.ws">Friendster images

Friendster images

www.Bigoo.ws www.Bigoo.ws www.Bigoo.ws www.Bigoo.ws www.Bigoo.ws     www.Bigoo.ws

Scroll images by bigoo.ws

LEKTIRE ZA PREPISANCIJU 2007/01/16
   

LEKTIRE ZA PREPISANCIJU

DOBRODOŠLI NA MOJ BLOG!!!!!!!

16.01.2007.

posjetite obavezno

posjetite od moje mlade sestrice blog obavezno super je zanimljiv a blog je:http:/cool14.blogger.ba

16.01.2007.

DOBRODOSLICA I MOLIM VAS DA OSTAVLJATE KOMENTARE

16.01.2007.

OSTAVLJAJ TE KOMENTARE PLEASE!!!

HOĆU KOMENTARE!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

16.01.2007.

VELIKI VEZIR

 

Derviš Sušić

VELIKI VEZIR

Istorijska drama u šest slika od dva dijela

 

LICA

 

MEHMED-PAŠA SOKOLOVIĆ

MUZAFER PILAVIJA, vezirov tjelohranitelj

ORLOVIĆ, Hamzevija

SADUDIN, carski dovadžija

ĐUZEL MEHMED-AGA, upravnik tamnice

SULTAN MURAT III

ESMIHAN, vezirova žena

KASIM DALKILIČ, janjičar

HASAN, vezirov defterdar

HUSREF-PAŠA

CARSKI DEFTERDAR

ŽENA IZ BOSNE

ČLANOVI DIVANA

STRAŽARI

ČAUŠI

IGRAČICE

ROBINJA, pratilja vezirove žene

I ROB

II ROB (nijem)

UBICE

NURBANU, sultanija, majka Muratova i Esmihanina

POSLUŽITELJ NA DIVANU

ČELEBIJA, carski liječnik (hećim)

Događa se početkom oktobra 1579. u Carigradu.

 

 

PRVI DIO

 

 

          Sala za sjednice još je prazna. Protrči poneki čauš i popravi neku sitnicu u namještaju.

          Lale Izar, glavni defterdar na Divanu uđe, osmotri prostoriju, sjede u podnožje vezirove stolice s lijeva.

 

ČAUŠ (navjestitelj): Sijavuš-paša, rumelijski beglerbeg! (Pokloni se.)

          Sijavuš-paša uđe, malo se začudi da je prvi došao, ovlaš pozdravi, sjedne, ćuti zamišljen.

ČAUŠ: Lala Mustafa paša, vezir kupole. (Pokloni se)

          Lala-Mustafa paša uđe, pozdravi, sjedne.

ČAUŠ: Mehmed Paša! (Nakon kraće pauze) Zal Mahmut-paša!

          (Dvojica dostojanstvenika uđu gotovo jedan za drugim, pozdrave prisutne gestom kojim se pozdravna prijatelj s kojim se često viđa, zauzmu svoja mjesta.)

ČAUŠ: Abdurahman-efendi, kaziasker Rumelije! Mehmed-efendi kaziasker Anadolije!

          (Dvojica dostojanstvenika uđu, uljudnije pozdrave prisutne, sjednu bez riječi na svoja mjesta. Sašaptavaju se...)

ČAUŠ: (Glasnije) Sinan paša, Allah mu ugled učinio vječnim!

          (Prisutni s poštovanjem pozdrave Sinan-pašu, izdvajajući ga tim pozdravom među najpoštovanije.)

 

 

 

SCENA PRVA

(Sjednica Divana)

 

          U polukrugu sjede članovi Divana, na koljenima. Iza njih čauši s golim sabljama u rukama. Malo uzvišenje za mjesto velikog vezira je prazno. U njegovom podnožju sjedi defterdar.

          Ćutanje.

           Iščekivanje.

 

PEJALA PAŠA: (oslušne, pogleda po ostalim članovima, zatim Defterdaru) Da li je Mehmed-paša jutros zdrav ustao?

DEFTERDAR: Javio je da će doći.

PEJALA PAŠA: (Pogledavši u rešetkasta vrata tzv. Babi Seadat iz kojih ponekad sultan prati sjednice Divana) Da li je sultan Murathan, Allah mu moć uvećao, sjeo u svoju sobu?

DEFTERDAR: Nije.

SINAN PAŠA: (aludivno) Već tri godine on to ne čini.

PEJALA PAŠA: (opomenuvši) Njegova volja.

DEFTERDAR: Čuo sam da je sultan Murat han, Allah mu carstvo udvostručio, svunoć bio na sijelu kod svoje majke...

          Tišina.

          Iščekivanje.

ČAUŠ: Husref-paša, Allah mu ugled učinio vječnim!

          Husref-paša prođe žurno, sjedne na prvo mjesto s desna, gdje mu po ljestvici pripada.

          Sjedajući, srdačno se pozdravlja sa Sinan-pašom.

          Ćutanje...

ČAUŠ: (S vrata, svečano) Mehmed-paša Sokollu...

          Članovi Divana ustanu, pognu glave.

          Mehmed-paša ulazi za svoje godine brzo, poslovno, srdito, pođe na

          svoje mjesto, pogleda na prisutne...

MEHMED PAŠA: Sabahlbriniz hairolsun!

ČLANOVI DIVANA: Allah razi olsun! (Tek što veliki vezir sjedne i oni posjedaju)

MEHMED PAŠA: (Defterdaru) Skrati sve uvode! Počni! Žuri mi se!

DEFTERDAR: (Poljubi golem defter, raspečati ga, izvuče jedan list hartije) Pismo venecijanskom duždu u vezi udvostručenog karantina za trgovce iz Azova...

SOKOLOVIĆ: Potpisano! Raspravljeno. Dalje!

DEFTERDAR: Raspis svim kadijama, kadiaskerima i...

SOKOLOVIĆ: Je li to tumačenje naredbe o oslobađanju hrišćanskih predhodnica u pohodima od obaveza popravke mostova?! Zar to još nije otišlo? To smo raspravili prije dvadeset i dva dana. Tri pisara koji su najodgovorniji za zakašnjenje raspisa, kazniti! Poslati ih u vojsku na granicu prema Karabogazu. Dvije godine! Dalje!

DEFTERDAR: ...veliki most na Tisi provaljen...

SOKOLOVIĆ: Ravno prije godinu i dva mjeseca s ovog mjesta izdato je naređenje da se popravi. Za prekosutra sastavi spisak odgovornih i prijedlog – koga na galiju, koga u graničnu službu... a ko da radi na mostu! Dalje!

DEFTERDAR: Ostalo – pisma prema zaključcima prekjučerašnje popodnevne sjednice. Da ih čitam?

SOKOLOVIĆ: Mislim da ne treba. Želi li neko od članova Divana da ih čuje? Niko? Dalje!

DEFTERDAR: Neki podanici mole...

SOKOLOVIĆ: Pustite prvog!

          (Defterdar da znak čaušu, ovaj nekome napolje. Na vratima se pojavi žena, u siromašnoj feredži, bosa ali dostojanstvena. Neodlučno stane, pode prema veziru, klekne, ćuti...)

DEFTERDAR: Govori, ko si, šta želiš?

ŽENA: Je li ovdje sam sultan?

DEFTERDAR: Ovdje je njegova desna ruka – Mehmed-paša, veliki vezir.

ŽENA: Neću ništa. (Pođe natrag)

SOKOLOVIĆ: Stani! (Pošto je čauš vrati) Ja sam Mehmed. Zar ne mogu riješiti to...?

ŽENA: Mogao si, ali nisi htio.

          (Govore svi u glas)

PEJALA PAŠA: Znaš li ti gdje si?

SINAN PAŠA: Bezobraznice!

DEFTERDAR: Šta brbljaš!

IV ČLAN DIVANA: O! Ženski jeziče!

V ČLAN DIVANA: Kratka pamet!

VI ČLAN DIVANA: Štap, štap!

SOKOLOVIĆ: (Umirivši rukom zapanjene članove Divana) Šta sam to mogao, a nisam htio?

ŽENA: Paa... eto, ja sam od Teočaka, iz Bosne. Udali su me za Husrefa trgovca u Ilok. Četiri sina sam imala, sve četiri sam izgubila, trojicu na granici, a jednog bog uze onako... Čovjeka mog napiše skeledžije na Tisi i udaviše, a pare oteše... Molila sam kadiju Iločkog da napiše... da pomognete, da ne prosim... da napiše tebi, jer je moj Husref bio s tobom na Mohaču, stalno se hvalio tvojim jaranstvom... Dva puta je kadija pisao... a ti... biva, tako...

SOKOLOVIĆ: (Opet umirujući članove Divana koji su zapanjeni ženinom slobodom, Defterdaru) Je li kad stigla takva žalba?

DEFTERDAR: Nije, hazretleri!

SOKOLOVIĆ: (čaušu) Izvedite ženu, dajte joj pristojan konak, neka moj Hasan da novac da joj se skroji nova feredža, obuću i sve ostalo... novo, i neka čeka u ženskom hanu na Prvoj kapiji! (ženi) Idi, biće sve u redu...

ŽENA: Ali, ja nisam rekla šta hoću.

SOKOLOVIĆ: Da čujem?

ŽENA: Ja hoću... ja molim... samo da se kadiji Iločkom prebije lijeva noga.

          Smijeh.

          Radoznalo krivljenje vratova.

SOKOLOVIĆ: Kako reče?

ŽENA: Da mu se prebije lijeva noga. Ja došla njemu, pitam je li moja žalba otišla u Stambol, on na me vatru... ja njemu: pare si moje potrošio, a on mene da oprostite – lijevom nogom...

SOKOLOVIĆ: Ispitaćemo. Kaznićemo. Možeš ići!

ŽENA: (Odlazeći) Samo lijevu... Tako sam se zaklela...

          (Govore svi u glas)

DEFTERDAR: Svašta u božjoj bašči...

PEJALAPAŠA: The, ženska pamet!

SINAN PAŠA: Guja otrovnica!

III ČLAN DIVANA: Zmaj!

IV ČLAN DIVANA: Sve su iste!

V ČLAN DIVANA: Ja ne bih smio!

VIČLANDIVANA: Štap, samo štap!

SOKOLOVIĆ: (Pošto žena ode, Defterdaru, umirujući članove velikog divana) Neka joj se da što sam rekao! Neka sačeka! Ispitati je li tačno! Ako jeste, neka kadiju sprovedu ovamo..! I predaju Đuzelu. Taj će mu prebiti obadvije. Dalje!

DEFTERDAR: (opet namigne čaušu, ovaj da znak drugom)

HAMZEVIJA: (Nakloni se malo, stane prema Sokoloviću na pristojnoj udaljenosti) Ako sam pred velikim vezirom Mehmed-pašom, neka mi se ne zamjeri! Nevolja me dognala...

SOKOLOVIĆ: Čekaj, paa... ja sam tebe viđao...

HAMZEVIJA: (Odveć odlučno i dostojanstveno za svoj izgled). Da, dva put sam ti prilazio ruci... htio sam da molim, a ti si mi bacio milostinju. Vraćam ti novac. Ja novac ne tražim (Spusti preda se novac)

SOKOLOVIĆ: Nego, šta želiš?

HAMZEVIJA: Ja sam iz tekije iz Orlovića, u Birču, vilajet bosanski...

          Vezir se namršti.

          Članovi Divana začuđeni, namršteni.

          Tajac.

SOKOLOVIĆ: Hamzevija?

HAMZEVIJA: Ta riječ je veoma opasna kao ime. Ja kažem samo da sam rođen i odrastao tamo...

SOKOLOVIĆ: Pa šta hoćeš?

HAMZEVIJA: Molim da pustite na slobodu okovane hamzevije...

SOKOLOVIĆ: Štaa?

HAMZEVIJA: Ja mislim da su oni nepravedno proglašeni dušmanima. Hamzevijski red uči milosrđu, dobroti, ljubavi prema ljudima... Njih su opanjkali...

SOKOLOVIĆ: (Defterdaru) Udarite mu deset vrućih po tabanima, a zatim ga nahranite, odjenite i pošaljite natrag. Da nikad više ne spomene ime tih bogohulnika! (Hamzeviji) Ahmače! Ko te nagovorio da se igraš glavom? Vodite ga! (Kad čauši izvedu Hamzeviju) Aa, ljudi!

PEJALA PAŠA: On još misli da su hamzevije žive...

SINAN PAŠA: I njega bih ja. I on je, sigurno buntovnik kao svi oni...

SOKOLOVIĆ: Budala! (Ćuti. Zamišljen. Naglo.) Vratite ga! (Kad čauš istrči) Ne, tu nešto nije u redu. Smjesta neka se vrati/ (Kad ga čauš dovede) Je li, ko je tebe poslao da moliš za njih?

HAMZEVIJA: Moja savjest. I moja nada da ovo carstvo može ponekad patiti od zabluda, ali da je sposobno ispraviti ih čim prije.

SOKOLOVIĆ: Oo!

HAMZEVIJA: Kažite mi, ako nije tako...

SOKOLOVIĆ: Kaži mi – ko te poslao?

HAMZEVIJA: Zar vaša slavna mudrost mora ponoviti pitanje na koje je već dobila istinit odgovor?

PEJALA PAŠA: Bezobrazniče!

SOKOLOVIĆ: (Pejala paši) Neka! (Hamzeviji) Hamzevije su zvanično proglašene bogohulnicima.

HAMZEVIJA: Slabosti dokaza ne može pomoći njihovo ozvaničenje.

SOKOLOVIĆ: Oho, kaži ti meni – jesi li ti kad ubijao?

HAMZEVIJA: Ne razumijem, pašo hazretleri. Ne znam kakve veze ima...

SOKOLOVIĆ: Jesi li kad ubio?

HAMZEVIJA: To je nespojivo sa... uostalom...

SOKOLOVIĆ: S čime je nespojivo? S čime? Kazuj, brzo! Nespojivo sa hamzevijskim učenjem, je li? Znači, i ti si? Govori brzo!

HAMZEVIJA: Nemam šta da kažem... (svi ustaju i reaguju)

SOKOLOVIĆ: Znači, jesi. No, dobre sam volje. A šta bi recimo... da saznaš... neko je od ovih prisutnih isjekao tvoje hamzevije... recimo – on! (Sinan paša) Potamanio ih. (Čaušu) Daj ovom momku tu sablju! (Čauš dadne hamzeviji sablju) Evo, on je pobio tvoje hamzevije! Osveti se! (U međuvremenu Sokolović je namignuo jednom čaušu koga hamzevija ne vidi. Čauš naperi strijelu na Hamzeviju za slučaj da izmahne) No, udri!

HAMZEVIJA: (Spusti sablju) Molim da se ne šalite s tim... Na licu ovog umnog čovjeka vidi se da – nije...

SOKOLOVIĆ: Ja? Recimo... ja sam...

HAMZEVIJA: Ja znam da vaša svjetlost odavno ne ubija i da taj krvavi posa

16.01.2007.

dobrodošlica svima i saljite komentare pls!

16.01.2007.

HOĆU KOMENTARE

 OSTAVLJAJTE KOMENTARE PLEASE!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

16.01.2007.

ŠTA SE TU MOŽE NAĆI

PA MOŽE SE NAĆI SVEGA KAO PRVO LEKTIRE ČIJI SU NAZIVI POREDANI ABECEDNIM REDOM ,AKO ŽELITE NEKU LEKTIRU A NE NALAZI SE NA TOJ STRANICI KLIKNITE NA STARE POSTOVE I TAMO ĆE TE JE SIGURNO NAĆI JER NISU SVE MOGLE STATI NA OVU STRANICU!!!!

16.01.2007.

20.000 MILJA POD MOREM

 

JULES VERNE

                                     20 000 MILJA POD  MOREM

 

LICA:profesor Arronax,Savjet,Kanađanin,Ned Land,kapetan Nemo

MJESTO RADNJE:u dubinama mora

VRIJEME RADNJE:19.stoljeće

TEMA:pustolovine i plovidba podmornicom

OSNOVNA MISAO:normalan život na zemlji je privlačnij od svega  blaga i zlata pod morem

SADRŽAJ:Godinu 1886. svi ljudi po pojavi morskog čuda.Koji god brodovi išli na istraživanj vratili su se bez rezultata.Neki su mislili da je to čudovište neprirodne snage, a druči su mislili sa je to podmornica sa beskrajno jakom pokretnom snagom:Tako je jedan brod krenuo  u istraživanje namjerom da se ne vrati dok nešto ne sazna.Na tom brodu je bio profesor Arronax,njegov vječni pratilac Savjet i Kanađanin Ned Land.Profesor Arronax je rekao svim mornarima da gledaju u more ne bi li ugledali čudovište.Na moru se pojavila velika riba i prevrnula brod.Arronax,Savjet i Ned Land su skočili u more.Ugledali su podmornicu i popeli se na nju.Vrata podmornice im je otvorio kapetan Nemo.Sutradan je kapetan Nemo vodio Arronax,Savjeta i Ned Landa na ronjenje da upoznaju svijet pod morem.Tu su bile razne Školjke,ribice i različite morske trave.Arronax,Savjet i Ned Land su se čudili ljepoti morskog dna.Kapetan Nemo se hvalio podmornicom koja se zvala "NAUTILUS".Podmornica je bila vrlo lijepa.Imala je muzej u kojoj su se držali zlato,bisere i drago kamenje.Kapetn Nemo im je rekao da tko god dođe na podmornicu mora na njoj ostati do kraja života.Prolazili su dani i tjedni.Jednog dana Savjet je gledao kroz prozor pa povika:"profesore,dođite!"profesor priđe prozoru,pogleda i vidi čamac.Na palubi je bilo nekolko leševa jer ih je zatekao brodolom.Plovili su ka ostrvu Vanikovo.Nakon tjedan dana bili su na ostrvima Australije.Profesor je zamolio kapetana Nema da ih pusti da odu na ostrvo.Kapetan Nemo je dozvolio.Ušli su u čamac i bili naoružani električnim puškama.Ostrvo je bilo prekriveno divnom šumom.Iz dana u dan su išli na ostrvo.Jednog dana  kada su bili na ostrvu  i grijali se na vatri,počne padati kamenje na njih.Uhvatiše puške i pobjegoše u čamac.Uto iz šume izađoše divljaci i počnu ih gađati strijelama.Zaveslaju i odu na podmornicu.Prolazili su mjeseci plovidbe na podmornici.Jednog dana Arronax,Savjet i Ned Land se dogovore za bijeg.No nisu uspijeli jer je podmornica zaronila u morske dubine,ali nisu odustajali nego su čekali novu priliku.Podmornica je plovila prema jugu do južnog pola.Dok su plovili našli su se u klopci od ledenih stijena.Podmornica je radila punom parom i sljedećeg dana su se probili.Podmornica je jurila velikom brzinom ka sjeveru.Jednog dana Ned reče profesoru :"noćas bježimo!"Došla je noć.Profesor,Savjet i Ned ukrcaše se u čamac.U tom trenutku  podmornica se našla u vrtologu.

Čamac se otkvačio i našao usred vrtloga.Ujutro kada su se probudili bili su  u kolibi .Pitali su se da li se podmornica izvukla?Svi troje bili su sretni što su živili

 

 

 

 

16.01.2007.

ALKAR

 

Dinko Šimunović

ALKAR

 

BILJEŠKE O PISCU:

Dinko Šimunović rođen je 1873. g. u Kninu. Djetinstvo je proveo nedaleko Vrlike. Završio je učiteljsku školu i radio u Dalmatinskom zagorju. 1909. u knjizi “Mrkodol” izlaze sabrate pripovijetke: “Muljika”, “Duga”, “Rudica”, “Alkar”. Premješten je u Split i tu radi do 1921. godine, a nakon umirovljenja seli u Zagreb gdje i umire1933. g. “Đerdan”, “Sa Krke i Cetine” te “Posmrtne novele” su zbirke njegovih priča. “Mladi Lani” i Mladost” su autobiografijske, a napisao je i dva romana “Tuđinac” i “Porodica”.

 

TEMA: Ljubav harambaše Rašice i sina Salka prema Marti, prema tradiciji i junaštvu

 

GLAVNA MISAO: Snaga, junaštvo i tradicija pobijeđuju

 

MJESTO RADNJE: Cetinjska krajina

 

VRIJEME RADNJE: XIX. st.

 

LIKOVI: Rašica, Salko i Marta

 

OSOBINE LIKOVA:

 

Rašica: snažan, junak, sukobljavlja se sa sinom i pati zbog toga

Salko: lik koji gubi i postaje patnik, izgubljen u suočavanju sa tradicijom koja pobijeđuje

Marta: osječajna, odlučna

 

SADRŽAJ:

Alkar je priča o ljubavi oca Rašice i sina Salka prema siromašnoj djevojci Marti. Uz priču o ljubavi priča se o viteškoj igri alci, koja se svake godine održava u kolovozu u siječanje na bitku s Turcima u kojoj je Gospa pomogla junacima Cetinjske krajine. Salko i Marta su se sretali i kao djeca se rado družili te se zavoljeli. Rašica je kao mlad momak volio Martinu majku Stanu, koja je bila siromašna, ali lijepa. Obolila je i lice joj je bilo unakaženo pa Rašici nisu dopustili da se oženi njome. Oženio se sa bogatom Lucom kaja mu je rodlia sina Salka. On je vrijeme provodio u brdima kao hajduk. Luca je umrla i Rašica je ostao sam sa sinom. Kad je vidio Martu, pred očima mu je bila Stana i on je tada zavolio tu djevojku. Primjetio je da sa ona i Salko rado gledaju, ali nije mislio da bi je htio bilo tko za ženu, jer je sirota, ima već dvadeset godina, a majku joj svi smatraju za vješticu.

Marta je počela izbjegavati Salka, jer je zavoljela Rašicu. Kad je Salko rekao ocu da bi se oženio, on se razljutio i kandžijom ga istjerao iz kuće. Marta je čula što se dogodilo. Bilo joj je žao Salka, ali i Rašice. Ona je voljela obojicu. Salka kao prijatelja iz djetinjstva, a Rašicu kao muškarca kojem bi mogla biti žena. Rašica je dopustio Salku da se oženi s Martom, a ona nije mogla reći da neće kad je vidjela koliko je sretan. Došlo je vrijeme za koje živi cijela Cetinjska krajina, “Sinjska Alka”.

Među alkarima najviše su gledali Rašicu, jer je jahao najljepšeg konja i imao najljepšu odoru. Rašica je bio alkar, a sin njegov momak. Salko je primjetio kako je Marta sretno zbog pobijede njegovog oca u alci. Nakon alke rekla je Rašici da se nikada neće udati za Salka, a sutradan je otišla iz sela. Rašica se borio između ljubavi prema sinu i prema Marti. Kad se Marta vratila u selo, rekla je Salko da se nikada neće udati za njega, nago voli junaka alkara. Salko je nestao, lutao je šumama i brdima, puludio je. Pojavio se sljedeće godine na alci, na mršavom crnom konju, bos, u prnjama koje je navješao što je našao na smetlištu, a u ruci je imao štap. Jurio je i pogodio u središte alke, trudio se da je odbaci i open pogodi ali nije uspio. Ljutito je udario konja i jurnio trkalištem, a tada su ga prepoznali. Prepričavali su priču o ljubavi, junaštvu i ludilu. Salko je nastavio ludovati i pričati kako će oženiti maćehu kad mu umre otac, a on dobije alku.

 

 

 

 

 

 

16.01.2007.

ANA KARENJINA

 

LAV NIKOLAJEVIČ TOLSTOJ

 

ANA KARENJINA

 

     U osnovnoj temi i fabuli roman analizira problem braka i obiteljskog života. U knjizi je paralelno obrađeno i pitanje iz ekonomskih i društvenih odnosa u Rusiji u Tolstojevo vrijeme. Njegova razmišljanja iskazana su kroz lik Levina u kojega možemo uočiti velikih sličnosti sa piscem. Kroz Levinov lik Tolstoj je prenio svoja iskustva iz područja ekonomije, svoju ljubav i vjeru, događaje  oko rođenja svojga djeteta kao i unutrašnji život i polemike, muke svoje savjesti, razmišljanja o smislu života i zadacima pojedinaca, svoju potpuno izraženu borbu za dobro. Mnogi smatraju upravo Levina glavnim likom romana jer je uvelike zasjenio osnovnu temu romana i najbitniji problem izražen kroz Anin lik- preljub.

      U djelu se isprepliću tri braka- Stjepan Arkadjič Oblonski (Stiva) sa svojom ženom Darjom Aleksandrovnom (Doli); Levin sa Kiti (mlađom Dolinom sestrom) i Ana (Stjepanova sestra) te njezin nesretni brak sa Aleksejem Aleksandrovićem i njena ljubav prema Alekseju Kiriloviću Vronskome.

      Najviše osuđivan je upravo Anin lik zbog njene nemoralnosti i potkraj sretnog braka Kiti i Levina još više njena nevjera dolazi do izražaja. Čini se kao da idilični osjećaji između Kiti i Levina služe samo da bi se pojačala osuda Anine pogubne strasti.

       Sam Anin lik u početku stvaranja romana trebao je biti prikazan kao potpuno negativan. Ona je trebala biti žena bludnica koja cinično uživa u boli koju zadaje drugima. Međutim, Tolstoj je odustao od takve koncepcije i izabrao pametnu, obrazovanu, lijepu i vrlo nesretnu ženu čija je jedina želja u životu bila ostvariti potpunu ljubav i , ne ostvarivši je, odluči skončati život.

       Po Tolstojevu shvaćanju, brak je najprirodniji i najzdraviji cilj muškarca i žene i ugrožavanje ovog oblika ljudske zajednice istovremeno znači i ugrožavanje najljudskijih i najplemenitijih težnji.

Zbog takvog mišljenja za Tolstoja se kaže da nikada nije bio dublji psihoanalitičar (kao kroz Anin lik) i do samoga kraja ne saznajemo piščevo izjašnjenje- da li on optužuje njen postupak ili ga brani. To pitanje svatko može postaviti za sebe, ali  vjerojatno ima dva odgovora. Toliko je kriva, a ta njezina krivnja osobito dolazhi do izražaja u sredini u kojij se kreću visoke peterzburške ličnosti koje obalatno osuđuju njezin postupak i opredjeljuju se uglavnom protiv nje. U tom smislu i njezin postupak je djelomično opravdan jer je svoja  nedjela učinila potaknuta ljubavlju koju nikada do tada nije osjetila, a koja je potreba svakog čovjeka.

 

“… Oni kažu: religiozan, karakteran, pošten, pametan čovjek, ali oni ne vide ono što sam ja vidjela. Oni  ne znaju kako je on osam godina gušio moj život, gušio u meni  sve što je bilo živo, da on ni jednom nije pomislio na to da sam ja živa žena kojoj je potrebna ljubav. ”

 

Ana je opisana kao uzvišeno tragičan lik od krvi i mesa u čijoj tragediji ne mali dio krivnje snosi aristokratska sredina u kojij žive ona i njezin ljubavnik. Ta sredina ih guši i osuđuje, osobito nju kao pripadnicu ljepšeg spola kojoj je mjesto doma, uz muža i djecu. Njoj se ne može oprostiti i opravdati je, tim više što- iako nije prva žena koja je pronašla svoju ljubav u drugome muškarcu a ne u mužu - ona, prije sviju  ostalih to javno  priznaje i pokazuje jer ne može živjeti u lažima u kojima cijelo društvo živi. Javno napušta muža i vlastito dijete ( što i sama predbacuje) jer je potpuno zaslijepljena trenutnom srećom koja joj je pružena.

 

       “ Ja sam loša žena, ja sam propala žena”, razmišljala je “ali ja ne volim laž, ne trpim laž, a njegova (muževa) hrana jeste laž. On sve zna, sve vidi, šta li on osjeća ako može da govori tako mirno? Da ubije mene, da ubije Vronskog - ja bih ga cijenila. Ali ne, njemu treba laž i pristojnost.”

 

         Ona tako razmišlja u sebi jer osuđuje tipično ponašanje gdje je najbitniji ugled i dostojanstvo i kad nešto izmakne granicama, ponaša se kao da se ništa nije desilo. Nju straše licemjerje i dvoličnost jer ona je u potrazi za čistom srećom iako je svijesna da je neće naći i da će svugdje biti osuđivana i dalje se ne odriče ljubavi sve  dok ljubav ima smisla u njezinim očima…

 

“Činilo joj se da će njen položaj sada nesumnjivo zauvijek riješiti. Taj novi položaj može biti i loš ali će biti određen, u njemu neće biti nejasnoća i laži.”

 

          Ana je u pogledima ostalih žena izazvala i ljubomoru i samo su čekale znak da je mogu javno osuditi jer je Anina pojava bila primjećivana gdje god se pojavljivala.

 

      “ Većina mladih žena što su Ani zavidjele i kojima je već davno dodijalo to što je zovu pravednicom, radovale su se tome što su pretpostavljale i samo su čekale potvrdu suprotnog društvenog  mišljenja pa da se na nju okome svom težinom svoga prezira.”

 

Ana je, za razliku od slobodoumnih žena koje svjesno bacaju izazov društvu i moralnim shvaćanjima svoje klase, Ana je samo željela malo ljubavi, želi voljeti i biti sretna zato što je to najprirodnija želja svakog pojedinca u upravo je tu želju Tolstoj naglasio kao osnovicu romana.

   Pravo pitanje vezano uz Anin lik nije pitanje moralnosti ili amoralnosti njenog čina, već zašto ona, usprkos svemu, ne ostvaruje svoju osobnu sreću kojoj je sve podredila i koja je njezin jedini i pravi životni cilj. Čak je i ljubav prema djetetu bila zasjenjena od jake želje za osobnom srećom.

   
“ Serjoža?- sjeti se ona - Ja sam također mislila da ga volim i topila se nad svojom nježnošću. A živjela sam bez njega, zamijenila ga drugom ljubavi i nisam se žalila na tu promjenu dok me ta ljubav zadovoljavala.”

 

Dobar dio razloga za ono što se konačno zbilo (tj. do Aninog samoubojstva) leži i u samoj njenoj ličnosti. Sama će u jednom trenutku reći da se boji one druge Ane u sebi, pa je Tolstoj govorio o “ zlom duhu nastanjenom u njenom srcu.”

     U trenutke njene prolazne bolesti govori Alekseju Aleksandroviču:

“… Evo šta sam htjela da kažem. Nemoj mi se čuditi. Ja sam ona ista. Ali u meni postoji druga, ja se nje bojim- ona je zavoljela njega i ja sam htjela da te mrzim, ali nisam mogla da zaboravim onu koja je bila ranije. Ja nisam ta. Sad sam ja ona prava, ja sva. Ja sad umirem,…. ali to će se brzo svršiti. Samo jedno mi je potrebno: oprosti mi… Ne, ti ne možeš oprostiti! Ja znam da se to ne može oprostiti! Ne , ne , idi, ti si isuviše dobar- jednom rukom držala je njegovu ruku, a drugom ga gurala od sebe.”

 

     U toj njenoj slabosti uviđamo da je njoj ipak žao takvog slijeda događaja i da priznaje da ga je voljela ( ali kao muža, ne kao čovjeka) i da u njoj postoji i druga Ana koja je zavoljela Vronskoga, a nije bila zadovoljna u muževom zagrljaju. Traži od muža oprost ali je svjesna da je uništila njegov život i da previše traži.

Ta druga Ana razara njezinu ličnost i rađa se pod pritiskom mnogobrojnih okolnosti uglavnom objektivnih, društvenih, a koje su uvjetovale Anin preobražaj velike ljubavi prema Vronskome u još veću mržnju prema njemu.

 

“- Šta ja mogu htjeti? Ja mogu htjeti samo to da me vi ne napustite kao što mislite- reče Ana shvativši ono što on nije dorekao. - Ali ja to neću, to je sporedno. Ja hoću ljubav, a nje nema. Znači- sve je svršeno! “

 

  Ona postaje nezadovoljna ljubavlju Vronskoga ali je svjesna da ga opsesivno voli pa pomišlja na samoubojstvo da bi dokazala svoju veliku ljubav i kaznila ga.

  “ Zašto nisam umrla?”- sjeti se svojih tadašnjih riječi i svog tadašnjeg osjećaja. I ona odjednom shvati ono što joj je bilo na duši. Jeste, to je bila ta misao koja je sama sve rješavala. “ Da, umrijeti!”

I stid i bruka Alekseja Aleksandroviča, i Serjoža i moj strašni stid- sve se spašava smrću. Umrijeti- i on će se pokajati , biće me žao, voljeće, patiće  zbog mene.”

….. I smrt, kao jedinstveno sredstvo kojim će obnoviti u njegovom srcu ljubav prema  njoj , kazniti ga i pobijediti u ovoj borbi koju je vodio s njim zli duh što se nastanio u njenom srcu. Bilo je potrebno samo jedno- kazniti ga.”

 

Za Anu je ljubav sinonim života, i to ljubav prema muškarcu. Kada je ta ljubav prestala, ona istovremeno gubi i razloge za život i odlučuje ga samoinicijativno prekinuti skokom pod jureću lokomotivu.

 

“ Moja ljubav postaje sve strašnija i samoljubivija, a njegova se sve više gasi i eto zbog čega se razilazimo “, nastavljala jje da razmišlja. “ I tu pomoći nema. Za mene je sve samo u njemu i ja zahtjevam da mi se on sve više i više predaje. A on sve više i više hoće da ode od mene. Upravo, mi smo išli u susret jedno drugome sve do naše veze, a onda se nezadrživo razilazimo na razne strane. To me ne može promijeniti. On mi kaže da sam besmisleno ljubomorna, i ja sam sebi govorila da sam besmisleno ljubomorna, ali to nije istina. Ja nisam ljubomorna, ja sam nezadovoljna. Ali…” Ona otvori usta i premjesti se u kolima od uzbuđenja izazvanog mišlju koja joj se odjednom javila “ Kad bih ja mogla da budem bilo što drugo osim ljubavnice koja strastveno voli njegove nježnosti, ali ja ne mogu i neću da budem ništa drugo. I ja tom željom izazivam u njemu odvratnost, a on u meni zlobu, i to ne može biti drugačije. Kao da ja ne znam da me on neće početi obmanjivati, da on ne računa sa Sorokinom  , da nije zaljubljen u Kiti, da me neće prevariti? Sve ja to znam, ali mi od toga nije ništa lakše. Ako on, ne voleći me, po dužnosti bude dobar, nježan prema meni a ne bude onog šta ja hoću- to je onda čak hiljadu puta gore od mržnje! To je pakao! A to i jest ovo. On me već dugo ne voli. A gdje završava ljubav, tamo počinje mržnja.”

   Tako Anu više ni ne doživljavamo kao grešnicu već kao pojam nesretne žene koja pada pod udarom mnogih za njih nepredvidivih, vanjskih i unutarnjih kretanja. Njen slom je ujedno i rezultat jednog vanjskog, lažnog morala koji guši prave ljudske nagone i želje, ali je Ana i sama dio tog moralnog shvaćanja jer i sama pripada toj zajednici.

Ona duhovno pripada istom aristokratskom krugu kao i zavodnik Vronski i njen površni i moralno neodgovorni brat Stiva Oblonski.

Sama Doli me slučajno uočava u jednom  trenutku sličnosti između Ane i njenog brata Stjepana čijim nevjerstvom i počinje knjiga ali u sasvim drugačijem okruženju.

Njegovo nevjerstvo ostaje unutar obitelji i prikazano je kao sasvim nevažno ali je optuživano od uzornih muževa poput Levina i Alekseja Aleksandroviča.

Pojam idealnog braka u knjizi predstavlja brak Kiti i Levina. Kiti se u početku bori između osjećaja prema Vronskome i Levinu ali budući da ju je Vronski iznevjerio ,tj. zaljubio se u Anu, u početku bolno tuguje. Uspjeva ga preboliti i otkriva svoje osjećaje prema Levinu kojem pokušava postati uzorna žena, a ubrzo i majka.

         Kroz Levinov lik prolazi druga fabula knjige koja je okrenuta ekonomskim pitanjima i pitanjima društvenih odnosa tada u Rusiji.

Lik Levina je prikazan kao osjećajan, dobar, filozofski lik koji se bori sam sa sobom i pitanjima o njegovu postanku i podrijetlu. Kroz njegove monologe možemo vidjeti da se osjeća kriv što pripada višem staležu i da se muči pitanjima zašto je baš on određen.

 

  “ Što sam ja? I gdje sam to ja? I zašto sam ja ovdje? Zašto se ovo radi? Zašto ja ovdje stojim i tjeram ih da rade? Zašto se svi oni trude i nastoje da predamnom pokažu svoju marljivost”.

 

Istodobno se osjeća kriv zbog toga i utjehe pronalazi u sljedećoj spoznaji:

 

     “ Ja ništa nisam otkrio. Samo sam spoznao ono što ja znam. Shvatio sam onu silu što mi je ne u prošlosti dala život nego mi i sad daje život. Oslobodio sam se obmane, upoznao sam gospodara.”

 

Pronalazi odgovore svoje dobrote i grižnje savjesti u ljubavi:

“… Razan je otkrio borbu  za opstanak i zakon koji zahtjeva da tlačiš sviju koji smetaju zadovoljenju tvojih želja. To je zaključak razuma. A ljubav prema drugome razum nije mogao otkriti zato što je to nerazumno.”

