuro se na nagovor prihvatio posla da bude redatelj diletantskog društva i priređivali su đačke zabave. Đaci su u njemu vidjeli poštovana pisca i čovjeka «od imena». Najviše ga je zadovoljavalo što je bio u središtu neke, makar i male akcije, koja ga je uvjeravala o vlastitoj vrijednosti i popunjavala prazninu u duši.

U zagrebačkim dnevnicima iziđe poziv đačke grupe da se upišu u zadrugu radi popularizacije kulture i sa imenima priređivača. Iz toga nastane čitava bura negodovanja protivne stranke koji hoće rušiti temelje naše prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Afera he Đuru zaboljela i rasrdila, te odluči da se svemu tome izruga. Napisao je komediju Rat u Ždrenju a osobe na pozornici su se redale same od sebe, a fabuli je trebao kopirati događaj. Središte borbe je bilo između žaba i miševa. U prvom činu je išlo lako sa navalom ruganja, a u trećem činu mu je pofalilo ironije. Komedija se pretvorila u žalosnu sliku malograđanskog života i bez završetka. Tako je komedija ostala u ladici nedovršena. Ipak je predstava imala negativnog odjeka sve do biskupa.

Na ponovljeni nagovor je napisao novi komad Revolucija u Ždrenju koja se prikazivala u Zagrebu. Mislio je da će ga vidjeti i Vera, ali kada je pročitao nepovoljne kritike , jako se razočarao i upravo radi Vere bilo mu je strašno. Misao da nešto radi, da se trgne iz mrtvila, dolazila je sve rjeđe i sve više se opijajući.

Stiglo je pismo od Verina oca u kojem ga obavještava da nije ispunio obaveze za njegovu kćer i da mu vraća njegova pisma natrag i da to isto on učini sa Verinim pismima i da prekine sa svim uspomenama.

Đuro je zapao u još veću depresiju govoreći: «Ljubiti ne vrijedi. Ne isplati se. Vino je bolje od žene, kušaš ga i ako ti se ne sviđa, izbaciš, a žena ti sjedne na vrat. » Kod kuće su ga mučili vjerovnici. Gazdarici je bio dužan i tražila ga je svaki dan. Na povjerenje mu nitko ništa nije davao, hodao je sa potrganim cipelama i izderanim hlačama. Na Veru je rijetko mislio, što je ona morala pretrpjeti radi njega, prije nego je pošla za drugoga. Žalio je za izgubljenim životom i opijanje mu je postalo fizičkom potrebom. Dobio je od ravnatelja dopis da nije udovoljio propisima glede profesorskog ispita i da ga rješavaju službe namjesnog učitelja.

Napisao je oproštajno pismo Toši u kojem ga obavještava da je sasvim propao, dobio otkaz i da mu u krčmi iz milosti daju piti. Postao je propalica. Vera se udala, a on od života ne može pobjeći.

Tošo je došao u Novi da pokopa prijatelja, ali leša mu nigdje nisu našli, valjda ju je bura odnijela u dubine mora.

 

 

 

 

 

 

 

 

Podaci izvađeni iz: Pet stoljeća hrvatske književnosti, Matica Hrvatska «Zora»  Zagreb, 1964. godina

   Grafička oprema Majstorska radionica Krste Hegedušića, Zagreb – 1964. godina.

   “Književnost 3”, Dragutin Rosandić, Profil International d. o. o. , Zagreb, 1998. g.

 

 

 

16.01.2007.

BIJESNI ORLANDO

 

Ludovico  ariosto

Bijesni Orlando

     

        BIBLIOGRAFIJA   PISCA: Ludovico (Lodovico) Ariosto rodio se 1474. godine. Bio je najveci pjesnik talijanske renesanse, usporedivan po plastici svojih slika i zivotnoj djelotvornosti, dakako u stihu, sa slikarima kao što su Giorgione i  Tizian, rodio se u Reggio Emiliji. Sljedeci oca, koji je bio u sluzbi vojvoda d,    ,Este, cijela se obitelj seli u Ferraru, gdje je Ariosto, uzivajuci zaštitu vladarske kuce, stekao klasicnu naobrazbu zajedno s vladarskim sinovima, zanimajuci se prije svega za pjesništvo, a zanemarujuci studij prava koji je upisao na nagovor oca. Otac mu je umro 1500. godine i tada završava lagano razdoblje Ariostova zivota jer je otada primoran skrbiti za majku i brojnu bracu.

              Godine 1503. Postaje osobnim tajnikom kardinala Ippolita d,Este u cijoj je sluzbi ostao do 1517. godine. Te je godine stupio u sluzbu Alfonsa d,Este, vojvode od Ferrare. U razdoblju od 1522. do 1525. godine bio je guverner Garfagnane, provincije u Apeninima. Dvije godine kasnije potajno se, da ne povrijedi osjecaje vanbracnog sina Virginija, vjencao svojom dugogodišnjom ljubavi Alessandrom      Benucci. Ludovico Ariosto umro je u Ferrari 1533.godine od tuberkuloze.             Pored svog najveceg djela Bijesni Orlando, Ariosto je pisao i pjesme, u mladosti na latinskom jeziku po uzoru na rimske pjesnike, a kasnije uglavnom petrarkisticki intoniranu poeziju na talijanskom jeziku. Napiso je i pet komedija, cija se umjetnicka vrijednost ne moze mjeriti s njegovim najvecim djelom. Romanticni ep                 

Bijesni Orlando ( Orlando Furioso ) Ariosto je pisao od 1504. do 1514.godine. Djelo je objavljeno 1516. godine, a konacni oblik dobilo je u trecem izdanju 1532. godine. Spjev ima 46 pjesama u strofama od 8 stihova.

           LOKALIZACIJA TEKSTA:Radnja se odvija u vrijeme imaginarne opsade Pariza. Nije navedeno vrijeme borbi, ali zbog spominjanja Karla Velikog kao povijesno poznate osobe moze se zakljuciti da se radnja odvija u VIII. stoljecu. Radnja nije locirana na samo jednom podrucju vec se premješta iz okolice Pariza i bojnog polja, preko Gibraltara u Afriku, a kasnije i na sam Mjesec.

            ODREDENJE TEME: Sama fabula Ariostova epa nadovezuje se na viteški spjev Zaljubljeni Orlando ( Orlando Innamorato ) darovitog Ariostova prethodnika Mattea Marie Boiarda. Ariosto je ziveci u dodiru s vladarskom obitelji d,Este došao u doticaj s Boiardovim djelom (koji je svoj ep spjevao po nalogu vladarske obitelji), pa je i tema i konstrukcija fabule Bijesnog Orlanda zamišljena kao nastavak Zaljubljenog Orlanda.

            Temu je vrlo teško odrediti, a ona se nastavlja od mjesta gdje je Boiardo         stao- Angelica u bijegu od zaljubljenog Rinalda. Kroz djelo se ispreplice mnoštvo dogadaja i situacija, stvarnih (Karlo Veliki) i izmišljenih (Medoro) likova. Jedna tema koja sve te situacije i likove medusobno povezuje je u prvom planu zaljubljenost Orlanda i Rinalda u Angelicu te Orlandovo ludilo u nastupu bijesa i ljubomore.U drugom planu nalazi se ljubav Rinaldove sestre, franacke ratnice Bradamante prema saracenskom vitezu i junaku Ruggieru, te borbe za Pariz i cijeli niz sporednih tema.

            FABULA:Podloga za razvitak fabule je imaginarna opsada Pariza oko koje Ariosto velicanstveno zapleo klupko dogadaja i zbivanja. Saraceni pod vodstvom africkog kralja Agramantea i spanjolskog kralja Marsilia u nastojanjima da osvoje Francusku opsjedaju Pariz. Na celu kršcanske vojske koja brani Pariz je franacki kralj Karlo Veliki. Njegova dva najsjajnija paladina (viteza) su Orlando i njegov rodak Rinaldo. Oni su obojica, kao i mnogi drugi vitezovi, zaljubljeni u kcerku velikog kitajskog kana Angelicu, koju je Orlando doveo s Istoka. Iako rodaci, Orlando i Rinaldo su veliki suparnici u borbi za Angelicu. Angelica je prije voljela Rinalda, ali nesreca je bila u tome što su oboje pili vodu iz magicnog izvora. Ona je pila vodu ljubavi, a on vodu omraze. Angelica je, povrijedena, kasnije pila vodu omraze, a Rinaldo vodu ljubavi. Tada zaljubljeni Rinaldo pocinje traziti Angelicu, koja mu, puna mrznje, stalno uzmice, kao i takoder zaljubljenom Orlandu. Videci kako njegovi najbolji vitezovi, a i mnoštvo drugih, obozavaju Angelicu, Karlo Veliki pokušava iskoristiti situaciju. Naime, odlucio je zadrzati Angelicu kao nagradu onom ratniku koji ubije više poganski Saracena, smatrajuci da ce Angelica kao nagrada dodatno stimulirati njegove vojnike. Medutim, Angelica, odbijajuci sve najslavnije vitezove na celu s Orlandom, uspijeva pobjeci i od tog trenutka pocinju brojne pustolovine za Orlanda i Rinalda, koji krecu u potragu za njom. Rinaldo, u bjesomucnoj potrazi potican velikom ljubavlju, dozivljava mnoge cudesne i fantasticne pustolovine. Videci da Angelica nije u Parizu zeli ju nastaviti traziti, ali Karlo Veliki mu nalozi da ode u Englesku i potrazi pomoc. U svom traganju ponovno dolazi do magicnog izvora i popivši vodu izlijeci se od ljubavi. Tako se rješavaju Rinaldove ljubavne brige i on je opet spreman pridruziti se ostalim vitezovima u velikim bitkama.

            Paralelno s tom radnjom pratimo ljubavnu pricu o Bradamanti, ratnici i Rinaldovoj sestri, te saracenskom vitezu Ruggieru. Bradamante je silno zaljubljena u Ruggiera, a ni on nije hladnokrvan. Bradamanti je bilo prorokovano da ce ona i Ruggiero postati rodonacelnici i utemeljitelji obitelji d,Este. Spletom okolnosti Ruggiero dozivljava brodolom, ali ga je na nekom otoku spasio kršcanski isposnik, koji ga je ujedno i preobratio na kršcanstvo. Nakon brojnih peripetija, zapleta i raspleta, Bradamante i Ruggiero svojom zenidbom ispunjavaju prorocanstvo.

            Za to vrijeme borbe za Pariz su sve zešce. Saracenski kralj Agramante podmece pozar u Parizu. Kada situacija izgleda bezizlazna i kada bi logicki bilo da Saraceni nadjacaju vojsku Karla Velikog, Ariosto pokazuje da su svi dogadaji plod njegove iluzije i poigravanja likovima i situacijama.Javlja se motiv cudesne kiše, koja uspijeva ugasiti pozar. U tom trenutku, ponovno se vraca Rinaldo i  pomaze Karlu Velikom da nadjaca pogane i sprijeci osvajanje grada.

            U pozadini tih dogadaja, Angelica, u svom bijegu pred zaljubljenim vitezovima, nailazi na ranjenog mladica, saracenskog pastira Medora. Angelica se zaljubi u Medora, cije je rane njegovala. Kasnije, simbolicnim urezivanjem svojih imena u koru drveta, njih dvoje se vjencaju.

            Vratimo se sada na Orlanda. U svojim lutanjima on naide na drvo u kojemu su bila urezana imena Angelice i Medora. Videci to Orlando pomahnita, izbezumljen od ljubomore. U svom ludovanju dozivio je mnoge pustolovine. Prvo juri za Angelicom u Španjolsku, prepliva Gibraltar i dospije u Afriku. Obdaren je neranjivošcu i tu Ariosto uvodi motiv Ahileja, drevnog grckog junaka, koji je poput Orlanda poludio, ali od boli za izgubljenim prijateljem. Obojica su pocinili zlodjela iz osobne osvete. Orlando je ipak, osim velikih zlodjela i ubijanja neduznih seljaka u cijim je licima vidi Medora, ucinio mnoga junaštva. Orlando je na rubu propasti izjedan ljubomorom. Nakon tri mjeseca ludovanja, pojavljuje se plemeniti engleski vitez Astolfo, cijom pojavom Ariosto dovodi do vrhunca svoju maštu i fantastiku. Astolfo na krilatom konju odleti na Mjesec i tamo pronade Orlandov razum zatvoren u boci. Zbog svoje fanaticne ljubavi, Orlando je izgubio razum, koji je odlutao na Mjesec. Time Ariosto zeli pokazati snagu i velicinu Orlandova ludila, u kojem je Mjesec motiv velike udaljenosti kao što je Orlando daleko od razumnog covjeka. Sada se Orlando, osloboden ljubavnih okova, moze vratiti u borbu.

            Astolfo prenosi borbu u Afriku, a Orlando ga prati i pridruzuje mu se u borbi. Natjeraju u bijeg Agramantea, koji kasnije pogiba. Ep se završava velikom bitkom za Pariz. Ona završava pobjedom kršcanske vojske Karla Velikog. Orlando i Rinaldo više ne luduju za Angelicom jer je ona s Medorom pobjegla na Istok.

            Tako bismo sazeto mogli prikazati zbivanja u ovom konstrukcijski vrlo slozenom, ali umjetnicki neprocjenjivom Arostovu djelu.

             

            ANALIZA GLAVNOG LIKA: Ariosto se koristi cijelom galerijom likova. Sve ih je prikazao vrlo plasticno i slikovito, no glavni lik Orlando potpuno je psihološki rašclanjen. Orlando je veliki i slavni vitez. Prikazan je kao covjek ogromne snage i energije. Orlando sebi prilagodava dogadaje, ponosan je, hrabar, a nadasve mudar, te potpuno gospodari svojim zivotom. No tada se pojavljuje Angelica. Orlando se zaljubi u nju, ali ona ga konstantno odbija, što smanjuje Orlandovo samopouzdanje. Prvi  put u zivotu zeli nešto što ne moze dobiti. Ali kada ugleda urezana imena Angelice i Medora to slomi njega i cijelu njegovu psihu. Naime, Orlandov ponos je povrijeden. On, veliki, sjajni i ponosit vitez, Angelici je manje vrijedan od priprostog pastira. Angelica mu se, iz njegove perspektive, narugala, a on je ocekivao uzvracenu ljubav. Taj dogadaj je srušio cijelu njegovu osobu, koja je izgradena na casti i uspjehu. Tu se javlja Astolfo i ukazuje mu na njegove pogreške (ubijanje neduznih ljudi). Orlando shvaca da nije bio u pravu i da ne moze kontrolirati tude osjecaje. Polako mu se vraca razum i prestaje tako tragicno prihvacati dogadaje koji su prethodili njegovu ludilu.

            JEZIK I STIL: Ariostov ep napisan je u strofama od osam stihova (oktave). Stih je pretezno dvanaesterac. U tom golemom djelu koje sadrzi preko pedeset tisuca stihova nailazimo na obilje stilskih figura i slikovitih motiva.

      Neka od stilskih izrazajnih sredstava su:

Aliteracija: "Agrican za to kralj je Tartarije"

Poredba: "Zeljezne gdje da košulje i ploce

                Izdrze udar ko po nakovnjima ? "

Personifikacija: "Tamo gdje šljem mu u val se uvali,

                          Niz vlazne prude silaziti stane."

 

Epiteti: ognjevito, kruta, radosno, strašan, suncani, zuti, zeleni, crveni, golo, lagan,

            gustoj, tamnoj

Anafora: "Rad tebe smrt je svakoj bojnoj slavi,

                Rad tebe cast za vojnika nesta,

                Rad tebe hrabrost i krepost ostavi"

Polisindeton: "Glave, i plecke, i ruke i noge,

                       I stazu probi, kada pobi mnoge"

Metafora: "O, Ipolite, loze plemenite

                  Erkola grano, uzore svjetlilo"

U strofama ima mnogo opkoracenja i prebacivanja:

                    "Pitajuc cesto za nju, Orland krenu          

                      Niz ravna polja il kroz šume luta;"

                     

                     "Viteške igre moj otac zakaza

                       U Baion, bit ce pred godinu dana:

                       Naše se zemlje dobri glas pokaza,"

Kontrast: "One ih svojim plaštima odjenu,

                 S pleca ih skinu, ganute dobrotom,"                      

  Pjesnicke slike:

                 olfaktivne: "Miris iz kose lijepe, njegovane,

                                   Iz brade momka il iz ruha djevice,"

                 taktilne: "S krme ih, s pramca il s boka udara

                                Nestalna vjetra sila promjenljiva."

                 vizualne: "Zauvijek netko potone u more,

                                   Izbaci vrtlog nad valove mnoge;

                                   Plivaju neki, tu se glave bore,

                                   Provire ruke ili gole noge."

 

                  auditivne: "Tu mnogi place, tu mnogi jauce,

                                   Zaziva pomoc carstva nebeskoga"

Glavni motivi:

             - motiv urezanih imena Angelice i Medora koji se time zele narugati Orlandu

             - brodolom kao motiv zivotne prekretnice za Ruggiera, koji se nakon toga preobratio na kršcanstvo

             - motiv Mjeseca kao metafora opsega Orlandova ludila

             - Angelica simbolizira Orlandovu neostvarenu zelju te postaje uzrok njegovog bijesa i patnji

            ZAKLJUCAK: Ne mogu reci da sam uzivao citajuci Bijesnog Orlanda. Zbog mnogih opkoracenja, prebacivanja i specificne konstrukcije recenica, u nekim mi je trenucima postajao potpuno dosadan i nerazumljiv. Djelo je vrlo teško za citanje pa sam na trenutke pomišljao da je Ariosto mogao umjesto epa napisati viteški roman. No, tada Ariostovo djelo ne bi imalo ovako veliku umjetnicku vrijednost. U stihovima najbolje dolazi do izrazaja Ariostovo umijece prikazivanja dogadaja, kombinacije razlicitih situacija i povezivanja likova. Na vrhunski nacin Ariosto i najvece fantazije (Astolfov odlazak na Mjesec), uspijeva prikazati kao normalnu pojavu.

            Posebno me se dojmilo cetrdeset i prvo pjevanje u kojem je opisan Ruggierov brodolom. Pjevanje je krcato pjesnickim slikama, a prikaz utapljanja i nemoci ljudi u odnosu na prirodu jednom je rjecju genijalan. Tada mi je postalo jasno zašto se Bijesni Orlando smatra vrhunskim knjizevnim ostvarenjem.

                                     

                                  

                                                        

 

 

16.01.2007.

BITKA KOD BISTRICE LESNE

 

Miroslav Krleža

 

Bitka kod Bistrice Lesne

 

Izdavac:

“Vijesnik”, Zagreb – 1990

 

Bilješka o piscu:

Miroslav  Krleža  rodio se  1893. u  Zagrebu, gdje je  završio  pučku  školu  i  nižu  gimnaziju. Polazio je  kadetsku  školu u  Pečuhu, a  zatim  poznatu  vojnu  akademiju Ludoviceum  u  Budimpešti, koju je  bijegom  napustio. Između  prvog  i  drugog  svjetskog  rata  pokretao je  i  uređivao  razne  časopise  ( “Plamen”, “Danas”, “ Književna republika”). Krleža  je  kao novelist bio  vezan za   prvi  svjetski rat i  malograđanski  rat. Zbirka  pripovijedaka  Hrvatski  bog mars  snažna  je slika   ratnog  bezumlja i  tragičnih  sudbina  ljudi. Osim ratne  novelistike  značajan  je  i ciklus  Krležinih drama  s  ratnom tematikom Vučijak, U logoru. Umro  je  krajem  1981. godine. Ostala  najveća  djela  su  mu  Na rubu pameti, Povratak  Filipa  Latinovicza , Zastave, Leda, U agoniji, Gospoda Glembajevi, Deset krvavih  godina i  drugo.