 

   Iz Tolstojeve biografije možemo doznati i da sam Tolstoj bježi na selo i da pokazuje veliki interes za moralno-etičke probleme i analizu ljudskih postupaka i odnosa. 1879. zapada u krizu te izlaz nalazi u seljačkom životu.

I sam lik Levin duševni mir pronalazi tek na selu koje je za njega mjesto života, tj. radosti , patnje, nada. Levin se poistovjećuje sa svojim seljacima i želi im pripadati, zavidi njihovoj slozi, jednostavnosti i smislu života, zajednici. Čak i sam razmišlja kako da promijeni svoj način života.

 

“ Sve što je pomislio i osjećao dijelilo se u tri zasebna toka misli. Prvo- to je bilo odricanje od svog starog načina života, od svojih nepotrebnih znanja i svoga nepotrebnog obrazovanja. To mu je odricanje pričinjavalo nasladu i bilo mu lagano i jednostavno. Druge misli i predstave ticale su se tog života kojim je on sada želio da živi. Jednostavnost, čistotu, zakonitost toga života on je osjećao jasno i bio je ubjeđen da će u njemu naći to zadovoljstvo, spokoj i dostojanstvo, čije je odsustvo tako bolno osjećao. Ali treći lanac misli vrtio se oko pitanja kako da izvede taj prijelaz sa starog na novi život. I tu mu ništa nije bilo jasno. “ Imati ženu? Imati posao i osjećati da je posao neophodan? Kupiti zemlju? Uključiti se u društvo? Oženiti se seljankom? Pa kako da to izvedem? opet se pitao i odgovor nije nalazio. - Pa ipak,nisam svu noć spavao i ne mogu sebi dati jasan odgovor- reče on u sebi. - Kasnije ću razjasniti. Jedno je sigurno, da je ova noć riješila moju sudbinu. Sva moja prijašnja maštanja o porodičnom životu su glupost, nešto drugo- reče u sebi. Sve je to mnogo jednostavnije i lakše…”

“ Kako je lijepo!” pomisli gledajući čudnu sedefastu školjku od bijelih jaganjaca- oblaščića što se   bijaše zaustavila nad njegovom glavom na sredini neba. “ Kako je sve prekrasno ove prekrasne noći! I kad je uspjela da se stvori ova školjka? Nedavno sa gledao u nebo i na njemu ničeg nije bilo osim dvije bijele pruge. Da, eto tako neprimjetno su se promijenili i moji pogledi na život!”

 

   On krene sa livade i pođe širokim putem prema selu. Zapuhnuo je vjetrić i postalo je sivo i mračno. Naišao je trenutak većeg mraka koji prethodi svitanju, prvoj pobjedi svjetlosti nad temom.

 

“ Drhteći od hladnoće, Levin je brzo koračao gledajući u zemlju. “ Šta je ono? Neko ide?- pomisli kad se prepade i podiže glavu. Na četrdesetak koraka od njega, njemu u susret, širokim krivudavim putem kojim je on išao dolazila su kola, sa prtljagom, koja su vukla četiri konja. Konji na rudi navaljivali su na rudu izbjegavajući kolovoz, ali vješti kočijaš, koji je po bočice sjedio na sjedištu, upravljao rudu po kolovozu takoda su točkovi jurili po ravnom dijelu puta.

 U uglu kočije drijemala je starica, a uz prozor, očigledno tek probudivši se, sjedila je malda ddjevojka držeći obbjema rukama trake sa bijele kapice. Vedra a zamišljena, sva ispunjena tananim i složenim unutrašnjim životom, tuđim Levinu, ona je kroz njega gledala zoru kako rudi.

I u trenutku kad je to priviđenje već iščezavalo, iskrene oči ga pogledaše. Ona ga je prepoznala i radosno čuđenje ozari joj lice.

Nije se mogao prevariti. samo jedne takve oči postojale su na svijetu. Samo jedno takvo biće na svijetu bilo je sposobno da za njega usredotoči svu svjetlost i smisao života. To je bila ona. To je bila Kiti. Shvatio je da ona putuje sa željezničke stanice u Jergušavo. I sve ono što je uznemiravalo Levina ove besane noći, sva ona rješenja kojih  se prihvatao, sve je to odjednom iščezlo. Onse sa odvratnošću sjeti svoje želje da se oženi seljankom. Samo tamo, u toj kočiji što se bila udaljavala prošavši na drugu stranu puta, samo tamo je bila mogućnost rješenja zagonetke njegovog života, što ga je u posljednje vrijeme tako mučno opterečivala.

…. Ne- reče on u sebi - ma koliko da je dobar taj jednostavni trudbenički život, ja mu se više ne mogu svetiti. Ja volim nju.”

 

     Odjednom Levin shvati gdje pripada i šta uistinu želi i sve ostalo postaje nebitno.

Levin je oduvijek znao da treba pripadati porodici Ščerbacki i to si je jasno zacrtao. Prije su mu se sviđale Kitine starije sestre Doli i Natali, a kad je Kiti stasala, shvatio je što želi. Kiti je znala za njegove skrivene simpatije, ali njena preokupacija bio je grof Vronski od kojeg je očekivala prošnju.

 

Opis Vronskog:

“ …. Vronski nikad nije znao za porodični život. Njegova je majka u mladosti bila blistava svjetska žena i dok je još bila s mužem, a naročito poslije njega, imala je veliki broj “romana” poznatih čitavom društvu. Oca skoro nije ni pamtio i bio je odgajan u Paževskom korpusu. Izlazeći kao blistav i mlad oficir iz škole, odmah je uletio u društvo bogatih petrogradskih oficira. Mada je i on rijetko izlazio u petrogradsko društvo, sva njegova ljubavna interesiranja bila su van tog svijeta…

… Na balovima je plesao prvenstveno s Kiti i odlazio kod njih kući. Govorio je s njom o stvarima  o kojima se obično u društvu govori, svakojake besmislice, ali besmislice kojim je on i nesvjesno davao za nju očiti smisao. Bez obzira što joj nije govorio ništa što ne bi mogao reći pred svima, osjećao je da ona postaje sve više zavisna od njega i što je to više osjećao, bilo mu je sve prijatnije a njegova osjećanja prema njoj bivale su sve nježnija. On nije znao da način njegovog odnosa prema Kiti ima svoje ime, da je to zavođenje djevojke bez namjere da je ženi i da je to zavođenje jedan od nužnih postupaka uobičajenih među sjajnim mladićima kao što je on. Činilo mu se da je on prvi otkrio to zadovoljstvo i uživao je u svom otkriću. Njemu se ženidba nikad nije činila kao mogućnost. Ne samo da nije volio porodični život već mu se u porodici stanovišta samačkog svijeta u kom je živio, činilo da ima u ulozi muža, nešto njemu strano i neprijatno i više od svega smiješno.”

 

Kiti je odbila Levinove ozbiljne namjere da je ženi i osnuje s njome obitelj jer je bila zanesena Vronskim. Međutim, dolazak Ane je sve pobrkao.

Između Vronskog i Ane odmah se pojavila neka uzajamna privlačnost koju su svi osjetili, a naročito Kiti koja je bila s Vronskime duboko razočarana. Shvativši njegovu neozbiljnost i zaluđenost Anom koja se pojavila u njemu u kratkom vremenu, Kiti pada u duboku depresiju i bolest.

Kiti uspoređuje odnose prema Vronskome i Levinu:

 

“ … Njegova ljubav prema njoj, u koju je bila sigurna, izgledala joj je laskava i radosna. Bilo joj je lako sjećati se Levina. U sjećanjima na Vronskog, naprotiv, miješalo se nešto nelagodno, iako je on bio svjetski i skladan čovjek. Kao da je to bilo nešto falš- ne u njemu, on je bio tako jednostavan i mio- već u njoj samoj, dok se s Levinom osjećala savršeno jednostavnom i jasnom. Ali zato, kad bi razmišljala o budućnosti s Vronskim, pred njom je iskrsavala blistava i srećna perspektiva. Budućnost s Levinom činila joj se maglovitom.”

 

Levin sa svojih 40-tak godina je navikao na samoću, ali niju ju prihvaćao. I dalje mu je osnovni cilj osnovati obitelj, ali se potpuno gubi u tim mislima jer je svjesan da još uvijek voli Kiti. Sam sebe smatra savršenim za obiteljski život. Smije se tuđim bračnim problemima i osuđuje njihovo površno shvaćanje braka jer ih ne smatra dovoljno zrelima za tako svetu obavezu kao što je brak. Uvjeren je da bi njegov porodični život bio drugačiji od ostalih. Ali s vremenom, kada mu se želja ostvari, shvaća da je lako skrenuti i da neshvaćanje bračnog druga nije ništa neobično, naprotiv, da su razilaženja mišljenja i različiti pogledi na iste stvari uobičajenost.

 

“… Događalo se da se kao neoženjen, gledajući tuđi bračni život, sitne brige, svađe, ljubomora, samo prezrivo osmjehivao u duši. U njegovom budućem bračnom životu, po njegovom uvjerenju, ne samo da nije moglo da bude ništa slično već mu se činilo da i sve vanjske forme moraju u svemu da se savršeno razlikuju od života drugih. I odjednom ne samo da njegov život sa ženom nije potekao na poseban način već  je bio sačinjen od onih najništavnijih sitnica koje je onn ranije toliko prezirao, a koje su sad, protiv njegove volje, dobijale neobičan i neporeciv značaj. I Levin je vidio da sređivanje svih tih sitnica nije onako lako  kako se njemu ranije činilo.”

 

Naposlijetku, tok događaja se tako odvijao da su se Levin i Kiti napokon zaručili i Kiti odlučuje svu svoju ljubav unijeti u taj brak s Levinom. Ubrzo slijedi vjenčanje, odlazak na selo i Kitina trudnoća.

 

 “ Ljubav prema ženi on me samo da nije mogao zamisliti bez braka, već je prvo zamišljao porodicu, pa tek onda ženu koja mu je podarila porodicu. Njegova shvaćanja ženidbe zato i nisu ličila na shvaćanja većine njegovih poznanika za koje je ženidba bila jedno od mnogih životnih patnji. Za Levina je to glavno pitanje u životu od kog je ovisila sva njegova sreća.”

 

 Levin i Kiti uspijevaju prevladati sve sitne nesuglasice i nastavljaju spokojno i idilično živjeti na selu.

 

U toku romana upliće se još jedna ljubav koja nije niti u jednom pogledu sretna. To je ljubav Stive i Doli. U romanu imamo tri različita braka i tri različita shvaćanja bračnih obveza i rješavanja problema. Daleko najidealniji je brak Kiti i Levina, ali moramo uzeti u obzir da je njihov brak tek na početku, tj. čitajući, pratimo njihove zaruke, vjenčanje i početak bračnog života. Upoznajući likove, možemo naslutiti da će njihov brak potrajati, tj. najvjerojatnije će se zadržati na tom nivou poštovanja i ljubavi.

Brak Ane i njenog muža Alekseja Aleksandroviča pratimo kao neku vrst obveze koja je nastala iz obostrane koristi, ali i koja je savršeno funkcionirala dok se nije pojavio Vronski sa svojom ljubavlju koju Ana prihvaća. Ta ljubav završava tragično, ali od samog početka možemo naslutiti njen kraj jer vidimo da njihova ljubav nema nikakve perspektive, tim više, i zbog okruženja u kojem je nastala. Treći brak, najsporedniji je brak Doli i Stjepana koji nam može poslužiti kao putokaz kroz društvo i neka tipično nezrela  (muška) shvaćanja braka i obveza te ležerno pronalaženje rješenja tj. izlaz iz naizgled nemoguće situacije.

    Stiva je prikazan kao prilično površan, potpuno nezreo lik koji sve prihvaća dosta jednostavno, bez većih komplikacija i ulazi u razne situacije, ne misleći na posljedice. Vlastitu ženu shvaća isključivo kao majku njegove djece dok ljepotu, draži i ostalo pronalazi u drugim ženama. Odvaja ta dva života i dva pogleda, shvaćanja žene, i uopće se ne krivi zbog toga.

 

“ Stjepan je bio pravedan u odnosu prema samome sebi. On sebe nije mogao obmanjivati i uvjeravati se da se kaje za svoje postupke. On se sada nije mogao kajati za  ono za što se kajao nekada, prije šest godina, kad je prvi put prevario ženu. On se nije mogao kajati za to što on, 34-godišnjak, lijep i zaljubljiv čovjek, nije bio zaljubljen u ženu, majku petero žive i dvoje umrle djece, samo godinu mlađu od njega. On se kajao jedino zato što nije znao bolje sakriti  od žene. Ali, on je osjećao svu težinu položaja i žalio je ženu, djecu i sebe samoga. Možda bi on i umio svoje grijehe sakriti bolje od žene da je mogao očekivati da će ta vijest na nju tako djelovati. Jasno je da on o tome pitanju nikada nije razmišljao, ali, nekako maglovito, njemu se pričinjavalo da žena odavno naslućuje da joj on nije vjeran, ali da na to gleda kroz prste. Njemu se čak činilo da  je ona, izmorena, ostarjela, već nelijepa i ni po čemu zanimljiva žena, jednostavna, jedino dobra majka porodice, po osjećanju pravednosti dužna da bude ponizna. Pokazati se sasvim suprotno.”

 

Zbog te njegove neozbiljnosti pati jedino Doli, njegova žena, ali možemo primijetiti da su oni i ušli u brak djelomično kao stranci. Doli je razočarana kada uviđa tu drugu muževu stranu za koju prije nije niti znala, ali odlučuje spasiti brak i oprašta mu. U tome je uvelike pridonijela Ana, njegova sestra, koja pokušava Doli pojasniti brata i njegove postupke i razloge.

 

Dijalog Ane i Doli:

“ - Jeste, ja njega znam. Ja ga bez žalosti nisam mogla gledati. Mi ga obje znamo. On je dobar, ali gord, a sad je tako ponižen. Osnovno, što je mene dirnulo ( i tu je Ana pogodila glavno što je moglo ganuti Doli) - njega muče dvije stvari: to što ga je stid pred djecom, i to što je voleći te… da, da, voleći te više od svega na svijetu nanio tebi bol, ubio te. “ Ne, ne ona neće oprostiti”, stalno govori on.

Da, ja shvaćam da je njegov položaj užasan; krivcu je gore nego nevinom- reče ona- ako on osjeća da od njegove krivice dolazi sva nesreća. Ali kako da oprostim, kako da opet budem njegova žena poslije nje? Moj život s njim bit će mučenje baš zato što sam ga voljela, kako samo voljela, što i sad volim svoju nekadašnju ljubav prema njemu…

Jedno ću ti reći - poče Ana - ja sam njegova sestra i znam  njegov karakter, tu sposobnost da sve, sve zaboravi, sposobnost za potpun zanos, ali zato i za potpuno kajanje. On sad ne vjeruje, ne shvaća kako je mogao učiniti to što je učinio. ….Samo, Doli, dušice, ja u potpunosti shvaćam tvoje stradanje, samo jedno ja neznam: ja ne znam … ne znam, ukoliko u tvojoj duši još ima ljubavi za njega. To ti znaš- ukoliko ima, da bi se moglo oprostiti. Ako ima, onda oprosti!

…. Ja poznajem svijet bolje od tebe. Znam takve ljude kao što je Stiva i kako oni gledaju na to. Ti kažeš da jeon s njom razgovarao o tebi. Toga nije bilo. Takvi ljudi čine nevjerstva, ali domaće ognjište i žena- to je za njih svetinja. Te su žene nekako u njihovim očima prezrene i ne smetaju poroditi. Oni postavljaju nekakvu neprelaznu liniju između toga i porodice. Ja to ne razumijem, ali to je tako.”

 

Ana u potpunosti razumije Dolinu patnju, shvaća ej i molii da oprosti njenom bratu. Doli naposlijetku oprašta.

Za taj brak je tipično to da je ljubavi u početku bilo, ali s vremenom se i ona ugasila, a ostalo je jedino poštovanje i djeca kao rezultat tog braka.

Razmišljajući, Doli je shvatila da je najbolje rješenje oprost, iako nikad više neće biti isto; ali s vremenom se povjerenje može potpuno nadograditi uz obostrani trud. S druge strane, to je jedino rješenje uz kojee je moguće sačuvati tu svetu zajednicu i poštedjeti djecu.

 

Pisac nam prikazuje taj brak i radi uspordbe s Aninim nevjerstvom, koja  ne bira sredstva da ostvari potpunu ljubav i sreću. Da nije bilo tog okruženja i takvih shvaćanja, možda bi Anina sudbina i drugačije završila, ali Ana je odabrala nemoguće i zato platila svoju ljubav životom.

 

16.01.2007.

ANTIGONA

 

 

Sofoklo

 

Antigona

 

BILJEŠKA O PISCU :

SOFOKLO : (496.- 405.g.p.K.) Grčki tragičar.

                    Rođen u Kolonu Hipiju kod Atene u bogatoj porodici.

                    Bio je predstavnik Periklova vremena.U tragičnoj 

                    umjetnosti bio mu je uzor,a i učitelj,Eshil.Kad je Eshil

                    umro,postao je Sofoklo ljubimac atenske publike.

                    Dokaz tome je velik broj pobjeda i neke službene časti

                    kojima su ga njegovi sugrađani odlikovali.Prvi put je

                    prikazivao i ujedno odnio prvu nagradu god.469.,dakle

                    još vrlo mlad.U svom životu je napisao oko 130 djela,

                    a sačuvano je samo 7 tragedija:Ajant,Elektra,

                    Kralj Edip,Antigona,Trahinjanke,Filoktet i Edip na

                    Kolonu.Sofoklo je u svojim dramama posvetio

                    mnogo više crtanju karaktera svojih likova i nastojao

                    im dati što više ljudskih osobina.

                    Sofoklo je usavršio dramsku umjetnost pišući takve

                    tragedije,koje svaka za se čini umjetničku cjelinu.

                    On je uveo mnoge novosti u tragedije.Zbog svega

                    toga su ga nazvali tragičnim Homerom.

 

 

KNJIŽEVNA VRSTA :

Tragedija od sedam činova u dijalozima.

 

MJESTO I VRIJEME RADNJE :

Radnja se odvija u gradu Tebi za vrijeme Kreontove vladavine,u          6.st.pr.Kr. 

 

GLAVNI MOTIV :

Kreontova mržnja prema Polniku.

 

TEMA :

Tema ovog djela je tragična sudbina djevojke Antigone koja je,prekršivši naredbu vladara Tebe Kreonta,obredno pokopala svog voljenog brata.          

 

KOMPOZICIJA :

Kompozicija "Antigone" počinje uvodom,tkz. prologom u anapestičkoj stopi.Taj prolog je u ovoj tragediji u obliku dijaloga. Nakon prologa slijedi parados ili paroda,tj.korska nastupna pjesma(ona se na pozornici izvodi pjevanjem kora uz pratnju instrumenata).Zatim po ustrojstvu slijede epizode tj.činovi koje sačinjavaju dijalozi.Nakon činova slijede stasimone(stajaće pjesme)bez anapesta i troheja koje se po tome razlikuju od paradosa.Zadnji dio kompozicije je eksodus ili eksod koji dolazi nakon poslijednje stasimone i završni je dio svake tragedije,pa tako i "Antigone".

-osnovno ustrojstvo kompozicije ove tragedije je da nakon svakog            

čina dolazi stajaća pjesma koju pjeva zbor."Antigona" se sastoji od

sedam činova i pet stajaćih pjesama.

  

FABULA :

Radnja ovog djela je usko vezena sa dramom "Kralj Edip".U njemu se(između ostalog)opisuje sukob Edipovih sinova.Naime,jedan od njih,zvan Polnik,odlazi iz Tebe jer mu njegov brat Eteoklo nakon

godinu dana vladavine ne prepušta vlast po dogovoru.Ovaj se vraća nakon nekog vremena sa namjerom da pokori Tebu.Uskoro dolazi do sukoba same braće koji u isti trenutak ,jedan drugome,

probadaju mač u tijelo,te oboje umiru.Vlast dobiva brat Edipove

žene Kreont,koji naređuje da se Eteoklovo tijelo dostojno pokopa,

a Polnikovo tijelo zbog njegove izdaje ostavi bez obrednog pokopa.

Tada počinje radnja same"Antigone" u kojoj istoimena djevojka,

Edipova kćer,govori svojoj sestri Izmeni da namjerava tajno

pokopati svog voljenog brata Polnika.Izmena odbija sudjelovati u

tom činu i pokušava odgovoriti Antigonu od svog nauma.Antigona,

unatoč sestrinoj zabrinutosti,svjesna posljedica,odlazi do mjesta

gdje joj leži mrtvi brat,te neprimjetno posipa nešto praha po bratovu tijelu i izvršava uobičajeni obred.Kad stražari uvide što je učinjeno protiv kraljeve naradbe,jedan od njih odlazi reći kralju.

Kreont,uznemiren i zaprepašten naređuje da se nađe krivac ili će

se okriviti stražari.U međuvremenu stražari maknu prah sa mrtvog tijela,te ubrzo nekon toga nalaze uplakanu Antigonu kraj mrtvog

brata.Tada ju odvode Kreontu koji ju osuđuje na smrt.Antigona svjesno stoji iza svog djela i objašnjava Kreontu da ona voli svoju    

mrtvu braću jednako,te da se moraju ,prije svega,poštivati

Božji zakoni o pokapanju mrtvog čovjeka.Unatoč njenom objašnjenju,Kreont Antigoni ne oprašta.Nakon toga njegov sin

Hemon,koji je ujedno i zaručnik Antigone,dolazi Kreontu moleći

ga da oprosti Antigoni.Kreont mu se protivi,te naređuje da se

Antigona pokopa u kraljevsku grobnicu,te da joj se da piti i jesti tek toliko da ne umre.Dok ju odvode u grobnicu u stijeni,Antigona se jada obraćajući se Tebancima i svemoćnim bogovima.U Tebu nakon toga dolazi Tiresija,tj.slijepi prorok sa dječakom u pratnji.

On razgovara sa Kreontom,te mu govori da će ga snaći gorka sudbina ako ne oslobodi Antigonu i smjesta ne pokopa mrtvo Polnikovo tijelo.Nakon što Tiresija odlazi,Kreont se uplaši onoga što mu je ovaj rekao i naređuje da se smjesta krene i tajno pokopa Polnikovo tijelo, te da se oslobodi Antigona.Tada glasnik izvjesti

Tebance i Kreontovu ženu o sudbini koja je snašla Kreonta.Glasnik opisuje kako je Kreont otišao sa slugama osloboditi Antigonu,te tamo zatekao svog sina kraj obješene djevojke.Sin je ogorčen krenuo ubiti mačem oca,ali mu je ovaj pobjegao,te si je sin od bijesa zabio mač u tijelo.Nakon što je glasnik to rekao u Tebu ulazi  ogorčen Kreont i čuje vijest da mu se i žena Euridika maloprije ubila.Kreont se tada pokaje,ali kasno:oskvrnuće božanskog načela strmoglavilo je u propast i dinastiju i grad.

                                                  

 -kroz cijelo djelo se u činovima javlja lik zborovođa koji nas upoznaje sa događanjima u djelu iskazujući stanje radnje mudrim rečenicama poput ove:"Prvi uvjet sreće:razborit je um

                                     i bogove poštivat valja dušom svom

                                    a oholog stvora preuzetnu riječ

                                    sudbina će oborit snagom velikom

                                    pa kad pretrpi zlo,

                                    osvjestit će se tad,bio već i star".

-osim zborovođe,u djelu se javlja i sami zbor u tkz.stajaćim pjesmama.On ima ulogu komentatora djela,a nekad putem zborovođe i izravno sudjeluje u djelu.

 

ANALIZA LIKOVA :

a)glavni likovi: ANTIGONA - Edipova kćer

                         KREONT - Antigonin ujak,Tebanski kralj

 

b)sporedni likovi: IZMENA - Antigonina sestra

                              EURIDIKA -Kreontova žena

                              HEMON - Kreontov sin,Antigonin zaručnik

                              TIRESIJA - Prorok

                              DJEČAK - Tiresijin

                              ZBOR - Starci Tebe

                              PRATNJA - Kreontova i Euridikina

                              ZBOROVOĐA              

                              STRAŽAR

                              PRVI GLASNIK

                              DRUGI GLASNIK

 

c)karakterizacija glavnih likova:

ANTIGONA : Samostalna je i bezkompromisna.Hrabra je i ustrajna

                     kod svojih odluka.Osjeća sestrinsku ljubav i zato ne

                     sluša tuđe naredbe,već slijedi svoje srce.Svesna                               

                             posljedica srlja u propast.Ona je pozitivan lik u

                     svakom smislu vođen ljubavlju:"A ja samo za ljubav

                                                                      na ovaj dođoh svijet."

                     Antigona se našla u neizbježnoj situaciji,tj.na nju je

                     svaljena tkz.tragična krivnja koja je specifična za sve

                     tragedije.Ona je imala na izbor slušati naredbu

                     vladara i ponjet se bezosjećajno prema mrtvom bratu

                     ili brata sahraniti,kako joj je govorilo srce.Ona je

                     svoje srce i poslušala znajući što je čeka ako je netko

                     otkrije.Toga se nije uopće bojala,jer je imala samo

                     jedan cilj koji je i ostvarila.Antigona je još jedan lik

                     kojim nam pisac pokušava objasniti i dokazati da je

                     ljubav uvijek ispravna odluka i da je vrijedna čak i

                     žrtvovanja.Upravo to je Antigona znala i slijedila.

 

KREONT : Apsolutistički vladar bezosjećajnog i hladnog srca.

                 Naredba kojom zahtjeva poslušnost je bezobzirna mjera

                 koja nije odraz volje puka,već njegova samovolja.

                 Antigonu šalje u ponižavajuću smrt unatoč tome što je

                 ona kći njegove sestre i zaručnica njegova sina.Mržnju

                 uspije pobuditi i u vlastitom sinu kojeg ne sluša unatoč

                 njegovoj razumnoj molbi da ne osudi Antigonu.Naprotiv,

                 on čak želi nju ubiti pred njim :"Zar tako meni ti sine?

                                                                No Olimpa mi mog veselit

                                                                    te neće dugo lavež taj.

                                                                (pratnji)

                                                                Dovedite mi omah

                                                                             onaj njegov skot.

                                                                Nek umre tu pred licem

                                                                               zaručnika svog.

                 Kreont je čovjek koji ne sluša nikog osim sebe i svoje

                 hladno srce.Tek na kraju posluša Tiresiju zbog

                 strahopoštovanja prema bogovima.Kao što se on boji

                 bogova,narod Tebe se boji njega.Kreont je savršen

                 primjer okrutnog vladara koji širi strah oko sebe.Ta ga

                 ohololost i dovodi do propasti.On se naposlijetku i kaje,

                 ali prekasno.Sudbina je već odlučila da ostane sam,

                 propao kao otac,suprug i vladar.

 

 

STIL I JEZIK :

Kao u svim grčkim,te i u ostalim tragedijama u "Antigoni" nalazimo

uzvišen način govora.Uz monologe i brojne dijaloge pisac

povremeno upotrebljava kratke didaskalije kojima najčešće najavljuje odlazak jednog,a dolazak drugog lika ili upute koje je

jadan lik dao nekom drugom liku na sceni.Uz dostojanstven govor

nalazimo i druga obilježja tragedije:tragičan lik,tragičnu krivnju i

naravno,tragičan završetak.Djelo sadrži i mnoga stilska izražajna

sradstva poput epiteta,matafora,poredbi itd.

 

IZVANTEKSTOVNI ODNOSI :

Izvantekstovne odnose "Antigone" sadrži drama "Kralj Edip" koja je

(kao što je već opisano u fabuli) usko povezana sa samom "Antigonom" .U djelu "Kralj Edip" se opisuje sukob Edipovih sinova

i taj sukob se kasnije odražava na radnju "Antigone".Sami motiv "Antigone" se nalazi u "Kralju Edipu" u mržnji novog kralja Kreonta

prema Antigoninom bratu Polniku kojeg Kreont optužuje za izdaju i

zabranjuje njegov pokop.Može se čak reći da je "Antigona",na neki način,nastavak drame "Kralj Edip".

 

 

 

KRITIKA DJELA :

Sukob vrijednosti redovito uključuje propast jedne od njih.To je često smrt tragičnog junaka,kako svjedoči Antigonina sudbina,ali i

takva prasudna mjera u njegovu životu koja će nepovratno  obilježiti njegovu budućnost,kao što se događa Kreontu.U svijetu

koji ne podliježe vrijednosnoj procjeni,u kojem nema ljepote i ružnoće,dobra i zla,u kojem se sve pojave opisuju sa stajališta nezainteresirane znanosti koja točno mjeri i utvrđuje,a da pri tome ne pokazuje bilo kakvu strast,tragičan sukob nije moguć.

Nema sumlje da će svatko od nas pročitati "Antigonu" na svoj način.Ipak,jedno bismo iskustvo nakon toga čitanja svakako morali ponjeti.Sukob koji je izbio u Tebi oko mrtva Polnikova tijela nije mračna mitska priča koja je neponovljiva u našem vremenu.

Upravo zbog toga što znamo da u izmjenjenim okolnostima,s potpuno drugačijem povodom i drugim sudionicima,može biti istovrsan,nerazrješiv sukob.Sofoklova nam je tragedija i danas razumljivo štivo:ona je dragocijen književni podsjetnik koji nam olakšava da razumijemo onu stvarnost koju knjige nisu mogle

obuhvatiti.

 

 

16.01.2007.

BARAKA 5B

 

MIROSLAV KRLEŽA

               

BARAKA  PET  BE

                                        

 

 

Dnevnik čitanja:

OD 1. DO 13. STRANICE

-grof Maksimilijan Axelrode – Pro Fide (za vjeru)

-ranjeni Vidović

-grof osobno vodi automobilom otmjeni ženski personal

-veselje u baraci , jedino Vidović leži i nije pijan

-Vidovića boli i on viče , ali nitko ne obraća pozornost na njega

-Vidović zove sestre jer umire broj devet , ali se sve sestre vesele , sve su pijane i nitko ga ne čuje

-umire broj devet

-Vidoviću se sve zgadilo

 

VIDOVIĆ je mladi student , koji je bio ranjen u pluća. Okupali su ga u blatnom i krvavom paklu , te su ga onda unijeli u baraku pet be , koja je bila podijeljena u 3 grupe. Kada je tamo ušao , i kada je vidio kako to izgleda , imao se ispovraćati. On je bio broj osam , te su mu se ostali bolesnici rugali. Dok su oni jedne večeri pili i ludovali , Vidovića je mučila strašna bol. Ležao je i bespomoćno slušao kako se svađaju. Kada je broj devet počeo krvariti , zvao je sestru , no sve su bile pijane i nisu ga čule. Želio je pomoći , ali nije mogao , te je broj devet umro. Iz toga zaključujem da je bio dobar. U baraci je doživio veliko razočarenje.

 

 

16.01.2007.

BARUN MUNCHAUSEN

 

Barun Münchausen

kazalište “vidra”, 2.12.1998.

glumac:Vili Matula

 

 

 

 

 

Kratak sadržaj:

Na početku predstave glumac nas uvodi u Rusko-Turski rat i razgovara s kraljicom Katarinom.Ona ga obavještava o tome što se događa te Münchausen obećava da će joj pomoći. Odjaše do rta na svom konju te s obližnjeg brežuljka promotri situaciju u ruskoj i turskoj utvrdi. Odlazi u rusku utvrdu gdje razgovara s zapovjednikom i stvara plan da odleti u stog sijena usred turske utvrde. Ispale ga iz topa i on leti na kuglama, skače s jedne na drugu i baca ih na Turke dok se ne prebaci na kuglu koja je letila ravno u taj stog sijena. Turci ga nisu primjetili pa je on tamo dočekao noć. Svi su Turci zaspali, a on se dosjeti da pobaca sve topove iz utvrde preko zidina u more i tako jedan po jedan šulja se kraj zasplih turaka       i baca topove. Kad je to završio primjetio je da je u utvrdi ostalo još puno baruta pa  je napravio čitavu utvrdu od baruta oko stoga sijenaa, a kad su se turci ujutro probudili upravo je stavljao posljednju kutiju baruta i kuglu na vrh. Zapalio je lulu i hladnokrvno čekao da se najspretniji turci toliko uspnu da su mu već dodirivali noge i onda ispustio lulu. Bio je to nevjerojatan prasak koji je potopio čitav rt, a barun Münchausen je sigurno sletio u rusku utvrdu i odonuda se zaputio u Beč. Opet mu dolazi Marija Terezija i u ironičnom razgovoru ga moli za pomoć. Tako se on zaputi u Carigrad na svom vjernom konju Jupiteru kad odjednom nešto proleti pored njega nezamislivom brzinom i tako nekoliko puta. On postavi nogu kad je sljedeći put prolazilo i ima što vidjeti: čovjek koji je nosio vodu u lavoru stoji pred njim i pita ga zašto je to učinio. Münchausen kaže da je htio vidjeti što je to tako brzo i upita ga zašto nosi vodu u lavoru na što mu Geza odgovori da je htio vratiti slavu Panonskom moru. “Dobro”, kaže Münchausen ,”dosta gluposti, vrijeme je da stupiš u službu carice” i uzme ga sa sobom. Nakon nekog vremena sretnu oni Jareka, čovjeka koji je gađao trešnju iznad sebe metkom koji se odbijao od svih većih gradova svijeta i koji je imao neobično oštar vid i Münchausen ga uzme u svoju službu. Krenu oni dalje i dođu do velikog jezera, kad imaju šta vidjeti – jezero se odmakne svaki put kad mu se približe. To je radio Štef, vrlo snažan čovjek koji je mogao nositi planine pa ga uzmu u svoju družinu i nastave put prema Carigradu. Ispred palače u sultana Sulejmana se morao pojaviti u šest sati ujutro, iako je sastanak sa Sulejmanom bio zakazan za podne. To mu je bilo malo čudno ali on se ipak pojavi ispred palače u šest ujutro i uđe unutra. Prva dvorana je bila prelijepa, sva u dragom kamenju, a sljedeće su bile sve ljepše i ljepše i sve tako dok Münchausen ne dođe do ogromnih vrata koja su se prostirala sve do neba točno u podne. Dva diva su mu otvorila vrata i on uđe u sultanovu dvoranu kad ono pred njim plešu sultanove žene, najljepše koje je ikad vidio. Sultan Sulejman dolazi na letećem tepihu, oni sklapaju ugovor i sultan priređuje dernek u trajanju od tri mjeseca. Na odlasku sultan ga ponudi svojim vinom, za koje je smatrao da je najbolje na svijetu, ali mu Münchausen proturiječi i kaže da se najbolje vino nalazi u Beču. Dolazi do svađe i sultan kaže da će mu odrubiti glavu ako mu ne donese to vino za  3 sata, a ako ga donese i ako je stvarno najbolje može iz njegove riznice uzeti zlata koliko mu najjači čovjek može ponijeti. Münchausen pošalje Gezu po vino i ode na spavanje, a kad se probudio nekoliko minuta prije isteka vremena Geze još nije bilo. Jarek ugleda Gezu kako spava ispod nekog stabla i ispuca metak u jabuku iznad njega. Geza se probudio i dotrčao s vinom baš kad su curila tri posljednja zrnca pijeska. Sulejman proba vino i kad ono, stvarno najbolje vino na svijetu. On se nastavi opijati a Münchausenu kaže da uzme svoju nagradu, pa Štef uzme cijelu Sulejmanovu riznicu i natovari ju na brod. Tako su završile pustolovine baruna Münchausena.

 

Moje mišljenje o predstavi:

Ova predstava mi se svidjela zbog vrlo maštovite priče i zbog glumca koji je predstavu izveo stvarno prekrasno. Skakao je, okretao se, vikao, nasmijavao nas, ukratko stvarno je dobro glumio. Nisam puno puta bio u kazalištu, tako da ne znači mnogo ako kažem da je ovo najbolja predstava koju sam gledao. Pisac ovog djela, tko god on bio, imao je  bujnu maštu jer stvarno treba izmisliti sve te događaje – pogotovo onaj kad Münchausen skače po topovskim kuglama. Mislim da je ova predstava za glumca vrlo zahtjevna jer je cijela predstava zapravo jedan veliki monolog, a uz to treba kretnjama dočarati kad radi nešto. Glumac većinu predstave govori književnim hrvatskim jezikom, a nekad ubacuje dijelove njemačkog ili hrvatskih dijalekata. Ukratko, predstava mi se svidjela i mislim da bi trebali češće odlaziti u kazalište ili kino.

 

16.01.2007.

BASNE

 

Ezop

Basne


Ezop (Aisopos, 6. st. prije Krista), grčki basnopisac, rodom iz Frigije u
Maloj Aziji, vjerovatno robovskog podrijetla. Pod njegovim imenom došlo
je do nas oko 400 basni, od kojih su mnoge vjerovatno dodali kasniji
priređivači. Koristeći se vješto starim temama i spajajući ih s oštrim
promatranjem ljudi i prirode, Ezop je stvorio basnu kao književnu vrstu,
davši joj oblik dramski komponirane pričice s ponajčešće tragičnim
završetkom i s poučnom poentom, koja je često dodana na koncu i u obliku
posebne poruke. Većina njegovih basni donosi slike iz životinjskog
svijeta - u čemu je naš najveći broj nasljedovatelja - ali mnogima su
protagonisti i biljke, predmeti, pojmovi, ljudi pa čak i bogovi. Život
je prikazan realistički vjerno sa svim nepravdama i bespravljima što u
njemu vladaju i po tome Ezopove basne nose u sebi elemente za ono doba
napredne društvene kritike; njihove poruke sadrže realnu filozofiju
čovjeka bogata životnim iskustvom, koji cijeni i ističe moralne vrline,
ali je ujedno svjestan da u životu i prirodi vlada pravo jačeg i
pametnijeg.

Ezopove basne pisane su u prozi jednostavnim i jasnim stilom, a posebnu
im draž daje fini humor kojim su protkane.

CVRČAK I MRAVI

U zimsko su doba mravi sušili žito koje je bilo od vlage nabreklo. Dođe
gladan cvrčak i stade od njih tražiti hrane. Mravi mu tada rekoše:
"Zašto ljeti nisi skupljao hranu?" On im reče: "Nisam imao vremena jer
sam krasno pijevao. " Nasmijavši se, oni mu rekoše: "Ako si u ljetno doba
svirao, onda zimi pleši. "

Ova basna je jedna od najpoznatijih Ezopovih basni, a govori o
posljedici marljivosti i nerada. Mravi su, za svoj marljiv rad tijekom
lijeta, bili nagređeni obilatom zimnicom, a jadni cvrčak nije dobio ni
zrno. On je svojom pijesmom uveseljavao život, bio je na svoj način
kreativan i nije se brinuo za budućnost, smatrao je i nadao se da će
ostali radoholičari ipak biti milosrdni prema njemu. No, pokazalo se da
oni koji su radili i previše cijene svoj dobitak zarađen mukotrpnim
radom, jer tako na neki način nadoknađuju divne dane provedene u
beskrajnim kolonama koje se prostiru gdje god se nađe nešto jestivo. Na
određeni način shvaćam i mrave, jer u ovoj basni nema pozitivnih i
negativnih likova, svi postupaju ispravno, makar bi cvrčak mogao za
sretan kraj dobiti zrno, a za uzvrat odsvirati mravima nešto iz svog
bogatog ljetnog repertuara.
Povlačeći paralelu između prirode, mrava i cvrčka, i naše životne
svakodnevnice, u ovoj basni možemo prepoznati i jedan karakterističan
ljudski način života. Ako uzmemo da mravi predstaljaju one radišne i
marljive ljude, koje se brinu za svoju budućnost, za budućnost svoje
obitelji i društva u cjelini, onda je cvrčak tipičan predstavnik
boemskog umjetnika, zaokupljen samo i isključivo svojim umjetničkim
radom i snovima. Na jednoj strani su materijalna dobra, bez kojih nema
gospodraskog prosperiteta i budućnosti niti za pojedinca niti za društvo
u cijelini. Kao njihova protuteža stoje umjetnička nadahnuća bez kojeg
također nema života, ali sada onog duhovnog što svako od nas nosi negdje
duboko u sebi, s tom razlikom da je intenzitet i potreba za takvim
duhovnim doživljajima kod svakog različit. Idelno bi bilo kada bi ove
dvije potrebe imali međusobnu ravnotežu, jer tada pri nadlosaku zime,
odnosno neizvjesne budućnosti kada za određene stvari može biti i
preksano, društvo bi savršeno funkcioniralo.

Poruka basne: Radi danas da imaš sutra

TRSKA I MASLINA

Trska se i maslina prepirahu o istrajnosti, mirnom držanju i snazi.
Premda je maslina grdila trsku da je slaba i da je lako svaki vjetar
previja ona ne pisne ni riječi. Kad nakon kratka vremena nastane žestok
vjetar, trska, koja se tresla i savijala vjetrovima, lako se spasi, a
maslina, jer im se opirala, bude iskorijenjena i skršena od sile vjetra.
Tako se maslina osramoti jer se ludo ponosila vlastitom snagom.

Trska i malsina predstavljaju dvije djevojke koje nemaju pametnijeg
posla nego ocjenjivati tuđu i precjenjivati vlastitu ljepotu, vjetar je
dečko koji ih želi prozreti i uvjeriti se u stvarnu postojanost i
ljepotu. Trska je ovaj put imala više sreće, fleksibilna i podatna
plesala je s vjetrom i prilagodila se njegovim vratolomnim hujanjima,
dok maslina, čvrsta u korijenu kao i u stavovima, ostala je malo
zatečena. Maslina je lijepa, s time se moramo složiti, ali iako krasna
ne smije biti uobražena i toliko samosvjesna. Trska je pokorno koristila
mogućnost savitljivosti, što joj je dar prirode, uspijela je iako tanka
i slabašna, oduprijeti se naletima vjetra. Ali trska nije nimalo
samouvjerena kao maslina i ne zna se zauzeti za sebe - maslina pak biva
iskorijenjena samo jer je korijen zakopala preduboko u zemlju, samo jer
je bila isuviše tvrdoglava i ponosna, pa ni njena "smrt" nije baš
pravedena. Isto je kao i kod ljudi - pokorni, poslušni ljudi, bez
previše mogućnosti vlastitog izbora savijaju se usporedno s nadređenim i
nastoje biti što bliži onome koji je veći, jači, koji je na vlasti, a
tvrdoglavi i samosvjesni filozofi čvrstog karaktera s razvikanim
činjenicama koje bi im mogle donijeti velike nedaće, samo za inat čvrsto
stoje pri svojim zamislima i tako stradaju. . .

ZID I ČAVAO

Zid, koji je čavao silom kidao, počne vikati: "Što me trgaš, iako ništa
zlo nisam učinio. " Čavao mu tada kaže: "Nisam ja za to kriv, nego onaj
koji me otraga žestoko udara. "

Baš kao i u stvarnom životu, sloboda čovjekova razmišljanja i postupaka
je ograničena. Zid nije ništa skrivio čavlu, no ovaj ga opet kida, čavao
ni kriv ni dužan biva udaran, no čovjek ga ipak pribija - možda i on to
radi predvođen nekim? Često moramo povrijediti nekoga ili okriviti ga
samo da bi spasili vlastitu kožu i osvjetlili obraz, ponekad smo čak i u
pravo. Sve se to odvija po nekom planu - nitko nije slobodan i sretan,
nitko nije podređen sam sebi - uvijek je tu netko drugi da ga hladnim
postupkom, bez ikakva razloga, spusti na zemlju. No to postaje naša
surova svakodnevnica, a mi se štitimo izvjesnom dozom imunosti prema
stradavanjima bez razloga i značaja.

STARAC I SMRT

Starac jednom nasiječe u planini drva i podigne ih na pleća. Kad je već
natovaren prevalio dug put, umoran skine drva i stane dozivati smrt.
Budući da je smrt odmah pristupila i pitala ga razlog zašto je zove,
starac reče: "Da to breme podigneš i naprtiš mi ga. "

Ovaj kolebljiv starac vjerno opisuje ličnost pravog neodgovornog
prevrtljivca. Da sam ja Smrt, odmah bi mu rekla da se s takvim stvarima
nije za šaliti, jer život vrijedi više od preteškog bremena na plećima.
On se toga sjetio malo prekasno, ali lukav odgovor sve je spasio. Draži
mu je život, bez obzira na stotinu drveća na njegovim leđima, bez obzira
na blisko suočavanje sa smrti. Jer bolje je osjećati, pa makar i bol, i
nadatiti se da će ta bol i prestati, nego prazno ležati u blatnoj raci u
zatvorenom crnom lijesu i tražiti dušu koja izgubljeno luta nebeskim
prostranstvima tražeći mir, spokoj, i jedan osjećaj koji se stvara samo
kad čovjek umre sretan, sa saznanjem da je život poživio u potpunosti.

ČAVKA I SOVA

Bilo je natjecanje u ljepoti i sve su ptice dolazile Zeusu da se
podvrgnu izboru, a Hermes je tumačio njegovu odluku. Prije toga
skupljali su se sve one na rijekama i jezerima i odbacivale loše perje,
a bolje čistile. Budući da čavka nije imala od prirode nikakve ljepote,
skupi kao svoj ukras ono što je drugima poispadalo. Jedna sova to prozre
i oduzme čavci svoje, a stane nagovarati i ostale da tako učine. Lišena
perja sviju, dođe čavka gola na Zeusovu presudu.

Sirota čavka! Mnogi ljudi bi učinili isto što i ona, samo bi malo pazili
s čijim se perjem kite. Grozno je kititi se tuđim perjem, ali ljudi
katkad nemaju drugog izbora! Jer zašto se ružne djevojke mažu bezbrojnim
kremama, odlaze na plastične operacije, mršave uz pomoć čajeva . . . Zato
da bi bile lijepe! One bi i dušu prodale za ljepotu i uopće im nije
stalo do načina koje koriste da bi preko noći postale princeze iz bajke.
One zapostavljaju sve drugo, misleći kako je ljepota nešto najvažnije na
svijetu, zanemarujući moguće posljedice i duhovne vrijednosti. . .

A osim svega, čavka se nije kitila tuđim perjem u najužem smislu riječi,
jer bili su to također nedostaci koje se druge ptice odbacile. Mudra
sova koje je ponekad i previše duboko razmišljala malo je postala
ljubomorna na snalažljivost ružne prijateljice koja je bar pred svjetlim
Zeusom željela dokazati da i ona može biti lijepa, pa je sova nagovorila
druge ptice da joj iščupaju perje. Štoviše, ako je pred Zeusa došla gola
znači da su joj ptice počupale i njeno vlastito perje.

Povucimo paralelu i uzmimo na primjer Pepeljugu, prašnjavu siroticu u
prnjama. Kad je trebala nabaviti haljinu za bal, miševi su joj uspijeli
donijeti odbačene stvari njezinih bogatih, oholih sestara, i od nekoliko
komada suvišne svile i od par perlica strgane ogrlice, napravili su,
svojim trudom, predivnu haljinu koja je na Pepeljuzi izgledala
prekrasno. No sestre, ljubomorne, kad su vidjele da je sve to ustvari
njihovo "smeće" krenule su prema njoj, uzele svaka svoje, ostavile je
opet u razderanoj ružičastoj svili i . . .

No čavka nema princa, ni dobre vile koja bi se smilovala nad njom. Ima
samo Ezopa koji je njezin postupak protumačio sa posve drugog
stajališta. . .

 

 

 

16.01.2007.

BEZ TREĆEGA

 

 

 

 

Milan Begović

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Bez  trećega

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

Stvaralački portret pisca i životopis:

 

Milan Begović  rođen je 1876. godine u Vrlici. Srednju školu je završio u Splitu, studij slavistike i romanistike u Beču i Zagrebu. Službovao je kao profesor u Splitu, a kasnije je radio kao dramaturg i režiser u Hamburgu i Beču. Poslije je bio na mjestu ravnatelja Drame u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Radio je kao profesor književnosti u Glumačkoj školi. Umro je 1948. godine u Zagrebu.

On je dramski pisac, novelist i romanopisac. Zbirkom pjesama predstavio se kao pjesnik erotskih motiva i hedonističkog shvaćanja života. Begović je dramski pisac i bavi se ljubavnim i bračnim temama. Dobar je poznavalac teorije drame i svoja je dramska djela oblikovao izgrađenom dramskom tehnikom.

Begović je romanopisac i ostavio je nekoliko romana, od kojih je najpoznatiji Giga Barićeva i njezinih sedam prosaca, koji je dramatiziran pod naslovom Bez trećega. Pisao je i novele, od kojih je najpoznatija Dva bijela hljeba.

 

Tema: Psihološka razmatranja na ljubomoru.

 

Problematika koja se obrađuje:

-                                 Opis prilika i života ljudi koji se oblikuju u neposrednom odnosu prema društvenim i političkim zbivanjima.

-           Oslikava se galerija likova iz dana prije prvog svjetskog rata, za vrijeme rata, te poratnog razdoblja

-                                 Obrađuje se stanje Markove bolesne ljubomore koji se bavi mišlju da ga je žena iznevjerila dok je on izbivao od kuće

-                                 Pokušaj realizacije jedne tipične društvene drame – ljubomora na mogućnost nevjere

-                                 Scenski oživljava poistovjećivanje lika Gige sa likom Laure ( Bez trećega – u agoniji)

-                                 Sadrži mnoga objašnjenja, kao objašnjenje pojma ljubavi

-                                 Intimne uspomene

-                                 Dramaturška funkcija sjećanja

-                                 Dramaturška funkcija šutnje

-                                 Psihološka razmatranja

 

Struktura djela: Dramsko djelo sa psihološkim razmatranjima na ljubomoru, koja nije posljedica jednog fakta nego jedne dispozicije. Za ljubomoru između dvoje ljudi ne treba da postoji onaj treći, nego mogućnost – a to postoji uvijek u mislima onoga koji strepi za nekoga koga voli – da bi mogao stupiti u akciju bilo tko, tko bi mogao biti onaj treći. Ljubomora je kao i ljubav, tu ne treba trećega, dvoje je dosta.

        Drama unatoč minucioznoj obradi pojedinih prizora i senzibilnoj razradi lika Gige, djeluje kao konstrukcija u kojoj nije ostvarena idealna harmonija između pojedinih rješenja i dramaturške cjeline. Mogućnost nevjere je kao teza prikazana kroz uzrok ljubomore s time što je akcentiran prethodnim upoznavanjem Gige i njenog života, koji u drami predstavlja samo pretpostavljanu ali ne i stvarno poznatu ekspoziciju. Begovićev smisao za humor koji nije pršav i glasan već dobrodušan, istančan i raznolik, katkada u uslovnoj povezanosti o piščevom imaginacijom. Njegova naklonost prema humoru je izražena u komediografskim tekstovima. Dok je u Krležinoj Agoniji postignuta maksimalna povezanost i uslovnost lica i prilika u kojima oni žive, pa je ta povezanost izražena u dramaturškim finesama u samoj zamisli i razradi drame, dok je u Begovićevoj drami čak i dramski intenzitet postignut artističkim putem kao što je psihološko nijansiranje dosta nategnuto i djelomično podložno čisto erotskim elementima. Tu se primjećuje da progovara pravi umjetnik koji osjeća i estetski vrednuje riječ. Pisani jezik lagano teče i ima svoj osebujni ritam i ponekad se dobiva utisak da u tom jeziku postoji nešto iracionalno i neuhvatljivo.

       

Književna vrsta: Drama.

 

Inspiracija iz sličnog djela: U svojim djelima lutao je bez prave orijentacije i kontinuiteta kao i mnogi drugi hrvatski dramatičari njegovog doba, ali je ipak uspio iskazati jedan svoj lični odnos prema dramskom. On se može predočiti pomoću paralele s Krležom i njegovim shvaćanjem dramskog. Dok je Krleža sav u jednom povišenom, ekstatičkom stanju, zaokupljen unutrašnjim lomovima pojedinca koji se dramaturški transformiraju u direktne sukobe s okolinom i društvom. Kod Begovića nema pravih i direktnih konflikata, već se nižu događaji koji pospješuju dramatsku radnju. U djelu Gospođa Walewska se osjeća utjecaj Ive Vojnovića, koji je vidljiv i u nekim drugim dramama koje su izrasle na kozmopolitskim ili čak pseudokozmopolitskom shvaćanju. Giga po svojim reakcijama podsjeća na Lauru i daje zavisnost o Krležinoj Agoniji.

 

Vrijeme radnje: krajem veljače 1926. godina.

 

Mjesto radnje: Radnja se događa u Zagrebu, u jednoj jedinoj noći, u jednoj prostoriji male barokne jednokatnice sa visokim parterom i mansardom, u Kuševićevoj ulici u Gornjem gradu.

 

Likovi:

Marko Barić bio je nekoliko godina u zarobljeništvu u Sovjetskoj Rusiji i nakon lutanja vraća se kući. U suštini one je zapravo ljubomoran pri pomisli da ga je za to vrijeme izbivanja Giga iznevjerila. On živi i kida se od ljubomore zasnovane na indicijama koje pohranjuje svojom bolesnom fantazijom.

Giga Barićeva njegova žena, koja po pojedinim svojim reakcijama podsjeća na Lauru. U njenom liku se afirmira specifičnost kompozicije koja nije realizirana naročito sretno i uvjerljivo.

 

Kratka bilješka o djelu:

Gigin suprug Marko uvojačen je i zarobljen. Bio je nekoliko godina u zarobljeništvu u Sovjetskoj Rusiji. Njegova ga supruga vjerno čeka, ali Markov povratak izaziva veliki sukob koji proizlazi iz ljubomorne sumnje. Begovićeva pažnja je koncentrirana na dosta namještenih detalja i zapleta, na Markovu ljubomoru, koja nema direktnog povoda. Marko je u suštini ljubomoran na mogućnost da ga je njegova žena iznevjerila dok je on izbivao od kuće. On živi i kida se u toj zasnovanoj ljubomori na indicijama koje pothranjuje svojom bolesnom fantazijom. Ponašanje Gige po svojim reakcijama podsjeća na Lauru.

 

Sadržaj:

I Čin

Na vratima kuće Gige Barićeve stajao je krupan, visok, muškarac u kabanici i šeširom na glavi, a u svakoj ruci držao je kovčeg. Bio je to Marko Barić. Ušao je u salon, ogledao se, kao da ne vjeruje sam sebi da je tu, gdje sada stoji. Sjedne u fotelju i reče: «Harašo!» Pod svjetlom lustera jasno se vidi njegovo naborano lice s velikom brazgotinom na čelu. Obrastao bradom, dugih kosa u svojoj ruskoj bluzi daje dojam ruskog čovjeka.

Dolazo Giga, iznenađena i radosna. Kada ga je ugledala ostane zapanjena, kao da ga ne prepoznaje: «Jesi li to ti Marko?» - prepoznavši ga poleti k njemu raširenih ruku.

A on reče hladno: «Jest, ja sam Marko! A vi gospođo, tko ste vi, ako smijem pitati?»

«Kakove su to šale?» - pita Giga.

Marko će: «Ja se ne šalim, i nije mi do šale, ali sada nisi više ona. Jest potpuno si druga. » I tako započne svađa.

Spočitnuo joj je što je odrezala kosu, te zbog telefonskog poziva dra. Mike. «Lukava si. Vrlo lukava. Ali ne treba bogzna kakove pameti da se odgonetne taj tvoj nedužni razgovor. I dala si razumjeti, da sam ja tu i da slušam kako se razgovarate. Divno! , divno!»

Giga: «I ti dakle misliš da je konte moj ljubavnik?»

Marko: «Pa vidim, čujem, znam, njušim do vraga! Sva mi čula to potvrđuju, sva u jedan glas!» Nije ga mogla razuvjeriti, govorila mu je koliko je patila. Imala je i svjedoke i dokaza kako je sve to drugačije, nego što on sada misli. Povede ga do vrata, otključa ih i reče: «Pogledaj. To je moja i tvoja bračna soba. Osam godina svake večeri otkrivaju se obje postelje, osam godina svako jutro se pokrivaju. Spremne ako se ti vratiš, a ja spavam na divanu. » Htjela ga je poljubiti, ali se on nije dao: «Misliš da sam idiot! Misliš da ne opažam što se sve događa od našeg posljednjeg poljupca i ovog današnjeg? A kakva su to usta danas? Tako ljube sve kokote od Amura do Volge i od Volge do Save. I ja sam prošao svoju školu. »

I svađa se nastavlja!

Goga je bila zapanjena njegovom brutalnosti. Da bi ublažila tu napetost upita: «Pa kaži mi gdje si bio, što si sve podnio?»

«U paklu!» - odgovori on – «lijepo je tebi bilo ovdje! Čak luksuz da spavaš na širokom divanu, a dvije čiste postelje čekaju tamo kad dođe netko da može leći uza nj. »

«Ti kada dođeš!» - odgovori Giga i ona dobije odgovor: «Ja ili tko drugi svejedno! U jednom sam paklu bio, u drugi došao!»

«Ni sa kim ja nisam ništa imala. U meni si uvijek bio živ i sve sam ih odbila. »

 

II Čin

Marko je nakon večere i pića izgledao zadovoljan. No, ne zadugo, opet ga je počela mučiti ljubomora: «Sve ostale patnje mogu se izdržati i sve bih mogao još jednom doživjeti i pregurati, ali samo da mi je bilo: «z n a t i» Iz ruskog logora ga je samo vukla želja da dozna: «što radi, kako živi i koliko je ona još njegova. »

«Isto kao i ja!» - reče mu ona. To je Marko htio da čuje i kod večere je on njoj obećao da se neće više vraćati na ono što je nekada bilo, da će pokušati zaboraviti.

Giga je već bila premorena i iznervirana, a on ju je ipak još mučio pitanjima. Iz ormarića je izvadila snop pisama: «čitaj ih, čitaj ta vatrena pisma!» Nije ih htio čitati jer on nije policijski činovnik i ne njuška po tuđim papirima. Razočarana, dala mu je do znanja da bi lakše odgovarala pred zakonom za bilo kakav zločin, nego njemu da prizna nešto što je on sam sebi iskonstruirao: «Znaš li što govoriš? Gdje su ti dokazi? Svagdje gdje god pogledaš!» - i on počne prevrtati po pismima. Iznenada opazi veliku kovertu i veliki složeni komad papira. Ispravi se i podigne zapečaćenu kovertu, iznenađen što je adresirana na njega. Bilo je to pismo od njezinog oca. Tada je počeo rastvarati onaj veliki papir, iako se ona protivila i tako sazna Marko da je to «Uvjerenje kojim je on Marko Barić proglašen mrtvim, nakon sveopće dugogodišnje potrage. » Bio je zaprepašten: «Taj akt ne smijem izgubiti. To je moja putovnica za ovaj svijet. Da se jedan mrtvac prošeta po asfaltu, koji je samo za žive rezerviran. Vanredan je to osjećaj!»

Priznala je da ga je dala proglasiti mrtvim, ali ga nije zakopala. Za nju je uvijek bio živ: «Marko ničija nisam, nisam ni sada, ni ikada prije, nego samo tvoja!»

No on se samo protegne i reče: «Sad će jedan sat. Vrijeme kada se mrtvi što se skitaju po svijetu vraćaju na svoj konak. Laku noć!» - i izađe i polako zatvori vrata za sobom, kao da zatvara jednu grobnicu.

III Čin

 

Giga ne leži, nego skupljena sjedi na divanu koji je pretvoren u krevet. Odjednom začuje kako je Marko zove glasom punim srdačnosti. Brzo ugasi lampu i ispruži se kao da spava. Bilo je već dva sata iza ponoći. Ona primijeti da se u vrijeme dok je bio u drugoj sobi u njemu nešto promijenilo, nekakav preokret, nije bilo više ni traga onoj njegovoj sumnjičavosti.

Bila je tužna, nije ga gotovo ni slušala dok je govorio, bojala se da ponovo ne započne sa svojim uvredama. No, Marko je bio sretan: «Sve je prošlo. Znaš, moći reći i biti uvjeren da govoriš nešto što je uistinu tako, ni san, ni nada, nego stvarnost, široka stvarnost, onda mi dođe da poludim od veselja!» I on počne da je miluje i nastavlja: «Imati te pod svojim rukama i osjećati da si tu, pored mene, onakva, kakovu sam te nekad izgubio, uistinu dođe čovjeku da rastvori prozore i da se razviče od sreće!» - zgrabi harmoniku, zasvira i zapjeva rusku pjesmu, te zapleše na ruski način. Gledala ga je zabezeknuta od te njegove razdraganosti i najzad reče: «Harašo!» A on i dalje pleše, pjeva i poskakujući. Iznenada skoči k njoj kličući: «Imam te! Moja si! Mislit ćeš da sam lud. Ali nisam. Sretan sam!»

«Samo budi sretan, dragi» - odgovori Giga – «hoću da me imaš dulje nego jedan dan». «Kao da si čitala ono pismo što mi ga je pisao tvoj otac. I on veli isto» - reče Marko – «On mi piše nešto što mi je potpuno otvorilo oči, što me je izliječilo. Sad vidim sve! I znam sve! I nisam više ljubomoran!» Kako njoj nije bilo jasno, što je njen otac mogao njemu napisati, što mu ona nije mogla reći, to joj Marko s frivolnim akcentom prošapne nekoliko riječi.

Ona se naglo digne s njegovih koljena, bez riječi, uvrijeđena i pođe prema divanu tiho plačući. Marko je bio iznenađen, jer je to bilo u pismu njezinoga oca – njemu. «Da, ali on nije znao da ću ja tebi vrijediti tek kada budeš imao u ruci nekakav dokaz, da sam ja onakva kakovu si me ostavio. »

Njegovo frivolno i obijesno držanje otkada je izašao iz sobe bilo je odraz njegovih misli. Trebao joj je vjerovati, a ne tražiti dokaze: «Zašto tražite od nas da budemo ono što vi niste?» «Tvoj otac je tako precizno istaknuo sve momente tvojega života i tako jasno prikazao tvoj karakter, da se ne može sumnjati u ono što je napisao» - govorio joj je Marko. I on ju pozove da pođe s njim. No ona nije htjela, on joj zakrči put podigne ju u naručje i ponese u spavaću sobu. Ona se otimala: «Ja se ne dam!» Izleti iz sobe sva usplahirena i bez daha: «Još se ne dam! Živa se ne dam!»

Marko stane pred nju i onako bijesan reče: «Sad te ne puštam! Ja sam ti muž, ja imam pravo ne te!»

«Pravo? Tko ima pravo na me? Nitko nema pravo na me, dok mu ja ne dam» - reče Giga.

Marko: «Kako to govoriš? Kao da je već netko imao to pravo?»

Giga: «Oh da, bilo ih je više! Zacijelo si pogodio da je i onaj advokat Mika moj ljubavnik. A liječnik? Još kao djevojčica bila sam luda za njim i kakove me je perverzitete naučio. »

«Lažeš! Lažeš!» - vikao je Marko – «uistinu si kolosalna glumica! To je tvoja taktika! Zašto bi se onda baš meni otimala?»

«Jer mi se gadiš!» - bila je Giga iskreno brutalna.

Kako se on njoj približavao, ona je odmicala i hitro dohvati revolver te ga uperi u njega: «Ne približuj mi se! «

«Ah što, ne bojim se ja toga. Ja te hoću i imati ću te!»

međutim plane revolver i on se sruši udarivši se u fotelju. Giga je nekoliko trenutaka stajala, a onda dođe do telefona i nazove : Dr. Mika. Ubila sam svoga muža!»

 

 

 

Podaci izvađeni iz: Pet stoljeća hrvatske književnosti, Matica Hrvatska «Zora»  Zagreb, 1964. godina

   Grafička oprema Majstorska radionica Krste Hegedušića, Zagreb – 1964. godina.

   “Književnost 3”, Dragutin Rosandić, Profil International d. o. o. , Zagreb, 1998. g.

 

 

16.01.2007.

BIBLIJA

 

Biblija

 

Knjiga Postanka
U početku Bog stvori Zemlju. Prvi čovjek bio je Adam kojeg je Bog stavio u vrt Eden. On je tamo živio i jeo sa svih stabala osim sa središnjeg. Tada Bog vidi da je Adamu dosadno te stvori ženu Evu. Ona je na nagovor zmije ubrala plod sa središnjeg stabla te je dala i Adamu. Tako ih Bog istjera iz Edena. Svijet je bio pokvaren pa Bog šalje potop. Taj potop je jedini preživio Noa. Njegov potomak je bio Abraham koji je imao ženu Saru i dva sina Ezava i Jakova. Na očevoj smrti Jakov prevarom dobiva očev blagoslov, te ga Ezav zbog toga kani ubiti. Zato Jakov bježi kod ujaka Labana. Zatim Jakov služi 7 godina Labanu za Rahelu. Tada Jakov bježi, a Laban kreće za njim. Na kraju Ezav oprašta Jakovu. Josip, sin Jakovljev, bješe prodan trgovcima. Kasnije dospijeva u zatvor, ali nakon što protumači faraonu sam biva pušten i nagrađen. On je dijelio žito i hranu 7 sušnih godina. Tako su i njegova braća došla kod njega po hranu. Kad im se Josip predstavio svi su počeli plakati jer su ga prodali, ali im je on oprostio.

 

Knjiga Izlaska
Faraon naređuje da se pobiju sva hebrejska muška djeca. Tada Bog poziva Mojsija da izvede izraelski narod iz Egipta. Faraon ne pušta Izraelce, tek nakon što umru svi prvorođeni, ali odmah kasnije kreće u potjeru za njima. Mojsije otvara more te izraelski narod prolazi, a faraon i njegova vojska se utapaju. Jahve se prikazuje Izraelcima te određuje svećenike. Aron, svećenik, od prikupljenog zlata radi tele, kao Boga, pa to razljućuje Jahvu koji šalje smrt, ali se ipak smiluje. Daje Mojsiju Deset zapovijedi. Počinje se graditi svetište, te se na kraju svetište i posvećuje.

 

Evanđelje po Ivanu
Ivan svjedoči da je Isus Sin Božji. Isus pretvara vodu u vino. Tako jednom ozdravi bolesnika u subotu te mu Izraelci pokušavaju suditi zbog toga. Zatim Isus hrani 5000 ljudi s nekoliko riba i kruhova. Izraelci dovode Isusu preljubnicu, pokušavajući ga osuditi, a on im govori da baci kamen prvi onaj koji je bez grijeha. Kasnije Isus ozdravljuje slijepca blatom i pljuvačkom. Tada Isus uskrsuje Lazara koji je već bio umro i bio pokopan. Zbog svega toga Izraelci doživljavaju Isusa kao prijetnju te organiziraju veliko vijeće sa Kajfom na čelu. Isus pere noge učenicima želeći ih zbližiti, da jedan drugome budu kao braća. Nagovješćuje im da će brzo otići, te da će brzo doći. Izraelci tada predaju Isusa Ponciju Pilatu koji naređuje da ga se bičuje. Zatim ga razapinju na križ, te ga zakapaju na židovski način. Kasnije je Marija došla na grob i vidjela da je kamen odvaljen, a grob prazan. Isus je uskrsnuo. On se kasnije ukazuje svojim učenicima među kojima nije bilo Tome koji u to kasnije nije vjerovao. Isus se kasnije prikazuje i njemu.

 

 

16.01.2007.

BIJEG

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Milutin Cihlar Nehajev

 

 

 

 

 

 

 

 

B i j e g

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


Stvaralački portret pisca i životopis:

 

Milutin Cihlar Nehajev  rođen je 1880. godine u Senju, u doseljeničkoj češkoj obitelji. Njegov otac kao učitelj, došao je u Kraljevicu i oženio se Ludmilom Polić iz ugledne kraljevičke obitelji. Gimnaziju je pohađao u Kraljevici i Zagrebu, a studij kemije završio u Beču, gdje je stekao doktorat znanosti. Bio je gimnazijski profesor u Zadru. U Zagrebu radi kao novinar i književnik. Godine 1926. Izabran je za predsjednika Društva hrva

tskih književnika. Umro je u Zagrebu 7. travnja 1931. godine.

On je svestrani stvaralac: novelist, romanopisac, dramatičar, književnik i kazališni kritičar, prevoditelj, publicist, svestrano obrazovan

intelektualac (poznavatelj likovne  i glazbene umjetnosti, poznavatelj prirodnih znanosti). U trideset godina književnog rada stvorio je pozamašan broj djela (novela, dva romana, drame, kritike i veliki broj članaka). Zanimao se i za hrvatsku političku prošlost. Nehajev pripada čelnicima hrvatske moderne, osobito svojim esejističko-kritičkim tekstovima i romanom Bijeg. To je jedan od prvih romana u Hrvatskoj književnosti u kojemu dolazi do značajne defabularizacije, pri čemu se pisac poslužio modernom tehnikom pisanja, pokušajem zatvaranja interesnog kruga na bitne probleme čovjeka. Pri tome sve drugo ostaje u drugom planu, a posebno nacionalna i socijalna motivacija.

 

Tema: Bijeg od svakodnevnog života i odluka o smrti.

 

Problematika koja se obrađuje:

-                                 Opis prilika i života ljudi koji se oblikuju u neposrednom odnosu prema društvenim zbivanjima.

-                                 Retrospekcija događaja glavnog lika iz dana školovanja.

-                                 Opis unutrašnjeg života glavnog lika koji je bio bujan i raznolik, bez silnih događaja sa mladenačkim dobom jakih kriza koje su udarile biljeg njegovom kasnijem naziranju na svijet.

-                                 Rađanje sumnje da je književnost vrlo malo vrijedna prema vrijednosti života.

-                                 Opis Nietzsche sa svojom anarhističkom mišlju o ubijanju samoga sebe (nadčovjek sam sebe žrtvuje, odričući se čovještva).

-                                 Opis nastupa inferiornosti prema životu koja se dade izvrsno složiti u «apsolutno istinite» ideje.

-                                 Pribjegavanje alkoholu kao jedinome rješenju iz nastale situacije, jer on opija, omamljuje i savladava sve, trza iz ružne sadašnjosti.

-                                 Smiješna istina o potiskivanim frazama o materijalnosti duševnih funkcija.

-                                 Sjećanje na posljedica duševne klonulosti, nemoći živaca nakon jedne krize.

-                                 Napola rezignirani čovjek prisjeća se svoje ljubavi i zbivanja, koji su se isprepletali sa dojmovima sadašnjeg osamljenog, dosadnog, besmislenog njegovog života i beznadni položaj u kojem je sada.

-                                 Prevladava moderna pripovjedačka tehnika (autoanaliza).

-                                 Psihološka razmatranja i priželjkivanje kraja života i smrti.

 

Struktura djela: Roman kao pripovjedačko sredstvo, kojim se lik predstavlja u prvome licu i služi se pismom i dnevnikom u oblikovanju romana. Roman našeg vijeka, psihološki, realistički, socijalni sa mnogo ustaljenog oblika i nove književne forme – defabulativni roman.

 

Književna vrsta: Roman.

 

Inspiracija iz sličnog djela: U svojim djelima se osjeća utjecaj Turgenjeva i njegovo opisivanje filozofije utučenih ljudi u malograđanskom životu, sa vječno istim brigama i nikakvim nadama, te praznim razgovorima o idealima i neizvjesnoj budućnosti. Netko za sve životne probleme pronalazi svoje gotove formule, no jedino je istina da se život ne da strpati u formule. Nadahnjivale su ga pjesme Nordsee od Heina u hrvatskom prijevodu, te Homerova djela. Veoma su mu se dojmila djela Tolstoja čiju je formu pisanja i on koristio.

 

Mjesto i vrijeme radnje: U Trstu krajem siječnja 1909. godine.

 

Likovi:

Đuro Andrijašević je mladi daroviti intelektualac koji studira u Beču da postane doktor. Njegov lik odražava raspoloženje jednog dijela mlade generacije koja se, mnogostruko obrazovana i puna snova, nije mogla potpuno snaći u konkretnim društvenim prilikama, već je naginjala skepsi i depresiji. Kroz njegov lik se izražava tragični nemir modernog čovjeka. Propast talentiranog čovjeka nije izazvan uskim prilikama provincijskog mjestanca u kojem živi, već je samo tragičan finale uslijedio nešto brže. On u svojoj  duši nosi klicu sloma svojom jako razvijenom prevlašću misli i konstantne autoanalize. Ne predstavlja prosječnu ličnost, zamišljen je kao izraz tragičnih nemira modernog čovjeka, nervoznog, tjeskobnog i umornog, koji je ovu baštinu primio u nasljeđe, pa nije imao dovoljno snage, ni bioloških uvjeta, da aktivnošću ispuni život.

 

Bartol Andrijašević je Đurin otac i pomorski kapetan koji je plovio godinama po morima i na kraju je dobio službu lučkog kapetana u Kraljevici.

 

Toma njegov stric (bivši trgovac drvima iz Like) koji je bio bez obitelji i zavolio je Đuru kao svoje dijete i pomagao mu u školovanju koliko je mogao.

 

Teta Klara je ukazivala da će od Đure postati veličina i da se od majčine strane sva obitelj sastojala od duševno silno razvijenih ljudi, koji su više ili manje pustolovno završili život. Rekla je da će od dječaka biti ili nešto ili ništa.

 

Zora Marakova bila je kći doseljenog Čeha, ravnatelja tvornice u D. Stasita i koštunjava djevojka s licem opaljenim od sunca i zvonkim smijehom. Nije bila baš lijepa, ali je sasvim suvereno istupala u društvu i svojim otvorenim načinom općenja začarala svoju okolinu. Odijevala se sa mnogo ukusa i uvijek bila spremna na svaki pothvat ako je s tim bilo spojeno nešto novo i osobito.

 

Vera Hrabarova je djevojka i dobre obitelji koju su preporučali Đuri, darovita, završila gimnaziju, naučila govoriti tri strana jezika, svirala glasovir, a u društvu znala besprijekorno voditi konverzaciju. Bila je visoka, suha djevojka sa zlatnom kosom i mirnim zelenim očima.

 

Tošo njegov najbolji prijatelj, koji ga je uvijek razumio u teškoćama.