 

Bilješke tijekom citanja:

-na pocetku novele primjecujem težak nacin pisanja, dugacke i složene recenice koje mi je teško razumijeti

-opis nacina zivota rastuzuje me

-osjecam suosjecanje s “junacima”

-u pismima pred kraj novele vidim neku ironiju, vrlo su komicna

-osjecam veliko nezadovoljstvo i razocarenje jer nitko nije preživio

 

Doživljaj djela:

Djelo mi se nije narocito svidjelo. Teško je razumjeti ga, kratko je, a radnja otužna i skromna. Pisac opisuje jad i bijedu koju mi je teško razumijeti, opis je rijecit i bogat, ali pre realan i zahtjeva citatelja boljeg želuca.

 

Najlijepši ulomak:

Str. 29. – str. 30.

“Divizijski mrtvozornik Palcic…” “…pozdrav od Ljubice Jankic. ”

 

Tema djela:

Knjiga  Bitka kod  Bistrice  Lesne  opisuje  hrabrost i  jad slavnih  junaka koji su  poginuli u  toj bitci.

 

Ideja djela:

Bez obzira na poraz ili pobjedu, rat je iz perspektive vojnika uvijek tragican. Hrabrost se kadkada i ne isplati.

 

 

Kratak sadržaj:

Pisac djelo zapocinja posvetom. Posvecuje ga šestorici palih domobrana i njihovom deseniku.

Nastavlja opisom teškog života u to doba te opisom sudbina šestorice domobrana.

Vid Trdak, jedan od domobrana, ostao je bez žene te sam sa svoje dvoje djece. Pred odlazak u rat traži pomoc od vlade u vezi s djecom koju nema kome ostaviti, no, kao i mngi seljaci tog doba nalazi nerazumijevanje i odlazi potišten.

Loborec Štef bijaše ponižen od kraljevske vlasti koja ga nije željela ni saslušati. Takav odnos u seljaku budi gnijev, mržnju, ali i veliku nemoc opiranju vladi.

Još jedan od poginulih domobrana doživljava nepravdu. Nakon teška ranjavanja ponovo ga šalju na bojište oduzimajuci mu šest tjedana odmora.

U trenucima borbe domobrani neprestalno misle o ucinjenoj nepravdi.

Matija Križ je tragokomican lik o kojemu se sve saznaje iz dva pisma koja su njegova jedina ostavština, a u njima se ocrtava sav jad i siromaštvo zagorskih seljanki.

Novela završava opisom bitke kod Bistrice Lesne. To je najtragicniji dio u kojem se mješaju blato, suze i krv. Svi domobrani pogibaju u teškim mukama doživljavajuci grozote koje ni jedan covijek nebi trebao doživjeti.

 

Mjesto radnje:

Selo u Zagorju i Bistrica Lesna.

 

Vrijeme radnje:

Bilo  je  to  davne  914. za  vrijeme  vladavine  Franje  Josipa  Prvog  kada  je  bijednim  hrvatskim  selima  i  naseljima  vladalo feudalno  društvo.

 

 

 

 

 

16.01.2007.

BOŽANSTVENA KOMEDIJA

 

Dante Alighieri

Božanstvena komedija

 

Ponešto o piscu:

        Dante Aliaghieri rođen je 1265. u Firenzi, a umro je između 13. i 14. rujna 1321. u Ravenni. Već kao mlad pjesnik istakao se u novom “slatkom stilu” (dolce stil nouvo), ali vrhunac svog stvaralaštva je za sigurno postigao “Božanstvenom Komedijom”. Od drugih njegovih djela ističu se “Novi život” i “De vulgari eloquentia”.

 

Najosnovnije crte fabule:

        Dante se na polovici života nađe u šumi. Dugo luta šumom i izađe iz nje, te dođe do nekog brijega. Krene prema vrhu, ali mu put zapriječe gepard, lav i vučica. On krene natrag, ali dođe Vergilije i povede ga za sobom. Vergilije mu objasni da ga je poslala Beatrice, lik iz Danteovog romana Vita nuova. Vergilije vodi Dantea kroz pakao i čistilište u raj. Pakao je Dante opisao kao devet krugova. U svakom krugu nalaze se duše griješnika, a raspoređeni su po težini grijeha - što su grijesi teži to su krugovi niži i uži.

 

         Prvi Krug

U prvom krugu - Limbu nalaze se duše nekrštenih. Njihove duše se ne muče i jedina muka im je neispunjiva želja da vide Boga. Tu se nalaze djeca i antičke ličnosti koje su se rodile prije stvaranja kršćanstva; Homer, Ovidije, Vergilije...

 

        Drugi krug

U drugom krugu nalaze se duše ljubavnika, kojima vitla paklena oluja. Čuva ga Minos, a on ujedno i razvrstava teže griješnike. U ovom krugu Dante razgovara s Franceskom i Paolom, ljubavnicima iz Ravenne.

 

        Treći krug

U trećem krugu muče se duše proždrljivaca. Njihove muke su da ih, polijegale po blatu, šiba kiša i snijeg dok ih Kerber, mitski čuvar Hada, rasčetvoruje.

 

         Četvrti krug

U Četvrtom krugu su duše raspinika i škrtaca. Oni prsima guraju teške terete, a čuva ih Pluton.

 

         Peti krug

Peti krug je krug duša srditih i žestokih, koji su zagnjureni pri vrhu, a ljeni se dave pri dnu. Čuva ih Flegija.

 

        Šesti krug

To je krug krivovjeraca koji su zakopani u vatrenim grobovima. Ovdje Dante priča s Farinatom i Cavalcantiem.

 

        Sedmi krug

Sedmi krug je podjeljen na tri pojasa. U prvom pojasu se nalaze nasilnici na bližnjega, a čuvaju ih kentauri, koji ih dok su uronjeni u Flagetont, rijeku od vruće krvi, gađaju strelicama. U drugom pojasu nalaze se samoubojice, koji su pretvorene u otrovno granje, te rasipnike, koji gonjeni Harpijama trče kroz šume samoubojica. U trećem krugu se na užarenom pijesku nalaze nasilnici protiv Boga, leže nepokretni nauzak, protiv prirode, moraju trčati i protiv rada, moraju sjediti. Ovdje Dante sreće Brunetta Latinija, protivnika prirode, njegovog učitelja i uglednog književnika, te mu on proriče da će biti prognan iz Firence.

 

        Osmi krug

Metabolge ili zle jaruge, kako se još zove osmi krug pakla, sadržavaju deset rovova. U prvom rovu su zavodnici žena (njih bičuju đavoli), u drugom laskavci (zaronjeni u ljudsku nečist. U trećem rovi su simonisti - ljudi koji su prodavali ili kupovali crkvene časti, naglavce zabodeni u šuplju stijenu. Tamo Dante sreće Papu Nikolu III. U četvrtom krugu se nalaze vračevi i lažni proroci, koji hodaju unatrag, glave okrenute naopaku. U petom krugu su podmitljivci i varalice, zagnjureni u vrelu smolu, a čuvaju ih vrazi. U šestom krugu su licemjeri, prisiljeni da hodaju pod debelim pozlaćenim kabanicama. U sedmom rovu su lupeži koji trče progonjeni od otrovnih zmija. U osmom krugu se himbeni savjetnici, a među njima Dante sreće Odiseja, koji mu opisuje svoje zadnje putovanje. U devetom rovu su sijači nesloge, koje vrag ranjava mačem, a u desetom rovu su krivotvoritelji, kažnjeni strašnim bolestima.

 

        Deveti krug

U deveti krug Dantea i Vergilija prenese div Antej. Taj krug je podjeljen na četri zone; Kain - zona izdajica rođaka, Antenori - zona izdajica domovine ili stranke, Tolomeja - zona izdajica gostiju, Guidecca - zona izdajica svojih dobročinitelja.

U središtu Kocita, ujedno i središtu zemlje, nalazi se gorostasni Lucifer, koji je do pola zaronjen u led. Ima tri glave, a ispod svake po par ogromnih krila kojima stvara hladan vjetar. U ustima su mu Juda, Brut i Kasije.

 

Vergilije se s Danteom uspinje uz Luciferove noge do južnog pola i stiže do južnog pola, gdje se po Danteovoj viziji nalazi čistilište u obliku brda.

 

Tema djela:

        Tema je Danteova vizija trodnevnog putovanja kroz zagrobni život, tj. kroz pakao, čistilište i raj.  

 

Simbolike:

Dante - simbol grešnog čovjeka

Vergilije - simbol mudrosti i razuma

Beatrice - simbol božanske milosti i objave

mračna šuma - simbol grešnog života

 

Struktura:

        Božanstvena komedija se sastoji od tri dijela koji simboliziraju sveto Trojstvo. Svako dio se sastoji od 33 pjevanja, a “Pakao” ima jedno uvodno poglavlje tako da je ukupno sto pjevanja.

        Strofe su sastavljene od po tri jedanesterca, od kojih se prvi rimuje s trećim, a drugi s prvim iz sljedeće strofe.

 

 

Karakterizacija likova:

        Francesca je griješnica iz poravednih razloga, a njena duša je bez ikakve sumnje čišća od mnogih koje stižu u raj. Njezina želja da moli s Paolom za Dantea samo dokazuje njenui dobrotu i nepripadnost paklu.

        Farinata je u neku ruku proglašen krivovjercem iz zlobe. Njegovi protivnici su u stvari pravi krivci koji bi trebali trpjeti u paklu. Farinata je plemenit, i iako je protiv Dantea po političkom uvjerenju, on ga moli da razgovara s njim.

        Pierre delle Vigne (trnovito stablo) je još jedan od ljudi koji nisu zaslužili pakao. Njegovo samoubojstvo nije u stvari njegova krivnja, već krivnja njegove okoline. U suštini je on dobar čovjek, koji se našao na krivom mjestu u krivo vrijeme.

        Papa Nikola III je, za razliku od prošla tri griješnika, osoba koja je u potpunosti zaslužila pakao. Njegovi grijesi se ne mogu opravdati ničim osim pohlepom.

        Odisej je još jedan griješnik, čija djela ovise o kutu gledanja. Općenito je on lukavštinom uništio Troju, ali ako se cijela stvar pogleda iz ugla Grka, napravio je veliko i hrabro junačko djelo.

        Alberigo del Manfredi je okrutan čovjek, koji je bio u stanju ubiti rođaka, samo zbog osvete. Njegovo djelo nije bilo opravdano i zato je zaslužio da ode u pakao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Mišljenje o djelu:

        Djelo je tajanstveno i mistično. U njemu se vide tragovi prethodnika i ljudi ondašnjeg vremena. Vrlo je naporno za čitanje, jer zahtjeva iznimnu koncentraciju i visok nivo opće kulture. Usprkos svemu tome nisam siguran da bi ovo djelo mogao proglasiti interesantnim. Sama ideja prolaska kroz čovjeku nedostupna mjesta je vrlo uzbudljiva, ali kompliciran stil je ipak učinio svoje i učinio ovo djelo nedostupno većini čitatelja. 

 

 

16.01.2007.

BRANKA

 

August Šenoa

Branka

 

Bilješka o piscu

August Šenoa rođen je 1838. god. Bio je glavni stvaralački pokretački duh svim i kulturnim zbivanjima znao je dati svoj pečat. Potjecao je iz zagrebačke građanske obitelji. Roditelji njegovi bili su stranci, u kući se govorilo njemački pa i sam Šenoa sve negdje do četrnaeste godine jedva da je znao pokoju hrvatsku riječ. Bio je duh svoga vremena, bio je učitelj, novator i reformator. Bio je preporoditelj kazališta, dramaturg i kazališni kritičar. Šenoa je bio glavni urednik lista “Vijenac” i gotovo sve što se stvaralo polazilo je od njegove ruke. Napisao je “Zlatarovo zlato”, koji je u biti prvi hvatski roman. Povrh toga on je udario temelje modernoj hrvatskoj prozi. August Šenoa je najviše truda uložio u pisanje povijesnih romana i tu je dao svoja najopsežnija djela: “Zlatarovo zlato”, “Seljačka buna”, “Diogenes”, “Kletva”. ”Branka” je posljednje Šenoino djelo. Pisao ga je već teško bolestan i završio ge tri mjeseca prije smrti. Umro je 13. prosinca 1881.

 

Fabula

 

Uvod

 

Upoznajemo se s djevojkom Brankom i njenim životom. Upoznajemo se i s njezinom prijateljicom Herminom kojoj će Branka u daljnjem tijeku knjige slati pisma. Saznajemo da je Hermina položila ispit za učiteljicu. Branka je vrlo pametna i spretna, zna svirati klavir, lijepo crta, izvrsno veze, zna govoriti francuski.

 

Zaplet

 

Branka želi postati učiteljicom i to na selu ili u nekom nevelikom mjestu. Hermina joj govori da je to robovanje, ali Branka je čvrsta u svojoj odluci. Ona želi raditi za opće dobro naroda. Brankin otac je poginuo u građanskom ratu u Americi. . Branka se sprema za odlazak na svoje radno mjesto u Jalševo i jednog dana odlazi vlakom. Ona dolazi u selo tamo se upoznaje sa osobama u školi. Škola je stara i u ruševnom je stanju. Branka je odlična učiteljica i svi mještani su toga svjesni, no neki zli ljudi pišu članke po novinama kako ona nije dobra učiteljica.

 

Vrhunac     

 

Branka dobro uči svoju djecu i to pokazuje pred svima na ispitu. Dobiva ponudu da se vrati u Zagreb i da tamo bude učiteljica, ali ona je zavoljela ovo mjesto, njegove žitelje i na kraju svu tu djecu stoga ne želi otići. Ona piše mnogobrojna pisma Hermini. Priča o svom živou u tom mjestašcu.

 

 

Rasplet

 

Župnik objašnjava Branki zašto se mora udati za grofa belizara. Ona isprva ne priznaje to njegovo mišljenje, ali ipak shvaća da župnik ima pravo. Branka se udaje za grofa Belizara.

 

 

 

Bilješke u tijeku čitanja

 

 

-Branka je vrlo lijepa, marljiva, vrlo pametna djevojka i to mi se sviđa

-stalno je pisala pisma Hermini i obavještavala ju o napretku njenog života

-lijepo je to što su žitelji dobro primili Branku

-sviđa mi se što se Branka udala za grofa Belizara

-ne sviđa mi se to što u knjizi ima puno starih riječi pa se treba potruditi da bi se razumjela knjiga

 

 

Mjesto radnje

 

 

Na početku knjige se spominje Okić. Radnja se prvo odvija u gradu, a onda postepeno prelazi na selo, tj. Jakševo. Branka je živjela u Vlaškoj ulici, kod crkve sv. Petra, sjedila je kod prozora i marljivo vezla. Branka je morala tražiti posao izvan Zagreba, jer u njemu više mjesta nije bilo. Brankina majka je umrla i bila je pokopana na Petrovom groblju; na humku se dizao drveni križić, na kojem je visio uveli vijenac, pokriven snijegom. Do Jakševa se morala voziti i kočijom jer je vlak bio predaleko od mjesta. Vozili su se kroz visoke planine. Put kojim su išli bio je uzak i opasan. Jalševačke ulice bile su popločane kamenjem. Trg je bio mali, sred kojeg stajaše zdenac među dva jablana. Škola je bila u ruševnom stanju. Stupići trijema stranom su nagnjili, stranom od crvi rastočeni, pa ti se mogu svaki čas srušiti na glavu. Brankina soba u kući uopće zapravo nije ličila na sobu; pusta, prazna komora. Vapno po stijenama bilo požutjelo, naokolo po tavanicama visila paučina, pod blatan, a peć na više mjesta probušena. Soba je imala samo jedan-za sada razbijen-prozor. Grof Belizar je imao kuću u Beču. Branka je često svoje učenike vodila na osamljeno mjesto u šumi i tamo ih podučavala. Tamo su se djeca mogli napiti izvorske vode.

 

 

 

 

 

 

 

 

Vrijeme radnje

 

 

Bila je jesen. Branka je Hermini uzastopno slala pisma. Baka cijelu noć nije spavala zbog brige nad unukom. Kad je Branka odlazila u svijet već je bila zima i bilo je studeno. Branka je nekoliko puta razgovarala sa župnikom i on joj je savjetovao što da radi i kako da se ponaša. Opet je došla jesen, najljepše doba godine u Hrvatskoj. Radnja knjige se odvijala u 19. st. u doba Bachovog apsolutizma. To možemo zaključiti po tome što je Šenoa živio u to doba.

 

Likovi

 

Branka

Imala je oko sedamnaest godina. Bila je tipično gradsko dijete, glatke crne kose, i osobito sjajnih vrlo pametnih očiju. Željela je postati učiteljica. majka joj je umrla. Često je sjedila pred prozorom i marljivo vezla. Nije mogla dobiti mjesto učiteljice u Zagrebu pa je pošla u Jalševo. Uzastopce je pisala pisma Hermini. Njena je soba u školi igledala na svinjac, a ne na sobu učiteljice. Svoje učenike je vodila na osamljeno mjesto u šumi i tamo ih je podučavala raznim stvarima. Voljela je svoju djecu. Puno je razgovarala sa župnikom. Na kraju svega se udala za grofa Belizara.

 

Hermina

Ona je bila Brankina prijateljica. Položila je ispit za učiteljicu, ali to nije bilo iz ljubavi prema zvanju nego zbog prisile za razliku od Branke koja je to radila iz ljubavi. Često je od Branke dobivala pisma u kojima je Branka opisivala svoju okolicu svoj način života. Ohrabljivala je Branku sa svojim pismima.

 

Tema

 

Brankin život i odlazak u Jalševo. Tamo je bila učiteljica i tom je zvanju posvetila život.

 

Stil

 

Ovo je roman. Pošto je davno pisan ima puno arhaizama i starih, nepoznatih riječi.

 

 

 

 

Osnovna misao pisca

 

Ovo je roman. Govori o životu jedne mlade zagrepčanke koja želi postati učiteljica. Ona je vrlo inteligentna i to joj uspjeva. Problem je u tome što u Zagrebu više nema mjesta. Ona mora ići u Jalševo, jedno malo selo. Oprašta se od svoje umrle majke i odlazi. Tamo doživljava razne neugodne stvari. Djeca su ju zavolila, a i ona je njih. Branka također ima prijateljicu Hreminu kojoj stalno piše pisma i objašnjava joj što se s njom događa. Vrlo je spretna i jako dobro uči djecu. To je i dokazala na ispitu pokazavši što sve djeca znaju. Ona je djecu odvodila na osamljena mjesta u šumi i tamo ih je podučavala. Problem je u tome što se neki s tim ne slažu i pišu po novinama razne za Branku ponizne stvari. Branka se ipak ishrvala sa svim poteškoćama i pridobila povjerenje mještana. Puno se savjetovala kod župnika. Župnik joj je rekao da se uda za grofa Belizara no ona u početku to njegovo mišljenje nije poštivala, no ipak na kraju je popustila i udala se za grofa Belizara.

 

16.01.2007.

BREZA

 

Slavko Kolar

 

Breza

 

Izdavac:

Znanje, Zagreb 1966

 

Bilješka o piscu:

U ličnosti Slavka Kolara nova i suvremena hrvatska književnost dobila je prvog autentičnog i izvornog humorista.

Slavko Kolar rodio se 1891. . u Palešniku, pokraj Garešnice, a djetinjstvom je vezan za taj kraj kao i zavičaj svoje majke (Moslavina). Najpoznatija književna djela su mu dvije antologijske knjigepripovjedaka “Ili jesmo - Ili nismo” (1933) i “Mi smo za pravicu” (1936). Vrijedi spomenuti da su u tim knjigama i antologijske Kolarove pripovjetke i to: “Svoga tijela gospodar”, “Breza”, “Kriza”, “Mi smo za pravicu” i dr.

Slavko Kolar je umro 1963. g. u Zagrebu.

 

Bilješke tijekom citanja:

-opis nacina zivota ljudi rastuzio me

-ljuti me nepravda ucinjena Janici

-drago mi je sto je Marko na kraju shvatio svoju nesrecu

 

Doživljaj djela:

Ovo djelo mi se nije svidjelo. Tužno je i u meni budi ljutnju.

 

Tema djela:

Težak život i smrt mlade žene Janice.

 

Ideja djela:

Ako je netko koga volimo neizlječivo bolestan, treba mu posvetiti malo više pažnje kako poslije ne bi osijećali krivicu ako nam voljena osoba umre.