 

Jagan novi znanac, bio je nabit, nizak, debeo, kratko podrezane kose i plav, oštar brk činili su crvenu, dosta ćelavu glavu karakterističnom. Bijele, vodene oči i podbuhli obrazi govorili su da se ne bavi puno ozbiljnim poslovima, nego veći dio svog vremena provodi u krčmi. Tu je bilo njegovo carstvo. Po ulici se vukao tromo, pospano, gotovo plašljivo, kao da se stidi svog odrpanog odijela. A u krčmi, što je bila prostija, jače ga je dojmila. Bio je uman čovjek, nego što se na prvi pogled moglo zaključiti. Sa pregršt duhovitih paradoksa znao je braniti svoje mišljenje oštrom poraznom dijalektikom. Bio je kruta pijanica i navikao na neuredan život. Jeo je vrlo malo i to najprostija jela, a odijevao se više nego siromašno. Za prijatelja dao bi sve, pod uvjetom da se taj slaže s njegovim običajima kada se nazdravljalo.

 

Kratka bilješka o djelu:

Roman o mladom darovitom intelektualcu Đuri Andrijaševiću, koji piše pismo prijatelju Toši i u tom oproštajnom pismu sažima temeljne odrednice njegova života i koji se u sudaru sa životnom zbiljom slama, predaje se piću i završava samoubojstvom.

 

Sadržaj:

Mladi daroviti intelektualac Đuro Andrijašević je iz mjesta studiranja putovao kući, pa se tako prisjećao prohujalih godina i zbivanja. Toliko se naputovao u svom životu da je imao neku odvratnost protiv svakog putovanja. Prisjećao se mirnih dana i đačkih običaja kada se kretao između mjesta stanovanja, sveučilišnih zgrada i kavane. Bilo mu je lijepo studirati u Beču i kada bi zapao u tromost, ne brinući se ni na što i ne odgovarajući na materina pisma, sam sebi je govorio da treba svršiti studiranje za doktora i vratiti se u svoj rodni kraj. U Beču se govorilo da je svaki đak doktor za gazdaricu i kelnere, a kada zbilja dobije doktorat svi ga promaknu u profesora. Svaki puta kada bi trebao dalje putovati upravo je bio bolesno nervozan zbog dolaska u neku nesigurnu i strašnu neizmjernost, o beskućništvu i vječnom nespokoju. Prisjetio se kako su ga posljednji puta ispraćali Hrabarovi na put u Beč. Dok je čekao da vlak krene, njega je svaka minuta tako uzrujavala, da je bio prema svojoj zaručnici Veri upravo nepristojno hladan, što mu je ona u pismu prigovorila. Đuro je odgovorio i mučio se da joj objasni to svoje nesretno raspoloženje, ali ni sam nije mogao da nađe pravih riječi. Njemu se pričinjalo da u svakom odlaženju ima nešto užasno i tajnovito, kao da iza njega ostaje komad života koji nikada neće moći dostići. Hvata ga strah da će u onom drugom svijetu naći nešto nepoznato i novo na što se neće moći priviknuti. To je možda još iz djetinjstva, kada je svoga oca slabo viđao, koji je na kratko dolazio kući i uvijek neprestano odlazio, jer je tako zahtijevala služba pomorskog kapetana. Nakon dvadeset i pet godina potucanja po morima kapetan Bartol Andrijašević je dobio službu lučkog kapetana u Kraljevici, gdje je dosta nespretno obavljao službene formalnosti. Čim je sin dorastao do pučke škole dao mu je ispisivati liste o svjetionicima i barkama. Kada je otac umro, mati se preselila u Rijeku gdje je iznajmljivala sobe đacima. Dalje je u pismu nanizao nekoliko isprika koje je Vera rado primila, no gospođa Nina Hrabarova nije još dugo vremena mogla da razumije Andrijaševićevo ponašanje.

Putujući dalje bio je svjestan da ne radi lijepo što putuje u Slavoniju k prijatelju, a ne ide u Zagreb, gdje su sigurno računali da će kao doktor doći i službeno zaprositi Veru. Uistinu je da će oni pomisliti da on bježi od njih, a osobito stara će imati pravo. Bojao se da još nije spreman za taj trenutak, jer bi ga stara zapitala za zaruke. On je mislio dalje nastaviti nauke i prijaviti profesorski ispit, da nije umro taj nevoljeni stric Toma i ostavio zaduženu kuću, a svi su mislili da će iza njega ostati imetak. Andriješević je sve svoje misli izražavao riječima, tako je i sada misli gotovo glasno završio razgovor sa samim sobom. U dnu duše je znao da to nije rješenje, da sa Verom samo odgađa stvar i da o tome ovisi njena sreća. Prisjetio se da je u trećoj godini sveučilišta upoznao Veru i zaljubio se. Ona ljubav priznaje majci, dobiva dozvolu dopisivanja, inače pred ljudima sve mora ostati tajno. Predočio si je kao rješenje da mu Hrabarovi vrate obavezu i udaju Veru za nekoga drugoga. Uzalud je tu zadnju misao pokušavao otjerati. Ako bi se uzeli morao bi imati zaposlenje i nekakvu plaću i da li bi im ona bila dovoljna za život, jer profesorske plaće su male. Sve je to lijepo rekao svojoj budućoj punici, no ona je i dalje bila jako nepovjerljiva. Bilo bi najbolje sve prepustiti vremenu, kada bi se ticalo samo njega. Prisjetio se kako su profesori u gimnaziji potvrdili da takvog talenta kakav je on nije bilo za njihovog vremena u školi. Još jače se raširilo to uvjerenje kada su u omladinskim listovima počeli izlaziti neki Đurini književni pokušaji i pokazivao se kao sigurna buduća veličina. U Vijencu je izašao njegov prvi veći rad i svi su se čudili formalnoj savršenosti koju je imao taj početnik. Opčinila ga je želja za slavom i prvi književnički uspjesi dali su njegovom mišljenju novi pravac.

Praznike nakon sjajno položene mature proveo je u Kraljevici u kući strica Tome, koji je preko ljeta iznajmljivao sobe kupališnim gostima. Tamo je upoznao gospođicu Zoru Marakovu i njenog brata Marka. Mladići ubrzo postadoše vjerni drugovi na izletima i zabavama. Njihovim izletima se pridružila gospođica Zora i poslije par susreta Đuro je osjetio da njena blizina na njega djeluje neobično. Njegov pojam o ženi kretao se između dva kontrasta. Jedno je bila umilna djevojčica, vrijedna ljubavi, a drugo kao majka, požrtvovna i brižna. Nije bila baš lijepa, ali je sasvim suvereno istupala u društvu i svojim otvorenim načinom općenja začarala svoju okolinu. Odijevala se sa mnogo ukusa i uvijek bila spremna na svaki pothvat ako je s tim bilo spojeno nešto novo i osobito. Đuro je iz početka osjećao neku antipatiju prema njoj i nije mu se sviđalo što ona tako muškarački govori i radi. Instinktivno je osjećao da mu se ona ne uklapa niti u jedan njegov razred koji si je on stvorio u svojoj fantaziji. Zorina iskrenost razbila je brzo nepouzdanje i plahost i sve su se više družili. Đuro je Zori čitao pjesme i druga književna djela i nakon raspredanja sve se svršilo u ljubavi. Kao san bijaše ta ljubav. Đuro je pratio Zoru do usamljenih morskih rtova, gdje su mogli nesmetano usisavati sav čar naglo rođene ljubavi.

Nakon par dana su otišli Zora i njen brat i Đuro je osjetio grižnju savjesti na tu ljubav i propatio je do trenutka kada je trebao krenuti u Beč da se upiše na sveučilište. Osjećao se slabo da razmišlja o tome kako je postupio prema njoj i pokušao se izjadati u pjesmi u kojoj je htio opisati svoju slabost i tako je prvi puta osjetio da nema vjere u pisanu riječ. Prvi puta rodila se u njemu sumnja da je književnost vrlo malo vrijedna prema vrijednosti života. Napisao joj je pismo proklinjući je i u isti mah strašno i samilosno žaleći. U velegradu se Andrijašević preobrazio u drugog čovjeka i nakon prve navale boli radi jadnog završetka ove druge ljubavi dođe pokajanje. Čekao je danima neće li od Zore doći nekakav odgovor i tako se njihov roman nije nikako mogao završiti. Osjećao se vezanim za tu djevojku i nije znao kako da popravi što je skrivio pismom, poslanim u omaglici prvog razočaranja. Mislio je da se njena ljubav pretvorila u prezir, da ga ona drži kukavicom, slabićem, koji je uzmakao kada je došao čas ozbiljnih obaveza.

Izmučivši živce, izgubio je interes za nauku i stane tražiti načine da sam sebe ponizi još gore, misleći da više nije vrijedan života. Osjećao se i sam star, propao, nesposoban za bilo kakvu odluku, ranjen u duši i tijelu, kretao se u najgorim đačkim društvima i došao na glas pokvarenog čovjeka. Nije se javljao kući bojeći se da su i do njih doprli glasovi o njegovom životu. Ružna su bila ta vremena i došle su materijalne brige, neplaćeni računi, dugovi. Uloga očajnika postala mu je drugom naravi i stane se opijati iz noći u noć, da svoj nemir utopi u alkoholu. Izbjegavao je susret sa poznatim ljudima, da ne bi oni vidjeli kako je duboko i zauvijek propao.

Ipak je otišao kući i majka i stric Toma su očekivali da će im objasniti u što je protratio dvije godine boravka u Beču. Napisao je pismo drugu Toši iz gimnazije da ga ovaj pod bilo kojim izgovorom pozove u goste.

Otišao je kod prijatelja Toše i nakon nekog vremena se okanio svojih loših navika. Postepeno se oslobodio jadi i povjerio se prijatelju što ga je mučilo. On mu je rekao da je proživio normalno razočaranje u prvoj ljubavi i da je loše što je zapustio svoj književnički rad. Đuro je poslušao savjet i treću godinu studija upisao u Zagrebu. Počeo je objavljivati u novinama kritike i novele. Upisao se u glazbenu školu na nagovor gazdarice kod koje je stanovao, udovice majora R. Bio je uveden u kuću višeg činovnika Hrabara, bolje rečeno u kuću njegove žene. Kod prvih susreta nije mogao da prodre u Verinu dušu. Novi osjećaj ga je odveo dalje od očajanja zbog prijeloma sa Zorom, koji mu je postao daleka uspomena. Vera je bila lijepa pristala djevojka i njen izgled je pristajao uz sliku djevičanstva i netaknutosti koju bijaše zamislio. Sve snažnije je primjećivao da mu se Verina duša približava. Nevidljiva veza između njih dvoje sve se više stezala i Đurino uspavano srce stalo se buditi, kucati sve jače i hrliti njoj u susret. Ipak je Đuro uvjeravao sebe da je odviše star i grešan za tu novu, veliku ljubav i da se ne može izbrisati prošlost koja ga čini bezvrijednim pred Verinim zahtjevima. Povukao se u sobu i par dana si je ponavljao isu frazu: «Što se ti pokvareni, izmoždeni čovječe usuđuješ kao zločinac ulaziti u njen svijet! Tko ti daje pravo da djevici mutiš spokojnost duše?» Napisao je i objavio pjesmu u čijim stihovima je ispričao cijelu svoju ispovijest i plašio se pri pomisli da će Vera razumjeti njegovu pjesmu. Otišao je u svoj stan da je više ne vidi i napisao joj pismo, kako je ovo sve ludost i zločin što radi. Opisao je svoju ljubav prema njoj i svoj strah radi te ljubavi, te da je njegov život sagrađena na ogromnom razočaranju. Stiglo je pismo na brzinu napisano: «Ako vjerujete u me da mogu biti tješiteljica Vaših boli, ja sam spremna. »

Tako je Đuro otputovao prijatelju Toši i u prilikama odmora pisao dnevnik događanja. Slučajno je u novinama pročitao o imenovanjima i premještajima da je Zora Marak, učiteljica više pučke škole premještena na višu djevojačku školu u V. Tako je saznao gdje je završila Zora kao učiteljica, odgajajući djecu, s vremenom stara djevojka sa praznim domom. Teško je pomislio, kako je proživjela te godine. Da li ga je zaboravila i smirila se. Da li je zadržala uspomenu na našu ljubav, a to sigurno jest jer se nije udala i mora da ju to muči. Ružno je misliti na to, ali se ništa više ne da popraviti. Sjetio se kako je bio očajan nakon događaja sa Zorom i bio mu je jasan Nietzsche sa svojom anarhističkom mišlju o ubijanju samoga sebe (nadčovjek sam sebe žrtvuje, odričući se čovještva), a kod Shopenhauera ga je smetao njegov smisao za umjetnost, jer je gledao sve crno i nemilo. Tošo mu je rekao kako ga otac želi nagovoriti da se oženi za Diklićevu kćer, jer bi se onda dva susjedna imanja složila u jednu cjelinu. No on se zaljubio u njegovu Anku, koja nije ocu u računici. Tošo je učitelj sa stalnom plaćom i živi u obiteljskom životu sa Ankom. Kako malo treba da se ostvari ta sreća, ako se ima hrabrosti.

Došlo je pismo kojim Đuru pozivaju Hrabarovi da dođe. No gospođa Hrabar zna da Đuro treba položiti profesorski ispit, a za prijavu nema novaca. Tako će proteći godine, a Vera će biti u dvadeset osmoj i nema više čekanja za njenu udaju. Smislili su da razvrgnu zaruke i da ju udaju za nekoga drugoga. Premda gospođa mama nije znala da je Đuro upravo Veri za volju napustio pravni fakultet, u koji je bio upisan već četiri semestra i pošao na filozofiju samo da brže završi. No razmišljali su ako i završi studije treba se zaposliti. No imala je Vera i drugih prosaca, koji su svi bili besprijekorno odjeveni, u društvu duhoviti, muzikalni. Svi su muškarci živjeli u atmosferi odmjerene etiketnosti, govorili o kazalištu, literaturi. Andrijašević nije bio čovjek iz toga svijeta, nije mnogo govorio i ozbiljnije od ostalih je shvaćao svoje riječi. Kod Vere riječ «ljubav» joj nije dolazila na um. Svoje osjećaje tumačila je kao simpatiju, a kako je bila puna reminiscencija iz literarne povijesti o prijateljstvu duhovitih žena i genijalnih muževa, njeno poznanstvo s Đurom, umnikom i književnikom, dobivalo je za nju posebnu aureolu. Đurine pjesme, jasne i bolne ispovijesti ljubavi, doimale su se kod nje kao prava oluja. Nina je zadovoljno gledala kako njena kćerka pomalo dobiva navike gospođice koja više nije mlada. Mati je htjela svoju kćer vidjeti kao sretnu mladu gospođu, udatu za muža koji joj može dati bar ono na što je kod kuće naučena, no sve je više vidjela kako se udaljava od te budućnosti. Gospođa Nina je odlučila da ne popusti i svoju kćer oslobodi od upliva Andrijaševića. Majka se sjetila kako se obećala đaku iz škole, klonila društva, a on nema nikakvih obaveza. Nije završio studij, pripovijedao je o imetku od kojega nema ništa. Može reći da ga nije briga i onda će draga kćerka ostati neopskrbljena i biti velika žalost roditeljima pod stare dane.

Andrijašević je stigao u kuću Hrabarovih gdje mu je gospođa govorila da je njena kćer za udaju a on nema osiguranu egzistenciju i dok ne završi ne smije se dopisivati s Verom. Bilo mu je jako neugodno i postalo jasno da je u njihovoj kući suvišan, te da ga tjeraju zbog njegove nesigurne budućnosti. Pomislio je da što prije negdje pobjegne i preda se alkoholu kao jedinome rješenju iz nastale situacije, jer on opija, omamljuje i savladava sve. Njemu ne odolijeva ništa, nisu potrebne fantazije ni osjećaji, pretvara te u drugog čovjeka, trgne iz ružne sadašnjosti. Sa užitkom alkohola raste i ironija. Sav rad proteklih godina mu je bio besmislen, otopio je i piljio u dim od cigarete, gledajući sebe kao uboga prosjaka koji je bio lud i nadao se milosti od dobrih ljudi. Spopao ga bijes na samoga sebe, srdžba, očaj, lakovjernost, sulude snove.

Stigao mu je odgovor na molbenicu, da je namješten za suplanta u Senj. Nije javiti Veri, nego da ona vijest pročita iz novina. , te se uputi u svoje novo boravište. U školi je mnogo ljepše nego je očekivao, ima mnogo dosadnih i suvišnih stvari koje su spojene sa pedagoškim dužnostima (filozof sa šibom!). Bio je previše fino odjeven prema ostalim kolegama i u malom gradu ljudi slabo paze na toaletu. Prvih dana je rješavao statistike i popise, a kasnije je imao vremena da se bavi u laboratoriju. Ljudi oko njega nisu zli niti odvratni, ali su užasno prazni i jednaki. Svi gledaju jedan na drugoga, imaju jednake navike i sjetio se kada je i on živio tako mrtvo, bez osjećaja i monotono. Ali ono je bila posljedica duševne klonulosti, nemoći živaca nakon jedne krize. Svi ovi ljudi sasvim su normalni i nisu niti nezadovoljni. Ljudi se osjećaju mladi sve dokle ih ne uhvati u svoje kolo malograđanski život. Preporučili su mu da ne predaje u razredima previše pametno, nego da treba raditi samo toliko da ga ne mogu otjerati s posla. Teško je vjerovati u vrijednosti onoga što sam stvaraš, a radiš za druge. Od plaće koju dobije nije se moglo živjeti, pa je posudio od matere još novaca. I kako sada da se oženi, tj. da bježi iz zla u još gorje. Mladi ljudi zaljube se i ožene, dođu brige i oskudijevanja i gotov glad. Čežnja za Verom morila ga je jače nego ikada. Sve je više osjećao težinu obaveze što ju je preuzeo na sebe obećavši da joj se neće približiti dotle dok ne položi ispite. Uviđao je da će do tada proći više vremena nego je mislio. Svako dan donosio mu je nova razočaranja, jer je u školi bivalo sve dosadnije, otkada je morao napustiti svoj slobodni razgovor sa djecom i držati se suhe šablone zadavanja i ispitivanje lekcija. Materijalne brige su ga tištale svaki dan sve jače. Pomisao da će Vera biti njegova svakim danom se sve više udaljavala od njega. Gledao je oženjene drugove, njihovu bijedu, njihove navike, uviđao da ne može sada, a neće ni kasnije moći držati se na površini sa plaćom koju dobiva. Vera je polako za njega postajala nedohvatljivo biće, lagodan život u njenoj obitelji, navike ljudi koji imaju dosta da si priušte luksuza, te je uzaludno tražio izlaz. Pozajmljivao je novac od majke koja je sve teže shvaćala njegove potrebe, jer je on sad konačno stao na svoje noge. Odlazila je sve više u crkvu i udaljavala se od svijeta, te je svaki dan slabije shvaćala potrebe života. Stiglo mu je pismo od matere u kojem ga obavještava, da misli da je on završio nauke i da mu više ne treba slati novaca, niti više računati na ičiju pomoć, jer ima svoje zaposlenje i prima plaću. Zato je odlučila Tominu kuću sa nešto gotovine pokloniti opatičkom samostanu, za čeka će je opatice hraniti do smrti, a poslije smrti čitati vječnu misu za spas njene duše. Počeo je prekoravati sebe za taj događaj, jer je slabo obilazio mater osim kada je trebao novaca. To je nju sigurno boljelo i zato je tražila utjehu u crkvi. «Ako je kuća poklonjena, ne može tražiti gostoprimstvo kod matere. Baš je fatalno sve to. »

Jednoga dana je stigao brzojav od Vere, koja ga poziva da dođe. Pomislio je da ga se poželjela vidjeti, ali se tog trenutka kod njega pojavila spoznaja vlastite bijede i nemoći. Slabost, gotovo očaj, zahvati mu čitavu dušu. Andrijašević se u svojim osjećajima približavao njenoj boli i utapao se u tu bol, zajedno s Verom. Napola rezignirani čovjek prisjećao se njihove ljubavi, koji su se prepletali sa dojmovima sadašnjeg osamljenog, dosadnog, besmislenog njegovog života i beznadni položaj u kojem je sada. Đuro nije otputovao ni sutradan ni prekosutra. Bila su dva dana takve uzrujanosti, da mu se činilo da to neće moći izdržati i da će poludjeti. Tražio je kod svojih kolega novaca na posudbu, ali svi su također u teškoj situaciji sa već založenim mjenicama. Pokušao je kod ravnatelja, koji se službeno držao i izjavio da «nema naslova» za predujam, te ga nije dalje ni slušao i gotovo je pobjegao iz sobe. Treći dan je Đuro nakon uzaludnog trčanja, ponižavanja i muka, postao sasvim apatičan. Napala ga je takva tjeskoba, da se nije mogao ničim rastresti. Noći nije mogao spavati i napiše Veri pismo. Opisivao je svoj život, ali je pazio da ne ističe bijedu, naglasio je da preko ferija mora učiti za ispit, te je pisao riječi ljubavi koje mu se nisu tako često izmicale ispod pera i napokon ju molio da se strpi. List je poslao, ali ga treći dan neotvorenog dobije natrag. Napisao je pismo prijatelju Toši da ode u Zagreb i da preda pismo Veri, jer je gospođa Hrabarova prepoznala rukopis i odmah ga vratila natrag. Molio ga je da ide odmah, jer je bolestan od nemira i očekivanja.

Dobio je pismo od Toše koji ga obavještava da je pismo lutalo jer on nije bio u Zdencima nego kod oca koji se pomirio sa Ankom jer je rodila dečka. Bio je kod Hrabarovih i saznao da je Vera gotova učiteljica. Roditelji su zbog bolesti otišli u Štajersku na oporavak.

Da bi nekako suzbio tjeskobu koji puta je šetao sa dvjema učiteljicama Darinkom i Minkom. Đuro se na nagovor prihvatio posla da bude redatelj diletantskog društva i priređivali su đačke zabave. Đaci su u njemu vidjeli poštovana pisca i čovjeka «od imena». Najviše ga je zadovoljavalo što je bio u središtu neke, makar i male akcije, koja ga je uvjeravala o vlastitoj vrijednosti i popunjavala prazninu u duši.

U zagrebačkim dnevnicima iziđe poziv đačke grupe da se upišu u zadrugu radi popularizacije kulture i sa imenima priređivača. Iz toga nastane čitava bura negodovanja protivne stranke koji hoće rušiti temelje naše prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Afera he Đuru zaboljela i rasrdila, te odluči da se svemu tome izruga. Napisao je komediju Rat u Ždrenju a osobe na pozornici su se redale same od sebe, a fabuli je trebao kopirati događaj. Središte borbe je bilo između žaba i miševa. U prvom činu je išlo lako sa navalom ruganja, a u trećem činu mu je pofalilo ironije. Komedija se pretvorila u žalosnu sliku malograđanskog života i bez završetka. Tako je komedija ostala u ladici nedovršena. Ipak je predstava imala negativnog odjeka sve do biskupa.

Na ponovljeni nagovor je napisao novi komad Revolucija u Ždrenju koja se prikazivala u Zagrebu. Mislio je da će ga vidjeti i Vera, ali kada je pročitao nepovoljne kritike , jako se razočarao i upravo radi Vere bilo mu je strašno. Misao da nešto radi, da se trgne iz mrtvila, dolazila je sve rjeđe i sve više se opijajući.

Stiglo je pismo od Verina oca u kojem ga obavještava da nije ispunio obaveze za njegovu kćer i da mu vraća njegova pisma natrag i da to isto on učini sa Verinim pismima i da prekine sa svim uspomenama.

Đuro je zapao u još veću depresiju govoreći: «Ljubiti ne vrijedi. Ne isplati se. Vino je bolje od žene, kušaš ga i ako ti se ne sviđa, izbaciš, a žena ti sjedne na vrat. » Kod kuće su ga mučili vjerovnici. Gazdarici je bio dužan i tražila ga je svaki dan. Na povjerenje mu nitko ništa nije davao, hodao je sa potrganim cipelama i izderanim hlačama. Na Veru je rijetko mislio, što je ona morala pretrpjeti radi njega, prije nego je pošla za drugoga. Žalio je za izgubljenim životom i opijanje mu je postalo fizičkom potrebom. Dobio je od ravnatelja dopis da nije udovoljio propisima glede profesorskog ispita i da ga rješavaju službe namjesnog učitelja.

Napisao je oproštajno pismo Toši u kojem ga obavještava da je sasvim propao, dobio otkaz i da mu u krčmi iz milosti daju piti. Postao je propalica. Vera se udala, a on od života ne može pobjeći.

Tošo je došao u Novi da pokopa prijatelja, ali leša mu nigdje nisu našli, valjda ju je bura odnijela u dubine mora.

 

 

 

 

 

 

 

 

Podaci izvađeni iz: Pet stoljeća hrvatske književnosti, Matica Hrvatska «Zora»  Zagreb, 1964. godina

   Grafička oprema Majstorska radionica Krste Hegedušića, Zagreb – 1964. godina.

   “Književnost 3”, Dragutin Rosandić, Profil International d. o. o. , Zagreb, 1998. g.

 

 

 

16.01.2007.

BIJESNI ORLANDO

 

Ludovico  ariosto

Bijesni Orlando

     

        BIBLIOGRAFIJA   PISCA: Ludovico (Lodovico) Ariosto rodio se 1474. godine. Bio je najveci pjesnik talijanske renesanse, usporedivan po plastici svojih slika i zivotnoj djelotvornosti, dakako u stihu, sa slikarima kao što su Giorgione i  Tizian, rodio se u Reggio Emiliji. Sljedeci oca, koji je bio u sluzbi vojvoda d,    ,Este, cijela se obitelj seli u Ferraru, gdje je Ariosto, uzivajuci zaštitu vladarske kuce, stekao klasicnu naobrazbu zajedno s vladarskim sinovima, zanimajuci se prije svega za pjesništvo, a zanemarujuci studij prava koji je upisao na nagovor oca. Otac mu je umro 1500. godine i tada završava lagano razdoblje Ariostova zivota jer je otada primoran skrbiti za majku i brojnu bracu.

              Godine 1503. Postaje osobnim tajnikom kardinala Ippolita d,Este u cijoj je sluzbi ostao do 1517. godine. Te je godine stupio u sluzbu Alfonsa d,Este, vojvode od Ferrare. U razdoblju od 1522. do 1525. godine bio je guverner Garfagnane, provincije u Apeninima. Dvije godine kasnije potajno se, da ne povrijedi osjecaje vanbracnog sina Virginija, vjencao svojom dugogodišnjom ljubavi Alessandrom      Benucci. Ludovico Ariosto umro je u Ferrari 1533.godine od tuberkuloze.             Pored svog najveceg djela Bijesni Orlando, Ariosto je pisao i pjesme, u mladosti na latinskom jeziku po uzoru na rimske pjesnike, a kasnije uglavnom petrarkisticki intoniranu poeziju na talijanskom jeziku. Napiso je i pet komedija, cija se umjetnicka vrijednost ne moze mjeriti s njegovim najvecim djelom. Romanticni ep                 

Bijesni Orlando ( Orlando Furioso ) Ariosto je pisao od 1504. do 1514.godine. Djelo je objavljeno 1516. godine, a konacni oblik dobilo je u trecem izdanju 1532. godine. Spjev ima 46 pjesama u strofama od 8 stihova.

           LOKALIZACIJA TEKSTA:Radnja se odvija u vrijeme imaginarne opsade Pariza. Nije navedeno vrijeme borbi, ali zbog spominjanja Karla Velikog kao povijesno poznate osobe moze se zakljuciti da se radnja odvija u VIII. stoljecu. Radnja nije locirana na samo jednom podrucju vec se premješta iz okolice Pariza i bojnog polja, preko Gibraltara u Afriku, a kasnije i na sam Mjesec.

            ODREDENJE TEME: Sama fabula Ariostova epa nadovezuje se na viteški spjev Zaljubljeni Orlando ( Orlando Innamorato ) darovitog Ariostova prethodnika Mattea Marie Boiarda. Ariosto je ziveci u dodiru s vladarskom obitelji d,Este došao u doticaj s Boiardovim djelom (koji je svoj ep spjevao po nalogu vladarske obitelji), pa je i tema i konstrukcija fabule Bijesnog Orlanda zamišljena kao nastavak Zaljubljenog Orlanda.

            Temu je vrlo teško odrediti, a ona se nastavlja od mjesta gdje je Boiardo         stao- Angelica u bijegu od zaljubljenog Rinalda. Kroz djelo se ispreplice mnoštvo dogadaja i situacija, stvarnih (Karlo Veliki) i izmišljenih (Medoro) likova. Jedna tema koja sve te situacije i likove medusobno povezuje je u prvom planu zaljubljenost Orlanda i Rinalda u Angelicu te Orlandovo ludilo u nastupu bijesa i ljubomore.U drugom planu nalazi se ljubav Rinaldove sestre, franacke ratnice Bradamante prema saracenskom vitezu i junaku Ruggieru, te borbe za Pariz i cijeli niz sporednih tema.

            FABULA:Podloga za razvitak fabule je imaginarna opsada Pariza oko koje Ariosto velicanstveno zapleo klupko dogadaja i zbivanja. Saraceni pod vodstvom africkog kralja Agramantea i spanjolskog kralja Marsilia u nastojanjima da osvoje Francusku opsjedaju Pariz. Na celu kršcanske vojske koja brani Pariz je franacki kralj Karlo Veliki. Njegova dva najsjajnija paladina (viteza) su Orlando i njegov rodak Rinaldo. Oni su obojica, kao i mnogi drugi vitezovi, zaljubljeni u kcerku velikog kitajskog kana Angelicu, koju je Orlando doveo s Istoka. Iako rodaci, Orlando i Rinaldo su veliki suparnici u borbi za Angelicu. Angelica je prije voljela Rinalda, ali nesreca je bila u tome što su oboje pili vodu iz magicnog izvora. Ona je pila vodu ljubavi, a on vodu omraze. Angelica je, povrijedena, kasnije pila vodu omraze, a Rinaldo vodu ljubavi. Tada zaljubljeni Rinaldo pocinje traziti Angelicu, koja mu, puna mrznje, stalno uzmice, kao i takoder zaljubljenom Orlandu. Videci kako njegovi najbolji vitezovi, a i mnoštvo drugih, obozavaju Angelicu, Karlo Veliki pokušava iskoristiti situaciju. Naime, odlucio je zadrzati Angelicu kao nagradu onom ratniku koji ubije više poganski Saracena, smatrajuci da ce Angelica kao nagrada dodatno stimulirati njegove vojnike. Medutim, Angelica, odbijajuci sve najslavnije vitezove na celu s Orlandom, uspijeva pobjeci i od tog trenutka pocinju brojne pustolovine za Orlanda i Rinalda, koji krecu u potragu za njom. Rinaldo, u bjesomucnoj potrazi potican velikom ljubavlju, dozivljava mnoge cudesne i fantasticne pustolovine. Videci da Angelica nije u Parizu zeli ju nastaviti traziti, ali Karlo Veliki mu nalozi da ode u Englesku i potrazi pomoc. U svom traganju ponovno dolazi do magicnog izvora i popivši vodu izlijeci se od ljubavi. Tako se rješavaju Rinaldove ljubavne brige i on je opet spreman pridruziti se ostalim vitezovima u velikim bitkama.

            Paralelno s tom radnjom pratimo ljubavnu pricu o Bradamanti, ratnici i Rinaldovoj sestri, te saracenskom vitezu Ruggieru. Bradamante je silno zaljubljena u Ruggiera, a ni on nije hladnokrvan. Bradamanti je bilo prorokovano da ce ona i Ruggiero postati rodonacelnici i utemeljitelji obitelji d,Este. Spletom okolnosti Ruggiero dozivljava brodolom, ali ga je na nekom otoku spasio kršcanski isposnik, koji ga je ujedno i preobratio na kršcanstvo. Nakon brojnih peripetija, zapleta i raspleta, Bradamante i Ruggiero svojom zenidbom ispunjavaju prorocanstvo.

            Za to vrijeme borbe za Pariz su sve zešce. Saracenski kralj Agramante podmece pozar u Parizu. Kada situacija izgleda bezizlazna i kada bi logicki bilo da Saraceni nadjacaju vojsku Karla Velikog, Ariosto pokazuje da su svi dogadaji plod njegove iluzije i poigravanja likovima i situacijama.Javlja se motiv cudesne kiše, koja uspijeva ugasiti pozar. U tom trenutku, ponovno se vraca Rinaldo i  pomaze Karlu Velikom da nadjaca pogane i sprijeci osvajanje grada.

            U pozadini tih dogadaja, Angelica, u svom bijegu pred zaljubljenim vitezovima, nailazi na ranjenog mladica, saracenskog pastira Medora. Angelica se zaljubi u Medora, cije je rane njegovala. Kasnije, simbolicnim urezivanjem svojih imena u koru drveta, njih dvoje se vjencaju.

            Vratimo se sada na Orlanda. U svojim lutanjima on naide na drvo u kojemu su bila urezana imena Angelice i Medora. Videci to Orlando pomahnita, izbezumljen od ljubomore. U svom ludovanju dozivio je mnoge pustolovine. Prvo juri za Angelicom u Španjolsku, prepliva Gibraltar i dospije u Afriku. Obdaren je neranjivošcu i tu Ariosto uvodi motiv Ahileja, drevnog grckog junaka, koji je poput Orlanda poludio, ali od boli za izgubljenim prijateljem. Obojica su pocinili zlodjela iz osobne osvete. Orlando je ipak, osim velikih zlodjela i ubijanja neduznih seljaka u cijim je licima vidi Medora, ucinio mnoga junaštva. Orlando je na rubu propasti izjedan ljubomorom. Nakon tri mjeseca ludovanja, pojavljuje se plemeniti engleski vitez Astolfo, cijom pojavom Ariosto dovodi do vrhunca svoju maštu i fantastiku. Astolfo na krilatom konju odleti na Mjesec i tamo pronade Orlandov razum zatvoren u boci. Zbog svoje fanaticne ljubavi, Orlando je izgubio razum, koji je odlutao na Mjesec. Time Ariosto zeli pokazati snagu i velicinu Orlandova ludila, u kojem je Mjesec motiv velike udaljenosti kao što je Orlando daleko od razumnog covjeka. Sada se Orlando, osloboden ljubavnih okova, moze vratiti u borbu.

            Astolfo prenosi borbu u Afriku, a Orlando ga prati i pridruzuje mu se u borbi. Natjeraju u bijeg Agramantea, koji kasnije pogiba. Ep se završava velikom bitkom za Pariz. Ona završava pobjedom kršcanske vojske Karla Velikog. Orlando i Rinaldo više ne luduju za Angelicom jer je ona s Medorom pobjegla na Istok.

            Tako bismo sazeto mogli prikazati zbivanja u ovom konstrukcijski vrlo slozenom, ali umjetnicki neprocjenjivom Arostovu djelu.

             

            ANALIZA GLAVNOG LIKA: Ariosto se koristi cijelom galerijom likova. Sve ih je prikazao vrlo plasticno i slikovito, no glavni lik Orlando potpuno je psihološki rašclanjen. Orlando je veliki i slavni vitez. Prikazan je kao covjek ogromne snage i energije. Orlando sebi prilagodava dogadaje, ponosan je, hrabar, a nadasve mudar, te potpuno gospodari svojim zivotom. No tada se pojavljuje Angelica. Orlando se zaljubi u nju, ali ona ga konstantno odbija, što smanjuje Orlandovo samopouzdanje. Prvi  put u zivotu zeli nešto što ne moze dobiti. Ali kada ugleda urezana imena Angelice i Medora to slomi njega i cijelu njegovu psihu. Naime, Orlandov ponos je povrijeden. On, veliki, sjajni i ponosit vitez, Angelici je manje vrijedan od priprostog pastira. Angelica mu se, iz njegove perspektive, narugala, a on je ocekivao uzvracenu ljubav. Taj dogadaj je srušio cijelu njegovu osobu, koja je izgradena na casti i uspjehu. Tu se javlja Astolfo i ukazuje mu na njegove pogreške (ubijanje neduznih ljudi). Orlando shvaca da nije bio u pravu i da ne moze kontrolirati tude osjecaje. Polako mu se vraca razum i prestaje tako tragicno prihvacati dogadaje koji su prethodili njegovu ludilu.

            JEZIK I STIL: Ariostov ep napisan je u strofama od osam stihova (oktave). Stih je pretezno dvanaesterac. U tom golemom djelu koje sadrzi preko pedeset tisuca stihova nailazimo na obilje stilskih figura i slikovitih motiva.

      Neka od stilskih izrazajnih sredstava su:

Aliteracija: "Agrican za to kralj je Tartarije"

Poredba: "Zeljezne gdje da košulje i ploce

                Izdrze udar ko po nakovnjima ? "

Personifikacija: "Tamo gdje šljem mu u val se uvali,

                          Niz vlazne prude silaziti stane."