 

Kratak sadržaj:

Uvod i početak :

U prvom dijelu priče upoznajemo Janicu i njenog muža te ostale stanovnike sela, saznajemo da je Janica rodila dijete. Marko Labudan je zaokupljen svime, samo ne svojom ženom. Također saznajemo podosta o svakodnevici njihovog života.

 

Zaplet :

Kata i Mika Labudan, Janičini svekrva i svekar, tjeraju Janicu na rad neposredno nakon poroda. Uz teške poslove, njeno krhko zdravlje vremenom se sve više pogoršava dok na kraju nije više mogla iz kreveta. Nažalost, i dijete je umrlo. Marka se to nije odviše ticalo, jer je bio zaokupljen sastavljanjem nekakve patentne klopke. Želio je zadiviti svog šefa, gospodina nadšumara.

Vrhunac :

Cijelo je selo shvatilo kako Janici nema pomoći i pribojavali su se onog najgoreg. Iako su je sažaljevali, njena tragedija je većini bila samo teret. Marko i dalje nije obraćao mnogo pozornosti na nju. Na kraju je sirota Janica umrla.

 

Rasplet :

Janicu su pokopali, a već nakon 8 dana Marko je otišao na svadbu sina Tome Žugečića. Tamo se posvađao i potukao sa suseljanima te je uvrijeđen otišao svojoj kući. Tik pred svojim domom ugledao je Janičin lik. Zapravo, on je onako mamuran ugledao brezu koja ga je neodoljivo podsjećala na pokojnu ženu. U prvi mah ju je htio posjeći, ali mu savjest nije dopustila da na taj način iskali svoj bijes. Njegova pokojna Janica tek je tada potakla Marka na razmišljanje o tome što je učinio i izgubio.

 

Mjesto radnje:

Hrvatsko Zagorje

 

Vrijeme radnje:

Nepoznato

 

Likovi:

Marko Labudan je čovjek za kojeg bi se moglo reći da je bezdušan, ograničen i misli samo na sebe i vlastitu korist. Njegova se bezdušnost pokazuje u površnom i nezainteresiranom odnosu prema njegovoj ženi koja ga je istinski voljela. On se  njome oženio samo da bi podigao svoj ugled kod onih koji su Janicu doživljavali kao izuzetnu osobu.

“Neki šumar, to jest sam gospodin nadšumar, Markov šef i bog bogova, kad je vidio Janicu još kao djevojku, sav se oduševio.

- To je cura! –Rekao je on. – Vidiš li kako je tanana, pa visoka, pa fina, kao breza! Upravo kao breza! Gotovo bih rekao; otmjena pojava!…”, citat, str. 161

“Bio je Marko čovjek služben, pa tako je valjda došlo te je izabrao baš Janicu za ženu. Da ugodi g. nadšumaru i da se pogizda pred drugom gospodom!”, citat, str. 162

Njegova primitivnost i ograničenost u razmišljanju prikazana je kroz njegovo ulizivanje i nametanje bogatijima u selu i onima koji uživaju ugled u toj seoskoj sredini. Međutim, puno toga je uvjetovano njegovim odgojem, načinom života u kojem živi i time što je zapravo nemoćan i nesposoban da tu nešto promijeni. Tek ga smrt njegove Janice na kraju podsjeti koje su to istinske vrijednosti koje čovjek ima u životu.

“Lijepo ti je biti bolestan dva – tri dana, onako ko od šale, ali ležati četiri – pet tjedana na tvrdom krevetu, u neprestanoj i nepodnošljivoj žari, tako da se čovjeku pamet muti, kad utroba hoće od grčeva i boli da se iskida i izgori, e to je muka velika, jad golem! Pogotovu kad Marko kao da svega toga ne vidi. ”, citat, str. 162

“Njegov sin Marko stajao je u suši, duboko zamišljen, mučeći se sastavljanjem nove klopke za hvatanje tvoraca. Bio je to “patent”, kojim je mislio iznenaditi gospodina nadšumara, a možda steći i mnogo para.

Marko nije pačao u domaće poslove, pa se tako nije izjavio niti da dovezu daske za lijes niti protiv toga. Njemu je bilo svejedno. ”, citat, str. 163

Breza ostaje kao vječna uspomena na njegovu Janicu koju nije dovoljno cijenio i koja će ga navesti da se pokaje.

Janica se svojim izgledom razlikuje od ostalih djevojaka u selu "kao breza od bukvi". Za razliku od njih je visoka, vitka, nježna. . . Mlada se udala za Marka, ali kad je spala u bolesničku postelju i najviše ga je trebala, nije ga bilo. Na kraju je i  umrla. To se možda ne bi dogodilo da je živjela u nekoj gradskoj sredini gdje bi njenu ljepotu znali cijeniti.

 
OSOBINE                                   CITATI

tanka                                        "Tanka je ona

slabašna                            i slabašna.

visoka                                       Ali visoka

strojna                                      i strojna. "

ritmičan hod                           ". . . u njezinu hodu ima nešto ritma

elegantan hod                           možda čak i elegancije. "

plave oči                            "Oči su joj plave,

oči plavlje od neba                     plavlje od jasnoga neba,

kosa crvenkasta                 a za kosu rekoše neki da je crvenkasta,

ili zlatna                            a neki da je zlatna

ili pozlaćena                          ili pozlaćena

okruglo lišce                          Izvrsno je pristajala onom      okruglom,

bijelo lišce                         bijelom lišcu

nasmijane usnice                       i onim nasmijanim,

male usnice                               malim usnicama. "

tanana                                      "Vidiš li kako je tanana,

fina                                   fina,

kao breza                          kao breza.

otmjena                            Gotovo bih rekao: otmjena pojava!"

sretna                                       od silne sreće

ponosna                            i ponosa zadrhtala. . . "

mlada                                       ". . . poželjela je to i Janica, mlada snašica. . . "

oči prepune velike žalosti               ". . . oči su joj bile prepune velike žalosti. "

mokra                                       "Janica bi se vraćala va mokra,

prozebla                            prozebla,

prokisla do kosti                 prokisla do kosti,

plava kao šljiva                        a plava kao šljiva"

lijepi zubići                                ". . . stali sve jače cvokotati oni lijepi,

sitni zubići                         sitni zubići. "

oslabila                                     "Oslabila toliko, te već nije mogla. . . "

snebiva se od čuda                     ". . . one sa od čuda snebila,

želi ozdraviti                            ". . . u njoj je rasla silna, upravo divlja čežnja

                                        za ozdravljenjem"

zaklopljene oči                            "Ležala je sa zaklopljenim očima,

tužan pogled                               ". . . neku od njih pogledala bi tužno. . . "

nemoćna                            "Ležala je nemoćno,

kratko diše                         disala je kratko

teško diše                          i teško. . . "

leži bez riječi                         ". . . samo je Janica ležala bez riječi. . . "

nije joj do razgovora                  "Janici zadnjih dana nije bilo do razgovora

nije joj do utjehe                       ni do utjehe"

propala u bolesti                      "Začudio se koliko je u bolesti propala. "

 

 

 

 

 

 

 

16.01.2007.

BUDI SVOJ

 

Vinko Brešić

Budi Svoj

 

 

Priređivač

Vinko Brešić je rođen 1952. godine, profesor je hrvatske književnosti na zagrebačkome filozofskom fakultetu, autor književnopovijesnih studija i eseja, članaka, recenzija i kritika te nekoliko knjiga (Dobriša Cesarić, 1984; časopisi Milana Marjanovića, 1990; Dragi naš Šenoa, 1992; Autobiographies by Croatian Writers, 1993; Novija hrvatska književnost, 1994.). Uz više izdanja djela hrvatskih pisaca sastavio je također antologiju hrvatskoga putopisa (Hrvatski putopisi, 1996.) i suvremenoga pjesništva o Zagrebu (Zabreg, 1996.).

 

Sadržaj

Ova zbirka pjesama govori o hrvatskom narodnom preporodu. Priređivač Vinko Brešić je od mnogobrojnih pjesnika XIX. stoljeća izabrao one tekstove koji najviše nadahnjuju i bude nadu. Ti pisci, pjesnici su bili nositelji hrvatskog narodnog preporoda. Njihovi tekstovi nadahnjuju hrvatski narod da se bore za svoju nacionalnost, domovinu i jezik.

 

Devetnaesto je stoljeće jedno od bremenitijih u hrvatskoj povijesti. Ispunjavaju ga mnogi značajni događaji koji su bili presudni za nacionalni opstanak i mnogi značajni ljudi koji su u njima sudjelovali. Središnje mjesto pripada razdoblju tridesetih i četrdesetih godina poznatome pod imenom ilirski pokret; ilirski je pokret bio samo središnji, aktivni dio jednoga znatno širega i dugotrajnijeg procesa nazvanoga hrvatskim narodnim preporodom.

 

 

16.01.2007.

BUKA I BIJES

 

William Faulkner

 

BUKA I BIJES

 

 

O PISCU:

 

Wiljem Fokner (1897. -1962. ), američki pripovjedač I romansijer, dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1950. g. U književnosti se javio s pjesmama pod nazivom “Mramorni faun” (1924. g. ). Najbolji romani su: “Krik I bijes”, “Vojnikova plaća”, “Komarci”, “Sartoris”, “Utočište”, “Dok ležah umirući”, “Svijetlost u augustu”, “Absalome, Absalome”, “Idi, Mojsije”, “Uljez u prašinu”, “Rekvijem za redovnicu”, “Gospodske kuće”, kao I trilogija “Seoce”, “Grad” I “Palača”. Pored romana, Fokner je napisao I nekoliko novela I pripovjesti: “Svi piloti mrtvi”, te “Smrtna trka”.

 

KARAKTERISTIKE “NOVOG” ROMANA:

 

Karakteristike “novih” romana ili “moderne” književnosti izlaze iz klasićnih okvira književnosti 18-og stoljeća. U modernoj književnosti radnja kao I da ne postoji, što je za mnoge čitaoce bilo nerazumnoi teško za shvatiti. Mnogo više pažnje se posvećuje psihičkom stanju čovjeka, razmišljanju I osjećanjima, što se u suštini mnogo razlikuje od klasične književnosti, ali to nikako ne umanjuje književnu vrijednost modernog romana. U romanu moderne književnosti, mnogo više pažnje posvećuje se svijesti ili podsvijesti, da bi se najbolje otkrilo psihičko stanje jednog ili više karaktera.

 

OSOBINE FOKNEROVOG STVARALAŠTVA:

 

Svi Foknerovi romani sadrže, do kraja, nepovezane konce I nerazriješene ljudske odnose. Fokner je u svakoj knjizi stvarao jedan poseban imaginarni svijet, koji je nešto drukčiji od prethodnih I budućeh. On nastoji da književno izrazi tamu ljudske podsvijesti, što predstavlja pokušaj izražavanja psihičkih procesa I pojava, te titranje uspomena, slika, neostvarenih težnji, misli I osjećanja izvan racionalnog plana ljudske svijesti. Prihvatajući za književnu orijentaciju praćenje “toka svijesti” ili ljudska stanja podsvijesti, fokner pažljivo posmatra čovjeka I nastoji da otkrije najbitnije u njemu u trenutku radnje, kao I u njegovoj prošlosti. Gradić Jefferson, mjesto gdje se odigrava većina njegovih romana, odražava sve raspetosti Juga, prouzrokovane odvojenošću ljudi aparthejdom, koja upražnjavaju njeni stanovnici I bijeli I crni. Tu podjeljenost, ne treba shvatiti kruto ili doslovno. Kod foknera postoji čitav niz maglovitosti I dvosmislenosti, jer I jedna I druga rasa sadrže u sebi nizove slojeva ili potklasa, koje imaju posebne međusobne odnose. Društveni položaj ličnosti u Foknerovim romanima je krajnje iznijansiran, kakav je historijski I bio na Jugu, vrlo daleko od onog uobičajenog shematiziranog viđenja svih bijelaca kao bogatih plantažera, a crnaca kao najamnih radnika.

 

Roman “Krik I bijes”, nije posebno potimističan, bez obzira na dvosmislenost završnog dijela, u kome iracionalnos pobjeđuje logiku. Roman je slika intelektualno, moralno, emocionano I fizičko rasulo svijeta na prekretnici, oslobođenog ne samo većine bivših čvrstih tačaka, nego I sposobnosti za ljubav. Roman je ustvari metaforična slika cijelog svijeta na kraju treće decenije 20. Stoljeća. Roman “Krik I bijes”, prikazuje priču sa četiri različite prspektive raspadanja jedne južnjačke porodice. Američki Jug I gradić Jefferson, za Foknera nisu neke realističke slike, nego simboličko sredstvo u izražavanju sopstvenog viđenja svijeta, složenog mozaičnog portreta modernog čovjeka, njegovih otuđenja, padova, ali I istrajanog trpljenja, savladavanja naizgled nesavladivih prepreka. “Krik I bijes” jeste modernistički roman, jer nije tehnički proziran, I zato što upotrebljava stilske postupke koji slijede svoje komplicirane zakone, kojima se treba prilagoditi. “Krik I bijes” čine dvije stvari:

   -poigravanje sa sviješću Benjija, Quentina I Jasona, te

   -pričanje I prepričavanje jedne određene priče sa redoslijedom događaja koji vodi kroz 30. g. povijesti Compsonovih.

 

TOK DOGAĐAJA:

 

Roman “krik I bijes”, ispričan je u četiri dijela:

-                 Bakitina smrt

-                 Caddyna veza sa Daltonom Amesom

-                 Njezina udaja za Herberta Heada

-                 Rođenje vanbraćnog djeteta

-                 Poništenje braka

-                 Quentinovo samoubistvo

-                 Smrt oca

-                 Bijeg Quentin sa Jasonovim novcem

-                 Jasonov uzaludni pokušaj da je pronađe  

 

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:

 

Svi likovi u ovom romanu žive u jednom vrlo teškom vremenu. Svi oni su odrasli bez ljubavi, pažnje I razumijevanja, koje je praćeno jednim unutrašnjim rasulom. Počevši od majke, nesposobne da pruži svojoj djeci ljubav, zbogsvojih kompleksa koji proizilaze iz vremena u kojem je I ona odrasla, I koja želi biti dama, ali drži samo do forme. Zatim, neurotičan I romantičan, Quentin, koji odlazi na Hardvard da bi udovoljio želji svoje majke. On ima kodeks časti, ali ga svodi na pitanje sestrinog djevičanstva. Topla I divna Caddy, nezdrave senzualnosti, još kao tinejđer ostaje trudna, zbog čega se ubrzo udaje za za muškarca, koji je nakon saznanja da dijete nije njegovo izbacuje iz kuće. Dalje se susrećemo sa srednjim bratom Jasonom, koji je u ovoj knjizi foknerova najružnija ličnost. Opisan je kao čovjek koji voli samo sebe; čovjeka koji je predstavljen kao ženomrzac, koji takođe, čitavo vrijeme pati zbog ponašanja svoje sestre, I želi bar malo neke ljubavi od nje. Ali, ustvari on želi da se domogne položaja u banci. Međutim, neuspjevši da ostvari svoju ambiciju, on se sveti I sestri I njezinoj kćerki. Quentin je druga izgubljena žena u romanu, koja takođe ponavlja greške svoje majke, I koja je već samim svojim rođenjem bila osuđena na propast. Najmlađi sin, Benji, gluhonijemi idiot, star je 33. g. , ali sa duhovnim uzrastom trogodišnjeg djeteta. On nije svjestan vremena kao toka, nego ga doživljava kao cjelinu, u kojoj se različiti vremenski planovi miješaju I poklapaju. Tu je takođe još I Dilsey, junakinja romana I jedini vezni element obitelji Compson; predstavljena kao jedini pozitivni Foknerov lik. S obzirom na nesposobnost majke da se brine za svoju djecu, tu ulogu preuzima Dilsey. Uprkos sve njene brige, ljudske topline, vrednoće I vještine, Dilsey je svjesna da je raspad obitelji neizbježan. Ona je takođe I jedina Foknerova ličnost u ovom romanu koja nema problema sa vremenom.

Ni jedna od ovih ličnosti u romanu nema izgrađen kompletan I samostalan karakter, I svaka od njih ima svoje nedostatke.

 

 

 

16.01.2007.

CID

 

Pierre Corneille

 

Cid

 

Sadrzaj:

Himena,kci grofa Gormaza,ludo je zaljubljena u don Rodriga,sina don Diega.U njega je zaljubljena i dona Uraka,kastiljska infantkinja.Don Diego i grof se posvadjaju,te grof don Diega udari.Posto je star don Diego se ne moze odbraniti te poziva u pomoc svoga sina Rodriga.Rodrigo je zaljubljen u Himenu, ali mu je cast vaznija i od ljubavi i zbog casti i uvrede nanesene ocu ubija grofa Gormaza. Nakon toga Himena kod

kastilskog kralja Fernanda trazi kaznu za Rodriga iako je zaljubljena u njega. Don Diego salje Rodriga u boj protiv Maura da bi ga bar na kratko udaljio s dvora.Rodrigo je postavljen za vodju u tom boju. On sa svojom vojskom unistava Maure i slavno se vraca na dvor. Kralj ga hvali te ga stavlja pod svoje okrilje. Himena i dalje uporna u svojoj zelji da

osveti oca iziskuje od kralja da pusti Rodriga u dvoboj,a ona ce pobjedniku biti zena.Kralj je primoran prihvatiti te daje Himeni pravo da izabere covjeka koji ce braniti njenu cast.Himeni se odmah ponudi don Sancho kao covjek koji ce stati pred Rodriga da obrani njenu cast i Himena prihvaca don Sanchovu ponudu,koji je zaljubljen u Himenu. Mladici se susreucu u dvoristu dvora i Rodrigo pobijedi don Sancha. Himeni kazu da je Rodrigo mrtav te ona padne u nesvijest i time dokaze da je zaljubljena u Rodriga.Kralj na kraju kaze da je sramota s Himenina imena sprana te da se ona  Rodrigo mogu vjencati.

                         

Likovi u drami su:   DON FERNANDO,prvi kastilski kralj

                    DONA URAKA,kastilska infantkinja

                             DON DIEGO,don Rodrigov otac

                             DON GOMEZ,grof Gormaz,Himenin otac

                             DON RODRIGO,Himenin dragi

                             DON SANCHO,zaljubljen u Himenu

                             DON ARIJA,kastilski plemic

                             DON ALONSO,kastilski plemic

                             HIMENA,don Gomezova kci

                             LEONORA,infantkinjina odgojiteljica

                             ELVIRA,Himenina odgojiteljica

                             PAZ,infantkinjin

Radnja drame Cid odvija se u Sevilji.Drama ima 5 cinova.Naslov originala je Le Cid.Rijec Cid na Maurskom

,prema Corneilleu znaci gospodar.

 

 

 

 

 

 

O piscu:

       Pierre Corneille rodjen je u Rouenu 1606.godine gdje ce I umrijeti docekavsi starost,

zaboravljen i jadan.Francuski dramski pisac.Odgojen kod isusovaca;kao odvjetnicki sin ucio pravo i zivio od odvjetnicke sluzbe u Rouenu.Nakon prvih kazalisnih uspjeha,kardinal

Richelieu izdvojio je njega i jos cetvoricu dramaticara s nakanom da ih materijalno i moralno podupre u stvaralackim nastojanjima. Time njegov stavralacki kazalisni rad biva jos djelotvornijim.Djela su mu:Melita;Udovica;Cid;Cinna;Polijekt;Pompejeva smrt.Od djela

najvaznije mu je Cid (1636),u kojem slavi domoljublje i

primjenjuje Decartesovu filozofiju: duznost,volja i razum odredjuju postupak likova.                                                                                                                          

 

 

 

16.01.2007.

COMBRAY

 

MARCEL PROUST

Combray

 

 

 

1. Bilješka o piscu:

 

        PROUST, Marcel (Pariz,10. 7. 1871. - 18. 9. 1922.), francuski književnik. Poteječe iz građanske sredine i već u mladosti pokazuje interes za mondeni život tzv. visokoga društva. Suradnik je Figaroa, pokretač časopisa Le Banquet (1892); A. France piše mu predgovor za knjigu Les Plaisir et Les Jours (1896). Slabo zdravlje primorava ga da se povuče, pa živi mnogo godina u izolaciji. U tišini radi na svojemu opusu. 1913 objavljuje Du chote de chez Swann. Njegov autobiografski roman Jean Santeuil (1952) objavljen posmrtno. Ta, i sva njegova ostala dijela pokazuju zajedničku atmosferu, povezuje ih bogata imaginacija njihova autora, a imaju i jednog zajedničkog junaka: Vrijeme. Vrijeme koje obara, ruši, mijenja svijet oko nas, neukrotiva sila koja nas podvrgava svome toku; vrijeme kao uzrok nestalnosti, vrijeme kao opsesija i bol zbog prolaznosti. Nastojanje da se vrijeme zadobije, da odabrana razdoblja potraju, da se izbriše granica između onoga što jest i onoga što je bilo inspiriraju Prousta, tragatelja za izgubljenim vremenom; tako je nastao njegov opsežni ciklus A la recherche du temps perdu.

 

        Proust fautovski tuguje za trenutkom što prolazi, fiksira sunčane predjele jednoga djetinstva, mnoga lica u prolazu, pariške salone, sjedeljke, susrete, igre, rastanke i snove. On je kreator mitološkog djetinstva, Proustov vječiti mladić, analitičar, artist, lirik građanskoga komfora, tvorac izvanrednih metafora u čijem se traženju osjeća tipično francuska vibracija. Snagom imaginacije, Proust je obogatio svoju spiritualnu realnost, pokazao primjerom da umjetnik ne izmišlja nego otkriva: L’ artite n’ invente pas, il decuvre. Svojim djelom Proust je ostavio dubok trag ne samo u francuskoj već i u današnjoj europskoj književnosti. Proustov osjećaj za stil, za vrijeme, za minucioznost, za analizu najtananijih osjećanja obogatio je suvremenu francusku literaturu, a neki njegovi opisi pejzaža postaju duhovni zavičaj mnogih miljuna čitalaca.

 

 

Podaci iz:  Enciklopedija leksikografskog zavoda, Hrvatski leksikografski zavod, Zagreb, 1969.

 

 

 

 

 

 

 

2. Društvo:

 

 

        Riječ društvo nekako čudno zvuči kad se govori o svijetu koji nam je Proust naslikao. To je društvo sastavljeno od samih grupa pojedinaca, koji se kreću u uskom krugu svojih osobnih interesa, a s drugim dolaze u dodir samo onda kada su im ti drugi osobno potrebni. Najsavršenije osvijetljenje društva, visokog društva daje nam Proust na posljednjih dvadesetak stranica Vojvotkinje de Guermantes. Razgovor vode tri protagonista U traganju za izgubljenim vremenom: Swann, najprofinjeniji predstavnik kulture svoga doba, alter ego samog pisca, vojvoda de Guermantes, najsebičniji, najglupiji i načistiji predstavnik europskog plemstva i vojvotkinja Oriane, jedinstven primjerak stila, finese, šarma, površnosti i nehumanosti istoga društva. A za stvaranje njezina lika Proust se poslužio princezama, vojvotkinjama i groficama iz njegove najbliže okoline, jer Proust je svoja lica transponirao prema licima društva u kojem je živio.

 

        Društvo romana U traganju za izgubljenim vremenom kreče se u zatvorenom krugu, koji ne obuhvaća ništa drugo osim svoje bogate četvrti u Parizu, jednog normadijskog dvorca i jednog luksuznog ljetovališta na normandijskoj obali. Članovi tog društva lišeni su svake aktivne volje i zato nesposobni da vrše bilo koju radnju koja bi ih vodila do nekog cilja izvan njih samih. Ta lica ništa neće i zato ništa ne rade, njihova budućnost ne ovisi o njihovu htijenju već o stjecaju okolnosti. Ni jedno od njih ne pokazuje neki napredak ili neki razvoj, ni jedno od njih ne vrši nikakve vanjske radnje tako da na kraju osjećamo potpunu dekadenciju Proustova društva.

 

        Proustovo djelo isto tako nije ni tendeciozno ni moralno. Ono ne proučava vanjsku radnju već unutarnje činjenice, njegova se karakteristika nalazi u samoj mehanici ljudskog zbivanja. To je društvo koje se raspada bez obzira na bilo koji ljudski moral. No, ako kod Prousta nema vanjske radnje, ne smijemo zaključiti da kod njega nema dinamike, što bi ujedno značilo da nema života, jer njegovo djelo daje dojam veoma bogatog vrenja, u unutrašnjosti mehanizma sakrivenog ispod površine bića i stvari.

 

 

 

3. Slikar prostora i vremena:

 

        U jednom pismu Proust kaže: “Što se tiče stila, nastojao sam odbaciti  sve ono što diktira čisti razum, svu retoriku, uljepšavanje i gotovo sve homotične i tražene slike, da bih izrazio svoje duboke i autentične impresije i poštovao prirodni tok moje misli”.

 

        Proust se služi bojama kao impresionistički slikar, stvarajući najprije ambijent koji obavija osjetila određenim svjetlom i tonom, te na taj način pruža uvjete za postanak čistih impresija.

 

        Proust, osim što je slikar prostora, on je i slikar vremena. On nije poznavao sata, njegov se život odvijao izvan praktičkog vremena  koje su ljudi ustanovili da organiziraju rad koji od njih zahtijeva socijalni život. On je u potpunosti raspolagao svojim vremenom i služio se njime samo za vlastita istraživanja. Proust nastoji posjedovati vrijeme u čistom stanju, osjećati se suvremenikom stoljeća i tako izbjeći smrt koja nije drugo nego fenomen memorije. Umrijeti znači ne imati više uspomena, znači pustiti vrijeme da pobjegne. Posjedovati vrijeme znači posjedovati prošlost, sadašnjost i budućnost. Posjedovati sve to, znači živjeti u istio vrijeme u jednom, drugom i trećem, i prema tome, ne živjeti ni u jednom potpuno. To je isto kao izbjeći sva tri i naći se izvan njih, tj izvan vremena.

Taj susret prošlosti i sadašnjosti jedna je od karakteristika njegova slikanja izvan svijeta, jedan od bitno proustovskih postupka. Ali Proust nije prvi uveo te skokove u prošlost da bi dao slici više reljefa. No tada su te usporedbe bile većinom paralele bez osjetnih dodirnih točaka. Prošlost je služila kao muzej uzoraka koji su piscu stajali na raspolaganju. Kod Prousta, naprotiv, prošlost je isto tako živa kao i sadašnjost, s tom razlikom da je u isto vrijeme poetičnija i slikovitija, jer nam otkriva proces postajanja sadašnjosti. Prošla se stoljeća pomiču i približavaju nama stvarajući sadašnjost.

 

 

4. Dinamične slike

 

        Unutrašnjo neprekidno gibanje oživljuje dekor i prirodu: predmeti, sobe, gradovi, cvijeće, drveće i pejzaži žive, kao što živa lica; autorov stvaralački duh ulijeva život u neživi svijet u kojem stvari postaju individualne i ponašaju se ka živa bića.

 

        Proustove dinamične slike i njegovo opisivanje predmeta vidimo na 158. i 159. stranici ovog romana. Te stranice poznate su zbog karakternih crta koje pojedinim licima daju njihovi monokli. Tako se npr. staklo monokla generala de Fraubervilla pretvara u jednu monstruoznu ranu, a monokl mondenog romansijera izražava njegov jedini organ psihološkog prodiranja i nemilosrdne unutarnje analize, dok markizu de Forstelleu monokl daje melankoličnu osječajnost u kojoj žene otkrivaju velike mogučnosti ljubavnih patnji.

 

        Taj odejevni individualizam izražava naša različita duševna stanja, crte našeg karaktera kao i karakter epohe u kojoj živimo. Tako odjeća prestaje biti samo tkanina i suvišni ukras i postaje sasvim sastavni dio nas samih, naš vlastiti izraz.

 

        U slikama prirode Marcel Proust najviše pažnje posvečuje cvijeću, drveću i moru. More, ta nepregledna snaga, to vječno gibanje, ta vječna promjena, našlo je u Proustu svog velikog pjesnika. Beskrajana i nemirna površina, koju su ljudi ukrasili brodovima, predstavljala je za njega princip mladosti: “(Mladost) je stanje prije potpunog ukrućenja i zato u društvu mladih djevojaka osjećamo ono isto koje osjećamo pred oblicima, koji se pred nama bez prestanka mijenjaju, koji se poigravaju s nestalnim oprečnostima i što nas podječa na neprekidno ponovno stvaranje primarnih elemenata prorode, koje vidimo kad smo na moru”.

 

 

 

16.01.2007.

CRNI MAČAK

 

EDGAR ALLAN POE

 

CRNI MAČAK

 

Naslov izvornika: The complete tales and poems of Edgar Allan Poe

 

1. Bilješka o piscu

        Pjesnik, pripovjedač i esejist Poe rodio se 1809. godine u Bostonu. Otac mu je bio odvjetnik koji se odrekao tog posla i postao putujući glumac. Oženio se engleskom glumicom udovicom Elizabeth Hopkins. Edgar je bio srednje od troje djece, koja su se sva rodila u vrijeme dok je bračni par putovao po Americi. Oba su se roditelja razboljela od tuberkuloze i umrla kad su Edgardu bile dvije godine. Djeca su se razdvojila, a Edgarda je primio trgovac škotskog porijekla John Allan. Iako ga Allan nikad nije zakonski usvojio, Edgar je svom prezimenu pridodao i njegovo.

        Allanovi su živjeli u Engleskoj, gdje je Edgard pohađao školu u Stoke Newigtonu. Bio je nježne tjelesne građe, ljepuškast i bistar dječak i isticao se u učenju stranih jezika i u sportu. 1826. godine upisao se na studij na Virginijskom sveučilištu, gdje se počinje opijati, kartati i zaduživati kod mjesnih trgovca. Nakon toga očuh ga je ispisao sa sveučilišta i zaposlio kao činovnika u ured. Osim toga djevojka koju je volio, Elmira Royster, udala se dok je on izbivao od kuće.

        Sve je to Poe teško podnosio, a još teže dosadni uredski posao, pa je pobjegao od kuće u Boston, gdje je uskoro objavio zbirku pjesama Tamerlan (1827.). Godine 1830. umire Allanova žena te se on ponovno udaje i dobiva sina. Njegova nova žena nije podnosila Edgara te je na taj način došlo do raskida između očuha i posinka. Allan je izbacio Edgara iz svoje kuće, a kad je umro, nije mu ostavio ništa od imovine.

        Stoga je otišao u Baltimore, do svoje tetke (očeve sestre) Marije Clemm. Edgar se oženio svojom sestričnom, Marijinoj kćerkom Virginijom Clemm kojoj tada nije bilo još ni četrnaest godina. Mnogo je pio jer mu se žena smrtno oboljela i 1847. godine umrla, a i zbog toga što je živio u strahu da će poludjeti. Na kraju je umro 1849. godine smrzavajući se pijan u jednom jarku. Pokopan je u Baltimoreu, uz Virginiju i svoju punicu.

        Poe je bio podvojena ličnost, dobar i nježan prema onima koje je volio, a drugi, koje je često kritizirao, smatrali su ga razdražljivim, samoživim i besprincipijalnim.

 

 

 

 

2. Poeova djela

 

        Poe je napisao oko sedamdesetak priča, koje djeli na arabeske i groteske (William Wilson, Crni mačak, Pad kuće Usher, U škripcu…), kriminalistička djela Umorstvo u Rue Morgue i Zagonetni slučaj Marie Roget; pjesme ( Gavran, Annabel Lee, Za Annie, Heleni, Eldorado, San u snu…), koje se nalaze u zbirkama Tamerlan i  Pjesme, te eseje Filozofija kompozicije i Pjesničko načelo.

        U prvoj zbirci pjesama Tamerlan (1827.) uglavnom posvećuje izgubljenim ljubavima. 1831. objavljuje još jednu zbirku pjesama nazvanu Pjesme, a prvu nagradu dobiva od jednog časopisa za priču Rukopis pronađen u boci.

        U Williamu Wilsonu progovara o temi dvojništva (podvojenoj ličnosti), koju kasnije preuzimaju neki veliki svjetski pisci kao Stevenson i Dostojevski.

        Poe je bio obdaren natprosječnom sposobnošću analize i logičnog zaključivanja. Tom je sposobnošću utemeljio kriminalistički žanr. U Umorstvu u Rue Margue opisuje kako dvojica prijatelja u Parizu, Dupin i Legrand, rješavaju dva zamršena kriminalna slučaja služeći se proučavanjem pojedinosti sa mjesta zločina ili čitajući novine. Na temelju tih podataka, metodom dedukcije, dolaze do zaključka koji ih dovodi na trag zločincima. Duplin je postao uzor mnogim kasnijim piscima krimića kao na primjer Conanu Doyleu u stvaranju lika Sherloka Holmesa.

        Ipak je Poe najsnažniji efekt postizao pišući o smrti i zločincima. U Crnom mačku, na primjer, opisuje ljudsku sklonost bezrazložnom nanošenju zla, a u Ligeji govori o temi života poslije života.

        No uz svu tu mračnu stranu Poe piše i djela puna ironije i humora, kao što je fantazmagorična priča U škripcu.

        U svom eseju Filozofija kompozicije analizira kako je nastala pjesma Gavran. To se suprostavlja romantičkoj pretpostavci da pisac stvara pjesmu na temelju nadahnuća. Umjesto toga, Poe govori o odabiru motiva i dugotrajnom stvaranju pjesme.

        Poe se koristi stilom, kojeg je sam nazvao barokan, što znači kao prvo kićen i pretrpan ukrasima, neobičnim riječima i izričajima.

        U Poeovim pjesmama, kao i pričama, prevladavaju motivi straha i užasa, napuštenosti i osamljenosti, izgubljene ljubavi i propalih iluzija.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

3. Romantizam

 

        Potječe od francuske rječi romantisme. Europski književni umjetnički pokret, i stilska epoha, koja se javlja krajem 18. i početkom 19. stoljeća. Tada nastaje roman, pripovijedno djelo u kojem se događa nešto nestvarno ili su krajolici opisani melankoničnim tonom.

        Javlja se u vrijeme Francuske revolucije (1789.), koje potvrđuje nezadovoljstvo prosvjetiteljstvom i  otpor prema racionalizmu.

        Naglašava se osjećajnost i doživljaji čovjekova unutarnjeg svijeta, individualizam te poistovijećivanje pisca i glavnog junaka u djelu. Romantičari se vračaju prirodi i zanimaju za egzotične zemlje. Prepuštaju se mašti koja ih dovodi do tajanstvenih i natprirodnih pojava. Tada se posebno cijeni bajka, a njen je najistaknuti pisac Hans Christian Andersen (Bajke isprčane djeci, Nove bajke i priče, Slikovnice bez slika.).

        Stvara se romantični pesimizam, poznat pod nazivom “svjetska bol”. Mladići vrše samoubojstva zbog ljubavi; izražavaju potrebu za pronalaska samog sebe, bez čega je život besmislen.

        Javlja se zanimanje za povijest, narodne jezike i za narodno stvaralaštvo.

        Romantizam se najprije javlja u Njemačkoj od kud se širi po ostalim Europskim zemljama. Glavni su predstavnici u njemačkoj književnosti: Novalis,  Johan Wolfgang Goethe i Fridrich Schiler; u engleskoj književnosti: William Wordsworth, S. T. Coleridge, George Gordon Byron, Walter Scott i John Keats; u francuskoj književnosti: Alphonse de Lamartine, Victor Hugo i François-René de Chateaubriand; u ruskoj književnosti: Aleksandar Sergejevič Puškin i Mihail Jurjevič Ljermontov; u hrvatskoj: Stanko Vraz, Petar Preradović i Ivan Mažuranić; i američki predstavnik Edgar Allan Poe.

 

 

 

4. Sadržaj

 

UVOD - PLUTON

 

        U samom uvodu Poe priprema čitača na strašan događaj, koji mnogi neće povjerovati, jer mu u pripovijedanju ne mogu svjedočiti ni vlastita osjetila. Već samim uvodom on uspjeva pobuditi u čitača znatiželju koja neće prestati ni u jednom trenutku djela.

         Pišući u prvom licu, Poe ističe junakovu ljubav prema životinjama, koje su mu davale ljubav i vjernost koje su mu nedostajale od čovjeka. Žena mu je pribavljala najzanimljivije vrste životinja. U svojoj su kući držali ptice, zlatne ribice, psa, kuniće, majmuna i mačka Plutona, kojeg je najviše volio.

        Samim iznošenjem detalja da su u stara vremena crne mačke smatrali prerušenim vješticama, čitatelj može naslutiti da se taj strašni događaj o kojem se govorilo u uvodu, odnosi na mačka.

 

ZAPLET - VJEŠANJE MAČKA

 

        Prijateljstvo između glavnog lika i mačka trajalo je nekoliko godina, iako se junak mjenjao na loše. Počeo je prekomjerno piti i postupati grubo prema životinjama i ženi. Unatoč svemu poštovanje prema Plutonu, spriječavalo mu je da ga zlostavlja.

        No kad se jedne noći vratio sasvim pijan kući pričinilo mu se da ga mačak izbjegava. Nakon što ga je ščepao, Pluton mu je zubima zadao malu ranu, ali dovoljnu da u njemu izazove demonsko bjesnilo. Izvadio je nož i hotimično iskopao mačku oko.

        Iako se nakon toga osjećao krivim i užasnutim, nije se mogao obuzdati zlom duhu nastranosti, koji ga je tjerao da uništi samog sebe. Tako je jednog jutra, sasvim hladnokrvno, stavio mačku omču oko vrata i objesio ga o granu drveta u dvorištu. Učinio je to, sa suzom u oku, jer je znao da ga mačak voli.

         Te ga je noći iz sna probudio povik “Vatra!”. On, njegova supruga i sluga uspjeli su izbjeći, ali je kuća sasvim izgorila.

        Pisac iracionalnom razmišljanju pokušava naći povezanost između zadnjeg događaja i vješanja mačke, no u tome ga spriječava racionalno shvačanje događaja. No tada otkriva, na njegovo zaprepaštenje, lik mačka na jedinom sačuvanom zidu kuće.

        Zakljućuje da je neko iz gomile radoznalih ljudi, koja je na znak uzbune ispunila vrt, vjerojatno odsjekao životinju od stabla i ubacio je kroz otvoreni prozor u kuću. Rušenjem kuće, mačka se našla u gomilu svježe žbuke, te je vapno djelovanjem plamena i amonijaka iz leša, stvorilo portret.

       

VRHUNAC - UBOJSTVO ŽENE

 

        Glavni junak je mjesecima nakon tog događaja imao priviđenja mačka i tugovao zbog gubitka životinje, sve dok nije odlučio pronaći novu. Novi je mačak bio crn i velik kao i Pluton, ali se od njega razlikovao po bijeloj mrlji na prsima.

        No umjesto da mu bude drago on je osjećao nesklonost prema njemu, iako nije znao zašto. Iz dana u dan odnos prema mačku ispunjao se odvratnošću i jezom, koja je prelazila u mržnju.

        Kad je ustanovio da je i taj mačak lišen jednog oka i da ona mrlja na prsima ima oblik vješala, više se nije mogao suzdržati, počeo je iskazivati bjs na ženu i polagano ludjeti. Pod takvim pritiskom jednog dana dok je radio u podrumu, izazvao ga je mačak skoćivši i zamalo ga oborivši. Podigo je sjekiru i bez razmišljanja usmjerio na mačka. Njegova je žena zaustavljanjem sjekire izazvavši u njemu nešto demonsko. Maknuo joj je ruku i zabio joj sjekiru u mozak. Ona je bez glasa pala mrtva.