 

Epiteti: ognjevito, kruta, radosno, strašan, suncani, zuti, zeleni, crveni, golo, lagan,

            gustoj, tamnoj

Anafora: "Rad tebe smrt je svakoj bojnoj slavi,

                Rad tebe cast za vojnika nesta,

                Rad tebe hrabrost i krepost ostavi"

Polisindeton: "Glave, i plecke, i ruke i noge,

                       I stazu probi, kada pobi mnoge"

Metafora: "O, Ipolite, loze plemenite

                  Erkola grano, uzore svjetlilo"

U strofama ima mnogo opkoracenja i prebacivanja:

                    "Pitajuc cesto za nju, Orland krenu          

                      Niz ravna polja il kroz šume luta;"

                     

                     "Viteške igre moj otac zakaza

                       U Baion, bit ce pred godinu dana:

                       Naše se zemlje dobri glas pokaza,"

Kontrast: "One ih svojim plaštima odjenu,

                 S pleca ih skinu, ganute dobrotom,"                      

  Pjesnicke slike:

                 olfaktivne: "Miris iz kose lijepe, njegovane,

                                   Iz brade momka il iz ruha djevice,"

                 taktilne: "S krme ih, s pramca il s boka udara

                                Nestalna vjetra sila promjenljiva."

                 vizualne: "Zauvijek netko potone u more,

                                   Izbaci vrtlog nad valove mnoge;

                                   Plivaju neki, tu se glave bore,

                                   Provire ruke ili gole noge."

 

                  auditivne: "Tu mnogi place, tu mnogi jauce,

                                   Zaziva pomoc carstva nebeskoga"

Glavni motivi:

             - motiv urezanih imena Angelice i Medora koji se time zele narugati Orlandu

             - brodolom kao motiv zivotne prekretnice za Ruggiera, koji se nakon toga preobratio na kršcanstvo

             - motiv Mjeseca kao metafora opsega Orlandova ludila

             - Angelica simbolizira Orlandovu neostvarenu zelju te postaje uzrok njegovog bijesa i patnji

            ZAKLJUCAK: Ne mogu reci da sam uzivao citajuci Bijesnog Orlanda. Zbog mnogih opkoracenja, prebacivanja i specificne konstrukcije recenica, u nekim mi je trenucima postajao potpuno dosadan i nerazumljiv. Djelo je vrlo teško za citanje pa sam na trenutke pomišljao da je Ariosto mogao umjesto epa napisati viteški roman. No, tada Ariostovo djelo ne bi imalo ovako veliku umjetnicku vrijednost. U stihovima najbolje dolazi do izrazaja Ariostovo umijece prikazivanja dogadaja, kombinacije razlicitih situacija i povezivanja likova. Na vrhunski nacin Ariosto i najvece fantazije (Astolfov odlazak na Mjesec), uspijeva prikazati kao normalnu pojavu.

            Posebno me se dojmilo cetrdeset i prvo pjevanje u kojem je opisan Ruggierov brodolom. Pjevanje je krcato pjesnickim slikama, a prikaz utapljanja i nemoci ljudi u odnosu na prirodu jednom je rjecju genijalan. Tada mi je postalo jasno zašto se Bijesni Orlando smatra vrhunskim knjizevnim ostvarenjem.

                                     

                                  

                                                        

 

 

16.01.2007.

BITKA KOD BISTRICE LESNE

 

Miroslav Krleža

 

Bitka kod Bistrice Lesne

 

Izdavac:

“Vijesnik”, Zagreb – 1990

 

Bilješka o piscu:

Miroslav  Krleža  rodio se  1893. u  Zagrebu, gdje je  završio  pučku  školu  i  nižu  gimnaziju. Polazio je  kadetsku  školu u  Pečuhu, a  zatim  poznatu  vojnu  akademiju Ludoviceum  u  Budimpešti, koju je  bijegom  napustio. Između  prvog  i  drugog  svjetskog  rata  pokretao je  i  uređivao  razne  časopise  ( “Plamen”, “Danas”, “ Književna republika”). Krleža  je  kao novelist bio  vezan za   prvi  svjetski rat i  malograđanski  rat. Zbirka  pripovijedaka  Hrvatski  bog mars  snažna  je slika   ratnog  bezumlja i  tragičnih  sudbina  ljudi. Osim ratne  novelistike  značajan  je  i ciklus  Krležinih drama  s  ratnom tematikom Vučijak, U logoru. Umro  je  krajem  1981. godine. Ostala  najveća  djela  su  mu  Na rubu pameti, Povratak  Filipa  Latinovicza , Zastave, Leda, U agoniji, Gospoda Glembajevi, Deset krvavih  godina i  drugo.

 

Bilješke tijekom citanja:

-na pocetku novele primjecujem težak nacin pisanja, dugacke i složene recenice koje mi je teško razumijeti

-opis nacina zivota rastuzuje me

-osjecam suosjecanje s “junacima”

-u pismima pred kraj novele vidim neku ironiju, vrlo su komicna

-osjecam veliko nezadovoljstvo i razocarenje jer nitko nije preživio

 

Doživljaj djela:

Djelo mi se nije narocito svidjelo. Teško je razumjeti ga, kratko je, a radnja otužna i skromna. Pisac opisuje jad i bijedu koju mi je teško razumijeti, opis je rijecit i bogat, ali pre realan i zahtjeva citatelja boljeg želuca.

 

Najlijepši ulomak:

Str. 29. – str. 30.

“Divizijski mrtvozornik Palcic…” “…pozdrav od Ljubice Jankic. ”

 

Tema djela:

Knjiga  Bitka kod  Bistrice  Lesne  opisuje  hrabrost i  jad slavnih  junaka koji su  poginuli u  toj bitci.

 

Ideja djela:

Bez obzira na poraz ili pobjedu, rat je iz perspektive vojnika uvijek tragican. Hrabrost se kadkada i ne isplati.

 

 

Kratak sadržaj:

Pisac djelo zapocinja posvetom. Posvecuje ga šestorici palih domobrana i njihovom deseniku.

Nastavlja opisom teškog života u to doba te opisom sudbina šestorice domobrana.

Vid Trdak, jedan od domobrana, ostao je bez žene te sam sa svoje dvoje djece. Pred odlazak u rat traži pomoc od vlade u vezi s djecom koju nema kome ostaviti, no, kao i mngi seljaci tog doba nalazi nerazumijevanje i odlazi potišten.

Loborec Štef bijaše ponižen od kraljevske vlasti koja ga nije željela ni saslušati. Takav odnos u seljaku budi gnijev, mržnju, ali i veliku nemoc opiranju vladi.

Još jedan od poginulih domobrana doživljava nepravdu. Nakon teška ranjavanja ponovo ga šalju na bojište oduzimajuci mu šest tjedana odmora.

U trenucima borbe domobrani neprestalno misle o ucinjenoj nepravdi.

Matija Križ je tragokomican lik o kojemu se sve saznaje iz dva pisma koja su njegova jedina ostavština, a u njima se ocrtava sav jad i siromaštvo zagorskih seljanki.

Novela završava opisom bitke kod Bistrice Lesne. To je najtragicniji dio u kojem se mješaju blato, suze i krv. Svi domobrani pogibaju u teškim mukama doživljavajuci grozote koje ni jedan covijek nebi trebao doživjeti.

 

Mjesto radnje:

Selo u Zagorju i Bistrica Lesna.

 

Vrijeme radnje:

Bilo  je  to  davne  914. za  vrijeme  vladavine  Franje  Josipa  Prvog  kada  je  bijednim  hrvatskim  selima  i  naseljima  vladalo feudalno  društvo.

 

 

 

 

 

16.01.2007.

BOŽANSTVENA KOMEDIJA

 

Dante Alighieri

Božanstvena komedija

 

Ponešto o piscu:

        Dante Aliaghieri rođen je 1265. u Firenzi, a umro je između 13. i 14. rujna 1321. u Ravenni. Već kao mlad pjesnik istakao se u novom “slatkom stilu” (dolce stil nouvo), ali vrhunac svog stvaralaštva je za sigurno postigao “Božanstvenom Komedijom”. Od drugih njegovih djela ističu se “Novi život” i “De vulgari eloquentia”.

 

Najosnovnije crte fabule:

        Dante se na polovici života nađe u šumi. Dugo luta šumom i izađe iz nje, te dođe do nekog brijega. Krene prema vrhu, ali mu put zapriječe gepard, lav i vučica. On krene natrag, ali dođe Vergilije i povede ga za sobom. Vergilije mu objasni da ga je poslala Beatrice, lik iz Danteovog romana Vita nuova. Vergilije vodi Dantea kroz pakao i čistilište u raj. Pakao je Dante opisao kao devet krugova. U svakom krugu nalaze se duše griješnika, a raspoređeni su po težini grijeha - što su grijesi teži to su krugovi niži i uži.

 

         Prvi Krug

U prvom krugu - Limbu nalaze se duše nekrštenih. Njihove duše se ne muče i jedina muka im je neispunjiva želja da vide Boga. Tu se nalaze djeca i antičke ličnosti koje su se rodile prije stvaranja kršćanstva; Homer, Ovidije, Vergilije...

 

        Drugi krug

U drugom krugu nalaze se duše ljubavnika, kojima vitla paklena oluja. Čuva ga Minos, a on ujedno i razvrstava teže griješnike. U ovom krugu Dante razgovara s Franceskom i Paolom, ljubavnicima iz Ravenne.

 

        Treći krug

U trećem krugu muče se duše proždrljivaca. Njihove muke su da ih, polijegale po blatu, šiba kiša i snijeg dok ih Kerber, mitski čuvar Hada, rasčetvoruje.

 

         Četvrti krug

U Četvrtom krugu su duše raspinika i škrtaca. Oni prsima guraju teške terete, a čuva ih Pluton.

 

         Peti krug

Peti krug je krug duša srditih i žestokih, koji su zagnjureni pri vrhu, a ljeni se dave pri dnu. Čuva ih Flegija.

 

        Šesti krug

To je krug krivovjeraca koji su zakopani u vatrenim grobovima. Ovdje Dante priča s Farinatom i Cavalcantiem.

 

        Sedmi krug

Sedmi krug je podjeljen na tri pojasa. U prvom pojasu se nalaze nasilnici na bližnjega, a čuvaju ih kentauri, koji ih dok su uronjeni u Flagetont, rijeku od vruće krvi, gađaju strelicama. U drugom pojasu nalaze se samoubojice, koji su pretvorene u otrovno granje, te rasipnike, koji gonjeni Harpijama trče kroz šume samoubojica. U trećem krugu se na užarenom pijesku nalaze nasilnici protiv Boga, leže nepokretni nauzak, protiv prirode, moraju trčati i protiv rada, moraju sjediti. Ovdje Dante sreće Brunetta Latinija, protivnika prirode, njegovog učitelja i uglednog književnika, te mu on proriče da će biti prognan iz Firence.

 

        Osmi krug

Metabolge ili zle jaruge, kako se još zove osmi krug pakla, sadržavaju deset rovova. U prvom rovu su zavodnici žena (njih bičuju đavoli), u drugom laskavci (zaronjeni u ljudsku nečist. U trećem rovi su simonisti - ljudi koji su prodavali ili kupovali crkvene časti, naglavce zabodeni u šuplju stijenu. Tamo Dante sreće Papu Nikolu III. U četvrtom krugu se nalaze vračevi i lažni proroci, koji hodaju unatrag, glave okrenute naopaku. U petom krugu su podmitljivci i varalice, zagnjureni u vrelu smolu, a čuvaju ih vrazi. U šestom krugu su licemjeri, prisiljeni da hodaju pod debelim pozlaćenim kabanicama. U sedmom rovu su lupeži koji trče progonjeni od otrovnih zmija. U osmom krugu se himbeni savjetnici, a među njima Dante sreće Odiseja, koji mu opisuje svoje zadnje putovanje. U devetom rovu su sijači nesloge, koje vrag ranjava mačem, a u desetom rovu su krivotvoritelji, kažnjeni strašnim bolestima.

 

        Deveti krug

U deveti krug Dantea i Vergilija prenese div Antej. Taj krug je podjeljen na četri zone; Kain - zona izdajica rođaka, Antenori - zona izdajica domovine ili stranke, Tolomeja - zona izdajica gostiju, Guidecca - zona izdajica svojih dobročinitelja.

U središtu Kocita, ujedno i središtu zemlje, nalazi se gorostasni Lucifer, koji je do pola zaronjen u led. Ima tri glave, a ispod svake po par ogromnih krila kojima stvara hladan vjetar. U ustima su mu Juda, Brut i Kasije.

 

Vergilije se s Danteom uspinje uz Luciferove noge do južnog pola i stiže do južnog pola, gdje se po Danteovoj viziji nalazi čistilište u obliku brda.

 

Tema djela:

        Tema je Danteova vizija trodnevnog putovanja kroz zagrobni život, tj. kroz pakao, čistilište i raj.  

 

Simbolike:

Dante - simbol grešnog čovjeka

Vergilije - simbol mudrosti i razuma

Beatrice - simbol božanske milosti i objave

mračna šuma - simbol grešnog života

 

Struktura:

        Božanstvena komedija se sastoji od tri dijela koji simboliziraju sveto Trojstvo. Svako dio se sastoji od 33 pjevanja, a “Pakao” ima jedno uvodno poglavlje tako da je ukupno sto pjevanja.

        Strofe su sastavljene od po tri jedanesterca, od kojih se prvi rimuje s trećim, a drugi s prvim iz sljedeće strofe.

 

 

Karakterizacija likova:

        Francesca je griješnica iz poravednih razloga, a njena duša je bez ikakve sumnje čišća od mnogih koje stižu u raj. Njezina želja da moli s Paolom za Dantea samo dokazuje njenui dobrotu i nepripadnost paklu.

        Farinata je u neku ruku proglašen krivovjercem iz zlobe. Njegovi protivnici su u stvari pravi krivci koji bi trebali trpjeti u paklu. Farinata je plemenit, i iako je protiv Dantea po političkom uvjerenju, on ga moli da razgovara s njim.

        Pierre delle Vigne (trnovito stablo) je još jedan od ljudi koji nisu zaslužili pakao. Njegovo samoubojstvo nije u stvari njegova krivnja, već krivnja njegove okoline. U suštini je on dobar čovjek, koji se našao na krivom mjestu u krivo vrijeme.

        Papa Nikola III je, za razliku od prošla tri griješnika, osoba koja je u potpunosti zaslužila pakao. Njegovi grijesi se ne mogu opravdati ničim osim pohlepom.

        Odisej je još jedan griješnik, čija djela ovise o kutu gledanja. Općenito je on lukavštinom uništio Troju, ali ako se cijela stvar pogleda iz ugla Grka, napravio je veliko i hrabro junačko djelo.

        Alberigo del Manfredi je okrutan čovjek, koji je bio u stanju ubiti rođaka, samo zbog osvete. Njegovo djelo nije bilo opravdano i zato je zaslužio da ode u pakao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Mišljenje o djelu:

        Djelo je tajanstveno i mistično. U njemu se vide tragovi prethodnika i ljudi ondašnjeg vremena. Vrlo je naporno za čitanje, jer zahtjeva iznimnu koncentraciju i visok nivo opće kulture. Usprkos svemu tome nisam siguran da bi ovo djelo mogao proglasiti interesantnim. Sama ideja prolaska kroz čovjeku nedostupna mjesta je vrlo uzbudljiva, ali kompliciran stil je ipak učinio svoje i učinio ovo djelo nedostupno većini čitatelja. 

 

 

16.01.2007.

BRANKA

 

August Šenoa

Branka

 

Bilješka o piscu

August Šenoa rođen je 1838. god. Bio je glavni stvaralački pokretački duh svim i kulturnim zbivanjima znao je dati svoj pečat. Potjecao je iz zagrebačke građanske obitelji. Roditelji njegovi bili su stranci, u kući se govorilo njemački pa i sam Šenoa sve negdje do četrnaeste godine jedva da je znao pokoju hrvatsku riječ. Bio je duh svoga vremena, bio je učitelj, novator i reformator. Bio je preporoditelj kazališta, dramaturg i kazališni kritičar. Šenoa je bio glavni urednik lista “Vijenac” i gotovo sve što se stvaralo polazilo je od njegove ruke. Napisao je “Zlatarovo zlato”, koji je u biti prvi hvatski roman. Povrh toga on je udario temelje modernoj hrvatskoj prozi. August Šenoa je najviše truda uložio u pisanje povijesnih romana i tu je dao svoja najopsežnija djela: “Zlatarovo zlato”, “Seljačka buna”, “Diogenes”, “Kletva”. ”Branka” je posljednje Šenoino djelo. Pisao ga je već teško bolestan i završio ge tri mjeseca prije smrti. Umro je 13. prosinca 1881.

 

Fabula

 

Uvod

 

Upoznajemo se s djevojkom Brankom i njenim životom. Upoznajemo se i s njezinom prijateljicom Herminom kojoj će Branka u daljnjem tijeku knjige slati pisma. Saznajemo da je Hermina položila ispit za učiteljicu. Branka je vrlo pametna i spretna, zna svirati klavir, lijepo crta, izvrsno veze, zna govoriti francuski.

 

Zaplet

 

Branka želi postati učiteljicom i to na selu ili u nekom nevelikom mjestu. Hermina joj govori da je to robovanje, ali Branka je čvrsta u svojoj odluci. Ona želi raditi za opće dobro naroda. Brankin otac je poginuo u građanskom ratu u Americi. . Branka se sprema za odlazak na svoje radno mjesto u Jalševo i jednog dana odlazi vlakom. Ona dolazi u selo tamo se upoznaje sa osobama u školi. Škola je stara i u ruševnom je stanju. Branka je odlična učiteljica i svi mještani su toga svjesni, no neki zli ljudi pišu članke po novinama kako ona nije dobra učiteljica.

 

Vrhunac     

 

Branka dobro uči svoju djecu i to pokazuje pred svima na ispitu. Dobiva ponudu da se vrati u Zagreb i da tamo bude učiteljica, ali ona je zavoljela ovo mjesto, njegove žitelje i na kraju svu tu djecu stoga ne želi otići. Ona piše mnogobrojna pisma Hermini. Priča o svom živou u tom mjestašcu.

 

 

Rasplet

 

Župnik objašnjava Branki zašto se mora udati za grofa belizara. Ona isprva ne priznaje to njegovo mišljenje, ali ipak shvaća da župnik ima pravo. Branka se udaje za grofa Belizara.

 

 

 

Bilješke u tijeku čitanja

 

 

-Branka je vrlo lijepa, marljiva, vrlo pametna djevojka i to mi se sviđa

-stalno je pisala pisma Hermini i obavještavala ju o napretku njenog života

-lijepo je to što su žitelji dobro primili Branku

-sviđa mi se što se Branka udala za grofa Belizara

-ne sviđa mi se to što u knjizi ima puno starih riječi pa se treba potruditi da bi se razumjela knjiga

 

 

Mjesto radnje

 

 

Na početku knjige se spominje Okić. Radnja se prvo odvija u gradu, a onda postepeno prelazi na selo, tj. Jakševo. Branka je živjela u Vlaškoj ulici, kod crkve sv. Petra, sjedila je kod prozora i marljivo vezla. Branka je morala tražiti posao izvan Zagreba, jer u njemu više mjesta nije bilo. Brankina majka je umrla i bila je pokopana na Petrovom groblju; na humku se dizao drveni križić, na kojem je visio uveli vijenac, pokriven snijegom. Do Jakševa se morala voziti i kočijom jer je vlak bio predaleko od mjesta. Vozili su se kroz visoke planine. Put kojim su išli bio je uzak i opasan. Jalševačke ulice bile su popločane kamenjem. Trg je bio mali, sred kojeg stajaše zdenac među dva jablana. Škola je bila u ruševnom stanju. Stupići trijema stranom su nagnjili, stranom od crvi rastočeni, pa ti se mogu svaki čas srušiti na glavu. Brankina soba u kući uopće zapravo nije ličila na sobu; pusta, prazna komora. Vapno po stijenama bilo požutjelo, naokolo po tavanicama visila paučina, pod blatan, a peć na više mjesta probušena. Soba je imala samo jedan-za sada razbijen-prozor. Grof Belizar je imao kuću u Beču. Branka je često svoje učenike vodila na osamljeno mjesto u šumi i tamo ih podučavala. Tamo su se djeca mogli napiti izvorske vode.

 

 

 

 

 

 

 

 

Vrijeme radnje

 

 

Bila je jesen. Branka je Hermini uzastopno slala pisma. Baka cijelu noć nije spavala zbog brige nad unukom. Kad je Branka odlazila u svijet već je bila zima i bilo je studeno. Branka je nekoliko puta razgovarala sa župnikom i on joj je savjetovao što da radi i kako da se ponaša. Opet je došla jesen, najljepše doba godine u Hrvatskoj. Radnja knjige se odvijala u 19. st. u doba Bachovog apsolutizma. To možemo zaključiti po tome što je Šenoa živio u to doba.

 

Likovi

 

Branka

Imala je oko sedamnaest godina. Bila je tipično gradsko dijete, glatke crne kose, i osobito sjajnih vrlo pametnih očiju. Željela je postati učiteljica. majka joj je umrla. Često je sjedila pred prozorom i marljivo vezla. Nije mogla dobiti mjesto učiteljice u Zagrebu pa je pošla u Jalševo. Uzastopce je pisala pisma Hermini. Njena je soba u školi igledala na svinjac, a ne na sobu učiteljice. Svoje učenike je vodila na osamljeno mjesto u šumi i tamo ih je podučavala raznim stvarima. Voljela je svoju djecu. Puno je razgovarala sa župnikom. Na kraju svega se udala za grofa Belizara.

 

Hermina

Ona je bila Brankina prijateljica. Položila je ispit za učiteljicu, ali to nije bilo iz ljubavi prema zvanju nego zbog prisile za razliku od Branke koja je to radila iz ljubavi. Često je od Branke dobivala pisma u kojima je Branka opisivala svoju okolicu svoj način života. Ohrabljivala je Branku sa svojim pismima.

 

Tema

 

Brankin život i odlazak u Jalševo. Tamo je bila učiteljica i tom je zvanju posvetila život.

 

Stil

 

Ovo je roman. Pošto je davno pisan ima puno arhaizama i starih, nepoznatih riječi.

 

 

 

 

Osnovna misao pisca

 

Ovo je roman. Govori o životu jedne mlade zagrepčanke koja želi postati učiteljica. Ona je vrlo inteligentna i to joj uspjeva. Problem je u tome što u Zagrebu više nema mjesta. Ona mora ići u Jalševo, jedno malo selo. Oprašta se od svoje umrle majke i odlazi. Tamo doživljava razne neugodne stvari. Djeca su ju zavolila, a i ona je njih. Branka također ima prijateljicu Hreminu kojoj stalno piše pisma i objašnjava joj što se s njom događa. Vrlo je spretna i jako dobro uči djecu. To je i dokazala na ispitu pokazavši što sve djeca znaju. Ona je djecu odvodila na osamljena mjesta u šumi i tamo ih je podučavala. Problem je u tome što se neki s tim ne slažu i pišu po novinama razne za Branku ponizne stvari. Branka se ipak ishrvala sa svim poteškoćama i pridobila povjerenje mještana. Puno se savjetovala kod župnika. Župnik joj je rekao da se uda za grofa Belizara no ona u početku to njegovo mišljenje nije poštivala, no ipak na kraju je popustila i udala se za grofa Belizara.

 

16.01.2007.

BREZA

 

Slavko Kolar

 

Breza

 

Izdavac:

Znanje, Zagreb 1966

 

Bilješka o piscu:

U ličnosti Slavka Kolara nova i suvremena hrvatska književnost dobila je prvog autentičnog i izvornog humorista.

Slavko Kolar rodio se 1891. . u Palešniku, pokraj Garešnice, a djetinjstvom je vezan za taj kraj kao i zavičaj svoje majke (Moslavina). Najpoznatija književna djela su mu dvije antologijske knjigepripovjedaka “Ili jesmo - Ili nismo” (1933) i “Mi smo za pravicu” (1936). Vrijedi spomenuti da su u tim knjigama i antologijske Kolarove pripovjetke i to: “Svoga tijela gospodar”, “Breza”, “Kriza”, “Mi smo za pravicu” i dr.

Slavko Kolar je umro 1963. g. u Zagrebu.

 

Bilješke tijekom citanja:

-opis nacina zivota ljudi rastuzio me

-ljuti me nepravda ucinjena Janici

-drago mi je sto je Marko na kraju shvatio svoju nesrecu

 

Doživljaj djela:

Ovo djelo mi se nije svidjelo. Tužno je i u meni budi ljutnju.

 

Tema djela:

Težak život i smrt mlade žene Janice.

 

Ideja djela:

Ako je netko koga volimo neizlječivo bolestan, treba mu posvetiti malo više pažnje kako poslije ne bi osijećali krivicu ako nam voljena osoba umre.

 

Kratak sadržaj:

Uvod i početak :

U prvom dijelu priče upoznajemo Janicu i njenog muža te ostale stanovnike sela, saznajemo da je Janica rodila dijete. Marko Labudan je zaokupljen svime, samo ne svojom ženom. Također saznajemo podosta o svakodnevici njihovog života.

 

Zaplet :

Kata i Mika Labudan, Janičini svekrva i svekar, tjeraju Janicu na rad neposredno nakon poroda. Uz teške poslove, njeno krhko zdravlje vremenom se sve više pogoršava dok na kraju nije više mogla iz kreveta. Nažalost, i dijete je umrlo. Marka se to nije odviše ticalo, jer je bio zaokupljen sastavljanjem nekakve patentne klopke. Želio je zadiviti svog šefa, gospodina nadšumara.

Vrhunac :

Cijelo je selo shvatilo kako Janici nema pomoći i pribojavali su se onog najgoreg. Iako su je sažaljevali, njena tragedija je većini bila samo teret. Marko i dalje nije obraćao mnogo pozornosti na nju. Na kraju je sirota Janica umrla.

 

Rasplet :

Janicu su pokopali, a već nakon 8 dana Marko je otišao na svadbu sina Tome Žugečića. Tamo se posvađao i potukao sa suseljanima te je uvrijeđen otišao svojoj kući. Tik pred svojim domom ugledao je Janičin lik. Zapravo, on je onako mamuran ugledao brezu koja ga je neodoljivo podsjećala na pokojnu ženu. U prvi mah ju je htio posjeći, ali mu savjest nije dopustila da na taj način iskali svoj bijes. Njegova pokojna Janica tek je tada potakla Marka na razmišljanje o tome što je učinio i izgubio.

 

Mjesto radnje:

Hrvatsko Zagorje

 

Vrijeme radnje:

Nepoznato

 

Likovi:

Marko Labudan je čovjek za kojeg bi se moglo reći da je bezdušan, ograničen i misli samo na sebe i vlastitu korist. Njegova se bezdušnost pokazuje u površnom i nezainteresiranom odnosu prema njegovoj ženi koja ga je istinski voljela. On se  njome oženio samo da bi podigao svoj ugled kod onih koji su Janicu doživljavali kao izuzetnu osobu.

“Neki šumar, to jest sam gospodin nadšumar, Markov šef i bog bogova, kad je vidio Janicu još kao djevojku, sav se oduševio.

- To je cura! –Rekao je on. – Vidiš li kako je tanana, pa visoka, pa fina, kao breza! Upravo kao breza! Gotovo bih rekao; otmjena pojava!…”, citat, str. 161

“Bio je Marko čovjek služben, pa tako je valjda došlo te je izabrao baš Janicu za ženu. Da ugodi g. nadšumaru i da se pogizda pred drugom gospodom!”, citat, str. 162

Njegova primitivnost i ograničenost u razmišljanju prikazana je kroz njegovo ulizivanje i nametanje bogatijima u selu i onima koji uživaju ugled u toj seoskoj sredini. Međutim, puno toga je uvjetovano njegovim odgojem, načinom života u kojem živi i time što je zapravo nemoćan i nesposoban da tu nešto promijeni. Tek ga smrt njegove Janice na kraju podsjeti koje su to istinske vrijednosti koje čovjek ima u životu.

“Lijepo ti je biti bolestan dva – tri dana, onako ko od šale, ali ležati četiri – pet tjedana na tvrdom krevetu, u neprestanoj i nepodnošljivoj žari, tako da se čovjeku pamet muti, kad utroba hoće od grčeva i boli da se iskida i izgori, e to je muka velika, jad golem! Pogotovu kad Marko kao da svega toga ne vidi. ”, citat, str. 162

“Njegov sin Marko stajao je u suši, duboko zamišljen, mučeći se sastavljanjem nove klopke za hvatanje tvoraca. Bio je to “patent”, kojim je mislio iznenaditi gospodina nadšumara, a možda steći i mnogo para.

Marko nije pačao u domaće poslove, pa se tako nije izjavio niti da dovezu daske za lijes niti protiv toga. Njemu je bilo svejedno. ”, citat, str. 163

Breza ostaje kao vječna uspomena na njegovu Janicu koju nije dovoljno cijenio i koja će ga navesti da se pokaje.

Janica se svojim izgledom razlikuje od ostalih djevojaka u selu "kao breza od bukvi". Za razliku od njih je visoka, vitka, nježna. . . Mlada se udala za Marka, ali kad je spala u bolesničku postelju i najviše ga je trebala, nije ga bilo. Na kraju je i  umrla. To se možda ne bi dogodilo da je živjela u nekoj gradskoj sredini gdje bi njenu ljepotu znali cijeniti.

 
OSOBINE                                   CITATI

tanka                                        "Tanka je ona

slabašna                            i slabašna.

visoka                                       Ali visoka

strojna                                      i strojna. "

ritmičan hod                           ". . . u njezinu hodu ima nešto ritma

elegantan hod                           možda čak i elegancije. "

plave oči                            "Oči su joj plave,

oči plavlje od neba                     plavlje od jasnoga neba,

kosa crvenkasta                 a za kosu rekoše neki da je crvenkasta,

ili zlatna                            a neki da je zlatna

ili pozlaćena                          ili pozlaćena

okruglo lišce                          Izvrsno je pristajala onom      okruglom,

bijelo lišce                         bijelom lišcu

nasmijane usnice                       i onim nasmijanim,

male usnice                               malim usnicama. "

tanana                                      "Vidiš li kako je tanana,

fina                                   fina,

kao breza                          kao breza.

otmjena                            Gotovo bih rekao: otmjena pojava!"

sretna                                       od silne sreće

ponosna                            i ponosa zadrhtala. . . "

mlada                                       ". . . poželjela je to i Janica, mlada snašica. . . "

oči prepune velike žalosti               ". . . oči su joj bile prepune velike žalosti. "

mokra                                       "Janica bi se vraćala va mokra,

prozebla                            prozebla,

prokisla do kosti                 prokisla do kosti,

plava kao šljiva                        a plava kao šljiva"

lijepi zubići                                ". . . stali sve jače cvokotati oni lijepi,

sitni zubići                         sitni zubići. "

oslabila                                     "Oslabila toliko, te već nije mogla. . . "

snebiva se od čuda                     ". . . one sa od čuda snebila,

želi ozdraviti                            ". . . u njoj je rasla silna, upravo divlja čežnja

                                        za ozdravljenjem"

zaklopljene oči                            "Ležala je sa zaklopljenim očima,

tužan pogled                               ". . . neku od njih pogledala bi tužno. . . "

nemoćna                            "Ležala je nemoćno,

kratko diše                         disala je kratko

teško diše                          i teško. . . "

leži bez riječi                         ". . . samo je Janica ležala bez riječi. . . "

nije joj do razgovora                  "Janici zadnjih dana nije bilo do razgovora

nije joj do utjehe                       ni do utjehe"

propala u bolesti                      "Začudio se koliko je u bolesti propala. "

 

 

 

 

 

 

 

16.01.2007.

BUDI SVOJ

 

Vinko Brešić

Budi Svoj

 

 

Priređivač

Vinko Brešić je rođen 1952. godine, profesor je hrvatske književnosti na zagrebačkome filozofskom fakultetu, autor književnopovijesnih studija i eseja, članaka, recenzija i kritika te nekoliko knjiga (Dobriša Cesarić, 1984; časopisi Milana Marjanovića, 1990; Dragi naš Šenoa, 1992; Autobiographies by Croatian Writers, 1993; Novija hrvatska književnost, 1994.). Uz više izdanja djela hrvatskih pisaca sastavio je također antologiju hrvatskoga putopisa (Hrvatski putopisi, 1996.) i suvremenoga pjesništva o Zagrebu (Zabreg, 1996.).

 

Sadržaj

Ova zbirka pjesama govori o hrvatskom narodnom preporodu. Priređivač Vinko Brešić je od mnogobrojnih pjesnika XIX. stoljeća izabrao one tekstove koji najviše nadahnjuju i bude nadu. Ti pisci, pjesnici su bili nositelji hrvatskog narodnog preporoda. Njihovi tekstovi nadahnjuju hrvatski narod da se bore za svoju nacionalnost, domovinu i jezik.

 

Devetnaesto je stoljeće jedno od bremenitijih u hrvatskoj povijesti. Ispunjavaju ga mnogi značajni događaji koji su bili presudni za nacionalni opstanak i mnogi značajni ljudi koji su u njima sudjelovali. Središnje mjesto pripada razdoblju tridesetih i četrdesetih godina poznatome pod imenom ilirski pokret; ilirski je pokret bio samo središnji, aktivni dio jednoga znatno širega i dugotrajnijeg procesa nazvanoga hrvatskim narodnim preporodom.

 

 

16.01.2007.

BUKA I BIJES

 

William Faulkner

 

BUKA I BIJES

 

 

O PISCU:

 

Wiljem Fokner (1897. -1962. ), američki pripovjedač I romansijer, dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1950. g. U književnosti se javio s pjesmama pod nazivom “Mramorni faun” (1924. g. ). Najbolji romani su: “Krik I bijes”, “Vojnikova plaća”, “Komarci”, “Sartoris”, “Utočište”, “Dok ležah umirući”, “Svijetlost u augustu”, “Absalome, Absalome”, “Idi, Mojsije”, “Uljez u prašinu”, “Rekvijem za redovnicu”, “Gospodske kuće”, kao I trilogija “Seoce”, “Grad” I “Palača”. Pored romana, Fokner je napisao I nekoliko novela I pripovjesti: “Svi piloti mrtvi”, te “Smrtna trka”.

 

KARAKTERISTIKE “NOVOG” ROMANA:

 

Karakteristike “novih” romana ili “moderne” književnosti izlaze iz klasićnih okvira književnosti 18-og stoljeća. U modernoj književnosti radnja kao I da ne postoji, što je za mnoge čitaoce bilo nerazumnoi teško za shvatiti. Mnogo više pažnje se posvećuje psihičkom stanju čovjeka, razmišljanju I osjećanjima, što se u suštini mnogo razlikuje od klasične književnosti, ali to nikako ne umanjuje književnu vrijednost modernog romana. U romanu moderne književnosti, mnogo više pažnje posvećuje se svijesti ili podsvijesti, da bi se najbolje otkrilo psihičko stanje jednog ili više karaktera.

 

OSOBINE FOKNEROVOG STVARALAŠTVA:

 

Svi Foknerovi romani sadrže, do kraja, nepovezane konce I nerazriješene ljudske odnose. Fokner je u svakoj knjizi stvarao jedan poseban imaginarni svijet, koji je nešto drukčiji od prethodnih I budućeh. On nastoji da književno izrazi tamu ljudske podsvijesti, što predstavlja pokušaj izražavanja psihičkih procesa I pojava, te titranje uspomena, slika, neostvarenih težnji, misli I osjećanja izvan racionalnog plana ljudske svijesti. Prihvatajući za književnu orijentaciju praćenje “toka svijesti” ili ljudska stanja podsvijesti, fokner pažljivo posmatra čovjeka I nastoji da otkrije najbitnije u njemu u trenutku radnje, kao I u njegovoj prošlosti. Gradić Jefferson, mjesto gdje se odigrava većina njegovih romana, odražava sve raspetosti Juga, prouzrokovane odvojenošću ljudi aparthejdom, koja upražnjavaju njeni stanovnici I bijeli I crni. Tu podjeljenost, ne treba shvatiti kruto ili doslovno. Kod foknera postoji čitav niz maglovitosti I dvosmislenosti, jer I jedna I druga rasa sadrže u sebi nizove slojeva ili potklasa, koje imaju posebne međusobne odnose. Društveni položaj ličnosti u Foknerovim romanima je krajnje iznijansiran, kakav je historijski I bio na Jugu, vrlo daleko od onog uobičajenog shematiziranog viđenja svih bijelaca kao bogatih plantažera, a crnaca kao najamnih radnika.

 

Roman “Krik I bijes”, nije posebno potimističan, bez obzira na dvosmislenost završnog dijela, u kome iracionalnos pobjeđuje logiku. Roman je slika intelektualno, moralno, emocionano I fizičko rasulo svijeta na prekretnici, oslobođenog ne samo većine bivših čvrstih tačaka, nego I sposobnosti za ljubav. Roman je ustvari metaforična slika cijelog svijeta na kraju treće decenije 20. Stoljeća. Roman “Krik I bijes”, prikazuje priču sa četiri različite prspektive raspadanja jedne južnjačke porodice. Američki Jug I gradić Jefferson, za Foknera nisu neke realističke slike, nego simboličko sredstvo u izražavanju sopstvenog viđenja svijeta, složenog mozaičnog portreta modernog čovjeka, njegovih otuđenja, padova, ali I istrajanog trpljenja, savladavanja naizgled nesavladivih prepreka. “Krik I bijes” jeste modernistički roman, jer nije tehnički proziran, I zato što upotrebljava stilske postupke koji slijede svoje komplicirane zakone, kojima se treba prilagoditi. “Krik I bijes” čine dvije stvari:

   -poigravanje sa sviješću Benjija, Quentina I Jasona, te

   -pričanje I prepričavanje jedne određene priče sa redoslijedom događaja koji vodi kroz 30. g. povijesti Compsonovih.