       

 

 

RASPLET - SKRIVANJE UMORSTVA

 

        Nakon što je učinio to strašno djelo, prihvatio se zadatka da sakrije truplo. Svašta mu se vrtjelo u glavi. Najprije je želio sasjeći truplo na sitne djelove i uništiti ih vatrom, kasnije pokopati ga u podrumu, razmišljao je da ga baci u zdenac u dvorištu ili da ga spremi kao robu i pozove nosača. Na kraju je odlučio tijelo zazidati u zidine podruma, na mjestu gdje je bila ispupčenje uzrokovano lažnim dimnjakom. 

 

KRAJ - POLICIJSKO PRETRAŽIVANJE

 

        Nakon što su prošla dva dana, a mačka nije nigdje bilo, počeo se ponovno osjećati slobodnim čovjekom, kakav je bio prije no što je objesio Plutona. Grijeh strašnog čina tek ga je malo uznemiravao.

        Došlo je do pretrage i ispitivanja, i sve bi ostalo neotkriveno, da nije morao nešto izjaviti i sam se otkriti:

        “…Ovi zidovi - zar odlazite, gospodo? - ovi su zidovi vrlo masivno građeni. Tu sam, iz puke bjesomučnosti razmetanja, snažno pokucao bambusovim štapom koji sam držao u ruci, točno po onom dijelu redova cigle iza kojih je stajao leš moje rođene supruge.”  (str. 64)

        Policajci su srušili zid, iz kojeg je izvirio ženin leš i mačak na njegovoj glavi.

5. Lica        

 

        Poeovi su junaci u svim djelovima vrlo bogati ne samo vanjskim, nego i unutrašnjim, psihičkim osobinama:

 

GLAVNI LIK

 

        Prepričava što mu se desilo u prvom licu.

        Popustljive, čovječne čudi i nježna srca. Voli životinje: “ Posebno sam volio životinje, i moji su mi roditelji ugađali nabavom najraznolikijih mezimca. S njima sam provodio gotovo sve vrijeme, i nikad nisam bio sretniji no kad bih ih hranio i milovao.” (str. 52)

        Pokvario se zbog neumjernosti u piću, čijim bi posljedicama nastradale životinje i žena.

        Izravno govori o svojim osjećajima i stanjima duše, iako ponekad izgledaju pregrubi: “ Prošao je drugi i treći dan, a moga mučitelja još uvijek ne bijaše. Iznova sam stao disati kao slobodan čovjek. Monstrum je u užasnom strahu pobjegao iz ovih prostora zauvijek! Nikada mi se više neće pojaviti pred očima! Moja sreća bijaše neizmjerna! Grijeh mog crnog čina tek me malo uznemiravao.” (str. 63)

 

PLUTON

 

        Veliki i mudar crni mačak. Slijedio je gospodara svugdje po kući, a ovaj se sam brinuo o njemu i hranio ga: “ Pluton - to bijaše ime mačka - bio mi je najmiliji mezimac i drug u igri. Sam sam ga hranio, i on me slijedio kamo god sam se kretao po kući. Tek sam ga s mukom mogao spriječiti da me prati i po ulicama.” (str. 53)

 

NOVI MAČAK

 

        Potpuno jednak Plutonu osim što je imao neku neodređenu, bijelu mrlju na prsima. Kasnije je primjetio da je, i ovaj mačak poput Plutona, lišen jednog oka, a ona je mrlja dobila svoj oblik: “ Bio je to sad prikaz jednog predmeta koji mogu imenovati samo s jezom - i zbog toga sam iznad svega mrzio toga monstruma, i strahovao, i bio bih ga se oslobodio da sam imao hrabrosti - bila je to sad, kažem, slika jedne jezive - jedne grozovite stvari - slika VJEŠALA! - oh, tog sumornog i strašnog oruđa užasa i zločina - oruđa samrtne muke i smrti!” (str. 60)

 

 

8. Zaključak

 

        Poe je u svojim djelima nastojao zaprepastiti. A to mu je vrlo dobro uspjevalo, jer je znao upotrijebiti gotičku struju, kojom se služio, i raspolagati maštom, koja mu nije nedostajala. Stvarao je mračne, mistične scene i naglim detaljima držao čitatelja u neprekidnoj radoznalosti. Ne pušta čitatelja, ni da dođe do daha, a već se pojavljuju novi zapleti i stravični prizori:

        “Natjeran tim mješanjem u bjesnilo više no demonsko, izvukao sam ruku iz njena stiska i zabio joj sjekiru u mozak. Pala je mrtva na mjestu, bez glaska.” (str. 61)

        Gotičkom se strujom koristio jer je smatrao da ona zadovoljava ukus njegovih čitatelja, ali i zato što je odgovarala njegovu temperamentu. Svu stravu o kojoj je pisao, crpio je iz duše.

       

 

 

16.01.2007.

CVIJET SA RASKRŠĆA

 

A. G. Matoš

 

                             Cvijet sa raskršća

 

 

Bilješke o piscu:

G. Matoš rođen je 13. 6. 1873. u Tovarniku, a umro je 17. 3. 1914. u Zagrebu.

Pisao je pripovijetke, crtice, feljtone, eseje, putopise, književne, muzičke, likovne i kazališne prikaze, pjesme, a okušao se i u dramskom radu.

Kompozicijski solidno postavljene, njegove pripovijetke su pune ilirizma i duhovitih obrata, ali boluju od nedostatka realnih doživljaja.

Nov u pjesničkoj frazi, Matoš je unio u hrvatsku poeziju dah zapadnoeuropskog simbolizma s kraja 19. st.

 

Tema djela: ljubav između Solusa i Izabele

Vrsta djela: Novela

Citat za glavni lik:

«Kosa se raskošljala u rumenozlatnim pramovima niz nježni, snježni, goluždravi vrat, tresući se u dugačkim, teškim zavojcima na pupoljastim, mladim i slabačkim grudima.»

 

Citat opisuje Izabelu kako je vidi Solus dok se polagano budio.

 

Citat za eksterijer:

!Jezero šumi srebrnu himnu, iz tamnih šuma bruje crni koralji. Nebo šušti zastavom od modre svile. Iz dubine grmlja, gajeva i gore skaču razigrane djevojke, šibajući uzduh znojnom, bahantskom kosom. Kao nabujala bujica struje u bučnoj, krvavoj orgijskoj pjeni niz glasnu goru i kotlinu, a u njoj graja. Bleka stoke, duduk gajda kroz pastirski dim, kroz satirsko, vinsko jecanje od požude, kroz jareće drhtavo, požudno blejanje.»

 

Citat opisuje neki krajolik kako ga u snu vidi Solus.

 

Citat za glavni događaj:

«I debeli gospodin otrgne sa mene i brutalno povede bijedno djevojče.

- Pardon, gospodine! Zahvalite gospođici ako ne razumjeh smisao

vaših kleveta!- reknem muklo, gotov na sve.

-                     Gospođica je nabasala slučajno, pošto spavah, i ja je nagovarah da se vrati u kuću.

-                     No gospodin učini kao da me ne ču, i pođe, vukući te se morah braniti toljagom.»

 

Citat opisuje trenutak kada Izabelin otac vodi Izabelu podalje Solusa.

 

Karakterizacija likova:

Solus- samotnjak, brižan, hrabar, slobodan

Izabela- slijepa, nježna, znatiželjna

 

Kratak sadržaj:

Novela govori o čovjeku koji sebe naziva Solus i koji  sam putuje svijetom jer ne voli gradove. Uz to on ne voli biti slobodan. Jednog dan zaustavio se u jednom francuskom gradiću gdje nakon što se okrijepio, zaspi na jednom lovačkom puteljku nedaleko od novog ljetnikovca.

Dok se budio osjeti da nije sam. Ugledao je pored sebe prekrasnu djevojku, ali ubrzo shvati da je ona slijepa. A ona je toga dana prvi puta otišla sama s svojim psa od kuće dok nitko nije pazio na nju. Djevojci se Sulus odmah svidio i nagovarala ga je da zajedno pođu u njezin dvor. Kad on to otkloni, ona poželi sa Solusom lutati svijetom. I baš dok ju je uvjeravao da ni to nije dobro za nju, pojavi se djevojčin otac i grubo prekine njihov razgovor, odvevši djevojku kući.

 

                       

 

 

 

 

 

 

16.01.2007.

CVJETOVI ZLA

 

CHARLES BAUDELAIRE

 

 

 

 

 

 

Cvjetovi zla

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Bilješka o piscu

         Charles Baudelaire ( 1821.-1867. ), francuski liričar, književni i likovni kritičar, autor izvanrednih pjesama u prozi, najznačajnija je pjesnička ličnost za modernu europsku poeziju, za njen pjesnički izraz i tematiku te za sve njene teorijske preokupacije. Nesporazumi i trzavice u obitelji s majkom, poznanstvo s mulatkinjom Jeanne Lemer ( poznata pod imenom Jeanne Duval ), krajnje nesređen život ( pokušaj samoubojstva ), duboki sukobi s društvom, prevođenje E. A. Poea, odlučni su poticaj u njegovoj poeziji. Ali je Baudelaire u izboru motiva, izraza, jezika, ugođaja i atmosfere potpuno nova i izvorna pjesnička ličnost. Među modernim pjesnicima prvi je prikazao sumornost urbanih situacija i perspektiva, obrađujući njihove potpuno nove, ali i šokantne, dotada nezamislive motive.

        Glavno autorovo djelo, istovremeno i teleljno za svu kasniju poeziju, Cvjetovi zla ( 1857, drugo izdanje 1861. i treće izdanje 1869. ) izazvalo je svestranu diskusiju. Ipak Baudelairovi poetski motivi, sugestivnost potpuno novih metafora, snaga i neposredna životnost simbola, najviša dotjeranost jezika, složenost u zapažanjima, oživljavanje sinestezije izborili su Baudelairovim ostvarenjima neprijeporna priznanja.

 

Podatke izvadio iz : Tvrtko Čubelić: ” Književni leksikon”, Zagreb 1972.

 

 

Cvjetovi zla

 

        Charles Baudelaire posve je originalna i individulana pjesnička ličnost. On je u punom smislu riječi preteča simbolizma i moderne poezije uopće, a njegova pjesnička zbirka Cvjetovi zla sadrži sve elemente kasnije simboličke poezije

        Baudelaire se u svemu odupire dotadašnjim lirskim konvencijama, bile one tematskog ili formalnog karaktera. Umjesto romantičarskog sentimentalizma i pejzažnih motiva, Baudelaire otkriva nove ljudske senzibilitete. Ostajući u svom vremenu, zatvarajući se u ugođaje urbane sredine i zatvorene vidike, on analizira vlastita osjećajna stanja: svoje nemire, tjeskobe, doživljavanja smrti kao osnovnih opsesija. Iz tih osjećajnih stanja izbija i neodređen pjesnikov revolt koji se manifestira u ciničnom odnosu prema ljudima i životu: hvali ono što je nemoralno, nezdravo, odvratno-satanizam. Baudelairova poezija prodire duboko u psihu, to je obraćanje svom dubokom “ja” , punom tajnovitosti, nedefinirasnsti, groze, tamnih i nejasnih slutnji.

        Baudelaire realnu stvarnost doživljava kao neorganizirano i porazbacano mnoštvo slika i oznaka koje svoj smisao i sklad dobivaju tek u mašti stvaraoca te se tako pretvaraju u njegovu subjektivnu realnost.

        Baudelairovi cvjetovi zla djelo je koje je izazvalo veliki skandal. Za ono vrijeme previše slobodno našlo se na sudu, neke su pjesme bile zabranjene. Međutim ni to nije spriječilo ogroman Baudelairov uspjeh koji je očit i danas.

        Prokleti se pjesnik na početku Cvjetova zla obraća čitaocu, on sebe na neki način uspoređuje s čitaocem, sa svim čitateljima, sa sveukupnim čovječanstvom.

------------------------------------------------------------------------------------------

“Jedino dodada! - Kroz beskrajne sate

Dok sanja vješala, puši lule skromne.

Znaš je čitatelju, nekaznicu lomnu

Hipokrite stari - moj jednaki- brate!”

                                                                ( Čitatelju )

------------------------------------------------------------------------------------------

        Baudelaire čitave cikluse pjesma posvećuje ženama. Njegov odnos prema ženi izuzetno je čudan. Za razliku od ostalih pjesnika koji su ženu uzdizali do nebeskih visina, Baudelaire prezire ženu nazivajući je s demonom, mučenicom, prokletnicom.

------------------------------------------------------------------------------------------

“Djevice, demoni, mučenice bijedne !

U preziru zbilje i njezinih uza

Sve beskraja žedne nezbludne il’ čedne,

Čas krikova prene, a čas prene suza,

Nad našim se paklom, munja nadsrne,

Grči duša moja: žali vas i voli,

Jer ko ganje peće žeđ muka žene,

Srca vaša - mize ljubavi i boli!”

                        ( Prokletnice )

------------------------------------------------------------------------------------------

Žene Baudelaire smatra ograničenim, glupim i sposobnim samo da zadovoljavaju muškarca. Išao je iz krajnosti u krajnost, čudi se što žena ima pristup u crkvu.

        Žene koje su inspirirale Baudelaire bile su Jeanne Duval ili Crna Venera, Apolonije Sabatier, Bijela Venera i Marije Danlrme Madona. Crna Venera bila je mulatkonja i Baudelaire je njoj posvetio čitav jedan ciklus pjesama: Nakit, Egzotični miris, kosa, Vampir, Zeba. Crna Venera je prostitutka, monstruozna mješanka, lažljiva, nemilosrdna, samouvjerena i alkoholičarka koju  pjesnik ipak pretvara u predivnu djevojku.

------------------------------------------------------------------------------------------

“Dugo! Uvijek! U kosu ću ti tkati

Rubine, safire, dare skupocijene!

Želji ćeš se mojoj uvijek odazvati.

Jer ti si mi čaša sanje dragocjene

Iz koje ispari vino uspomene! “

                                                      ( Kosa )

------------------------------------------------------------------------------------------

“Ni sni opijuma ni tajanstva tame

Tako me ne mame kao slast usana,

K tebi žudnje idu poput karovana

Da ne sjaje zjena gase žeđu čame.

                                                              ( Sed not satiatia )

------------------------------------------------------------------------------------------

        Bijela Venera i Madona bile su manje važne žene za Baudelaierevo pjesničko stvaralaštvo, no i o njima ispjevao je pjesme u kojima je iskazao svoju nadljudsko umijeće.

------------------------------------------------------------------------------------------

“Sagradit ću za te, o Madono moja,

na dnu svojih žalosti bez broja,

Izdupsti u kutu svog srca najcrnijem

Daleko od svijeta tek da te sakrijem,

Skrovište za te modro i pozlaćeno.

 

Načinit ću noževa sedam, bez smijeha

Brusit ću ih kao majstor igve svoje

I u dno naciljati ljubavi svoje,

Zabosti ih u srce ti prestrašeno,

Srec rasplakano, Srce zagušeno!

                                ( Jednoj Madoni )

------------------------------------------------------------------------------------------

        Ljubav se dijeli na dvije komponente, seks i erotiku. Seks je često fizički kontakt, dok je erotika nešto duhovno što se događa u čovjekovoj psihi i što obično nema nikakve veze s fizičkim kontaktom.

        U Baudelairovim pjesmama prevladava erotika i ljubavni zanos prema ženama simbolima ljepote i zla koje pjesnik istovremeno voli i mrzi.

------------------------------------------------------------------------------------------

“ U postelju skrivaš zvijezde same,

 O nečista ženo, okrutna od čame!

Da ti se u igri posobone zubi

U jaslama trajnim novo srce ljubi.”

------------------------------------------------------------------------------------------

        Baudelaire, prokleti pjesnik, bio je kontraverzan ličnost za svoje vrijeme o čemu svjedoče i njegove pjesme. trebalo je proći mnogo godina da bi puk shvatio vrijednost njegovih stihova. Vodile su se mnoge polemike oko toga da li je ono što je bolesno u stvarnosti bolesno i u umjetnosti. Baudelaire bio je zasigurno psihički nestabilna i nezadovoljna osoba koja nije bila zadovoljna svojim životom i koja je spas pronalazila u opijumu i alkoholu. No svakako je to njegovo nesređeno psihološko stanje napravilo od njega jednog od najbljih pjesnika svih vremena.

------------------------------------------------------------------------------------------

“ Sva priroda hram je gdje stupovi živi

Izrijecima mutnim ponekad se glase:

kroz šumu simbola čovjek probija se

i pod njinim prisnim pogledima živi.”

                                                          ( Suglasja )

------------------------------------------------------------------------------------------

        U pjesmi Suglasja Baudelire je iznio vlastitu poetiku. Osnovni je zadatak pjesnika da uočava i pronalazi u toj “šumi” simbola analogije, suglasnosti, a ta srodnost svih elemenata prirode poetski se može izraziti samo simbolom, usporedbom, metaforom, alegorijom.

        Baudelaire je svojom poezijom, unoseći u nju ponovo subjektivni osjećaj kao bitnost, ali ne u romantičarskom smislu, ne iznoseći toliko goli osjećaj koliko “dušu”, psihu čovjeka - a s druge strane ostvarujući posebnu viziju života - doista otvorio put poeziji i uopće stvaralaštvu simbolista, koji će se pojaviti kao direktna reakcija na parnasovce i njihovu poeziju.

 

 

 

 

16.01.2007.

ČAROBNI BRIJEG

 

Carobni brijeg

 

Biografija Thomasa Manna

 

Thomas Mann je rodjen 6. jula 1875. godine u Libeku. Otac mu je bio bogat I uticajan vlasnik jedne velike trgovine zitom I senator hanzeatskog grada Libeka. Manova majka, Bruhn da Silva poticala je iz njemacko-brazilske porodice i za razliku od oca, snaznog “covjeka od akcije”, bila je umjetnicki nastrojena zbog svog mijesanog porijekla I toplog juznjackog duha. Mannov otac je umro 1891. godine I njegova trgovacka firma je propala. Porodica se preselila u Minhen.

 

Pohadjao je gimnaziju u Libeku I neko vrijeme je proveo na Univeriztetu u Minhenu.

Kratko je radio (1894-1895) u banci a zatim u Njemackom osiguravajucem drustvu protiv pozara. Putovao je po Evropi I za vrijeme jednog putovanja posjetio starijeg brata, Heinricha u Italiji gdje je pisao kratke price I svoju prvu novelu.

 

Njegova spisateljska karijera pocinje u magazinu “Simplicissimus”, a prva knjiga, “Mali gospodin Friedmann” bila je objavljena 1898. godine. Kad je procitao jednu pricu, izdavac je htio da vidi sve sto je Mann napisao. Njegov prvi roman “Budenbrokovi” postao je senzacija I izvan granica Njemacke I veoma ga obogatio vec u 25. godini. U ovo vrijeme Mann se interesovao za pisanje filozofa Artura Sopenhauera I Fridriha Nichea, kao I za muziku Riharda Wagnera, od kojeg je usvojio tehniku lajtmotiva.

 

Ozenio se 1905. godine Katjom Pringshajm, uprkos svojoj homoseksualnoj sklonosti. Imali su sestero djece. Zivio je burzujski zivot priznatog pisca-predavao je, primao nagrade I objavljivao kratke price. Uvijek je bio umjetnik teske savjesti zbog ljubavi prema burzujskom zivotu. Pocetak Prvog svjetskog rata natjerao je Manna da ponovo procijeni svoja uvjerenja o Evropi. On je podrzavao Kajzerovu politiku I napadao liberalizam. Ovaj 10-godisnji period preispitivanja kulminirao je romanom “Carobni brijeg”, romanom o idejama I izgubljenom humanizmu, o borbi liberalnih I konzervativnih vrijednosti, prosvijetljenog, civilizovanog svijeta I neracionalnih uvjerenja.

 

U periodu izmedju dva svjetska rata osvojio je Nobelovu nagradu I zapoceo kampanju protiv fasizma, sve dok ga Nacisti nisu protjerali iz Njemacke. Kratko je putovao po Evropi prije nego sto je dosao u Sjedinjene Americke Drzave 1940. prvo kao professor na Univerzitet Prinston, sve dok se nije smjestio u Kaliforniju sa jos nekoliko njemackih protjeranih umjetnika. U ovom periodu radio je na dva romana, od kojih jedan prepricava biblijsku pricu o Josefu, a drugi je legenda o Faustu. U Americi, Mann je bio razocaran progonom komunistickih simpatizera I mnogo godina kasnije vratio se u Evropu I smjestio u Cirihu. Kad je primio vijest o samoubistvu svog najstarijeg sina poslao je telegram saucesca, jer nije htio da unisti svoju reputaciju, prisustvujuci sahrani. Mann je ocigledno napravio svoj izbor u borbi izmedju duha I zivota.

 

Poslije objavljivanja “Budenbrokovih” koncentrisao se na kratke romane I novele. Godine 1902. objavio je novelu Tonio Kröger, spiritualnu autobiografiju koja istrazuje umjetnost I disciplinu. Poslije “Carobnog brijega”, njegovo veliko djelo bila je trilogija “Josef I njegova braca” (1933-42), smjestena u biblijskom svijetu. To je prica o sukobu licne slobode I politicke tiranije. Prvi dio prica ranu Jakobovu istoriju I uvodi Josefa, koji je glavni lik. On je prodan Egiptu, gdje odbija Potifarina udvaranja. Josef se razvija u mudrog covjeka I postaje spasilac svog naroda.

 

Mann se divio ruskoj knjizevnosti I napisao nekoliko eseja o Tolstoju I njegovom “besmrtnom realizmu”. Narocito je volio “Anu Karenjinu”. Kasnije je medjutim promijenio misljenje o Tolstoju, smatrajuci ga manje otmjenim od Getea. U eseju “Dostojevski-sa mjerom” (1945) raspravlja o piscevoj navodnoj ispovijesti Turgenjevu da je povrijedio maloljetnu djevojcicu. Rene Wellek je Mannova nagadjanja ocijenio potpuno neosnovanim.

 

Mannovo posljednje veliko djelo je “Doktor Faustus” (1947), prica o kompozitoru Adrianu Lewerkühnu I progresivnom unistenju njemacke kulture u dva svjetska rata.

Thomas Mann je umro 12. avgusta 1955. Njegov roman “Ispovijest Felixa Krulla” ostao je nedovrsen.

 

Na djelo Thomasa Manna uticali su Gete, Nice, Vagner, Sopenhauer, Frojd I Jung, a sam Mann je uticao na Kafku.

Teme njegovih romana su intelektualna I politicka zbivanja predratne I poslijeratne Njemacke I suprotnosti duha-umjetnickog, dekadentnog  I zivota-obicnog osjecaja srece.

Stil Thomasa Manna karakterise chesta upotreba ironije, sto stvara hladnu distancu izmedju price I citalaca. Takodje cesto koristi lajtmotiv; to je povratan motiv ili fraza koja nosi simbolicno znacenje.

 

Carobni Brijeg, o djelu

Knjiga je inspirisana Mannovim tronedeljnim putovanjem u Svajcarsku u posjet svojoj bolesnoj zeni u sanatorijum, 1912. godine. Prvi dio knjige tacno biljezi Mannove utiske samog mjesta I njegove kulture. Kao I Hansu Kastorpu, glavnom liku, I Thomasu Mannu je bilo dijagnosticirano vlazno mjesto u plucima, pred kraj njegove posjete, ali, srecom, on nije ostao. Mann je odlucio da opise opasnost pred mjesavinom slobode I bolesti koja mlade ljude izoluje I odvraca od stvarnog I aktivnog zivota. Originalno, “Carobni brijeg” bio je zamisljen kao novela velicine “Smrt u Veneciji”. Medjutim, Mann je uskoro shvatio da prica sama uzima svoj tok. Pocetak Prvog svjetskog rata primorao je Manna da obustavi rad na romanu I ponovo procijeni svoje glediste o evropskoj kulturi. Poslije rata pregledao je sav materijal, osmisljajuci ga ovaj put kao kritiku na nezdrave I destruktivne sile koje kovitlaju Evropom I koje su u nekoliko godina dovele do rata- na sile koje je smatrao iskljucivo odgovornim za krvavu katastrofu. Bilo mu je potrebno 12 godina da zavrsi ono sto je vidio kao “ozbiljnu salu”. Knjiga je odmah primila priznanje kod izdavaca u Njemackoj I brzo postala popularna u Evropi I Americi. Mann je smatrao da “Carobni brijeg” treba da se cita dva puta da bi se potpuno uzivalo. Dobio je Nobelovu nagradu, 5 godina kasnije, 1929.

 

 

Fabula

Hans Kastorp, 23-godisnji inzenjer parobrodarstva iz Hamburga dolazi po preporuci svog ljekara I ujedno u tronedjeljnu posjetu svom rodjaku Joahimu Cimsenu, u sanatorijum u Davosu, u Svajcarkoj. Pred kraj svog boravka ljekari mu dijagnosticiraju vlazno mjesto u plucima I on ostaje u sanatorijumu na neodredjeno vrijeme. Tu upoznaje nacin zivota I obicaje, stice prva poznanstva, od kojih je najvaznije ono sa italijanskim knjizevnikom humanistom, Lodovikom Setembrinijem. Kastorp se zaljubljuje u Ruskinju, Kalvdiju Sosa, I jedne pokladne noci izjavljuje joj ljubav. Madam Sosa odbija njegovo udvaranje I odlazi u Dagestan. Setembrini ga upoznaje sa jezuitom, Leom Naftom, koji pokusava da utice na Kastorpa svojim pesimistickim I konzervativnim stavovima. Joahim odlazi u ravnicu, ali se ubrzo vraca, jos bolesniji I ubrzo umire. Sukob Nafte I Setebrinija za Kastorpovu dusu se zavrsava dvobojem u kojem Setembrini ispaljuje hitac u vis, a Nafta puca sebi u glavu. Madam Sosa se u sanatorijum vraca u pratnji Menera Peperkorna, vitalnog Holandjanina sa Jave. Mener je izuzetna I dominantna licnost, ali pod pritiskom bolesti izvrsava samoubistvo. U Evropi se rasplamsava Prvi svjestski rat I Kastorp poslije 7 godina provedenih u Davosu odlazi u ravnicu da se bori. Mann porucuje citaocu da su Kastorpovu izgledi da prezivi prilicno rdjavi, ali da to pitanje ipak treba da ostane otvoreno.

 

 

Likovi

1) Hans Kastorp

Hans Kastorp je 23-godisnji inzenjer parobrodarstva iz Hamburga. Po preporuci svog ljekara, poslije zavrsnih ispita, dolazi na tronedjeljni odmor u sanatorijum Berghof, u Davosu, Svajcarska. U ovom santorijumu smjesten je I njegov rodjak Joahim Cimsen I Kastorpov dolazak je ujedno I posjeta bolesnom rodjaku.

“Hans Kastorp je sacuvao samo blede uspomene na svoj pravi roditeljski dom; oca I majku jedva da je I znao. Oni su umrli u kratkom razmaku izmedju njegove pete I sedme godine, prvo majka, sasvim iznenada I u ocekivanju porodjaja”. Hans Herman Kastorp, otac malog Hansa “je vrlo nezno voleo svoju zenu, a ni sam nije bio od najjacih i nije mogao s tim da se pomiri. ” Dobio je zapaljenje pluca I poslije samo pet dana umro. O Hansu se brinuo djed, Hans Lorenc Kastorp I “taj razmak vremena, samo godinu I po dana, provelo je siroce, Hans Kastorp u kuci svoga dede, u jednoj kuci na Esplanadi”. Medjutim, I djed je ubrzo umro od zapaljenja pluca I brigu o Hansu preuzeo je njegov ujak, konzul Tinapel. Bas zbog ranog gubitka rodjitelja Hans je u svom nemirnom srcu osjecao potrebu za ocinskim autoritetom.

Mann za svog protagonistu kaze: “Hans Kastorp nije bio ni genije ni glupak…I tako je ipak nekako bio osrednji, iako u jednom neobicno casnom smislu. ”

Sto se tice njegove karijere u skoli, morao je cak da ponovi poneki razred. Ali, njegovo porijeklo, ugladjenost I dar za matematiku, iako lisen svake strasti pomogli su mu da napreduje. Za studije se odlucio iz prostog razloga, sto je htio sebi da da vise vremena da razmisli sta bi volio da bude. Nije volio rad, iako ga je sa dubokom religioznoscu postovao I otvoreno je priznavao da vise voli slobodno vrijeme, nicim optereceno; rad mu jednostavmo nije prijao. Izabrao je poziv “koji bi mu dopustao da nesto znaci I pred sobom I pred ljudima. ” Svoj poziv Kastorp “je visoko cenio I nalazio da je doduse vraski komplikovan I naporan, ali zato izvanredan, vazan i velicanstven poziv”

Hans Kastorp je imao plave oci, ridje brkove I ridjoplave obrve; bio je “koljenovic” i njegovi sugradjani su ga posmatrali ispitivacki, pitajuci se kakvu li ce javnu ulogu igrati. Kad je tek dosao u sanatorijum neprestano je naglasavao razliku: VI ovdje, MI dole; kao da se podsvjesno boji ostajanja. Iz istog razloga nije kupio krznenu vrecu nego cebad, jer vreca bi vec znacila ostajanje.

Kastorp u prvim danima nije napravio nikakva poznanstva. Po svojoj prirodi bio je povucen, a povrh toga osjecao se kao gost I “nezainteresovani posmatrac”. Kasnije je upoznao ljude koji su sjedili za njegovim stolom, a od svih ljudi, na njega je najveci utisak ostavio italijanski knjizevnik, Lodoviko Settembrini. Radovao se sto ga ovaj covjek poucava, opominje, I pokusava da utice na njega.

Kastrop je human covjek, sa Joahimom posjecuje teske bolesnike I moribunde. Njegova zelja da pomogne poticala je iz vise motiva; interes za medicinu I protest protiv egoizma koji je tu vladao bili su samo neki od njih. Najvaznija je bila njegova potreba da zivot I smrt shvati ozbiljno I da im oda postu. On je osudjivao ljude koji su pod izgovorom kakvog lakog oboljenja dolazili u sanatorijum samo da uzivaju, zaboravljajuci da je I on dosao iz istog razloga I da je I on jedan od “takvih”. Dok pomaze drugima Kastorp “je osecao kako mu se srce siri od srece, kako ga obuzima radost koja je pocivala na osecanju da je ovo sto cini korisno”.

Ubrzo njegovu paznju privlaci ljupka zena bademastih ociju (koje ga podsjecaju na oci njegovog poznanika iz skole, Psibislava Hipea, koji mu jednom ljubazno posudio olovku I koji je malog Hansa privlacio na neobican nacin), I macijeg hoda, koja u trpezariju ulazi uz zestoki tresak vrata, sto Kastorpa strasno ljuti. To je Ruskinja, Klavdija Sosa, navodno udata zena.

“Izvestan nedostatak samostalnosti stvorio je kod njega potrebu da cuje kako s trece strane potvrdjuju da je madam Sosa divna zena, a sem toga, ovaj mladic je zeleo da ga neko spolja ohrabri, da bi se predao osecanjima kojima se se neprijatno opirali njegov razum I njegova svest. ” Iako je Hans ocaran Klavdijom, ne preduzima nista da je upozna. Medjutim, dovoljno je bilo samo da pomisli na nju, pa da vec ima osjecanje koje se slaze sa lupanjem srca.

“U svakom casu svog razdrobljenog dana mislio je na nju, na njena usta, njene jagodice, njene oci, ciji su mu se boja, oblik I polozaj urezali u dusu, na njena opustena ledja, na drzanje njene glave, na vratni prsljen na prorezu njene bluze za potiljkom, na njene ruke preobrazene pod najtananijim tilom…s tim slikama bio je povezan strah, silno uzbudjenje, nada koja se gubila u necem neodredjenom, bezgranicnom I potpuno pustolovnom, radost I strah bez imena, ali od koga se srce mladicevo ponekad tako naglo stezalo”. Dakle, sustinu njegove ljubavi nije sacinjavala njezno sentimentalna sjeta.

“To je pre bila dosta smela I neodredjena varijanta te zaludjenosti, mesavina jeze I vatre, kao stanje coveka u groznici ili kao kakav oktobarski dan u ovim visinskim predelima; a sto mu je u stvari nedostajalo, bilo je bas neko osecajno sredstvo koje bi povezalo te ekstremne delove. ” Svi su vec znali za Kastorpovu zaljubljenost I posmatrali su ga ironicno, dok je on zanijet I smijeseci se strasno, sa onom vrelinom u obrazima gledao ukoceno u izvjesnom pravcu… I njegova ljubav prema ovoj neobicnoj zeni ostala je nijema sve do jedne pokladne noci kad je konacno skupio hrabrosti da joj pridje preko cijele sobe, I bas kao nekad Psibislavu, zatrazi olovku. To vece izjavljuje joj ljubav na francuskom, ali biva pristojno odbijen. Madam Sosa vec iduci dan odlazi u Dagestan.

Dok se Joahimu zuri u ravnicu I u vojsku, jer “ozbiljnost postoji samo dole, u zivotu”, Hans I ne razmislja o odlasku, pjevajuci “Bregovi su stanista slobode !” on uziva u svojoj bolesti bez posljedica pomijesanoj sa osjecajem bezgranicne slobode. Kad je Joahim odlucio da ode, Hans se prvi puta uplasio. “Je li moguce da ce me on ovde gore ostaviti samog? To bi bilo u tolikoj meri ludo I strashno da osecam kako mi se lice ledi I srce nepravilno kuca, jer ako ja ovde gore ostanem sam, onda je sa mnom zauvek svrseno, jer ja sam nikad, nikad vise, necu naci put u ravnicu…” Hans se zavarava I samo odgadja trenutak odlaska. Berens ga je pregledao (kad je otpustao Joahima) I saopstio mu da je potpuno zdrav (vecina ljudi bi se ovoj dijagnozi obradovala I jedva je docekala, ali Kastorp nije zelio da u nju vjeruje, odlucio je da ostane sve dok ga Berens ne otpusti izlijecenog, “a ne ovako kao danas”).

Poslije dvogogodisnjeg boravka u planini, Hans je stekao zatvorenu samouvjerenost jedne sredine sa posebnim shvatanjima I “Oni u ravnici mogli su samo da slegnu ramenima I da konacno dignu ruke od njega, a za njega je to znacilo potpunu slobodu od koje je njegovo srce malo-pomalo prestalo da strepi. ”

Iz potpune otupjelosti koja je vec prelazila u razdrazljivost, Hansa je izvukla zelja da nauci da skija. Kad je Settembriniju saopstio svoju ideju, on je bio odusevljen, jer to je bio prvi pomak njegove duse u ustajaloj atmorsferi Berghofa: ”Kakv divna ideja ! Dve godine provesti ovde I biti sposoban za takvu ideju. Ah, ne, vase srce je zdravo, nema razloga da covek ocajava radi vas. Bravo, bravo !” Kastorp je naucio da skija zbog toga sto se u dusi stidio sto visoku planinu I snijeznu mecavu posmatra iz svog ugodnog zaklona, sa svog balkona. “Skijanje mu je pruzalo zeljenu usamljenost, najdublju usamljenost koja ga je stavljala u situacije coveku potpuno strane I opasne. ” U ogromnoj planini, okruzen mrtvom tisinom gdje stalno pada snijeg, Kastorp “dete civilizacije”, osjecao se potpuno nesigurno, ali njegova cula I duh davno su se bila navikla na takva osjecanja, gore u Berghofu. On je sa nekom vrstom zadovoljenja osjecao svoju krilatu nezavisnost, svoju slobodu skitanja. Za ono sto se desavalo u dusi Hansa Kastorpa postojala je samo jedna rijec: izazivanje. Jednom prilikom nasao se usred snijezne oluje I u groznici prozivljava viziju raja, savrsenog ostrva, gdje su svi lijepi, zdravi, pametni I srecni; I krvavog rituala zrtvovanja. Ovde Mann simbolicno naglasava da su u zivotu neophodni I sreca I patnja, da su neraskidivo povezani I da ne postoje odvojeno jedno od drugog.

Jos prve veceri, Setembrini predlaze Kastorpu da spakuje kofere I napusti Berghof, jer on nije bolestan i tu ne pripada On ga nije poslusao. Kasnije ce mu reci: ”Preklinjem vas, drzite do sebe! Budite ponosni I nemojte da se utopite u ono sto vam je tudje! Klonite se ove barustine, ovog Kirkinog ostrva, vi niste dovoljno Odisej da biste na njemu mogli nekaznjeno da boravite. Ici cete najzad na sve cetiri, vi se vec naginjete na prednje udove, uskoro cete poceti da grokcete-cuvajte se!” 

Jos jednom ga je Settembrini ucio: “Bogovi I smrtnici sisli su ponekad u carstvo senki I uspeli da se vrate. Ali podzemni bogovi znaju da onaj ko okusi plodove njihova carstva ostaje zauvek njihov. ”

Poslije sedam godina kod Kastorpa nastupa potpuna emocionalna otupjelost I otudjenost od porodice, njegova sentimentalna osjecanja bila su svedena na nulu.

“Hans Kastorp je gledao oko sebe… video je samo jezive I podmukle stvari, I znao je sta vidi: zivot van vremena, bezbrizan I beznadezan, zivot aktivne raskalasenosti u stagnaciji, mrtav zivot. ”

I taj je zivot ostao takav sve do pocetka Prvog svjetskog rata, kad se Kastorp naglo budi, I kao u magnovenju shvata da ne smije vise ni minuta ostati u sanatorijumu, pakuje svoje stvari I odlazi da se bori. Prosao je razlicita iskustva I od mlade I neformirane licnosti pronasao svoj put. Tragicno je sto je njegov “poziv” dimom ispunjeno ratiste I krvava borba. Na kraju, sam pisac kaze da je ova prica, ova istorija ispricana zbog nje same, ne zbog Hansa Kastorpa, bezazlenog siroceta zivota, jer on je bio jednostavan, samo je morao proci kroz duboko iskustvo bolesti I smrti, da bi dostigao zdravlje I pamet.

 

Carobni brijeg, teme

1)                Smrt I bolest – Mann je u “Carobnom brijegu” pokazao da je evropska kultura samo naizgled zdrava. Sanatorijum je primjer predratne Evrope koji uziva u bolesti bez posljedica, pomijesanoj sa neogranicenim osjecajem slobode. Hansova fascinacija smrcu I bolescu dolazi I prije nego sto je postavljena njegova dijagnoza, koju smatra vise oslobadjajucom nego mucnom. U viziji snijezne oluje, Mann istice dvije pouke. Prvo istice neophodnu vezu izmedju zdravog I srecnog zivota, prikazanog vizijom raja, I smrti I bolesti koje ga cesto potajno cine mogucim, prikazano ritualom zrtvovanja u hramu. Druga pouka dolazi kroz snijeznu oluju u kojoj Hans shvata da covjek ne smije dopustiti da smrt prevlada njegovim mislima. Mann je smatrao da je ova preokupacija smrcu, na jednoj, I zaslijepljenost koja dolazi usred nje, na drugoj strani, korijeni bolesti predratne Evrope. Mann koristi bolest kao nacin da povisi Hansovo iskustvo koje nije bilo moguce ni na jedan drugi nacin-bolest je sredstvo uvodjenja.

2)                Settembrini I Naphta – Mann koristi ove likove da suprostavi ideologije optimisticnog humanizma I pesimisticnog apsolutizma na neocekivan nacin. Kroz svoje uvijene argumente na kraju dodju do zakljucaka potpuno drugacijih od onih koji bi se ocekivali. Ali, Mann ih jasno karakterise kao sustinski povezane, kao dvije strane istog novcica. Nijedan ne moze da postoji bez onog drugog, zato Settembrini prati Naphtu kad se ovaj preseli u privatan stan, a njihovi argumenti su tako povezani, da cesto, dok suprostavljaju misljenja, pobijaju sami sebe. Sudbina svakog lika je takodje pazljivo napisana, I predstavlja komentar na pogled na zivot ovih likova. Naphtino samoubistvo za vrijeme duela naglasava destruktivnu prirodu apsolutistickog pogleda. Settembrinijevo optimisticno  shvatanje jednostavno dovodi do razocaranja.