 

TOK DOGAĐAJA:

 

Roman “krik I bijes”, ispričan je u četiri dijela:

-                 Bakitina smrt

-                 Caddyna veza sa Daltonom Amesom

-                 Njezina udaja za Herberta Heada

-                 Rođenje vanbraćnog djeteta

-                 Poništenje braka

-                 Quentinovo samoubistvo

-                 Smrt oca

-                 Bijeg Quentin sa Jasonovim novcem

-                 Jasonov uzaludni pokušaj da je pronađe  

 

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:

 

Svi likovi u ovom romanu žive u jednom vrlo teškom vremenu. Svi oni su odrasli bez ljubavi, pažnje I razumijevanja, koje je praćeno jednim unutrašnjim rasulom. Počevši od majke, nesposobne da pruži svojoj djeci ljubav, zbogsvojih kompleksa koji proizilaze iz vremena u kojem je I ona odrasla, I koja želi biti dama, ali drži samo do forme. Zatim, neurotičan I romantičan, Quentin, koji odlazi na Hardvard da bi udovoljio želji svoje majke. On ima kodeks časti, ali ga svodi na pitanje sestrinog djevičanstva. Topla I divna Caddy, nezdrave senzualnosti, još kao tinejđer ostaje trudna, zbog čega se ubrzo udaje za za muškarca, koji je nakon saznanja da dijete nije njegovo izbacuje iz kuće. Dalje se susrećemo sa srednjim bratom Jasonom, koji je u ovoj knjizi foknerova najružnija ličnost. Opisan je kao čovjek koji voli samo sebe; čovjeka koji je predstavljen kao ženomrzac, koji takođe, čitavo vrijeme pati zbog ponašanja svoje sestre, I želi bar malo neke ljubavi od nje. Ali, ustvari on želi da se domogne položaja u banci. Međutim, neuspjevši da ostvari svoju ambiciju, on se sveti I sestri I njezinoj kćerki. Quentin je druga izgubljena žena u romanu, koja takođe ponavlja greške svoje majke, I koja je već samim svojim rođenjem bila osuđena na propast. Najmlađi sin, Benji, gluhonijemi idiot, star je 33. g. , ali sa duhovnim uzrastom trogodišnjeg djeteta. On nije svjestan vremena kao toka, nego ga doživljava kao cjelinu, u kojoj se različiti vremenski planovi miješaju I poklapaju. Tu je takođe još I Dilsey, junakinja romana I jedini vezni element obitelji Compson; predstavljena kao jedini pozitivni Foknerov lik. S obzirom na nesposobnost majke da se brine za svoju djecu, tu ulogu preuzima Dilsey. Uprkos sve njene brige, ljudske topline, vrednoće I vještine, Dilsey je svjesna da je raspad obitelji neizbježan. Ona je takođe I jedina Foknerova ličnost u ovom romanu koja nema problema sa vremenom.

Ni jedna od ovih ličnosti u romanu nema izgrađen kompletan I samostalan karakter, I svaka od njih ima svoje nedostatke.

 

 

 

16.01.2007.

CID

 

Pierre Corneille

 

Cid

 

Sadrzaj:

Himena,kci grofa Gormaza,ludo je zaljubljena u don Rodriga,sina don Diega.U njega je zaljubljena i dona Uraka,kastiljska infantkinja.Don Diego i grof se posvadjaju,te grof don Diega udari.Posto je star don Diego se ne moze odbraniti te poziva u pomoc svoga sina Rodriga.Rodrigo je zaljubljen u Himenu, ali mu je cast vaznija i od ljubavi i zbog casti i uvrede nanesene ocu ubija grofa Gormaza. Nakon toga Himena kod

kastilskog kralja Fernanda trazi kaznu za Rodriga iako je zaljubljena u njega. Don Diego salje Rodriga u boj protiv Maura da bi ga bar na kratko udaljio s dvora.Rodrigo je postavljen za vodju u tom boju. On sa svojom vojskom unistava Maure i slavno se vraca na dvor. Kralj ga hvali te ga stavlja pod svoje okrilje. Himena i dalje uporna u svojoj zelji da

osveti oca iziskuje od kralja da pusti Rodriga u dvoboj,a ona ce pobjedniku biti zena.Kralj je primoran prihvatiti te daje Himeni pravo da izabere covjeka koji ce braniti njenu cast.Himeni se odmah ponudi don Sancho kao covjek koji ce stati pred Rodriga da obrani njenu cast i Himena prihvaca don Sanchovu ponudu,koji je zaljubljen u Himenu. Mladici se susreucu u dvoristu dvora i Rodrigo pobijedi don Sancha. Himeni kazu da je Rodrigo mrtav te ona padne u nesvijest i time dokaze da je zaljubljena u Rodriga.Kralj na kraju kaze da je sramota s Himenina imena sprana te da se ona  Rodrigo mogu vjencati.

                         

Likovi u drami su:   DON FERNANDO,prvi kastilski kralj

                    DONA URAKA,kastilska infantkinja

                             DON DIEGO,don Rodrigov otac

                             DON GOMEZ,grof Gormaz,Himenin otac

                             DON RODRIGO,Himenin dragi

                             DON SANCHO,zaljubljen u Himenu

                             DON ARIJA,kastilski plemic

                             DON ALONSO,kastilski plemic

                             HIMENA,don Gomezova kci

                             LEONORA,infantkinjina odgojiteljica

                             ELVIRA,Himenina odgojiteljica

                             PAZ,infantkinjin

Radnja drame Cid odvija se u Sevilji.Drama ima 5 cinova.Naslov originala je Le Cid.Rijec Cid na Maurskom

,prema Corneilleu znaci gospodar.

 

 

 

 

 

 

O piscu:

       Pierre Corneille rodjen je u Rouenu 1606.godine gdje ce I umrijeti docekavsi starost,

zaboravljen i jadan.Francuski dramski pisac.Odgojen kod isusovaca;kao odvjetnicki sin ucio pravo i zivio od odvjetnicke sluzbe u Rouenu.Nakon prvih kazalisnih uspjeha,kardinal

Richelieu izdvojio je njega i jos cetvoricu dramaticara s nakanom da ih materijalno i moralno podupre u stvaralackim nastojanjima. Time njegov stavralacki kazalisni rad biva jos djelotvornijim.Djela su mu:Melita;Udovica;Cid;Cinna;Polijekt;Pompejeva smrt.Od djela

najvaznije mu je Cid (1636),u kojem slavi domoljublje i

primjenjuje Decartesovu filozofiju: duznost,volja i razum odredjuju postupak likova.                                                                                                                          

 

 

 

16.01.2007.

COMBRAY

 

MARCEL PROUST

Combray

 

 

 

1. Bilješka o piscu:

 

        PROUST, Marcel (Pariz,10. 7. 1871. - 18. 9. 1922.), francuski književnik. Poteječe iz građanske sredine i već u mladosti pokazuje interes za mondeni život tzv. visokoga društva. Suradnik je Figaroa, pokretač časopisa Le Banquet (1892); A. France piše mu predgovor za knjigu Les Plaisir et Les Jours (1896). Slabo zdravlje primorava ga da se povuče, pa živi mnogo godina u izolaciji. U tišini radi na svojemu opusu. 1913 objavljuje Du chote de chez Swann. Njegov autobiografski roman Jean Santeuil (1952) objavljen posmrtno. Ta, i sva njegova ostala dijela pokazuju zajedničku atmosferu, povezuje ih bogata imaginacija njihova autora, a imaju i jednog zajedničkog junaka: Vrijeme. Vrijeme koje obara, ruši, mijenja svijet oko nas, neukrotiva sila koja nas podvrgava svome toku; vrijeme kao uzrok nestalnosti, vrijeme kao opsesija i bol zbog prolaznosti. Nastojanje da se vrijeme zadobije, da odabrana razdoblja potraju, da se izbriše granica između onoga što jest i onoga što je bilo inspiriraju Prousta, tragatelja za izgubljenim vremenom; tako je nastao njegov opsežni ciklus A la recherche du temps perdu.

 

        Proust fautovski tuguje za trenutkom što prolazi, fiksira sunčane predjele jednoga djetinstva, mnoga lica u prolazu, pariške salone, sjedeljke, susrete, igre, rastanke i snove. On je kreator mitološkog djetinstva, Proustov vječiti mladić, analitičar, artist, lirik građanskoga komfora, tvorac izvanrednih metafora u čijem se traženju osjeća tipično francuska vibracija. Snagom imaginacije, Proust je obogatio svoju spiritualnu realnost, pokazao primjerom da umjetnik ne izmišlja nego otkriva: L’ artite n’ invente pas, il decuvre. Svojim djelom Proust je ostavio dubok trag ne samo u francuskoj već i u današnjoj europskoj književnosti. Proustov osjećaj za stil, za vrijeme, za minucioznost, za analizu najtananijih osjećanja obogatio je suvremenu francusku literaturu, a neki njegovi opisi pejzaža postaju duhovni zavičaj mnogih miljuna čitalaca.

 

 

Podaci iz:  Enciklopedija leksikografskog zavoda, Hrvatski leksikografski zavod, Zagreb, 1969.

 

 

 

 

 

 

 

2. Društvo:

 

 

        Riječ društvo nekako čudno zvuči kad se govori o svijetu koji nam je Proust naslikao. To je društvo sastavljeno od samih grupa pojedinaca, koji se kreću u uskom krugu svojih osobnih interesa, a s drugim dolaze u dodir samo onda kada su im ti drugi osobno potrebni. Najsavršenije osvijetljenje društva, visokog društva daje nam Proust na posljednjih dvadesetak stranica Vojvotkinje de Guermantes. Razgovor vode tri protagonista U traganju za izgubljenim vremenom: Swann, najprofinjeniji predstavnik kulture svoga doba, alter ego samog pisca, vojvoda de Guermantes, najsebičniji, najglupiji i načistiji predstavnik europskog plemstva i vojvotkinja Oriane, jedinstven primjerak stila, finese, šarma, površnosti i nehumanosti istoga društva. A za stvaranje njezina lika Proust se poslužio princezama, vojvotkinjama i groficama iz njegove najbliže okoline, jer Proust je svoja lica transponirao prema licima društva u kojem je živio.

 

        Društvo romana U traganju za izgubljenim vremenom kreče se u zatvorenom krugu, koji ne obuhvaća ništa drugo osim svoje bogate četvrti u Parizu, jednog normadijskog dvorca i jednog luksuznog ljetovališta na normandijskoj obali. Članovi tog društva lišeni su svake aktivne volje i zato nesposobni da vrše bilo koju radnju koja bi ih vodila do nekog cilja izvan njih samih. Ta lica ništa neće i zato ništa ne rade, njihova budućnost ne ovisi o njihovu htijenju već o stjecaju okolnosti. Ni jedno od njih ne pokazuje neki napredak ili neki razvoj, ni jedno od njih ne vrši nikakve vanjske radnje tako da na kraju osjećamo potpunu dekadenciju Proustova društva.

 

        Proustovo djelo isto tako nije ni tendeciozno ni moralno. Ono ne proučava vanjsku radnju već unutarnje činjenice, njegova se karakteristika nalazi u samoj mehanici ljudskog zbivanja. To je društvo koje se raspada bez obzira na bilo koji ljudski moral. No, ako kod Prousta nema vanjske radnje, ne smijemo zaključiti da kod njega nema dinamike, što bi ujedno značilo da nema života, jer njegovo djelo daje dojam veoma bogatog vrenja, u unutrašnjosti mehanizma sakrivenog ispod površine bića i stvari.

 

 

 

3. Slikar prostora i vremena:

 

        U jednom pismu Proust kaže: “Što se tiče stila, nastojao sam odbaciti  sve ono što diktira čisti razum, svu retoriku, uljepšavanje i gotovo sve homotične i tražene slike, da bih izrazio svoje duboke i autentične impresije i poštovao prirodni tok moje misli”.

 

        Proust se služi bojama kao impresionistički slikar, stvarajući najprije ambijent koji obavija osjetila određenim svjetlom i tonom, te na taj način pruža uvjete za postanak čistih impresija.

 

        Proust, osim što je slikar prostora, on je i slikar vremena. On nije poznavao sata, njegov se život odvijao izvan praktičkog vremena  koje su ljudi ustanovili da organiziraju rad koji od njih zahtijeva socijalni život. On je u potpunosti raspolagao svojim vremenom i služio se njime samo za vlastita istraživanja. Proust nastoji posjedovati vrijeme u čistom stanju, osjećati se suvremenikom stoljeća i tako izbjeći smrt koja nije drugo nego fenomen memorije. Umrijeti znači ne imati više uspomena, znači pustiti vrijeme da pobjegne. Posjedovati vrijeme znači posjedovati prošlost, sadašnjost i budućnost. Posjedovati sve to, znači živjeti u istio vrijeme u jednom, drugom i trećem, i prema tome, ne živjeti ni u jednom potpuno. To je isto kao izbjeći sva tri i naći se izvan njih, tj izvan vremena.

Taj susret prošlosti i sadašnjosti jedna je od karakteristika njegova slikanja izvan svijeta, jedan od bitno proustovskih postupka. Ali Proust nije prvi uveo te skokove u prošlost da bi dao slici više reljefa. No tada su te usporedbe bile većinom paralele bez osjetnih dodirnih točaka. Prošlost je služila kao muzej uzoraka koji su piscu stajali na raspolaganju. Kod Prousta, naprotiv, prošlost je isto tako živa kao i sadašnjost, s tom razlikom da je u isto vrijeme poetičnija i slikovitija, jer nam otkriva proces postajanja sadašnjosti. Prošla se stoljeća pomiču i približavaju nama stvarajući sadašnjost.

 

 

4. Dinamične slike

 

        Unutrašnjo neprekidno gibanje oživljuje dekor i prirodu: predmeti, sobe, gradovi, cvijeće, drveće i pejzaži žive, kao što živa lica; autorov stvaralački duh ulijeva život u neživi svijet u kojem stvari postaju individualne i ponašaju se ka živa bića.

 

        Proustove dinamične slike i njegovo opisivanje predmeta vidimo na 158. i 159. stranici ovog romana. Te stranice poznate su zbog karakternih crta koje pojedinim licima daju njihovi monokli. Tako se npr. staklo monokla generala de Fraubervilla pretvara u jednu monstruoznu ranu, a monokl mondenog romansijera izražava njegov jedini organ psihološkog prodiranja i nemilosrdne unutarnje analize, dok markizu de Forstelleu monokl daje melankoličnu osječajnost u kojoj žene otkrivaju velike mogučnosti ljubavnih patnji.

 

        Taj odejevni individualizam izražava naša različita duševna stanja, crte našeg karaktera kao i karakter epohe u kojoj živimo. Tako odjeća prestaje biti samo tkanina i suvišni ukras i postaje sasvim sastavni dio nas samih, naš vlastiti izraz.

 

        U slikama prirode Marcel Proust najviše pažnje posvečuje cvijeću, drveću i moru. More, ta nepregledna snaga, to vječno gibanje, ta vječna promjena, našlo je u Proustu svog velikog pjesnika. Beskrajana i nemirna površina, koju su ljudi ukrasili brodovima, predstavljala je za njega princip mladosti: “(Mladost) je stanje prije potpunog ukrućenja i zato u društvu mladih djevojaka osjećamo ono isto koje osjećamo pred oblicima, koji se pred nama bez prestanka mijenjaju, koji se poigravaju s nestalnim oprečnostima i što nas podječa na neprekidno ponovno stvaranje primarnih elemenata prorode, koje vidimo kad smo na moru”.

 

 

 

16.01.2007.

CRNI MAČAK

 

EDGAR ALLAN POE

 

CRNI MAČAK

 

Naslov izvornika: The complete tales and poems of Edgar Allan Poe

 

1. Bilješka o piscu

        Pjesnik, pripovjedač i esejist Poe rodio se 1809. godine u Bostonu. Otac mu je bio odvjetnik koji se odrekao tog posla i postao putujući glumac. Oženio se engleskom glumicom udovicom Elizabeth Hopkins. Edgar je bio srednje od troje djece, koja su se sva rodila u vrijeme dok je bračni par putovao po Americi. Oba su se roditelja razboljela od tuberkuloze i umrla kad su Edgardu bile dvije godine. Djeca su se razdvojila, a Edgarda je primio trgovac škotskog porijekla John Allan. Iako ga Allan nikad nije zakonski usvojio, Edgar je svom prezimenu pridodao i njegovo.

        Allanovi su živjeli u Engleskoj, gdje je Edgard pohađao školu u Stoke Newigtonu. Bio je nježne tjelesne građe, ljepuškast i bistar dječak i isticao se u učenju stranih jezika i u sportu. 1826. godine upisao se na studij na Virginijskom sveučilištu, gdje se počinje opijati, kartati i zaduživati kod mjesnih trgovca. Nakon toga očuh ga je ispisao sa sveučilišta i zaposlio kao činovnika u ured. Osim toga djevojka koju je volio, Elmira Royster, udala se dok je on izbivao od kuće.

        Sve je to Poe teško podnosio, a još teže dosadni uredski posao, pa je pobjegao od kuće u Boston, gdje je uskoro objavio zbirku pjesama Tamerlan (1827.). Godine 1830. umire Allanova žena te se on ponovno udaje i dobiva sina. Njegova nova žena nije podnosila Edgara te je na taj način došlo do raskida između očuha i posinka. Allan je izbacio Edgara iz svoje kuće, a kad je umro, nije mu ostavio ništa od imovine.

        Stoga je otišao u Baltimore, do svoje tetke (očeve sestre) Marije Clemm. Edgar se oženio svojom sestričnom, Marijinoj kćerkom Virginijom Clemm kojoj tada nije bilo još ni četrnaest godina. Mnogo je pio jer mu se žena smrtno oboljela i 1847. godine umrla, a i zbog toga što je živio u strahu da će poludjeti. Na kraju je umro 1849. godine smrzavajući se pijan u jednom jarku. Pokopan je u Baltimoreu, uz Virginiju i svoju punicu.

        Poe je bio podvojena ličnost, dobar i nježan prema onima koje je volio, a drugi, koje je često kritizirao, smatrali su ga razdražljivim, samoživim i besprincipijalnim.

 

 

 

 

2. Poeova djela

 

        Poe je napisao oko sedamdesetak priča, koje djeli na arabeske i groteske (William Wilson, Crni mačak, Pad kuće Usher, U škripcu…), kriminalistička djela Umorstvo u Rue Morgue i Zagonetni slučaj Marie Roget; pjesme ( Gavran, Annabel Lee, Za Annie, Heleni, Eldorado, San u snu…), koje se nalaze u zbirkama Tamerlan i  Pjesme, te eseje Filozofija kompozicije i Pjesničko načelo.

        U prvoj zbirci pjesama Tamerlan (1827.) uglavnom posvećuje izgubljenim ljubavima. 1831. objavljuje još jednu zbirku pjesama nazvanu Pjesme, a prvu nagradu dobiva od jednog časopisa za priču Rukopis pronađen u boci.

        U Williamu Wilsonu progovara o temi dvojništva (podvojenoj ličnosti), koju kasnije preuzimaju neki veliki svjetski pisci kao Stevenson i Dostojevski.

        Poe je bio obdaren natprosječnom sposobnošću analize i logičnog zaključivanja. Tom je sposobnošću utemeljio kriminalistički žanr. U Umorstvu u Rue Margue opisuje kako dvojica prijatelja u Parizu, Dupin i Legrand, rješavaju dva zamršena kriminalna slučaja služeći se proučavanjem pojedinosti sa mjesta zločina ili čitajući novine. Na temelju tih podataka, metodom dedukcije, dolaze do zaključka koji ih dovodi na trag zločincima. Duplin je postao uzor mnogim kasnijim piscima krimića kao na primjer Conanu Doyleu u stvaranju lika Sherloka Holmesa.

        Ipak je Poe najsnažniji efekt postizao pišući o smrti i zločincima. U Crnom mačku, na primjer, opisuje ljudsku sklonost bezrazložnom nanošenju zla, a u Ligeji govori o temi života poslije života.

        No uz svu tu mračnu stranu Poe piše i djela puna ironije i humora, kao što je fantazmagorična priča U škripcu.

        U svom eseju Filozofija kompozicije analizira kako je nastala pjesma Gavran. To se suprostavlja romantičkoj pretpostavci da pisac stvara pjesmu na temelju nadahnuća. Umjesto toga, Poe govori o odabiru motiva i dugotrajnom stvaranju pjesme.

        Poe se koristi stilom, kojeg je sam nazvao barokan, što znači kao prvo kićen i pretrpan ukrasima, neobičnim riječima i izričajima.

        U Poeovim pjesmama, kao i pričama, prevladavaju motivi straha i užasa, napuštenosti i osamljenosti, izgubljene ljubavi i propalih iluzija.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

3. Romantizam

 

        Potječe od francuske rječi romantisme. Europski književni umjetnički pokret, i stilska epoha, koja se javlja krajem 18. i početkom 19. stoljeća. Tada nastaje roman, pripovijedno djelo u kojem se događa nešto nestvarno ili su krajolici opisani melankoničnim tonom.

        Javlja se u vrijeme Francuske revolucije (1789.), koje potvrđuje nezadovoljstvo prosvjetiteljstvom i  otpor prema racionalizmu.

        Naglašava se osjećajnost i doživljaji čovjekova unutarnjeg svijeta, individualizam te poistovijećivanje pisca i glavnog junaka u djelu. Romantičari se vračaju prirodi i zanimaju za egzotične zemlje. Prepuštaju se mašti koja ih dovodi do tajanstvenih i natprirodnih pojava. Tada se posebno cijeni bajka, a njen je najistaknuti pisac Hans Christian Andersen (Bajke isprčane djeci, Nove bajke i priče, Slikovnice bez slika.).

        Stvara se romantični pesimizam, poznat pod nazivom “svjetska bol”. Mladići vrše samoubojstva zbog ljubavi; izražavaju potrebu za pronalaska samog sebe, bez čega je život besmislen.

        Javlja se zanimanje za povijest, narodne jezike i za narodno stvaralaštvo.

        Romantizam se najprije javlja u Njemačkoj od kud se širi po ostalim Europskim zemljama. Glavni su predstavnici u njemačkoj književnosti: Novalis,  Johan Wolfgang Goethe i Fridrich Schiler; u engleskoj književnosti: William Wordsworth, S. T. Coleridge, George Gordon Byron, Walter Scott i John Keats; u francuskoj književnosti: Alphonse de Lamartine, Victor Hugo i François-René de Chateaubriand; u ruskoj književnosti: Aleksandar Sergejevič Puškin i Mihail Jurjevič Ljermontov; u hrvatskoj: Stanko Vraz, Petar Preradović i Ivan Mažuranić; i američki predstavnik Edgar Allan Poe.

 

 

 

4. Sadržaj

 

UVOD - PLUTON

 

        U samom uvodu Poe priprema čitača na strašan događaj, koji mnogi neće povjerovati, jer mu u pripovijedanju ne mogu svjedočiti ni vlastita osjetila. Već samim uvodom on uspjeva pobuditi u čitača znatiželju koja neće prestati ni u jednom trenutku djela.

         Pišući u prvom licu, Poe ističe junakovu ljubav prema životinjama, koje su mu davale ljubav i vjernost koje su mu nedostajale od čovjeka. Žena mu je pribavljala najzanimljivije vrste životinja. U svojoj su kući držali ptice, zlatne ribice, psa, kuniće, majmuna i mačka Plutona, kojeg je najviše volio.

        Samim iznošenjem detalja da su u stara vremena crne mačke smatrali prerušenim vješticama, čitatelj može naslutiti da se taj strašni događaj o kojem se govorilo u uvodu, odnosi na mačka.

 

ZAPLET - VJEŠANJE MAČKA

 

        Prijateljstvo između glavnog lika i mačka trajalo je nekoliko godina, iako se junak mjenjao na loše. Počeo je prekomjerno piti i postupati grubo prema životinjama i ženi. Unatoč svemu poštovanje prema Plutonu, spriječavalo mu je da ga zlostavlja.

        No kad se jedne noći vratio sasvim pijan kući pričinilo mu se da ga mačak izbjegava. Nakon što ga je ščepao, Pluton mu je zubima zadao malu ranu, ali dovoljnu da u njemu izazove demonsko bjesnilo. Izvadio je nož i hotimično iskopao mačku oko.

        Iako se nakon toga osjećao krivim i užasnutim, nije se mogao obuzdati zlom duhu nastranosti, koji ga je tjerao da uništi samog sebe. Tako je jednog jutra, sasvim hladnokrvno, stavio mačku omču oko vrata i objesio ga o granu drveta u dvorištu. Učinio je to, sa suzom u oku, jer je znao da ga mačak voli.

         Te ga je noći iz sna probudio povik “Vatra!”. On, njegova supruga i sluga uspjeli su izbjeći, ali je kuća sasvim izgorila.

        Pisac iracionalnom razmišljanju pokušava naći povezanost između zadnjeg događaja i vješanja mačke, no u tome ga spriječava racionalno shvačanje događaja. No tada otkriva, na njegovo zaprepaštenje, lik mačka na jedinom sačuvanom zidu kuće.

        Zakljućuje da je neko iz gomile radoznalih ljudi, koja je na znak uzbune ispunila vrt, vjerojatno odsjekao životinju od stabla i ubacio je kroz otvoreni prozor u kuću. Rušenjem kuće, mačka se našla u gomilu svježe žbuke, te je vapno djelovanjem plamena i amonijaka iz leša, stvorilo portret.

       

VRHUNAC - UBOJSTVO ŽENE

 

        Glavni junak je mjesecima nakon tog događaja imao priviđenja mačka i tugovao zbog gubitka životinje, sve dok nije odlučio pronaći novu. Novi je mačak bio crn i velik kao i Pluton, ali se od njega razlikovao po bijeloj mrlji na prsima.

        No umjesto da mu bude drago on je osjećao nesklonost prema njemu, iako nije znao zašto. Iz dana u dan odnos prema mačku ispunjao se odvratnošću i jezom, koja je prelazila u mržnju.

        Kad je ustanovio da je i taj mačak lišen jednog oka i da ona mrlja na prsima ima oblik vješala, više se nije mogao suzdržati, počeo je iskazivati bjs na ženu i polagano ludjeti. Pod takvim pritiskom jednog dana dok je radio u podrumu, izazvao ga je mačak skoćivši i zamalo ga oborivši. Podigo je sjekiru i bez razmišljanja usmjerio na mačka. Njegova je žena zaustavljanjem sjekire izazvavši u njemu nešto demonsko. Maknuo joj je ruku i zabio joj sjekiru u mozak. Ona je bez glasa pala mrtva.

       

 

 

RASPLET - SKRIVANJE UMORSTVA

 

        Nakon što je učinio to strašno djelo, prihvatio se zadatka da sakrije truplo. Svašta mu se vrtjelo u glavi. Najprije je želio sasjeći truplo na sitne djelove i uništiti ih vatrom, kasnije pokopati ga u podrumu, razmišljao je da ga baci u zdenac u dvorištu ili da ga spremi kao robu i pozove nosača. Na kraju je odlučio tijelo zazidati u zidine podruma, na mjestu gdje je bila ispupčenje uzrokovano lažnim dimnjakom. 

 

KRAJ - POLICIJSKO PRETRAŽIVANJE

 

        Nakon što su prošla dva dana, a mačka nije nigdje bilo, počeo se ponovno osjećati slobodnim čovjekom, kakav je bio prije no što je objesio Plutona. Grijeh strašnog čina tek ga je malo uznemiravao.

        Došlo je do pretrage i ispitivanja, i sve bi ostalo neotkriveno, da nije morao nešto izjaviti i sam se otkriti:

        “…Ovi zidovi - zar odlazite, gospodo? - ovi su zidovi vrlo masivno građeni. Tu sam, iz puke bjesomučnosti razmetanja, snažno pokucao bambusovim štapom koji sam držao u ruci, točno po onom dijelu redova cigle iza kojih je stajao leš moje rođene supruge.”  (str. 64)

        Policajci su srušili zid, iz kojeg je izvirio ženin leš i mačak na njegovoj glavi.

5. Lica        

 

        Poeovi su junaci u svim djelovima vrlo bogati ne samo vanjskim, nego i unutrašnjim, psihičkim osobinama:

 

GLAVNI LIK

 

        Prepričava što mu se desilo u prvom licu.

        Popustljive, čovječne čudi i nježna srca. Voli životinje: “ Posebno sam volio životinje, i moji su mi roditelji ugađali nabavom najraznolikijih mezimca. S njima sam provodio gotovo sve vrijeme, i nikad nisam bio sretniji no kad bih ih hranio i milovao.” (str. 52)

        Pokvario se zbog neumjernosti u piću, čijim bi posljedicama nastradale životinje i žena.

        Izravno govori o svojim osjećajima i stanjima duše, iako ponekad izgledaju pregrubi: “ Prošao je drugi i treći dan, a moga mučitelja još uvijek ne bijaše. Iznova sam stao disati kao slobodan čovjek. Monstrum je u užasnom strahu pobjegao iz ovih prostora zauvijek! Nikada mi se više neće pojaviti pred očima! Moja sreća bijaše neizmjerna! Grijeh mog crnog čina tek me malo uznemiravao.” (str. 63)

 

PLUTON

 

        Veliki i mudar crni mačak. Slijedio je gospodara svugdje po kući, a ovaj se sam brinuo o njemu i hranio ga: “ Pluton - to bijaše ime mačka - bio mi je najmiliji mezimac i drug u igri. Sam sam ga hranio, i on me slijedio kamo god sam se kretao po kući. Tek sam ga s mukom mogao spriječiti da me prati i po ulicama.” (str. 53)

 

NOVI MAČAK

 

        Potpuno jednak Plutonu osim što je imao neku neodređenu, bijelu mrlju na prsima. Kasnije je primjetio da je, i ovaj mačak poput Plutona, lišen jednog oka, a ona je mrlja dobila svoj oblik: “ Bio je to sad prikaz jednog predmeta koji mogu imenovati samo s jezom - i zbog toga sam iznad svega mrzio toga monstruma, i strahovao, i bio bih ga se oslobodio da sam imao hrabrosti - bila je to sad, kažem, slika jedne jezive - jedne grozovite stvari - slika VJEŠALA! - oh, tog sumornog i strašnog oruđa užasa i zločina - oruđa samrtne muke i smrti!” (str. 60)

 

 

8. Zaključak

 

        Poe je u svojim djelima nastojao zaprepastiti. A to mu je vrlo dobro uspjevalo, jer je znao upotrijebiti gotičku struju, kojom se služio, i raspolagati maštom, koja mu nije nedostajala. Stvarao je mračne, mistične scene i naglim detaljima držao čitatelja u neprekidnoj radoznalosti. Ne pušta čitatelja, ni da dođe do daha, a već se pojavljuju novi zapleti i stravični prizori:

        “Natjeran tim mješanjem u bjesnilo više no demonsko, izvukao sam ruku iz njena stiska i zabio joj sjekiru u mozak. Pala je mrtva na mjestu, bez glaska.” (str. 61)

        Gotičkom se strujom koristio jer je smatrao da ona zadovoljava ukus njegovih čitatelja, ali i zato što je odgovarala njegovu temperamentu. Svu stravu o kojoj je pisao, crpio je iz duše.

       

 

 

16.01.2007.

CVIJET SA RASKRŠĆA

 

A. G. Matoš

 

                             Cvijet sa raskršća

 

 

Bilješke o piscu:

G. Matoš rođen je 13. 6. 1873. u Tovarniku, a umro je 17. 3. 1914. u Zagrebu.

Pisao je pripovijetke, crtice, feljtone, eseje, putopise, književne, muzičke, likovne i kazališne prikaze, pjesme, a okušao se i u dramskom radu.

Kompozicijski solidno postavljene, njegove pripovijetke su pune ilirizma i duhovitih obrata, ali boluju od nedostatka realnih doživljaja.

Nov u pjesničkoj frazi, Matoš je unio u hrvatsku poeziju dah zapadnoeuropskog simbolizma s kraja 19. st.

 

Tema djela: ljubav između Solusa i Izabele

Vrsta djela: Novela

Citat za glavni lik:

«Kosa se raskošljala u rumenozlatnim pramovima niz nježni, snježni, goluždravi vrat, tresući se u dugačkim, teškim zavojcima na pupoljastim, mladim i slabačkim grudima.»

 

Citat opisuje Izabelu kako je vidi Solus dok se polagano budio.

 

Citat za eksterijer:

!Jezero šumi srebrnu himnu, iz tamnih šuma bruje crni koralji. Nebo šušti zastavom od modre svile. Iz dubine grmlja, gajeva i gore skaču razigrane djevojke, šibajući uzduh znojnom, bahantskom kosom. Kao nabujala bujica struje u bučnoj, krvavoj orgijskoj pjeni niz glasnu goru i kotlinu, a u njoj graja. Bleka stoke, duduk gajda kroz pastirski dim, kroz satirsko, vinsko jecanje od požude, kroz jareće drhtavo, požudno blejanje.»

 

Citat opisuje neki krajolik kako ga u snu vidi Solus.

 

Citat za glavni događaj:

«I debeli gospodin otrgne sa mene i brutalno povede bijedno djevojče.

- Pardon, gospodine! Zahvalite gospođici ako ne razumjeh smisao

vaših kleveta!- reknem muklo, gotov na sve.

-                     Gospođica je nabasala slučajno, pošto spavah, i ja je nagovarah da se vrati u kuću.

-                     No gospodin učini kao da me ne ču, i pođe, vukući te se morah braniti toljagom.»

 

Citat opisuje trenutak kada Izabelin otac vodi Izabelu podalje Solusa.

 

Karakterizacija likova:

Solus- samotnjak, brižan, hrabar, slobodan

Izabela- slijepa, nježna, znatiželjna

 

Kratak sadržaj:

Novela govori o čovjeku koji sebe naziva Solus i koji  sam putuje svijetom jer ne voli gradove. Uz to on ne voli biti slobodan. Jednog dan zaustavio se u jednom francuskom gradiću gdje nakon što se okrijepio, zaspi na jednom lovačkom puteljku nedaleko od novog ljetnikovca.

Dok se budio osjeti da nije sam. Ugledao je pored sebe prekrasnu djevojku, ali ubrzo shvati da je ona slijepa. A ona je toga dana prvi puta otišla sama s svojim psa od kuće dok nitko nije pazio na nju. Djevojci se Sulus odmah svidio i nagovarala ga je da zajedno pođu u njezin dvor. Kad on to otkloni, ona poželi sa Solusom lutati svijetom. I baš dok ju je uvjeravao da ni to nije dobro za nju, pojavi se djevojčin otac i grubo prekine njihov razgovor, odvevši djevojku kući.

 

                       

 

 

 

 

 

 

16.01.2007.

CVJETOVI ZLA

 

CHARLES BAUDELAIRE

 

 

 

 

 

 

Cvjetovi zla

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Bilješka o piscu

         Charles Baudelaire ( 1821.-1867. ), francuski liričar, književni i likovni kritičar, autor izvanrednih pjesama u prozi, najznačajnija je pjesnička ličnost za modernu europsku poeziju, za njen pjesnički izraz i tematiku te za sve njene teorijske preokupacije. Nesporazumi i trzavice u obitelji s majkom, poznanstvo s mulatkinjom Jeanne Lemer ( poznata pod imenom Jeanne Duval ), krajnje nesređen život ( pokušaj samoubojstva ), duboki sukobi s društvom, prevođenje E. A. Poea, odlučni su poticaj u njegovoj poeziji. Ali je Baudelaire u izboru motiva, izraza, jezika, ugođaja i atmosfere potpuno nova i izvorna pjesnička ličnost. Među modernim pjesnicima prvi je prikazao sumornost urbanih situacija i perspektiva, obrađujući njihove potpuno nove, ali i šokantne, dotada nezamislive motive.

        Glavno autorovo djelo, istovremeno i teleljno za svu kasniju poeziju, Cvjetovi zla ( 1857, drugo izdanje 1861. i treće izdanje 1869. ) izazvalo je svestranu diskusiju. Ipak Baudelairovi poetski motivi, sugestivnost potpuno novih metafora, snaga i neposredna životnost simbola, najviša dotjeranost jezika, složenost u zapažanjima, oživljavanje sinestezije izborili su Baudelairovim ostvarenjima neprijeporna priznanja.

 

Podatke izvadio iz : Tvrtko Čubelić: ” Književni leksikon”, Zagreb 1972.

 

 

Cvjetovi zla

 

        Charles Baudelaire posve je originalna i individulana pjesnička ličnost. On je u punom smislu riječi preteča simbolizma i moderne poezije uopće, a njegova pjesnička zbirka Cvjetovi zla sadrži sve elemente kasnije simboličke poezije

        Baudelaire se u svemu odupire dotadašnjim lirskim konvencijama, bile one tematskog ili formalnog karaktera. Umjesto romantičarskog sentimentalizma i pejzažnih motiva, Baudelaire otkriva nove ljudske senzibilitete. Ostajući u svom vremenu, zatvarajući se u ugođaje urbane sredine i zatvorene vidike, on analizira vlastita osjećajna stanja: svoje nemire, tjeskobe, doživljavanja smrti kao osnovnih opsesija. Iz tih osjećajnih stanja izbija i neodređen pjesnikov revolt koji se manifestira u ciničnom odnosu prema ljudima i životu: hvali ono što je nemoralno, nezdravo, odvratno-satanizam. Baudelairova poezija prodire duboko u psihu, to je obraćanje svom dubokom “ja” , punom tajnovitosti, nedefinirasnsti, groze, tamnih i nejasnih slutnji.

        Baudelaire realnu stvarnost doživljava kao neorganizirano i porazbacano mnoštvo slika i oznaka koje svoj smisao i sklad dobivaju tek u mašti stvaraoca te se tako pretvaraju u njegovu subjektivnu realnost.

        Baudelairovi cvjetovi zla djelo je koje je izazvalo veliki skandal. Za ono vrijeme previše slobodno našlo se na sudu, neke su pjesme bile zabranjene. Međutim ni to nije spriječilo ogroman Baudelairov uspjeh koji je očit i danas.

        Prokleti se pjesnik na početku Cvjetova zla obraća čitaocu, on sebe na neki način uspoređuje s čitaocem, sa svim čitateljima, sa sveukupnim čovječanstvom.

------------------------------------------------------------------------------------------

“Jedino dodada! - Kroz beskrajne sate

Dok sanja vješala, puši lule skromne.

Znaš je čitatelju, nekaznicu lomnu

Hipokrite stari - moj jednaki- brate!”

                                                                ( Čitatelju )

------------------------------------------------------------------------------------------

        Baudelaire čitave cikluse pjesma posvećuje ženama. Njegov odnos prema ženi izuzetno je čudan. Za razliku od ostalih pjesnika koji su ženu uzdizali do nebeskih visina, Baudelaire prezire ženu nazivajući je s demonom, mučenicom, prokletnicom.

------------------------------------------------------------------------------------------

“Djevice, demoni, mučenice bijedne !

U preziru zbilje i njezinih uza

Sve beskraja žedne nezbludne il’ čedne,

Čas krikova prene, a čas prene suza,

Nad našim se paklom, munja nadsrne,

Grči duša moja: žali vas i voli,

Jer ko ganje peće žeđ muka žene,

Srca vaša - mize ljubavi i boli!”

                        ( Prokletnice )

------------------------------------------------------------------------------------------

Žene Baudelaire smatra ograničenim, glupim i sposobnim samo da zadovoljavaju muškarca. Išao je iz krajnosti u krajnost, čudi se što žena ima pristup u crkvu.

        Žene koje su inspirirale Baudelaire bile su Jeanne Duval ili Crna Venera, Apolonije Sabatier, Bijela Venera i Marije Danlrme Madona. Crna Venera bila je mulatkonja i Baudelaire je njoj posvetio čitav jedan ciklus pjesama: Nakit, Egzotični miris, kosa, Vampir, Zeba. Crna Venera je prostitutka, monstruozna mješanka, lažljiva, nemilosrdna, samouvjerena i alkoholičarka koju  pjesnik ipak pretvara u predivnu djevojku.

------------------------------------------------------------------------------------------

“Dugo! Uvijek! U kosu ću ti tkati

Rubine, safire, dare skupocijene!

Želji ćeš se mojoj uvijek odazvati.

Jer ti si mi čaša sanje dragocjene

Iz koje ispari vino uspomene! “

                                                      ( Kosa )

------------------------------------------------------------------------------------------

“Ni sni opijuma ni tajanstva tame

Tako me ne mame kao slast usana,

K tebi žudnje idu poput karovana

Da ne sjaje zjena gase žeđu čame.

                                                              ( Sed not satiatia )

------------------------------------------------------------------------------------------

        Bijela Venera i Madona bile su manje važne žene za Baudelaierevo pjesničko stvaralaštvo, no i o njima ispjevao je pjesme u kojima je iskazao svoju nadljudsko umijeće.

------------------------------------------------------------------------------------------

“Sagradit ću za te, o Madono moja,

na dnu svojih žalosti bez broja,

Izdupsti u kutu svog srca najcrnijem

Daleko od svijeta tek da te sakrijem,

Skrovište za te modro i pozlaćeno.

 

Načinit ću noževa sedam, bez smijeha

Brusit ću ih kao majstor igve svoje

I u dno naciljati ljubavi svoje,

Zabosti ih u srce ti prestrašeno,

Srec rasplakano, Srce zagušeno!

                                ( Jednoj Madoni )

------------------------------------------------------------------------------------------

        Ljubav se dijeli na dvije komponente, seks i erotiku. Seks je često fizički kontakt, dok je erotika nešto duhovno što se događa u čovjekovoj psihi i što obično nema nikakve veze s fizičkim kontaktom.

        U Baudelairovim pjesmama prevladava erotika i ljubavni zanos prema ženama simbolima ljepote i zla koje pjesnik istovremeno voli i mrzi.

------------------------------------------------------------------------------------------

“ U postelju skrivaš zvijezde same,

 O nečista ženo, okrutna od čame!

Da ti se u igri posobone zubi

U jaslama trajnim novo srce ljubi.”

------------------------------------------------------------------------------------------

        Baudelaire, prokleti pjesnik, bio je kontraverzan ličnost za svoje vrijeme o čemu svjedoče i njegove pjesme. trebalo je proći mnogo godina da bi puk shvatio vrijednost njegovih stihova. Vodile su se mnoge polemike oko toga da li je ono što je bolesno u stvarnosti bolesno i u umjetnosti. Baudelaire bio je zasigurno psihički nestabilna i nezadovoljna osoba koja nije bila zadovoljna svojim životom i koja je spas pronalazila u opijumu i alkoholu. No svakako je to njegovo nesređeno psihološko stanje napravilo od njega jednog od najbljih pjesnika svih vremena.

------------------------------------------------------------------------------------------

“ Sva priroda hram je gdje stupovi živi

Izrijecima mutnim ponekad se glase:

kroz šumu simbola čovjek probija se

i pod njinim prisnim pogledima živi.”

                                                          ( Suglasja )

------------------------------------------------------------------------------------------

        U pjesmi Suglasja Baudelire je iznio vlastitu poetiku. Osnovni je zadatak pjesnika da uočava i pronalazi u toj “šumi” simbola analogije, suglasnosti, a ta srodnost svih elemenata prirode poetski se može izraziti samo simbolom, usporedbom, metaforom, alegorijom.

        Baudelaire je svojom poezijom, unoseći u nju ponovo subjektivni osjećaj kao bitnost, ali ne u romantičarskom smislu, ne iznoseći toliko goli osjećaj koliko “dušu”, psihu čovjeka - a s druge strane ostvarujući posebnu viziju života - doista otvorio put poeziji i uopće stvaralaštvu simbolista, koji će se pojaviti kao direktna reakcija na parnasovce i njihovu poeziju.

 

 

 

 

16.01.2007.

ČAROBNI BRIJEG

 

Carobni brijeg

 

Biografija Thomasa Manna

 

Thomas Mann je rodjen 6. jula 1875. godine u Libeku. Otac mu je bio bogat I uticajan vlasnik jedne velike trgovine zitom I senator hanzeatskog grada Libeka. Manova majka, Bruhn da Silva poticala je iz njemacko-brazilske porodice i za razliku od oca, snaznog “covjeka od akcije”, bila je umjetnicki nastrojena zbog svog mijesanog porijekla I toplog juznjackog duha. Mannov otac je umro 1891. godine I njegova trgovacka firma je propala. Porodica se preselila u Minhen.

 

Pohadjao je gimnaziju u Libeku I neko vrijeme je proveo na Univeriztetu u Minhenu.

Kratko je radio (1894-1895) u banci a zatim u Njemackom osiguravajucem drustvu protiv pozara. Putovao je po Evropi I za vrijeme jednog putovanja posjetio starijeg brata, Heinricha u Italiji gdje je pisao kratke price I svoju prvu novelu.

 

Njegova spisateljska karijera pocinje u magazinu “Simplicissimus”, a prva knjiga, “Mali gospodin Friedmann” bila je objavljena 1898. godine. Kad je procitao jednu pricu, izdavac je htio da vidi sve sto je Mann napisao. Njegov prvi roman “Budenbrokovi” postao je senzacija I izvan granica Njemacke I veoma ga obogatio vec u 25. godini. U ovo vrijeme Mann se interesovao za pisanje filozofa Artura Sopenhauera I Fridriha Nichea, kao I za muziku Riharda Wagnera, od kojeg je usvojio tehniku lajtmotiva.

 

Ozenio se 1905. godine Katjom Pringshajm, uprkos svojoj homoseksualnoj sklonosti. Imali su sestero djece. Zivio je burzujski zivot priznatog pisca-predavao je, primao nagrade I objavljivao kratke price. Uvijek je bio umjetnik teske savjesti zbog ljubavi prema burzujskom zivotu. Pocetak Prvog svjetskog rata natjerao je Manna da ponovo procijeni svoja uvjerenja o Evropi. On je podrzavao Kajzerovu politiku I napadao liberalizam. Ovaj 10-godisnji period preispitivanja kulminirao je romanom “Carobni brijeg”, romanom o idejama I izgubljenom humanizmu, o borbi liberalnih I konzervativnih vrijednosti, prosvijetljenog, civilizovanog svijeta I neracionalnih uvjerenja.

 

U periodu izmedju dva svjetska rata osvojio je Nobelovu nagradu I zapoceo kampanju protiv fasizma, sve dok ga Nacisti nisu protjerali iz Njemacke. Kratko je putovao po Evropi prije nego sto je dosao u Sjedinjene Americke Drzave 1940. prvo kao professor na Univerzitet Prinston, sve dok se nije smjestio u Kaliforniju sa jos nekoliko njemackih protjeranih umjetnika. U ovom periodu radio je na dva romana, od kojih jedan prepricava biblijsku pricu o Josefu, a drugi je legenda o Faustu. U Americi, Mann je bio razocaran progonom komunistickih simpatizera I mnogo godina kasnije vratio se u Evropu I smjestio u Cirihu. Kad je primio vijest o samoubistvu svog najstarijeg sina poslao je telegram saucesca, jer nije htio da unisti svoju reputaciju, prisustvujuci sahrani. Mann je ocigledno napravio svoj izbor u borbi izmedju duha I zivota.

 

Poslije objavljivanja “Budenbrokovih” koncentrisao se na kratke romane I novele. Godine 1902. objavio je novelu Tonio Kröger, spiritualnu autobiografiju koja istrazuje umjetnost I disciplinu. Poslije “Carobnog brijega”, njegovo veliko djelo bila je trilogija “Josef I njegova braca” (1933-42), smjestena u biblijskom svijetu. To je prica o sukobu licne slobode I politicke tiranije. Prvi dio prica ranu Jakobovu istoriju I uvodi Josefa, koji je glavni lik. On je prodan Egiptu, gdje odbija Potifarina udvaranja. Josef se razvija u mudrog covjeka I postaje spasilac svog naroda.

 

Mann se divio ruskoj knjizevnosti I napisao nekoliko eseja o Tolstoju I njegovom “besmrtnom realizmu”. Narocito je volio “Anu Karenjinu”. Kasnije je medjutim promijenio misljenje o Tolstoju, smatrajuci ga manje otmjenim od Getea. U eseju “Dostojevski-sa mjerom” (1945) raspravlja o piscevoj navodnoj ispovijesti Turgenjevu da je povrijedio maloljetnu djevojcicu. Rene Wellek je Mannova nagadjanja ocijenio potpuno neosnovanim.

 

Mannovo posljednje veliko djelo je “Doktor Faustus” (1947), prica o kompozitoru Adrianu Lewerkühnu I progresivnom unistenju njemacke kulture u dva svjetska rata.

Thomas Mann je umro 12. avgusta 1955. Njegov roman “Ispovijest Felixa Krulla” ostao je nedovrsen.

 

Na djelo Thomasa Manna uticali su Gete, Nice, Vagner, Sopenhauer, Frojd I Jung, a sam Mann je uticao na Kafku.

Teme njegovih romana su intelektualna I politicka zbivanja predratne I poslijeratne Njemacke I suprotnosti duha-umjetnickog, dekadentnog  I zivota-obicnog osjecaja srece.

Stil Thomasa Manna karakterise chesta upotreba ironije, sto stvara hladnu distancu izmedju price I citalaca. Takodje cesto koristi lajtmotiv; to je povratan motiv ili fraza koja nosi simbolicno znacenje.

 

Carobni Brijeg, o djelu

Knjiga je inspirisana Mannovim tronedeljnim putovanjem u Svajcarsku u posjet svojoj bolesnoj zeni u sanatorijum, 1912. godine. Prvi dio knjige tacno biljezi Mannove utiske samog mjesta I njegove kulture. Kao I Hansu Kastorpu, glavnom liku, I Thomasu Mannu je bilo dijagnosticirano vlazno mjesto u plucima, pred kraj njegove posjete, ali, srecom, on nije ostao. Mann je odlucio da opise opasnost pred mjesavinom slobode I bolesti koja mlade ljude izoluje I odvraca od stvarnog I aktivnog zivota. Originalno, “Carobni brijeg” bio je zamisljen kao novela velicine “Smrt u Veneciji”. Medjutim, Mann je uskoro shvatio da prica sama uzima svoj tok. Pocetak Prvog svjetskog rata primorao je Manna da obustavi rad na romanu I ponovo procijeni svoje glediste o evropskoj kulturi. Poslije rata pregledao je sav materijal, osmisljajuci ga ovaj put kao kritiku na nezdrave I destruktivne sile koje kovitlaju Evropom I koje su u nekoliko godina dovele do rata- na sile koje je smatrao iskljucivo odgovornim za krvavu katastrofu. Bilo mu je potrebno 12 godina da zavrsi ono sto je vidio kao “ozbiljnu salu”. Knjiga je odmah primila priznanje kod izdavaca u Njemackoj I brzo postala popularna u Evropi I Americi. Mann je smatrao da “Carobni brijeg” treba da se cita dva puta da bi se potpuno uzivalo. Dobio je Nobelovu nagradu, 5 godina kasnije, 1929.

 

 

Fabula

Hans Kastorp, 23-godisnji inzenjer parobrodarstva iz Hamburga dolazi po preporuci svog ljekara I ujedno u tronedjeljnu posjetu svom rodjaku Joahimu Cimsenu, u sanatorijum u Davosu, u Svajcarkoj. Pred kraj svog boravka ljekari mu dijagnosticiraju vlazno mjesto u plucima I on ostaje u sanatorijumu na neodredjeno vrijeme. Tu upoznaje nacin zivota I obicaje, stice prva poznanstva, od kojih je najvaznije ono sa italijanskim knjizevnikom humanistom, Lodovikom Setembrinijem. Kastorp se zaljubljuje u Ruskinju, Kalvdiju Sosa, I jedne pokladne noci izjavljuje joj ljubav. Madam Sosa odbija njegovo udvaranje I odlazi u Dagestan. Setembrini ga upoznaje sa jezuitom, Leom Naftom, koji pokusava da utice na Kastorpa svojim pesimistickim I konzervativnim stavovima. Joahim odlazi u ravnicu, ali se ubrzo vraca, jos bolesniji I ubrzo umire. Sukob Nafte I Setebrinija za Kastorpovu dusu se zavrsava dvobojem u kojem Setembrini ispaljuje hitac u vis, a Nafta puca sebi u glavu. Madam Sosa se u sanatorijum vraca u pratnji Menera Peperkorna, vitalnog Holandjanina sa Jave. Mener je izuzetna I dominantna licnost, ali pod pritiskom bolesti izvrsava samoubistvo. U Evropi se rasplamsava Prvi svjestski rat I Kastorp poslije 7 godina provedenih u Davosu odlazi u ravnicu da se bori. Mann porucuje citaocu da su Kastorpovu izgledi da prezivi prilicno rdjavi, ali da to pitanje ipak treba da ostane otvoreno.

 

 

Likovi

1) Hans Kastorp

Hans Kastorp je 23-godisnji inzenjer parobrodarstva iz Hamburga. Po preporuci svog ljekara, poslije zavrsnih ispita, dolazi na tronedjeljni odmor u sanatorijum Berghof, u Davosu, Svajcarska. U ovom santorijumu smjesten je I njegov rodjak Joahim Cimsen I Kastorpov dolazak je ujedno I posjeta bolesnom rodjaku.

“Hans Kastorp je sacuvao samo blede uspomene na svoj pravi roditeljski dom; oca I majku jedva da je I znao. Oni su umrli u kratkom razmaku izmedju njegove pete I sedme godine, prvo majka, sasvim iznenada I u ocekivanju porodjaja”. Hans Herman Kastorp, otac malog Hansa “je vrlo nezno voleo svoju zenu, a ni sam nije bio od najjacih i nije mogao s tim da se pomiri. ” Dobio je zapaljenje pluca I poslije samo pet dana umro. O Hansu se brinuo djed, Hans Lorenc Kastorp I “taj razmak vremena, samo godinu I po dana, provelo je siroce, Hans Kastorp u kuci svoga dede, u jednoj kuci na Esplanadi”. Medjutim, I djed je ubrzo umro od zapaljenja pluca I brigu o Hansu preuzeo je njegov ujak, konzul Tinapel. Bas zbog ranog gubitka rodjitelja Hans je u svom nemirnom srcu osjecao potrebu za ocinskim autoritetom.

Mann za svog protagonistu kaze: “Hans Kastorp nije bio ni genije ni glupak…I tako je ipak nekako bio osrednji, iako u jednom neobicno casnom smislu. ”

Sto se tice njegove karijere u skoli, morao je cak da ponovi poneki razred. Ali, njegovo porijeklo, ugladjenost I dar za matematiku, iako lisen svake strasti pomogli su mu da napreduje. Za studije se odlucio iz prostog razloga, sto je htio sebi da da vise vremena da razmisli sta bi volio da bude. Nije volio rad, iako ga je sa dubokom religioznoscu postovao I otvoreno je priznavao da vise voli slobodno vrijeme, nicim optereceno; rad mu jednostavmo nije prijao. Izabrao je poziv “koji bi mu dopustao da nesto znaci I pred sobom I pred ljudima. ” Svoj poziv Kastorp “je visoko cenio I nalazio da je doduse vraski komplikovan I naporan, ali zato izvanredan, vazan i velicanstven poziv”

Hans Kastorp je imao plave oci, ridje brkove I ridjoplave obrve; bio je “koljenovic” i njegovi sugradjani su ga posmatrali ispitivacki, pitajuci se kakvu li ce javnu ulogu igrati. Kad je tek dosao u sanatorijum neprestano je naglasavao razliku: VI ovdje, MI dole; kao da se podsvjesno boji ostajanja. Iz istog razloga nije kupio krznenu vrecu nego cebad, jer vreca bi vec znacila ostajanje.

Kastorp u prvim danima nije napravio nikakva poznanstva. Po svojoj prirodi bio je povucen, a povrh toga osjecao se kao gost I “nezainteresovani posmatrac”. Kasnije je upoznao ljude koji su sjedili za njegovim stolom, a od svih ljudi, na njega je najveci utisak ostavio italijanski knjizevnik, Lodoviko Settembrini. Radovao se sto ga ovaj covjek poucava, opominje, I pokusava da utice na njega.

Kastrop je human covjek, sa Joahimom posjecuje teske bolesnike I moribunde. Njegova zelja da pomogne poticala je iz vise motiva; interes za medicinu I protest protiv egoizma koji je tu vladao bili su samo neki od njih. Najvaznija je bila njegova potreba da zivot I smrt shvati ozbiljno I da im oda postu. On je osudjivao ljude koji su pod izgovorom kakvog lakog oboljenja dolazili u sanatorijum samo da uzivaju, zaboravljajuci da je I on dosao iz istog razloga I da je I on jedan od “takvih”. Dok pomaze drugima Kastorp “je osecao kako mu se srce siri od srece, kako ga obuzima radost koja je pocivala na osecanju da je ovo sto cini korisno”.

Ubrzo njegovu paznju privlaci ljupka zena bademastih ociju (koje ga podsjecaju na oci njegovog poznanika iz skole, Psibislava Hipea, koji mu jednom ljubazno posudio olovku I koji je malog Hansa privlacio na neobican nacin), I macijeg hoda, koja u trpezariju ulazi uz zestoki tresak vrata, sto Kastorpa strasno ljuti. To je Ruskinja, Klavdija Sosa, navodno udata zena.

“Izvestan nedostatak samostalnosti stvorio je kod njega potrebu da cuje kako s trece strane potvrdjuju da je madam Sosa divna zena, a sem toga, ovaj mladic je zeleo da ga neko spolja ohrabri, da bi se predao osecanjima kojima se se neprijatno opirali njegov razum I njegova svest. ” Iako je Hans ocaran Klavdijom, ne preduzima nista da je upozna. Medjutim, dovoljno je bilo samo da pomisli na nju, pa da vec ima osjecanje koje se slaze sa lupanjem srca.

“U svakom casu svog razdrobljenog dana mislio je na nju, na njena usta, njene jagodice, njene oci, ciji su mu se boja, oblik I polozaj urezali u dusu, na njena opustena ledja, na drzanje njene glave, na vratni prsljen na prorezu njene bluze za potiljkom, na njene ruke preobrazene pod najtananijim tilom…s tim slikama bio je povezan strah, silno uzbudjenje, nada koja se gubila u necem neodredjenom, bezgranicnom I potpuno pustolovnom, radost I strah bez imena, ali od koga se srce mladicevo ponekad tako naglo stezalo”. Dakle, sustinu njegove ljubavi nije sacinjavala njezno sentimentalna sjeta.

“To je pre bila dosta smela I neodredjena varijanta te zaludjenosti, mesavina jeze I vatre, kao stanje coveka u groznici ili kao kakav oktobarski dan u ovim visinskim predelima; a sto mu je u stvari nedostajalo, bilo je bas neko osecajno sredstvo koje bi povezalo te ekstremne delove. ” Svi su vec znali za Kastorpovu zaljubljenost I posmatrali su ga ironicno, dok je on zanijet I smijeseci se strasno, sa onom vrelinom u obrazima gledao ukoceno u izvjesnom pravcu… I njegova ljubav prema ovoj neobicnoj zeni ostala je nijema sve do jedne pokladne noci kad je konacno skupio hrabrosti da joj pridje preko cijele sobe, I bas kao nekad Psibislavu, zatrazi olovku. To vece izjavljuje joj ljubav na francuskom, ali biva pristojno odbijen. Madam Sosa vec iduci dan odlazi u Dagestan.

Dok se Joahimu zuri u ravnicu I u vojsku, jer “ozbiljnost postoji samo dole, u zivotu”, Hans I ne razmislja o odlasku, pjevajuci “Bregovi su stanista slobode !” on uziva u svojoj bolesti bez posljedica pomijesanoj sa osjecajem bezgranicne slobode. Kad je Joahim odlucio da ode, Hans se prvi puta uplasio. “Je li moguce da ce me on ovde gore ostaviti samog? To bi bilo u tolikoj meri ludo I strashno da osecam kako mi se lice ledi I srce nepravilno kuca, jer ako ja ovde gore ostanem sam, onda je sa mnom zauvek svrseno, jer ja sam nikad, nikad vise, necu naci put u ravnicu…” Hans se zavarava I samo odgadja trenutak odlaska. Berens ga je pregledao (kad je otpustao Joahima) I saopstio mu da je potpuno zdrav (vecina ljudi bi se ovoj dijagnozi obradovala I jedva je docekala, ali Kastorp nije zelio da u nju vjeruje, odlucio je da ostane sve dok ga Berens ne otpusti izlijecenog, “a ne ovako kao danas”).

Poslije dvogogodisnjeg boravka u planini, Hans je stekao zatvorenu samouvjerenost jedne sredine sa posebnim shvatanjima I “Oni u ravnici mogli su samo da slegnu ramenima I da konacno dignu ruke od njega, a za njega je to znacilo potpunu slobodu od koje je njegovo srce malo-pomalo prestalo da strepi. ”

Iz potpune otupjelosti koja je vec prelazila u razdrazljivost, Hansa je izvukla zelja da nauci da skija. Kad je Settembriniju saopstio svoju ideju, on je bio odusevljen, jer to je bio prvi pomak njegove duse u ustajaloj atmorsferi Berghofa: ”Kakv divna ideja ! Dve godine provesti ovde I biti sposoban za takvu ideju. Ah, ne, vase srce je zdravo, nema razloga da covek ocajava radi vas. Bravo, bravo !” Kastorp je naucio da skija zbog toga sto se u dusi stidio sto visoku planinu I snijeznu mecavu posmatra iz svog ugodnog zaklona, sa svog balkona. “Skijanje mu je pruzalo zeljenu usamljenost, najdublju usamljenost koja ga je stavljala u situacije coveku potpuno strane I opasne. ” U ogromnoj planini, okruzen mrtvom tisinom gdje stalno pada snijeg, Kastorp “dete civilizacije”, osjecao se potpuno nesigurno, ali njegova cula I duh davno su se bila navikla na takva osjecanja, gore u Berghofu. On je sa nekom vrstom zadovoljenja osjecao svoju krilatu nezavisnost, svoju slobodu skitanja. Za ono sto se desavalo u dusi Hansa Kastorpa postojala je samo jedna rijec: izazivanje. Jednom prilikom nasao se usred snijezne oluje I u groznici prozivljava viziju raja, savrsenog ostrva, gdje su svi lijepi, zdravi, pametni I srecni; I krvavog rituala zrtvovanja. Ovde Mann simbolicno naglasava da su u zivotu neophodni I sreca I patnja, da su neraskidivo povezani I da ne postoje odvojeno jedno od drugog.

Jos prve veceri, Setembrini predlaze Kastorpu da spakuje kofere I napusti Berghof, jer on nije bolestan i tu ne pripada On ga nije poslusao. Kasnije ce mu reci: ”Preklinjem vas, drzite do sebe! Budite ponosni I nemojte da se utopite u ono sto vam je tudje! Klonite se ove barustine, ovog Kirkinog ostrva, vi niste dovoljno Odisej da biste na njemu mogli nekaznjeno da boravite. Ici cete najzad na sve cetiri, vi se vec naginjete na prednje udove, uskoro cete poceti da grokcete-cuvajte se!” 

Jos jednom ga je Settembrini ucio: “Bogovi I smrtnici sisli su ponekad u carstvo senki I uspeli da se vrate. Ali podzemni bogovi znaju da onaj ko okusi plodove njihova carstva ostaje zauvek njihov. ”

Poslije sedam godina kod Kastorpa nastupa potpuna emocionalna otupjelost I otudjenost od porodice, njegova sentimentalna osjecanja bila su svedena na nulu.

“Hans Kastorp je gledao oko sebe… video je samo jezive I podmukle stvari, I znao je sta vidi: zivot van vremena, bezbrizan I beznadezan, zivot aktivne raskalasenosti u stagnaciji, mrtav zivot. ”

I taj je zivot ostao takav sve do pocetka Prvog svjetskog rata, kad se Kastorp naglo budi, I kao u magnovenju shvata da ne smije vise ni minuta ostati u sanatorijumu, pakuje svoje stvari I odlazi da se bori. Prosao je razlicita iskustva I od mlade I neformirane licnosti pronasao svoj put. Tragicno je sto je njegov “poziv” dimom ispunjeno ratiste I krvava borba. Na kraju, sam pisac kaze da je ova prica, ova istorija ispricana zbog nje same, ne zbog Hansa Kastorpa, bezazlenog siroceta zivota, jer on je bio jednostavan, samo je morao proci kroz duboko iskustvo bolesti I smrti, da bi dostigao zdravlje I pamet.

 

Carobni brijeg, teme

1)                Smrt I bolest – Mann je u “Carobnom brijegu” pokazao da je evropska kultura samo naizgled zdrava. Sanatorijum je primjer predratne Evrope koji uziva u bolesti bez posljedica, pomijesanoj sa neogranicenim osjecajem slobode. Hansova fascinacija smrcu I bolescu dolazi I prije nego sto je postavljena njegova dijagnoza, koju smatra vise oslobadjajucom nego mucnom. U viziji snijezne oluje, Mann istice dvije pouke. Prvo istice neophodnu vezu izmedju zdravog I srecnog zivota, prikazanog vizijom raja, I smrti I bolesti koje ga cesto potajno cine mogucim, prikazano ritualom zrtvovanja u hramu. Druga pouka dolazi kroz snijeznu oluju u kojoj Hans shvata da covjek ne smije dopustiti da smrt prevlada njegovim mislima. Mann je smatrao da je ova preokupacija smrcu, na jednoj, I zaslijepljenost koja dolazi usred nje, na drugoj strani, korijeni bolesti predratne Evrope. Mann koristi bolest kao nacin da povisi Hansovo iskustvo koje nije bilo moguce ni na jedan drugi nacin-bolest je sredstvo uvodjenja.

2)                Settembrini I Naphta – Mann koristi ove likove da suprostavi ideologije optimisticnog humanizma I pesimisticnog apsolutizma na neocekivan nacin. Kroz svoje uvijene argumente na kraju dodju do zakljucaka potpuno drugacijih od onih koji bi se ocekivali. Ali, Mann ih jasno karakterise kao sustinski povezane, kao dvije strane istog novcica. Nijedan ne moze da postoji bez onog drugog, zato Settembrini prati Naphtu kad se ovaj preseli u privatan stan, a njihovi argumenti su tako povezani, da cesto, dok suprostavljaju misljenja, pobijaju sami sebe. Sudbina svakog lika je takodje pazljivo napisana, I predstavlja komentar na pogled na zivot ovih likova. Naphtino samoubistvo za vrijeme duela naglasava destruktivnu prirodu apsolutistickog pogleda. Settembrinijevo optimisticno  shvatanje jednostavno dovodi do razocaranja.

3)                Vrijeme – Vrlo rano Hans je otkrio poremecaj vremena u Davosu, gdje godisnja doba prolaze kao sedmice I njegov 7 godina dug boravak izgleda kao jedno ljeto. I Naphta I Settembrini cesto raspravljaju o vremenu. Usporavanje i rasipanje vremena povezano je sa truljenjem I bolesnom prirodom Davosa, ali do gubitka osjecaja za vrijeme dolazi I zbog prijatne atmosfere u kojoj pacijenti uzivaju. Pacijenti gube osjecaj za vrijeme djelimicno zbog strogo regulisane dnevne rutine, zbog koje se jedan dan ne moze razlikovati od drugog. Mann koristi  tehniku lajtmotiva da poveze dogadjaje iz proslosti sa buducnoscu, I obrnuto, tako da su romaneskne ideje prisutne u svakom trenutku.

4)                Sloboda – Sloboda je bila najvisi romaticarski ideal Evrope 19. vijeka, ali Mann pokazuje da takva apsolutna sloboda vodi samo do bolesti, haosa I smrti. Efekti slobode su sagledani sa mnogo gledista. Hans svoju dijagnozu vidi kao oslobodjenje. Vrijeme se raspada pred oslobodjenjem od svakodnevnih briga. Znak apsolutne slobode koji Naphta propagira vodi do samounistenja, a Settembrinijeva humanisticka sloboda samo do razocarenja. Mann opisuje kako dekadentna kultura u romanticarskom idealu apsolutne slobode vodi samo do bolesti I krajnje destrukcije u Prvom svjetskom ratu.

Carobni brijeg, stil

1)              Realizam – Mann pazljivo opisuje svaki detalj sobe, licnosti ili razgovora da bi predstavio uvjerljivu realisticnu atmosferu. Velika detaljnost s kojom opisuje ovakve pojedinosti ide dalje od jednostavnog stvaranja preciznog portreta jednog trenutka. Da bi njegovi komentari o predratnoj Evropi bili efektni, Mann je smatrao da treba da oslika uvjerljiv portret vremena. Medjutim, njegovi opisi nisu izvjestaji vec cine komentare efektivnijim. Mann je hronicar kulture, ne istorije. Zapravo, atmosfera I ton romana nalik su snovima I nadrealizmu (bizarne debate Settembrinija I Naphte, cudan tok vremena, seanse prizivanja duhova) I cesto ukljucuju prizvuk mitologije. Sam Mann je za “Carobni brijeg” rekao: “On nadilazi realizam I znacenja simbolizma I cini realizam sredstvom intelektualnih I ideoloskih elemenata. ”

2)              Modernizam – Mann je poznat kao jedan od najvecih modernista I ovaj roman je prvi primjer ovog zanra. Nejednaki tok vremena je uobicajena tehnika. Pocinje pricu opisujuci sate, a zatim se narativni periodi povecavaju na dane, sedmice, mjesece I na kraju, godine. Detalji cesto nose simbolicno znacenje, bilo da su u pitanju mitoloski, religiozni, knjizevni ili psihoanaliticki. Frojdovske ideje prozimaju veliki dio price, narocito u dijelovima koji se ticu doktora Krokovskog ili romantike, ali ideje su predstavljene kao fenomen tog perioda, a ne  kao istinito stanje, kao sto su to cinili mnogi modernisti.

3)              Dualizam – Mann cesto koristi dualisticku tehniku prikazivanja. Settembriniejev optimisticni humanizam protiv Naphtine pesimisticne apsolutisticke ideologije. Hansov uzdrzani i uvazeni burzujski sjeverno-njemacki stav protiv Klavdijinog slavenskog nedostatka uzdrzanosti u njenim osjecanjima I postupcima, njene volje da se izgubi, preda I da zivi zivot radi zivota samog. Zatim veza prijatne I srecne vizije tropskog ostrva I krvavog rituala zrtvovanja. Mann kritikuje pretjerivanje I u jednom I u drugom smislu dok pokazuje neophodnost I jednog I drugog u svijetu, dakle I srece, ali I patnje. Nije saglasan sa nezdravim zanimanjem za smrt, ali naglasava njenu neophodnu vezu sa srecnim I zdravim zivotom. Medjutim, ovo ne treba shvatiti kao piscevu preporuku da covjek izbjegava ekstreme I drzi sredine. Umjesto toga covjek bi trebao da pronadje nacin zivota koji prihvata oba ekstrema, naglasavajuci njihovu vezu, ali bez pretjeranog zanimanja samo za jedno. Naftina I Settembrinijeva misljenja protivrijece jedna drugom, ali su sklopljena na takav nacin da postaju sustinski povezana. Mann je jednom rekao:” Samo je iscrpljujuce istinski interesantno. ”

4)              Karakterizacija – Svaki od Mannovih likova je stvarna osoba kao I simbol istaknutog vidjenja zivota za vrijeme predratnog perioda. Mann je mnoge svoje likove zasnovao na stvarnim ljudima, ali njihove portete je stvarao kao simbole kojima je istrazivao kulturalne probleme koje rjesava u romanu. Mann je nazvao svoje likove “nicim drugim do predstavnicima svijeta, principa, I domena duha”. Dio genijalnosti Mannove umjetnosti je njegova sposobnost da svoje likove intelektualizuje a da im pri tom ne oduzme covjecnost, koju imaju kao individue. Na neki nacin oni su karikature, ali pored toga uvjerljive I prijatne, to su trodimenzionalne karikature. Mann se nadao da njegov likovi nisu “ puke sjene licnosti I hodajuce parabole”. Joahim predstavlja ukocenog, duznosti posvecenog, Nijemca, a  Klavdija je slobodoumna, ali plaha Ruskinja. Settembrini je senzualni I liberalni humanista, Naphta ima stroge religiozne stavove, dok Peperkorn predstavlja vitalni zivot bez komplikacija. Ono sto svaki od ovih likova cini uvjerljivim jeste povezanost koja je ostvarena u njihovim medjusobnim odnosima. Ove odnose Mann je napisao sa istom paznjom, kao I vece intelektualne I simbolicke teme. Veza Naphte I Settembrinija je vrlo pazljivo postavljena. Mann je opisao svaku nijansu razgovora Hansa I Klavdije kad joj on izjavljuje ljubav na proslavi. Oboje ih je opisao kao ljudska bica, ali I kao utjelovljenje ideja.

5)              Razvojni roman – Roman je napisan kao kulturna hronika u formi razvojnog romana sa modernistickim zapletom. U razvojnom romanu, mladi neformirani lik je podlozan razlicitim uticajima, stice iskustvo, pri tom odbacuje neprihvatljive mogucnosti I na kraju pronalazi svoj poziv I odgovarajuci odnos prema zivotu. Hans je ocito iskusio sve ovo, ali buduci da on predstavlja dusu predratne Evrope, sav roman predstavlja razvoj evropske duse u ovom periodu. Mannova kulturna kritika dolazi na kraju ovog razvojnog procesa, nakon sto je Hans iskusio razlicite kulturne I inetelektualne uticaje, I kao posljedicu ovog “obrazovanja”, pronasao svoj “pravi poziv”-svoju neizbjeznu sudbinu-na ratistu u Prvom svjetskom ratu. Mann je “Carobni brijeg” odredio kao roman “uvodjenja” zajedno sa tradicionalnim “mitovima trazenja”. Mann opisuje Hansa kao tipicnog radoznalog covjeka, I to radoznalog u pravom smislu te rijeci, koji dobrovoljno, ali I previse dobrovoljno prihvata bolest I smrt, jer je prvi susret s njima obecavao neobicno prosvjetljenje I avanturisticko napredovanje, povezano, naravno, sa vecim rizicima.   