3)                Vrijeme – Vrlo rano Hans je otkrio poremecaj vremena u Davosu, gdje godisnja doba prolaze kao sedmice I njegov 7 godina dug boravak izgleda kao jedno ljeto. I Naphta I Settembrini cesto raspravljaju o vremenu. Usporavanje i rasipanje vremena povezano je sa truljenjem I bolesnom prirodom Davosa, ali do gubitka osjecaja za vrijeme dolazi I zbog prijatne atmosfere u kojoj pacijenti uzivaju. Pacijenti gube osjecaj za vrijeme djelimicno zbog strogo regulisane dnevne rutine, zbog koje se jedan dan ne moze razlikovati od drugog. Mann koristi  tehniku lajtmotiva da poveze dogadjaje iz proslosti sa buducnoscu, I obrnuto, tako da su romaneskne ideje prisutne u svakom trenutku.

4)                Sloboda – Sloboda je bila najvisi romaticarski ideal Evrope 19. vijeka, ali Mann pokazuje da takva apsolutna sloboda vodi samo do bolesti, haosa I smrti. Efekti slobode su sagledani sa mnogo gledista. Hans svoju dijagnozu vidi kao oslobodjenje. Vrijeme se raspada pred oslobodjenjem od svakodnevnih briga. Znak apsolutne slobode koji Naphta propagira vodi do samounistenja, a Settembrinijeva humanisticka sloboda samo do razocarenja. Mann opisuje kako dekadentna kultura u romanticarskom idealu apsolutne slobode vodi samo do bolesti I krajnje destrukcije u Prvom svjetskom ratu.

Carobni brijeg, stil

1)              Realizam – Mann pazljivo opisuje svaki detalj sobe, licnosti ili razgovora da bi predstavio uvjerljivu realisticnu atmosferu. Velika detaljnost s kojom opisuje ovakve pojedinosti ide dalje od jednostavnog stvaranja preciznog portreta jednog trenutka. Da bi njegovi komentari o predratnoj Evropi bili efektni, Mann je smatrao da treba da oslika uvjerljiv portret vremena. Medjutim, njegovi opisi nisu izvjestaji vec cine komentare efektivnijim. Mann je hronicar kulture, ne istorije. Zapravo, atmosfera I ton romana nalik su snovima I nadrealizmu (bizarne debate Settembrinija I Naphte, cudan tok vremena, seanse prizivanja duhova) I cesto ukljucuju prizvuk mitologije. Sam Mann je za “Carobni brijeg” rekao: “On nadilazi realizam I znacenja simbolizma I cini realizam sredstvom intelektualnih I ideoloskih elemenata. ”

2)              Modernizam – Mann je poznat kao jedan od najvecih modernista I ovaj roman je prvi primjer ovog zanra. Nejednaki tok vremena je uobicajena tehnika. Pocinje pricu opisujuci sate, a zatim se narativni periodi povecavaju na dane, sedmice, mjesece I na kraju, godine. Detalji cesto nose simbolicno znacenje, bilo da su u pitanju mitoloski, religiozni, knjizevni ili psihoanaliticki. Frojdovske ideje prozimaju veliki dio price, narocito u dijelovima koji se ticu doktora Krokovskog ili romantike, ali ideje su predstavljene kao fenomen tog perioda, a ne  kao istinito stanje, kao sto su to cinili mnogi modernisti.

3)              Dualizam – Mann cesto koristi dualisticku tehniku prikazivanja. Settembriniejev optimisticni humanizam protiv Naphtine pesimisticne apsolutisticke ideologije. Hansov uzdrzani i uvazeni burzujski sjeverno-njemacki stav protiv Klavdijinog slavenskog nedostatka uzdrzanosti u njenim osjecanjima I postupcima, njene volje da se izgubi, preda I da zivi zivot radi zivota samog. Zatim veza prijatne I srecne vizije tropskog ostrva I krvavog rituala zrtvovanja. Mann kritikuje pretjerivanje I u jednom I u drugom smislu dok pokazuje neophodnost I jednog I drugog u svijetu, dakle I srece, ali I patnje. Nije saglasan sa nezdravim zanimanjem za smrt, ali naglasava njenu neophodnu vezu sa srecnim I zdravim zivotom. Medjutim, ovo ne treba shvatiti kao piscevu preporuku da covjek izbjegava ekstreme I drzi sredine. Umjesto toga covjek bi trebao da pronadje nacin zivota koji prihvata oba ekstrema, naglasavajuci njihovu vezu, ali bez pretjeranog zanimanja samo za jedno. Naftina I Settembrinijeva misljenja protivrijece jedna drugom, ali su sklopljena na takav nacin da postaju sustinski povezana. Mann je jednom rekao:” Samo je iscrpljujuce istinski interesantno. ”

4)              Karakterizacija – Svaki od Mannovih likova je stvarna osoba kao I simbol istaknutog vidjenja zivota za vrijeme predratnog perioda. Mann je mnoge svoje likove zasnovao na stvarnim ljudima, ali njihove portete je stvarao kao simbole kojima je istrazivao kulturalne probleme koje rjesava u romanu. Mann je nazvao svoje likove “nicim drugim do predstavnicima svijeta, principa, I domena duha”. Dio genijalnosti Mannove umjetnosti je njegova sposobnost da svoje likove intelektualizuje a da im pri tom ne oduzme covjecnost, koju imaju kao individue. Na neki nacin oni su karikature, ali pored toga uvjerljive I prijatne, to su trodimenzionalne karikature. Mann se nadao da njegov likovi nisu “ puke sjene licnosti I hodajuce parabole”. Joahim predstavlja ukocenog, duznosti posvecenog, Nijemca, a  Klavdija je slobodoumna, ali plaha Ruskinja. Settembrini je senzualni I liberalni humanista, Naphta ima stroge religiozne stavove, dok Peperkorn predstavlja vitalni zivot bez komplikacija. Ono sto svaki od ovih likova cini uvjerljivim jeste povezanost koja je ostvarena u njihovim medjusobnim odnosima. Ove odnose Mann je napisao sa istom paznjom, kao I vece intelektualne I simbolicke teme. Veza Naphte I Settembrinija je vrlo pazljivo postavljena. Mann je opisao svaku nijansu razgovora Hansa I Klavdije kad joj on izjavljuje ljubav na proslavi. Oboje ih je opisao kao ljudska bica, ali I kao utjelovljenje ideja.

5)              Razvojni roman – Roman je napisan kao kulturna hronika u formi razvojnog romana sa modernistickim zapletom. U razvojnom romanu, mladi neformirani lik je podlozan razlicitim uticajima, stice iskustvo, pri tom odbacuje neprihvatljive mogucnosti I na kraju pronalazi svoj poziv I odgovarajuci odnos prema zivotu. Hans je ocito iskusio sve ovo, ali buduci da on predstavlja dusu predratne Evrope, sav roman predstavlja razvoj evropske duse u ovom periodu. Mannova kulturna kritika dolazi na kraju ovog razvojnog procesa, nakon sto je Hans iskusio razlicite kulturne I inetelektualne uticaje, I kao posljedicu ovog “obrazovanja”, pronasao svoj “pravi poziv”-svoju neizbjeznu sudbinu-na ratistu u Prvom svjetskom ratu. Mann je “Carobni brijeg” odredio kao roman “uvodjenja” zajedno sa tradicionalnim “mitovima trazenja”. Mann opisuje Hansa kao tipicnog radoznalog covjeka, I to radoznalog u pravom smislu te rijeci, koji dobrovoljno, ali I previse dobrovoljno prihvata bolest I smrt, jer je prvi susret s njima obecavao neobicno prosvjetljenje I avanturisticko napredovanje, povezano, naravno, sa vecim rizicima.   

 

Vrijeme “Carobnog brijega”

 

Vrijeme –Vrlo rano Hans Katorp je otkrio poremecaj vremena u Davosu, gdje godisnja doba prolaze kao sedmice I njegov 7 godina dug boravak izgleda kao jedno ljeto. U pocetku mu je bilo strasno tesko da prihvati takvo “rasipanje vremena”. Joahimu, njegovom rodjaku, ljekari su bili odredili pola godine boravka u sanatorijumu. Cuvsi to, Kastorp je zestoko odreagovao:

“Pola godine? Jesi li ti lud?” (…) Pa ti si vec pola godine ovdje! Ta nema se toliko vremena…”

“Da, vremena”, rece Joahim I klimnu glavom vise puta pravo preda se, ne obracajuci paznju na dobronamjerno negodovanje svog rodjaka. “Ovdje se naprosto igraju ljudskim vremenom, prosto da ne vjerujes. Tri nedjelje su za njih kao jedan dan. Vidjeces vec. Sve ces to vec nauciti”, rece I dodade:”Covjeku se ovdje izmijene pojmovi. ”

I zaista, vrijeme je cudna zagonetka I tesko je razjasniti ga.

“Ali vama ovdje mora da vrijeme u stvari brzo prolazi”, primijetio je Hans Kastorp.

“Brzo I lagano, kako se uzme”, odgovori Joahim. “Ono uopste ne prolazi, da ti pravo kazem, nije to nikakvo vrijeme, niti je ovo nekakav zivot. ”

Jos prvi dan Katorpu se cinilo da vec duze vrijeme boravi u Davosu, cinilo mu se da je tu  postao stariji I pametniji. Razmisljanja o vremenu potpuno zaokupljaju Kastorpa:” Dakle, sta je vrijeme? Mi prostor opazamo svojim organima, svojim culom vida I culom pipanja. Lijepo. Ali kojim culom opazamo vrijeme? (…) Mi kazemo: vrijeme prolazi. Lijepo, pa neka prolazi. Ali, da bismo ga ga mjerili…Da bi moglo da se mjeri, moralo bi da prolazi ravnomjerno, a gdje pise da je tako? Za nasu svijest nije tako, mi samo reda radi pretpostavljamo da je tako, I nase mjere samo su konvencija…” 

U Berghofu vrijeme se potpuno usporava, potpuno staje; kako kaze pisac “ talasi vremena valjaju se uvijek u jednolicnom ritmu”. I dok godina dana znaci toliko mnogo u zivotima ljudi u ravnici, jer donosi tako mnogo promjena, u Berghofu to je samo nesto duza jedinica vremena, jer vrijeme u Berghofu kao da je stalo, poput vode u nekoj ustajaloj bari. U sanatorijumu vrijeme tako brzo prolazi (ili ne prolazi uopste), dijelom sto nikom nije ni stalo, sto niko ne haje da li su prosle sedmice ili mjeseci. Jedino za vrijeme mjerenja temperature, cetiri puta na dan, moze se zaista uociti sta je jedan minut, ili sta je citavih sedam minuta, koliko traje mjerenje. Jer samo tih sedam minuta je zaista trajalo I imalo zilavu vrijednost; tih sedam minuta se pretvaralo u pravu malu vjecnost.

U sanatorijumu nijedan izgovor za svetkovanje I zveket casa nije ostajao neiskoriscen, tu su se cesto pridruzivale I licne I neredovne svetkovine, tako da su svi rodjendani, generalni pregledi, divlji I pravi odlasci bili proslavljani cascenjem I pucanjem zapusaca u restoranu. Medjutim, godisnjica dolaska nije obiljezavana nicim drugim sem cutanjem. Preko nje se prelazilo, zaboravljalo se da joj se ukaze paznja, I svako je mogao pretpostaviti da ni drugi ne misle na nju. Na raspored vremena svakako se mnogo polagalo; pazilo se na kalendar, na redoslijed dana I njihovo prividno vracanje. Ali mjerenje I brojanje onog vremena, koje je za svakog pojedinacno bilo vezano za ovaj prostor gore, mjerenje dakle, licnog I individualnog vremena-to je bila stvar onih kratkorocnih pacijenata I pocetnika. Stari bolesnici su voljeli u tom pogledu ono vrijeme sto se ne mjeri, sto nezapazeno protice, voljeli su dan koji ostaje uvijek isti, I svaki je od njih finim instinktom pretpostavljao da I drugi zeli ono sto I on sam. Smatralo se da je savrseno neumjesno I brutalno reci nekome da se doticnog dana navrsavaju tri godine otkako je dosao – to se nije desavalo.

Poslije 6 godina provedenih u sanatorijumu, Hans vise nije mogao da odgovori ni na jedno pitanje koje se ticalo vremena. Koliko je Joahim zivio ovdje gore s njim do svog divljeg odlaska? Koliko je vremena u svemu zivio s njim? Kad se, prema kalendaru desio taj prvi prkosni odlazak? Koliko je vremena Joahim bio odsutan? Kad se vratio? Koliko je Hans Kastorp sam proveo ovdje dok se Joahim nije vratio, a koliko kasnije kad je ovaj zauvijek rekao zbogom vremenu? Koliko je gospodja Sosa bila odsutna? Koliko je zemaljskog vremena prozivio Hans Kastorp ovdje u Berghofu? Koliko mu je godina? I na mnoga druga, slicna pitanja, Hans nije mogao da da odgovor. Medjutim, da je zaista htio, mogao je Kastorp uz malo truda sve da izracuna I tako ukloni neprijatnu neizvjesnost. Ali, sto se njega samog tice, njemu to mozda I nije bilo narocito ugodno, ali on nije ni pokusavao da ucini neki napor da se oslobodi te nejasnoce I rasplinutosti I da bude nacisto s tim koliko je vec vremena ovdje proveo; a ono sto ga je u tom sprjecavalo bio je nemir njegove savjesti, premda je ocevidno najgora nesavjesnost-ne obazirati se na vrijeme.

I Naphta I Settembrini cesto raspravljaju o vremenu. Usporavanje i rasipanje vremena povezano je sa truljenjem I bolesnom prirodom Davosa, ali do gubitka osjecaja za vrijeme dolazi I zbog prijatne atmosfere u kojoj pacijenti uzivaju. Pacijenti gube osjecaj za vrijeme djelimicno zbog strogo regulisane dnevne rutine, zbog koje se jedan dan ne moze razlikovati od drugog-pet obroka dnevno, dva sata obaveznog odmaranja, stalno mjerenje temperature…svaki dan isti je kao I prethodni.

Poruka koju nosi “Carobni brijeg”jeste: kad ne bi bilo vremena, ne bi bilo ni napretka covjecanstva I svijet bi bio samo smrdljiva I ustajala  bara.

“Vrijeme je bozji dar dat covjeku da ga koristi u svrhe covjecanstva I napretka. ”

 

 

 

16.01.2007.

ČUVAJ SE SENJSKE RUKE

 

August Šenoa

 

ČUVAJ SE SENJSKE RUKE

 

 

IZDAVAČ: Mladost, Zagreb 1987

 

O PISCU:

August Šenoa rodio se 1838., a umro 1881. godine u Zagrebu. Intenzivno se bavio književnom djelatnošću. Šenoa je s najviše uspjeha obrađiva povijesne motive. Takva djela su: Zlatarevo zlato, Seljačka buna, Čuvaj se senjske ruke i dr. Velik dio svoje djelatnosti posvetio je kazalištu. Pisao je pjesme (lirske i  epske), pripovjetke iz suvremenog života (Prosjak Luka i Prijan Lovro) te kritike i rasprave. Vrijeme njegova djelovanja neki povjesničari književnosti zovu Šenoino doba.

 

DOJAM O PROČITANOM DJELU:

        Uzbudljiv povijesni roman koji govori o volji snazi našeg naroda da se brani i čuva rodnu grudu. Djelo je u meni pobudilo osjećaj ponosa. 

 

KOMPOZICIJA FABULE:

        Uvod: Uskok Juriša Orlović spašava Dumu iz ruku Mletka Vittoria

        Zaplet: Mletački biskup de Dominis sprema propast Senju i uskocima

        Vrhunac: Uskoci vođeni Jurišom Orlovićem provaljuju u Senj i ubijaju Rabatu

                            i Capogrossa

        Rasplet: Rabata je ubijen i Mlečani su svladani

        Završetak: Uskoci su opet slobodni, a Senjom je zavladao mir

       

SAŽETO PREPRIČAVAJNE:

        Senjski uskoci stalni su trn u oku Mlečana. Oni služe austrijskome caru i brane more od Mlečana i kopno od Turaka. Ponosni su, hrabri i odani svome gradu i kraju.

        Austrijski general Rabata, koji služi i Veneciji, sprema uskocima smrt, a građanima Senja izgon. U tome mu pomaže izdajnički biskup de Dominis. Redovnik Cipriano javlja uskocima o dolazećoj nesreći, pa oni bježe na Orlovo Gnijezdo. Rabata ulazi s vojskom u grad i naređuje smaknuće kneza Posedarića. Uskoci pod vodstvom vojvode Juriše Orlovića upadaju  u grad  i oslobađaju ga.

 Sluge Mletačke Republike Rabata i Antonijo Capogrosso stigla je pravedna kazna. Senjom je opet zavladao mir, a Klara Posedarić i mladi uskočki vojvoda Đure Daničić sklapaju brak. A goli kamen i senjska bura i danas nose poruku: “Čuvaj se senjske ruke!”

 

 

 

PREPRIČATI JEDNU EPIZODU PO IZBORU:

        Mletački gospodin Vittorio je htio oženiti Krčanku Dumu. Ona se tomu protivi i po buri bježi. On je sa svojom četom lovi do rta. Duma skače junaku Juriši Orloviću u ruke, a on počne veslati prema pučini.

 Ljutiti Vittorio počne viče za njima, ali uzalud. Duma je spašena.

 

OPIS GLAVNIH LIKOVA:

        Carski kapetan Danilo Barbo bio je jak, žilav, “Pod kratkim čelom stajaše mu širok nos, oblo lice urešeno tankim brcima i španjolskom bradicom.”, “Duga, ne gusta kosa, razdijeljena u dvoje, padaše mu na bjeli vezeni ovratnjak.” “…bijaše odjeven zobunom od crne kože, žutih rukava…” plemić, senjski zapovjednik, prijatelj i zaštitnik uskoka, pošten i istinoljubiv.

“Gledajte na mom srcu ova tri križa! To je moja majka, moja sestra i moje sestre i – vaše dijete, tri žrtve vašeg nemilosrđa. Evo ja vam poklanjam te tri žrtve, ja se odričem osvete, ali ostavite ovaj bijedni narod na miru.” – Spreman je odustati  od osvete zbog smrti svoje majke, sestre i njenog djeteta koje je skrivio Rabata, a za uzvrat traži od Rabate spas uskoka.

 

        General Josip Rabata je visok, jak “…nisko, prignuto čelo, gusto nabrane vjeđe nad blijedim modrim očima…”, “… pod krupnim nosom stiskale se čvrsto debele usnice…”, “Rabata je izdajica svijetle krune, čovjek naprasit, krvolok, ali opet slab i kukavica; Rabata je zadužen i rastrošen.” – carev punomoćnik, zlotvor, rastrošan, živi u dugovima, zapravo je kukavica, izdajica austrijskog cara, radi za Mlečane, naređuje ubojstvo kneza Posedarića i izgon uskoka, pod vodstvom Juriše Orlovića uskoci mu spremaju pravednu presudu i ubijaju ga u kaštelu.

 

Knez Martin Posedarić bio je udovac, visok, "…lice mu bijaše duguljasto, blijedo, ali krasno, crno mu je oko igralo kao munja na moru, crna mu brada padala do pojasa, kosa mu bijaše kratka pristignuta." senjski plemić, "Ja sam knez, plemić, vlastelin i nijesam plaćenik, ja ostajem da čuvam stari svoj dvor i grb koji je svijetao pred svijetlom i carstvom." po naređenju Rabate odrubljena mu je glava.

 

OPIS SPOREDNOG LIKA:

Uskok Juriša Orlović bio je “…visok, zoran junak, široka čela, orlova nosa, duguljasta lica.”, “Vaša duša, moja glava.” – Juriša je odan Senju i uskocima, spašava Dumu i uzima je za ženu, bježi s četom uskoka na Orlovo Gnijezdo da ne padne u mletačko ropstvo. Bori se protiv Turaka i bježi iz njihova ropstva.

 

        Poručnik Antonio Capogrosso je sluga Mletačke Republike, desna ruka Rabate, uskoci ga ubijaju zbog svega zla što je nanio Senju.

 

MJESTO RADNJE:

Vrbnik na otoku Krku – Dumina kuća, obala mora

Venecija

Senj – krčma Crnog Nike, Posedarićeva kuća, franjevački samostan, kaštel,

          Orlovićeva kuća, trg pred kaštelom.

Orlovo Gnijezdo – spilja

Gradec (Grac) – dvor nadvojvode Ferdinanda

 

VRIJEME RADNJE:

1600 – 1601. i 1614. godine

 

TEMA: Borbe uskoka i Mlečana

 

OSNOVNA MISAO:

Treba braniti svoj zavičaj. Narod koji je mek, pokoran i poslušan čeka ropstvo i tuđinska vlast. Narod koji je ponosan, hrabar i prkosan, izborit će i dočekati svoju slobodu.

 

PROBLEMATIKA:

Povijesna zbivanja s početka 17. stoljeća kad je Senj bio pod austrijskom vladavinom. U to vrijeme uskoci su branili Jadransko more od Mlečana, dok su na kopnu branili austrijsku carevinu od Turaka. Bili su trn u oku Mlečana koji su ih pokušali na prijevaru otjerati iz grada. Šenoa veliča borbu svog naroda za slobodu. Knjiga poručuje da se od tuđinske vlasti može osloboditi samo onaj narod koji se za to sam izbori. 

 

 

16.01.2007.

DEČKO,DAMA,KRALJ I ŠPIJUN

 

                                                                                                                                                                     

         John le Carre

                            Dečko, dama,kralj, špijun

                                

 

Bilješka o piscu:

 

John le Carre rođen je 1931.g. Njegov treći roman "Špijun koji je došao sa hladnoće" lansirao ga je među najbolje pisce špijunskih romana. I budućim romanima potvrdio je tu zasluženu titulu. Roman "Krojač Paname" postigao mu je svjetsku slavu i preveden je na šezdesteak jezika! Napisao je sveukupno 11 djela: "Naša igra", "Noćni menadžer", "Tajni hodočasnik", "Ruska kuća", "Savršeni špijun", "Mala bubnjarka", "Smiley-evi ljudi", "Počasni đak", "Ratni dalekozor", "Špijun koji je došao sa hladnoće" i "Dečko, dama, kralj, špijun". Nemam podatka o njegovoj smrti.

U jednom intervjuu izjavio je da mu laska što njegova djela shvaćaju tako ozbiljno, ali svi su likovi i operacije izmišljene.

 

 

 

Žanr:

Špijunski roman

 

Tema:

Umirovljeni djelatnik engleske špijunske službe pokušava razotkriti "krticu" duboko ukopanu u sam vrh te važne organizacije.

 

Mjesto radnje:

London, Engleska: "Mrzio je City. velik, tmuran, zaglušan grad sa previše golubova.", "...hitao je sitnim koracima uz pocrnjele arkade Victoria Station", "Požurio je do Martindaleovog kluba na polovici King's Roada.", "...jedan od onih poniznih stanovnika Londona...".

 

Vrijeme radnje:

Doba hladnog rata: To možemo to zaključiti po mnogobrojnim špijunskim operacijama: "..i sve ostale neugodne fraze koje su u najboljim danima hladnoratovske kulture gotovo pretvorile Školu u...", "Upuštajući se u čitanje Smiley je iznova proživljavao glavne bitke tog dugog i okrutnog rata.", "Morali smo zbog sigurnosti naše mornarice izviditi te ruske podmornice!".

 

Motivi:

-privrženost prema Kontroli: "Sam sam ispratio Kontrolu u nekakvom užasnom krematoriju u East Endu, prošlog Badnjaka, i osim mene nije bilo nikoga. Svećenik je imao govornu manu.", "Smiley se sjećao kako je Kontrola mršavio, kako su mu se obrazi rumenjeli i kako su mu oni koji ga nisu dobro poznavali čestitali na dobrom izgledu. Samo je Smiley primijetio kapljice znoja što su mu tih kobnih dana pratile granicu rasta kose.", "Shvatio je samo: vrati se u Cirkus i dovrši posao."

 

-znatiželja: "Tko je taj misteriozni pukovnik Viktorov, ta krtica koja se tako duboko i neprimjetno uvukla u sam vrh Circusa i tko je to stajao iza Connieina otpusta. Tko štiti krticu i da li je Poljakov krtićin kurir?"

Opis likova:

 

Smiley- a) vanjski opis:

"Štaviše on je lako mogao biti konačni oblik kojeg je Bill Roach bio prototip. Nizak,debeljuškast, i u najboljem slučaju srednjh godina, bio je po izgledu jedan od onih poniznih stanovnika Londona koji nikad neće baštiniti Zemlju. Noge su mu bile kratke, hod sve prije nego žustar, a odjeća skupa, loše skrojena i skroz-naskroz mokra. Njegov kaput koji je pomalo podsjećao na udovištvo, bio je izrađen od onog crnog, rijetko tkanog materijala koji kao da je posebno izrađen kao da je posebno namijenjen upijanju vlage. Rukavi su bili predugi ili ruke prekratke jer bi mu rukavi- kao Roachu kad bi obukao kabanicu- sakrivali prste. Iz taštine nije nosio šešir, ispravno vjerujući da ga čini smiješnim. "Kao podstavljuno zvono što se stavlja na kuhano jaje da se ne ohladi.", primijetila je njegova prekrasna žena prije no što ga je posljednji put ostavila. Stoga se kiša nakupljala u krupnim, neobrisivim kapima na debelim staklima njegovih naočala. Korak mu je bio pomalo nesiguran dok je mokar koračao..."

"Sjedio je, naslonivši se,savijenih kratkih nogu, glave pognute naprijed, sklopivši debeljuškaste ruke na trbuhu kojim ga je mojka priroda obilno nagradila. Iza debelih leća nazirale su se oči opuštenih kapaka. Tu i tamo protrljao bi stakla svilenom podstavom kravate, i to bi bio jedini znak njegove uznemirenosti,a kad bi to učinio pogled bi mu opet postao kiseo i bespomoćan, neugodan svakome tko bi ga u tom trenutku pogledao."

"-Pretpostvljam da uviđate kako užasno izgledate!...zrcalo mu je pokazalo zakrvavljene oči i jasne tragove zamora na bucmastim očima."

"U svakom slučaju prestar sam za ovakve automobile..."

"...podigavši ovratnik do povelikih podbradaka."

               

             

 

               - b) unutarnji opis:

-marljiv: "Radio je jučer do kasno navečer, sve dok nije završio neki izvještaj o odnašanju smeće. kad je uvidio da mu je nestalo kave i da zato više ne može nastaviti, otišao je u dućan i stao u red...", "Smiley se ponovno baci na ćitanje suhoparnih podataka u prašnjavim mapama. Navikao je puno raditi i svoje obaveze marljivo i savjesno izvršiti. To se naučio još u Oxfordu,a posebno koristio za vrijeme svog dugog rada u Cirkusu."

-nesiguran: " Nije nosio šešir, ispravno vjerujući da ga čini smiješnim, primijetila je njegova prekrasna žena prije no što ga je posljednji put ostavila.. stoga se kiša nakupljala u krupnim, neobrisivim kapima na debelim staklima njegovih naočala. Korak mu je bio pomalo nesiguran dok je mokar koračao..."

"Nesigurno se meškoljio u prevelikom kaputu dok je Peter jurio seoskim cestama po Smileyu prevelikom brzinom."

"Otkako ga je Ann napustila, otičla je i čistačica: samo je dakle Ann imala ključ. Hrastova vrata imala su dvije brave,"banham" sa zasunom i "chubb pipiekey" te dvije treščice. Počeo ih je ponovno stavljati, možda zato da ga ona ne iznenadi!"

-ponizan i slab: "Bio je po izgledu jedan od onih poniznih stanovnika Londona koji nikad neće baštiniti Zemlju."

"Pravo pravcato pomanjkanje snage volje. Zovu to uglađenošću, iako to nije ništa drugo doli slabost. Slabost- nesposobnost življenja bez tuđe pomoći, neovisno institucijama i emocionalnim vezama koje su nadživljele svoju svrhu. To jest moja žena, to jest Cirkus, to jest življenje u Londonu. Taksi su mu bezobrazno otele dvije djevojke cereći se zajedno ispod jednog kišobrana."

-pun starih navika: "Već iz dugogodišnje navike Smiley je vršio smotru automobila...činio je to i kao dio vježbe memorije, ali i zbog straha koji zauvijek prati jednog profesionalca.", " Navikao je puno raditi i svoje obaveze marljivo i savjesno izvršiti. To se naučio još u Oxfordu,a posebno koristio za vrijeme svog dugog rada u Cirkusu."


Bill Haydon- a) vanjski opis

"U tom vlažnom hodnikuoštre crte njegova lica nisu se toliko isticale, ali bi na svježem zraku jasno pokazivale obilježja neobičnih krajeva u kojim je služio. Ugledavši Haydona zastao je kao ukopan. Dok je tako stajao, osvijetljen odostraga svjetlom doimao se neobično taman i visok. Nešto je nosio u ruci- Guillam nije mogao razabrati o čemu se radi."

"Na stolu je stajala jedna stara Billova slika- apstraktan motiv oštrih crta, prošaran zagasitim bojama pustinje."

"Odjeća mu je kao i obično bila nastrana. Komadići kože bili su prišiveni na laktovima kaputa u obliku romba a ne kvadrata, što mu je s leđa davalo izgled harlekina. naočale je nabio u kosu poput zaštitnih naočala. Posve nenadano okrenuo se, cijelim tijelom, kao kip na postolju i zagledao se u Guillama. A tada se nacerio tako da su mu se polumjesečaste obrve uzdigle kao u klauna i lice mu postalo privlačno i neobično mlado."

"Još jednom je kimnuo, davši im time znak da krenu, a Guillam je na leđima osjećao prodoran pogled Haydonivih svjetloplavih očiju sve do slijedečeg skretanja."

"Bio je često kod Kontrole i rado viđen od "mamica" zbog svojih svjetloplavih očiju i nekakvog svog neobičnog šarma."

"Skinuo je kaput i nemarno ga prebacio preko stolice. Prišao je prozoru i zagledao se van na ulicu. U očima mu se odražavala zabrinutost i briga. Po velikim podočnjacima moglo se viditi da više dana nije spavao."

"Prišao joj je blago i ohrabrio ju svojim neodoljivim osmjehom."


Opis jezika:

Djelo je pisano književnim jezikom bez ikakvih stilskih sredstava ili neobičnosti

 

Mišljenje o djelu:

Pročitala sam knjigu prije roka lektire jer me zaintrigirao naslov i sam žanr teksta. Napokon nešto što se lako i tečno čita! Međutim već u prvim poglavljima izgubila sam se u gomili imena, nepovezanih radnji, umetaka i naizgled nepovezanih likova. Nisam mogla shvatiti hijerarhijsku ljestvicu Cirkusa tko je glavni, a tko kome odgovoran. Ipak, uporno sam se pokušavala koncentrirati na rečenice i pohvatati konce. Tek nakon polovice odlistanih stranica počela sam nazirati tok radnje i povezivati događaje sa prethodnih stranica. Čitala sam knjiga od kraja prema početku. Zamislila sam se nad time i otkrila uzročnika. Likovi jako malo "razmišljaju naglas". Tako ne pojašnjavaju pojmove ni ljude. A djelomičan uzrok tome je i  pisanje u trećem licu.

 

 

               

 

16.01.2007.

DEKAMERON

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Giovanni Boccaccio

 

 

 

Dekameron

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Sadržaj

 

 

1.                  O piscu.   . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3                                                        

2.                  O djelu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4

2.1.                    Naziv djela. . . .. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4

2.2.                    Kompozicija i stil. .. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4

2.3.                    Nadahnuće i tema. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5

2.4.                    Likovi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5

2.5.                    Pripovjedanje u prozi u predrenesansi. .. . . . . . . . . . . . . . . . . 5

2.6.                    Žanrovska obilježja. . .  . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5

2.7.                    Prethodnici. . . . . . . . .  . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 6

2.8.                    Sljedbenici. . . . . . . . . .. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 6

3.                  Kratak sadržaj. . . . . . . . .. . .. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7

3. 1. Dan prvi, uvod. . . . . . . . . .... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7

3. 2. Dan prvi, prva novela. . . . . .. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7

3. 3. Dan drugi, treća novela. . . .  . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 8

3. 4. Dan deseti, peta novela. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 8

3. 5. Sadržaj Dekamerona po danima. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 8

4. Izvaci iz kritike. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9

5. Literatura. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 9

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

1.                O piscu

 

  Giovani Boccaccio rođen je 1313. najvjerojatnije u Firenci. Školovao se u Napulju, a najveći dio života proveo je u Firenci. Zajedno sa Danteom i Petrarkom čini trolist najvećih talijanskih predrenesansnih književnika. Ostavio je opsežan književni opus u kojem su osim djela na latinskom i djela na talijanskom jeziku. Poznavao je Petrarku koji je imao velik utjecaj na njega i s kojim ga je povezivalo intelektualno razumijevanje i humanističko zanimanje za klasičnu starinu i za pjesništvo uopće. I on je svoje nadahnuće i vječnu ljubav na prvi pogled pronašao u Mariji, kraljevoj kćeri, koja u Dekameronu predstavlja Fiammettu. 1357. u Firenci je njegovom zaslugom osnovana katedra za proučavanje Homera, a iz tog studija izrastao je humanistički europski pokret u cjelini. Poznatija djela su mu : O propasti glasovitih  muževa, O znamenitim ženama, Rime, Dijanin lov, Komedija o firentinskim nimfama, Spjev o fjezolanskim nimfama, Korbač, a između 1357. i 1362. napisao je dva djela u kojima komentira prvih 17 pjevanja Božanstvene komedije, a to su Izlagnja o božanstvenoj komediji i  Raspravica o pohvalu Danteu. Njegovo najpoznatije i najznačajnije djelo je Dekameron koji je nastao između 1348. -1351. Umro je u Certaldu 1375.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

2.                O djelu:

 

2.1.                    Naziv djela

 Dekameron je najveće Boccacciovo ostvarenje, prvo veliko djelo talijanske pripovjedačke proze, nastalo između 1348. i 1351. Sama riječ Dekameron je talijanizirani oblik grčkih riječi deka hemeron što znači deset dana, jer je knjiga koja ima stotinu novela zaokruženih jedinstvenim okvirom, podijeljena na deset dana.

 

 

 

 

2. 2. Kompozicija i stil

  Iako se može učiniti da je Dekameron , zbog skladne strukture i učestalosti broja deset, sastavljen u srednjovjekovnoj tradiciji simbolike brojeva, njegove tematske odrednice okupljene oko ljubavi, fortune i inteligencije pripadaju složenom razdoblju premještanja i preoblikovanja misaonih sustava koji su organizirali dugu povijest srednjeg vijeka. Makar Dekameron ima sto novela, taj broj sto, za razliku od Božanstvene komedije, iako pridonosi vanjskom jedinstvu i simetričnosti, nema nikakvu simboliku. Pojedine novele imaju moralistički uvod i zaključak. Tako je Boccaccio stvorio zanimljivu i jedinstvenu arhitekturu, u kojoj novele imaju potpunu umjetničku zaokruženost i autonomiju, a sve zajedno opet povezuje jedinstvo nadahnuća i temeljnih značajki piščeve slike svijeta. Radnja se inače odvija u dva tjedna, ali subota i nedjelja se preskaču iz vjerskih razloga, pa se novele pričaju samo u deset radnih dana. Stil je začuđujuće otvoren i nesputan za srednji vijek. Naime uz inkviziciju, dogmu i slične tvorevine tog vremena, ljubavni podvizi nisu bili baš svkodnevna literatura.

 

 

 

2.3.                    Nadahnuće i tema

  Boccacciov je pripovjedni svijet, posebice kad su posrijedi novele iz firentinskog života, sastavljen od motiva svakodnevnice, odakle je on, na temelju životnog iskustva i životne i bujne firentinske sredine preuzeo i umjetnički oblikovao mnogobrojne anegdote i kazivanja, prostore i likove, , a nadasve slobodan i otvoren mentalitet trgovačkog staleža. U Dekameronu dominiraju zemaljske ljudske sudbine koje uveliko pripadaju kasnom srednjem vijeku. Boccaccio je u Dekameronu izrazio pravu, hedonističku, stranu čovjeka prikazujući svoje likove kao ljude sumnjivog i dvojbenog morala i moralnih načela. Takvim slobodnim načinom pisanja prvi je pobio mišljenje o bezgrešnom životu i pokazao ljudima njihovu pravu, prirodnu stranu. On shvaća i uzima čovjeka kakav je u stvarnosti, i uopće ne prikazuje kajanje zbog rušenja nekih osnovnih crkvenih principa. Bez grižnje savjesti prikazuje fizičku ljubav u svoj njezinoj prirodnosti. Boccaccio započinje pripovjedanje moćnim realističnim opisom tragične pošasti crne kuge koja je harala u Firenci 1348. (str. 27, 31). Ali pjesnikova reakcija na strašan događaj nije, kao što bi se u ono doba moglo očekivati, mistična skrušenost u strahu od zemaljskih nedaća i kazne Božje na drugom svijetu, nije pesimistično nijekanje vrijednosti i ljepote života, već naprotiv, to je pohvala vitalnoj mladosti i neuništivoj svježini prijateljske prirode.

 

2. 4. Likovi

On zamišlja da se u opustjelu gradu , u crkvi Santa Maria Novella, sastalo sedam djevojaka i tri mladića : Panfilo, koji je prikazan kao sretan ljubavnik, Filostrato, prevaren i očajan ljubavnik, i veseli Dioneo, razumna i u ljubavi sretna Pampinea, vatrena Filomena, Elisa, djevojčica koju muči žestoka ljubav, naivna i putena Neifile, u sebe zaljubljena Emilia, ljubomorna Lauretta, i napokon, Fiammetta, sretna i brižna zlob uzvraćene ljubavi.

 

2. 5. Pripovjedanje u prozi u predrenesansi

  Budući da pripovjedanje u prozi nije u to doba odviše cijenjen način književnoga izržavanja i da svakodnevnica rijetko stječe status književnog motiva, ne čudi da je Boccaccio još neafirmiranom žanru novele namjenio razonodu kao svrhu. Djelom je ostao vjeran srednjovjekovnim poetičkim odrednicama zabave i pouke, ali je istodobno izborom novele kao žanra i tematikom iz svakodnevnog gradskog života ostvario važan pomak.

 

2. 6. Žanrovska obilježja  

  Na žanrovska obilježja pripovjednih tekstova od kojih se sastoji Dekameron, a time zapravo na povijest novele uopće, upućuje u Proslovu i sam Boccaccio (str. 26). Posrijedi su četiri pripovjedne vrste. Prva je novela, koja je već tada označavala pripovjetku uopće. Druga je priča, vrsta vezana uz kraće komične pripovjedne tekstove u stihu, zatim parabola koja je označavala kraći tekst u kojem se alegorijski i pomoću usporedbe iznosi neki moralni i poučni sadržaj, i, naposlijetku, pripovjest, vjerojatno vrsta novele u kojem su likovi osobe visokog roda u prepoznatljivom povijesnom kontekstu.

 

2. 7. Prethodnici 

  Iako se kraći prozni oblici mogu naći već u antičkoj književnosti, novela je tek od renesanse postala parava i priznata književna vrsta. U ranijim stoljećima odvijala se njezina tiha povijest, a najvažniji autor na putu njezine afirmacije jest upravo Boccaccio. U stvaranju Boccacciove novele sudjelovalo je nekoliko književnih vrsta i pripovjednih tema različita podrijetla, od antike, preko istonjačkih književnosti do srednjovjekovne pripovjedne tradicije. Najznačajnija djela prije Boccaccia su : Priče o drevnim vitezovima, Knj