 

Vrijeme “Carobnog brijega”

 

Vrijeme –Vrlo rano Hans Katorp je otkrio poremecaj vremena u Davosu, gdje godisnja doba prolaze kao sedmice I njegov 7 godina dug boravak izgleda kao jedno ljeto. U pocetku mu je bilo strasno tesko da prihvati takvo “rasipanje vremena”. Joahimu, njegovom rodjaku, ljekari su bili odredili pola godine boravka u sanatorijumu. Cuvsi to, Kastorp je zestoko odreagovao:

“Pola godine? Jesi li ti lud?” (…) Pa ti si vec pola godine ovdje! Ta nema se toliko vremena…”

“Da, vremena”, rece Joahim I klimnu glavom vise puta pravo preda se, ne obracajuci paznju na dobronamjerno negodovanje svog rodjaka. “Ovdje se naprosto igraju ljudskim vremenom, prosto da ne vjerujes. Tri nedjelje su za njih kao jedan dan. Vidjeces vec. Sve ces to vec nauciti”, rece I dodade:”Covjeku se ovdje izmijene pojmovi. ”

I zaista, vrijeme je cudna zagonetka I tesko je razjasniti ga.

“Ali vama ovdje mora da vrijeme u stvari brzo prolazi”, primijetio je Hans Kastorp.

“Brzo I lagano, kako se uzme”, odgovori Joahim. “Ono uopste ne prolazi, da ti pravo kazem, nije to nikakvo vrijeme, niti je ovo nekakav zivot. ”

Jos prvi dan Katorpu se cinilo da vec duze vrijeme boravi u Davosu, cinilo mu se da je tu  postao stariji I pametniji. Razmisljanja o vremenu potpuno zaokupljaju Kastorpa:” Dakle, sta je vrijeme? Mi prostor opazamo svojim organima, svojim culom vida I culom pipanja. Lijepo. Ali kojim culom opazamo vrijeme? (…) Mi kazemo: vrijeme prolazi. Lijepo, pa neka prolazi. Ali, da bismo ga ga mjerili…Da bi moglo da se mjeri, moralo bi da prolazi ravnomjerno, a gdje pise da je tako? Za nasu svijest nije tako, mi samo reda radi pretpostavljamo da je tako, I nase mjere samo su konvencija…” 

U Berghofu vrijeme se potpuno usporava, potpuno staje; kako kaze pisac “ talasi vremena valjaju se uvijek u jednolicnom ritmu”. I dok godina dana znaci toliko mnogo u zivotima ljudi u ravnici, jer donosi tako mnogo promjena, u Berghofu to je samo nesto duza jedinica vremena, jer vrijeme u Berghofu kao da je stalo, poput vode u nekoj ustajaloj bari. U sanatorijumu vrijeme tako brzo prolazi (ili ne prolazi uopste), dijelom sto nikom nije ni stalo, sto niko ne haje da li su prosle sedmice ili mjeseci. Jedino za vrijeme mjerenja temperature, cetiri puta na dan, moze se zaista uociti sta je jedan minut, ili sta je citavih sedam minuta, koliko traje mjerenje. Jer samo tih sedam minuta je zaista trajalo I imalo zilavu vrijednost; tih sedam minuta se pretvaralo u pravu malu vjecnost.

U sanatorijumu nijedan izgovor za svetkovanje I zveket casa nije ostajao neiskoriscen, tu su se cesto pridruzivale I licne I neredovne svetkovine, tako da su svi rodjendani, generalni pregledi, divlji I pravi odlasci bili proslavljani cascenjem I pucanjem zapusaca u restoranu. Medjutim, godisnjica dolaska nije obiljezavana nicim drugim sem cutanjem. Preko nje se prelazilo, zaboravljalo se da joj se ukaze paznja, I svako je mogao pretpostaviti da ni drugi ne misle na nju. Na raspored vremena svakako se mnogo polagalo; pazilo se na kalendar, na redoslijed dana I njihovo prividno vracanje. Ali mjerenje I brojanje onog vremena, koje je za svakog pojedinacno bilo vezano za ovaj prostor gore, mjerenje dakle, licnog I individualnog vremena-to je bila stvar onih kratkorocnih pacijenata I pocetnika. Stari bolesnici su voljeli u tom pogledu ono vrijeme sto se ne mjeri, sto nezapazeno protice, voljeli su dan koji ostaje uvijek isti, I svaki je od njih finim instinktom pretpostavljao da I drugi zeli ono sto I on sam. Smatralo se da je savrseno neumjesno I brutalno reci nekome da se doticnog dana navrsavaju tri godine otkako je dosao – to se nije desavalo.

Poslije 6 godina provedenih u sanatorijumu, Hans vise nije mogao da odgovori ni na jedno pitanje koje se ticalo vremena. Koliko je Joahim zivio ovdje gore s njim do svog divljeg odlaska? Koliko je vremena u svemu zivio s njim? Kad se, prema kalendaru desio taj prvi prkosni odlazak? Koliko je vremena Joahim bio odsutan? Kad se vratio? Koliko je Hans Kastorp sam proveo ovdje dok se Joahim nije vratio, a koliko kasnije kad je ovaj zauvijek rekao zbogom vremenu? Koliko je gospodja Sosa bila odsutna? Koliko je zemaljskog vremena prozivio Hans Kastorp ovdje u Berghofu? Koliko mu je godina? I na mnoga druga, slicna pitanja, Hans nije mogao da da odgovor. Medjutim, da je zaista htio, mogao je Kastorp uz malo truda sve da izracuna I tako ukloni neprijatnu neizvjesnost. Ali, sto se njega samog tice, njemu to mozda I nije bilo narocito ugodno, ali on nije ni pokusavao da ucini neki napor da se oslobodi te nejasnoce I rasplinutosti I da bude nacisto s tim koliko je vec vremena ovdje proveo; a ono sto ga je u tom sprjecavalo bio je nemir njegove savjesti, premda je ocevidno najgora nesavjesnost-ne obazirati se na vrijeme.

I Naphta I Settembrini cesto raspravljaju o vremenu. Usporavanje i rasipanje vremena povezano je sa truljenjem I bolesnom prirodom Davosa, ali do gubitka osjecaja za vrijeme dolazi I zbog prijatne atmosfere u kojoj pacijenti uzivaju. Pacijenti gube osjecaj za vrijeme djelimicno zbog strogo regulisane dnevne rutine, zbog koje se jedan dan ne moze razlikovati od drugog-pet obroka dnevno, dva sata obaveznog odmaranja, stalno mjerenje temperature…svaki dan isti je kao I prethodni.

Poruka koju nosi “Carobni brijeg”jeste: kad ne bi bilo vremena, ne bi bilo ni napretka covjecanstva I svijet bi bio samo smrdljiva I ustajala  bara.

“Vrijeme je bozji dar dat covjeku da ga koristi u svrhe covjecanstva I napretka. ”

 

 

 

16.01.2007.

ČUVAJ SE SENJSKE RUKE

 

August Šenoa

 

ČUVAJ SE SENJSKE RUKE

 

 

IZDAVAČ: Mladost, Zagreb 1987

 

O PISCU:

August Šenoa rodio se 1838., a umro 1881. godine u Zagrebu. Intenzivno se bavio književnom djelatnošću. Šenoa je s najviše uspjeha obrađiva povijesne motive. Takva djela su: Zlatarevo zlato, Seljačka buna, Čuvaj se senjske ruke i dr. Velik dio svoje djelatnosti posvetio je kazalištu. Pisao je pjesme (lirske i  epske), pripovjetke iz suvremenog života (Prosjak Luka i Prijan Lovro) te kritike i rasprave. Vrijeme njegova djelovanja neki povjesničari književnosti zovu Šenoino doba.

 

DOJAM O PROČITANOM DJELU:

        Uzbudljiv povijesni roman koji govori o volji snazi našeg naroda da se brani i čuva rodnu grudu. Djelo je u meni pobudilo osjećaj ponosa. 

 

KOMPOZICIJA FABULE:

        Uvod: Uskok Juriša Orlović spašava Dumu iz ruku Mletka Vittoria

        Zaplet: Mletački biskup de Dominis sprema propast Senju i uskocima

        Vrhunac: Uskoci vođeni Jurišom Orlovićem provaljuju u Senj i ubijaju Rabatu

                            i Capogrossa

        Rasplet: Rabata je ubijen i Mlečani su svladani

        Završetak: Uskoci su opet slobodni, a Senjom je zavladao mir

       

SAŽETO PREPRIČAVAJNE:

        Senjski uskoci stalni su trn u oku Mlečana. Oni služe austrijskome caru i brane more od Mlečana i kopno od Turaka. Ponosni su, hrabri i odani svome gradu i kraju.

        Austrijski general Rabata, koji služi i Veneciji, sprema uskocima smrt, a građanima Senja izgon. U tome mu pomaže izdajnički biskup de Dominis. Redovnik Cipriano javlja uskocima o dolazećoj nesreći, pa oni bježe na Orlovo Gnijezdo. Rabata ulazi s vojskom u grad i naređuje smaknuće kneza Posedarića. Uskoci pod vodstvom vojvode Juriše Orlovića upadaju  u grad  i oslobađaju ga.

 Sluge Mletačke Republike Rabata i Antonijo Capogrosso stigla je pravedna kazna. Senjom je opet zavladao mir, a Klara Posedarić i mladi uskočki vojvoda Đure Daničić sklapaju brak. A goli kamen i senjska bura i danas nose poruku: “Čuvaj se senjske ruke!”

 

 

 

PREPRIČATI JEDNU EPIZODU PO IZBORU:

        Mletački gospodin Vittorio je htio oženiti Krčanku Dumu. Ona se tomu protivi i po buri bježi. On je sa svojom četom lovi do rta. Duma skače junaku Juriši Orloviću u ruke, a on počne veslati prema pučini.

 Ljutiti Vittorio počne viče za njima, ali uzalud. Duma je spašena.

 

OPIS GLAVNIH LIKOVA:

        Carski kapetan Danilo Barbo bio je jak, žilav, “Pod kratkim čelom stajaše mu širok nos, oblo lice urešeno tankim brcima i španjolskom bradicom.”, “Duga, ne gusta kosa, razdijeljena u dvoje, padaše mu na bjeli vezeni ovratnjak.” “…bijaše odjeven zobunom od crne kože, žutih rukava…” plemić, senjski zapovjednik, prijatelj i zaštitnik uskoka, pošten i istinoljubiv.

“Gledajte na mom srcu ova tri križa! To je moja majka, moja sestra i moje sestre i – vaše dijete, tri žrtve vašeg nemilosrđa. Evo ja vam poklanjam te tri žrtve, ja se odričem osvete, ali ostavite ovaj bijedni narod na miru.” – Spreman je odustati  od osvete zbog smrti svoje majke, sestre i njenog djeteta koje je skrivio Rabata, a za uzvrat traži od Rabate spas uskoka.

 

        General Josip Rabata je visok, jak “…nisko, prignuto čelo, gusto nabrane vjeđe nad blijedim modrim očima…”, “… pod krupnim nosom stiskale se čvrsto debele usnice…”, “Rabata je izdajica svijetle krune, čovjek naprasit, krvolok, ali opet slab i kukavica; Rabata je zadužen i rastrošen.” – carev punomoćnik, zlotvor, rastrošan, živi u dugovima, zapravo je kukavica, izdajica austrijskog cara, radi za Mlečane, naređuje ubojstvo kneza Posedarića i izgon uskoka, pod vodstvom Juriše Orlovića uskoci mu spremaju pravednu presudu i ubijaju ga u kaštelu.

 

Knez Martin Posedarić bio je udovac, visok, "…lice mu bijaše duguljasto, blijedo, ali krasno, crno mu je oko igralo kao munja na moru, crna mu brada padala do pojasa, kosa mu bijaše kratka pristignuta." senjski plemić, "Ja sam knez, plemić, vlastelin i nijesam plaćenik, ja ostajem da čuvam stari svoj dvor i grb koji je svijetao pred svijetlom i carstvom." po naređenju Rabate odrubljena mu je glava.

 

OPIS SPOREDNOG LIKA:

Uskok Juriša Orlović bio je “…visok, zoran junak, široka čela, orlova nosa, duguljasta lica.”, “Vaša duša, moja glava.” – Juriša je odan Senju i uskocima, spašava Dumu i uzima je za ženu, bježi s četom uskoka na Orlovo Gnijezdo da ne padne u mletačko ropstvo. Bori se protiv Turaka i bježi iz njihova ropstva.

 

        Poručnik Antonio Capogrosso je sluga Mletačke Republike, desna ruka Rabate, uskoci ga ubijaju zbog svega zla što je nanio Senju.

 

MJESTO RADNJE:

Vrbnik na otoku Krku – Dumina kuća, obala mora

Venecija

Senj – krčma Crnog Nike, Posedarićeva kuća, franjevački samostan, kaštel,

          Orlovićeva kuća, trg pred kaštelom.

Orlovo Gnijezdo – spilja

Gradec (Grac) – dvor nadvojvode Ferdinanda

 

VRIJEME RADNJE:

1600 – 1601. i 1614. godine

 

TEMA: Borbe uskoka i Mlečana

 

OSNOVNA MISAO:

Treba braniti svoj zavičaj. Narod koji je mek, pokoran i poslušan čeka ropstvo i tuđinska vlast. Narod koji je ponosan, hrabar i prkosan, izborit će i dočekati svoju slobodu.

 

PROBLEMATIKA:

Povijesna zbivanja s početka 17. stoljeća kad je Senj bio pod austrijskom vladavinom. U to vrijeme uskoci su branili Jadransko more od Mlečana, dok su na kopnu branili austrijsku carevinu od Turaka. Bili su trn u oku Mlečana koji su ih pokušali na prijevaru otjerati iz grada. Šenoa veliča borbu svog naroda za slobodu. Knjiga poručuje da se od tuđinske vlasti može osloboditi samo onaj narod koji se za to sam izbori. 

 

 

16.01.2007.

DEČKO,DAMA,KRALJ I ŠPIJUN

 

                                                                                                                                                                     

         John le Carre

                            Dečko, dama,kralj, špijun

                                

 

Bilješka o piscu:

 

John le Carre rođen je 1931.g. Njegov treći roman "Špijun koji je došao sa hladnoće" lansirao ga je među najbolje pisce špijunskih romana. I budućim romanima potvrdio je tu zasluženu titulu. Roman "Krojač Paname" postigao mu je svjetsku slavu i preveden je na šezdesteak jezika! Napisao je sveukupno 11 djela: "Naša igra", "Noćni menadžer", "Tajni hodočasnik", "Ruska kuća", "Savršeni špijun", "Mala bubnjarka", "Smiley-evi ljudi", "Počasni đak", "Ratni dalekozor", "Špijun koji je došao sa hladnoće" i "Dečko, dama, kralj, špijun". Nemam podatka o njegovoj smrti.

U jednom intervjuu izjavio je da mu laska što njegova djela shvaćaju tako ozbiljno, ali svi su likovi i operacije izmišljene.

 

 

 

Žanr:

Špijunski roman

 

Tema:

Umirovljeni djelatnik engleske špijunske službe pokušava razotkriti "krticu" duboko ukopanu u sam vrh te važne organizacije.

 

Mjesto radnje:

London, Engleska: "Mrzio je City. velik, tmuran, zaglušan grad sa previše golubova.", "...hitao je sitnim koracima uz pocrnjele arkade Victoria Station", "Požurio je do Martindaleovog kluba na polovici King's Roada.", "...jedan od onih poniznih stanovnika Londona...".

 

Vrijeme radnje:

Doba hladnog rata: To možemo to zaključiti po mnogobrojnim špijunskim operacijama: "..i sve ostale neugodne fraze koje su u najboljim danima hladnoratovske kulture gotovo pretvorile Školu u...", "Upuštajući se u čitanje Smiley je iznova proživljavao glavne bitke tog dugog i okrutnog rata.", "Morali smo zbog sigurnosti naše mornarice izviditi te ruske podmornice!".

 

Motivi:

-privrženost prema Kontroli: "Sam sam ispratio Kontrolu u nekakvom užasnom krematoriju u East Endu, prošlog Badnjaka, i osim mene nije bilo nikoga. Svećenik je imao govornu manu.", "Smiley se sjećao kako je Kontrola mršavio, kako su mu se obrazi rumenjeli i kako su mu oni koji ga nisu dobro poznavali čestitali na dobrom izgledu. Samo je Smiley primijetio kapljice znoja što su mu tih kobnih dana pratile granicu rasta kose.", "Shvatio je samo: vrati se u Cirkus i dovrši posao."

 

-znatiželja: "Tko je taj misteriozni pukovnik Viktorov, ta krtica koja se tako duboko i neprimjetno uvukla u sam vrh Circusa i tko je to stajao iza Connieina otpusta. Tko štiti krticu i da li je Poljakov krtićin kurir?"

Opis likova:

 

Smiley- a) vanjski opis:

"Štaviše on je lako mogao biti konačni oblik kojeg je Bill Roach bio prototip. Nizak,debeljuškast, i u najboljem slučaju srednjh godina, bio je po izgledu jedan od onih poniznih stanovnika Londona koji nikad neće baštiniti Zemlju. Noge su mu bile kratke, hod sve prije nego žustar, a odjeća skupa, loše skrojena i skroz-naskroz mokra. Njegov kaput koji je pomalo podsjećao na udovištvo, bio je izrađen od onog crnog, rijetko tkanog materijala koji kao da je posebno izrađen kao da je posebno namijenjen upijanju vlage. Rukavi su bili predugi ili ruke prekratke jer bi mu rukavi- kao Roachu kad bi obukao kabanicu- sakrivali prste. Iz taštine nije nosio šešir, ispravno vjerujući da ga čini smiješnim. "Kao podstavljuno zvono što se stavlja na kuhano jaje da se ne ohladi.", primijetila je njegova prekrasna žena prije no što ga je posljednji put ostavila. Stoga se kiša nakupljala u krupnim, neobrisivim kapima na debelim staklima njegovih naočala. Korak mu je bio pomalo nesiguran dok je mokar koračao..."

"Sjedio je, naslonivši se,savijenih kratkih nogu, glave pognute naprijed, sklopivši debeljuškaste ruke na trbuhu kojim ga je mojka priroda obilno nagradila. Iza debelih leća nazirale su se oči opuštenih kapaka. Tu i tamo protrljao bi stakla svilenom podstavom kravate, i to bi bio jedini znak njegove uznemirenosti,a kad bi to učinio pogled bi mu opet postao kiseo i bespomoćan, neugodan svakome tko bi ga u tom trenutku pogledao."

"-Pretpostvljam da uviđate kako užasno izgledate!...zrcalo mu je pokazalo zakrvavljene oči i jasne tragove zamora na bucmastim očima."

"U svakom slučaju prestar sam za ovakve automobile..."

"...podigavši ovratnik do povelikih podbradaka."

               

             

 

               - b) unutarnji opis:

-marljiv: "Radio je jučer do kasno navečer, sve dok nije završio neki izvještaj o odnašanju smeće. kad je uvidio da mu je nestalo kave i da zato više ne može nastaviti, otišao je u dućan i stao u red...", "Smiley se ponovno baci na ćitanje suhoparnih podataka u prašnjavim mapama. Navikao je puno raditi i svoje obaveze marljivo i savjesno izvršiti. To se naučio još u Oxfordu,a posebno koristio za vrijeme svog dugog rada u Cirkusu."

-nesiguran: " Nije nosio šešir, ispravno vjerujući da ga čini smiješnim, primijetila je njegova prekrasna žena prije no što ga je posljednji put ostavila.. stoga se kiša nakupljala u krupnim, neobrisivim kapima na debelim staklima njegovih naočala. Korak mu je bio pomalo nesiguran dok je mokar koračao..."

"Nesigurno se meškoljio u prevelikom kaputu dok je Peter jurio seoskim cestama po Smileyu prevelikom brzinom."

"Otkako ga je Ann napustila, otičla je i čistačica: samo je dakle Ann imala ključ. Hrastova vrata imala su dvije brave,"banham" sa zasunom i "chubb pipiekey" te dvije treščice. Počeo ih je ponovno stavljati, možda zato da ga ona ne iznenadi!"

-ponizan i slab: "Bio je po izgledu jedan od onih poniznih stanovnika Londona koji nikad neće baštiniti Zemlju."

"Pravo pravcato pomanjkanje snage volje. Zovu to uglađenošću, iako to nije ništa drugo doli slabost. Slabost- nesposobnost življenja bez tuđe pomoći, neovisno institucijama i emocionalnim vezama koje su nadživljele svoju svrhu. To jest moja žena, to jest Cirkus, to jest življenje u Londonu. Taksi su mu bezobrazno otele dvije djevojke cereći se zajedno ispod jednog kišobrana."

-pun starih navika: "Već iz dugogodišnje navike Smiley je vršio smotru automobila...činio je to i kao dio vježbe memorije, ali i zbog straha koji zauvijek prati jednog profesionalca.", " Navikao je puno raditi i svoje obaveze marljivo i savjesno izvršiti. To se naučio još u Oxfordu,a posebno koristio za vrijeme svog dugog rada u Cirkusu."


Bill Haydon- a) vanjski opis

"U tom vlažnom hodnikuoštre crte njegova lica nisu se toliko isticale, ali bi na svježem zraku jasno pokazivale obilježja neobičnih krajeva u kojim je služio. Ugledavši Haydona zastao je kao ukopan. Dok je tako stajao, osvijetljen odostraga svjetlom doimao se neobično taman i visok. Nešto je nosio u ruci- Guillam nije mogao razabrati o čemu se radi."

"Na stolu je stajala jedna stara Billova slika- apstraktan motiv oštrih crta, prošaran zagasitim bojama pustinje."

"Odjeća mu je kao i obično bila nastrana. Komadići kože bili su prišiveni na laktovima kaputa u obliku romba a ne kvadrata, što mu je s leđa davalo izgled harlekina. naočale je nabio u kosu poput zaštitnih naočala. Posve nenadano okrenuo se, cijelim tijelom, kao kip na postolju i zagledao se u Guillama. A tada se nacerio tako da su mu se polumjesečaste obrve uzdigle kao u klauna i lice mu postalo privlačno i neobično mlado."

"Još jednom je kimnuo, davši im time znak da krenu, a Guillam je na leđima osjećao prodoran pogled Haydonivih svjetloplavih očiju sve do slijedečeg skretanja."

"Bio je često kod Kontrole i rado viđen od "mamica" zbog svojih svjetloplavih očiju i nekakvog svog neobičnog šarma."

"Skinuo je kaput i nemarno ga prebacio preko stolice. Prišao je prozoru i zagledao se van na ulicu. U očima mu se odražavala zabrinutost i briga. Po velikim podočnjacima moglo se viditi da više dana nije spavao."

"Prišao joj je blago i ohrabrio ju svojim neodoljivim osmjehom."


Opis jezika:

Djelo je pisano književnim jezikom bez ikakvih stilskih sredstava ili neobičnosti

 

Mišljenje o djelu:

Pročitala sam knjigu prije roka lektire jer me zaintrigirao naslov i sam žanr teksta. Napokon nešto što se lako i tečno čita! Međutim već u prvim poglavljima izgubila sam se u gomili imena, nepovezanih radnji, umetaka i naizgled nepovezanih likova. Nisam mogla shvatiti hijerarhijsku ljestvicu Cirkusa tko je glavni, a tko kome odgovoran. Ipak, uporno sam se pokušavala koncentrirati na rečenice i pohvatati konce. Tek nakon polovice odlistanih stranica počela sam nazirati tok radnje i povezivati događaje sa prethodnih stranica. Čitala sam knjiga od kraja prema početku. Zamislila sam se nad time i otkrila uzročnika. Likovi jako malo "razmišljaju naglas". Tako ne pojašnjavaju pojmove ni ljude. A djelomičan uzrok tome je i  pisanje u trećem licu.

 

 

               

 

16.01.2007.

DEKAMERON

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Giovanni Boccaccio

 

 

 

Dekameron

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Sadržaj

 

 

1.                  O piscu.   . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3                                                        

2.                  O djelu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4

2.1.                    Naziv djela. . . .. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4

2.2.                    Kompozicija i stil. .. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4

2.3.                    Nadahnuće i tema. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5

2.4.                    Likovi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5

2.5.                    Pripovjedanje u prozi u predrenesansi. .. . . . . . . . . . . . . . . . . 5

2.6.                    Žanrovska obilježja. . .  . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5

2.7.                    Prethodnici. . . . . . . . .  . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 6

2.8.                    Sljedbenici. . . . . . . . . .. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 6

3.                  Kratak sadržaj. . . . . . . . .. . .. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7

3. 1. Dan prvi, uvod. . . . . . . . . .... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7

3. 2. Dan prvi, prva novela. . . . . .. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7

3. 3. Dan drugi, treća novela. . . .  . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 8

3. 4. Dan deseti, peta novela. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 8

3. 5. Sadržaj Dekamerona po danima. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 8

4. Izvaci iz kritike. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9

5. Literatura. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 9

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

1.                O piscu

 

  Giovani Boccaccio rođen je 1313. najvjerojatnije u Firenci. Školovao se u Napulju, a najveći dio života proveo je u Firenci. Zajedno sa Danteom i Petrarkom čini trolist najvećih talijanskih predrenesansnih književnika. Ostavio je opsežan književni opus u kojem su osim djela na latinskom i djela na talijanskom jeziku. Poznavao je Petrarku koji je imao velik utjecaj na njega i s kojim ga je povezivalo intelektualno razumijevanje i humanističko zanimanje za klasičnu starinu i za pjesništvo uopće. I on je svoje nadahnuće i vječnu ljubav na prvi pogled pronašao u Mariji, kraljevoj kćeri, koja u Dekameronu predstavlja Fiammettu. 1357. u Firenci je njegovom zaslugom osnovana katedra za proučavanje Homera, a iz tog studija izrastao je humanistički europski pokret u cjelini. Poznatija djela su mu : O propasti glasovitih  muževa, O znamenitim ženama, Rime, Dijanin lov, Komedija o firentinskim nimfama, Spjev o fjezolanskim nimfama, Korbač, a između 1357. i 1362. napisao je dva djela u kojima komentira prvih 17 pjevanja Božanstvene komedije, a to su Izlagnja o božanstvenoj komediji i  Raspravica o pohvalu Danteu. Njegovo najpoznatije i najznačajnije djelo je Dekameron koji je nastao između 1348. -1351. Umro je u Certaldu 1375.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

2.                O djelu:

 

2.1.                    Naziv djela

 Dekameron je najveće Boccacciovo ostvarenje, prvo veliko djelo talijanske pripovjedačke proze, nastalo između 1348. i 1351. Sama riječ Dekameron je talijanizirani oblik grčkih riječi deka hemeron što znači deset dana, jer je knjiga koja ima stotinu novela zaokruženih jedinstvenim okvirom, podijeljena na deset dana.

 

 

 

 

2. 2. Kompozicija i stil

  Iako se može učiniti da je Dekameron , zbog skladne strukture i učestalosti broja deset, sastavljen u srednjovjekovnoj tradiciji simbolike brojeva, njegove tematske odrednice okupljene oko ljubavi, fortune i inteligencije pripadaju složenom razdoblju premještanja i preoblikovanja misaonih sustava koji su organizirali dugu povijest srednjeg vijeka. Makar Dekameron ima sto novela, taj broj sto, za razliku od Božanstvene komedije, iako pridonosi vanjskom jedinstvu i simetričnosti, nema nikakvu simboliku. Pojedine novele imaju moralistički uvod i zaključak. Tako je Boccaccio stvorio zanimljivu i jedinstvenu arhitekturu, u kojoj novele imaju potpunu umjetničku zaokruženost i autonomiju, a sve zajedno opet povezuje jedinstvo nadahnuća i temeljnih značajki piščeve slike svijeta. Radnja se inače odvija u dva tjedna, ali subota i nedjelja se preskaču iz vjerskih razloga, pa se novele pričaju samo u deset radnih dana. Stil je začuđujuće otvoren i nesputan za srednji vijek. Naime uz inkviziciju, dogmu i slične tvorevine tog vremena, ljubavni podvizi nisu bili baš svkodnevna literatura.

 

 

 

2.3.                    Nadahnuće i tema

  Boccacciov je pripovjedni svijet, posebice kad su posrijedi novele iz firentinskog života, sastavljen od motiva svakodnevnice, odakle je on, na temelju životnog iskustva i životne i bujne firentinske sredine preuzeo i umjetnički oblikovao mnogobrojne anegdote i kazivanja, prostore i likove, , a nadasve slobodan i otvoren mentalitet trgovačkog staleža. U Dekameronu dominiraju zemaljske ljudske sudbine koje uveliko pripadaju kasnom srednjem vijeku. Boccaccio je u Dekameronu izrazio pravu, hedonističku, stranu čovjeka prikazujući svoje likove kao ljude sumnjivog i dvojbenog morala i moralnih načela. Takvim slobodnim načinom pisanja prvi je pobio mišljenje o bezgrešnom životu i pokazao ljudima njihovu pravu, prirodnu stranu. On shvaća i uzima čovjeka kakav je u stvarnosti, i uopće ne prikazuje kajanje zbog rušenja nekih osnovnih crkvenih principa. Bez grižnje savjesti prikazuje fizičku ljubav u svoj njezinoj prirodnosti. Boccaccio započinje pripovjedanje moćnim realističnim opisom tragične pošasti crne kuge koja je harala u Firenci 1348. (str. 27, 31). Ali pjesnikova reakcija na strašan događaj nije, kao što bi se u ono doba moglo očekivati, mistična skrušenost u strahu od zemaljskih nedaća i kazne Božje na drugom svijetu, nije pesimistično nijekanje vrijednosti i ljepote života, već naprotiv, to je pohvala vitalnoj mladosti i neuništivoj svježini prijateljske prirode.

 

2. 4. Likovi

On zamišlja da se u opustjelu gradu , u crkvi Santa Maria Novella, sastalo sedam djevojaka i tri mladića : Panfilo, koji je prikazan kao sretan ljubavnik, Filostrato, prevaren i očajan ljubavnik, i veseli Dioneo, razumna i u ljubavi sretna Pampinea, vatrena Filomena, Elisa, djevojčica koju muči žestoka ljubav, naivna i putena Neifile, u sebe zaljubljena Emilia, ljubomorna Lauretta, i napokon, Fiammetta, sretna i brižna zlob uzvraćene ljubavi.

 

2. 5. Pripovjedanje u prozi u predrenesansi

  Budući da pripovjedanje u prozi nije u to doba odviše cijenjen način književnoga izržavanja i da svakodnevnica rijetko stječe status književnog motiva, ne čudi da je Boccaccio još neafirmiranom žanru novele namjenio razonodu kao svrhu. Djelom je ostao vjeran srednjovjekovnim poetičkim odrednicama zabave i pouke, ali je istodobno izborom novele kao žanra i tematikom iz svakodnevnog gradskog života ostvario važan pomak.

 

2. 6. Žanrovska obilježja  

  Na žanrovska obilježja pripovjednih tekstova od kojih se sastoji Dekameron, a time zapravo na povijest novele uopće, upućuje u Proslovu i sam Boccaccio (str. 26). Posrijedi su četiri pripovjedne vrste. Prva je novela, koja je već tada označavala pripovjetku uopće. Druga je priča, vrsta vezana uz kraće komične pripovjedne tekstove u stihu, zatim parabola koja je označavala kraći tekst u kojem se alegorijski i pomoću usporedbe iznosi neki moralni i poučni sadržaj, i, naposlijetku, pripovjest, vjerojatno vrsta novele u kojem su likovi osobe visokog roda u prepoznatljivom povijesnom kontekstu.

 

2. 7. Prethodnici 

  Iako se kraći prozni oblici mogu naći već u antičkoj književnosti, novela je tek od renesanse postala parava i priznata književna vrsta. U ranijim stoljećima odvijala se njezina tiha povijest, a najvažniji autor na putu njezine afirmacije jest upravo Boccaccio. U stvaranju Boccacciove novele sudjelovalo je nekoliko književnih vrsta i pripovjednih tema različita podrijetla, od antike, preko istonjačkih književnosti do srednjovjekovne pripovjedne tradicije. Najznačajnija djela prije Boccaccia su : Priče o drevnim vitezovima, Knjigu sedam mudraca i Dolophatos koji je strukturom, zbog okvirne pripovjesti, nalik Dekameronu. Međutim najznačajnija zbirka talijanske pripovjedne proze prije Boccaccia je Novellino odnosno Stotinu drevnih novela nepoznatog autora u kojem se nalazi stotinjak pripovjetki koje se odvajaju od srednjovjekovne tradicije i prikazuju građanski komunikacijski ton.

 

2. 8. Sljedbenici 

  Boccaccio je zarana stekao sljedbenike, a najvažniji i najpoznatiji su Giovano Fiorentino koji je napisao zbirku Glupan, Masuccio Salernitano sa zbirkom Novellino, Geoffrey Chaucer - Canterburyske priče i Cervantes – Novele na primjer. Tako je Boccaccio zahvaljujući Dekameronu nedvojbeno ključna figura u oblikovanju europske tradicije pripovjedne prozne književnosti.

Boccaccio nije imao velik utjecaj na hrvatsku književnost.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

3.        Kratak sadržaj

 

  Upravo otvoreni stil čini fabulu zanimljivom. Za razliku od Petrarkinih stidljivih izljeva idealizirane ljubavi i romantike iz bajke, Boccaccio nudi potpuno jednostavan, komično-zanimljiv opis i pristup svakodnevnog čovjeka, koji rijetko mari i teži za iskrenom platonskom ljubavlju, upakiran u kratke i zanimljive pričice.

3.1.        Dan prvi, uvod

  Firencu, najljepšu od svih talijanskih gradova, zahvatila je kuga. Kuga je počela u istočnim stranama, a zatim se širila na zapad i pri tome je pokosila bezbrojne živote. Ni jedan liječnik nije znao lijeka i zato su svi zaraženi bili osuđeni na smrt(28). Ljudi su bili jako zabrinuti i prestrašeni i zato su izbjegavali svaki kontakt sa zaraženima. Pošto nisu našli drugi izlaz ljudi koji nisu bili zaraženi odlazili su iz grada(29). Jednog dana u crkvi se skupilo sedam mladih gospa(32). One nisu molile krunicu nego su razgovarale o tužnim vremenima. Pjesnik ih je nazvao slijedećim imenima: Pampinea, Fiammetta, Filomena, Emilia, Laureta, Neifile i Elisa. One su također odlučile da odu iz grada(34). Prije nego su pošle odlučile su da im treba muškarac da bi ih vodio. U tom su trenutku u crkvu Santa Maria Novella došli Pamfilo, Filostrato i Dioneo, koji su krenuli s njima.

  Tema : Kuga u Firenci i susret mladih ljudi u crkvi

  Likovi : Pampinea, Fiammetta, Filomena, Emilia, Laureta, Neifile, Elisa, Pamfilo, Filostrato i Dioneo.

  Misao : Unatoč svim zemaljskim problemima uvijek trebamo biti optimisti i gledati pozitivno na svijet jer ćemo tako lakše prebroditi probleme.

3.2.        Dan prvi, novela prva

  Ser Ciappellatto po nalogu Musciatta Franzesia pođe u Burgundiju skupljati porez, no tamo se nenadano razboli i ostane ležati u kući dva brata. . Lijećnici mu govore da će uskoro umrijeti(42). Braća se uplaše što će sada, jer mu nijedan fratar neće dati odrješenje jer je užasan čovjek i neće ga pokopati u crkvi, a ako se ne ispovjedi bacit će ga u neku jamu, a onda bi narod napao braću i možda ih čak i ubio(43). No ser Ciappellatto slaže fratru i pokaže se pravim svecem. Nakon smrti fratri ga sahrane uz najveće počasti, a narod ga počne štovati kao sveca(49).

  Tema : Ser Ciappellettina lažna ispovjest i fratrova naivnost

  Likovi : Ser Ciappellettina, notar nije išao u crkvu, ubijao je i zalazio u krčme, kleo je i kockao (41-42), fratar (43), braća Firentinci, Musciatto Franzesi, Burgunđani

  Misao : Bogu zapravo nije važno da li se mi moloimo preko dobrog ili zlog čovjeka, njemu je najvažnije da se mi molimo iskreno i od sveg srca, što se može zaključiti iz posljednjeg ulomka novele.

  Izvadak iz kritike : «O Ciappellettu» 120-121 str.

 

3.3.        Dan drugi, novela treća

  Gospar Tebaldo je nakon smrti svoje imanje prepustio trojici sinova koji su ubrzo potrošili sve što su imali. Nakon bijede uspjeli su se ponovno obogatiti, ali su sad imetak potrošili još brže. Njihov nećak Alessandro slao im je novac iz Engleske, ali se odlučio vratiti kući. Na putu je sreo kraljevu kćer preobućenu u opata koja se odmah zaljubila u njega(62). Nakon vjenčanja Allesandro je postao bogat i podmirio je dugove svojih stričeva.

  Tema : Rasipnost troje braće i ljubav Allesandra i princeze

  Likovi : Allesandro(60), troje braće, princeza(62), papa, princezina pratnja

  Misao : U životu ne smijemo biti rasipni, moramo živjeti u skladu s svojim mogućnostima, a sreća će nam se kad-tad nasmijehnuti.

3.4.        Dan deseti, novela peta

  U hladnoj Furlaniji živjela je gospa Dianora koja je imala tajnog obožavatelja, viteza Ansalda(101). Misleći da će u njemu ugasiti svaku nadu da je osvoji, kaže mu da u siječnju želi vidjeti zeleni perivoj, pun cvijeća i drveća pokraj svog dvorca. Ansaldo uz pomoć čarobnjaka uspije to izvesti, a Dianora, da ne okalja svoje ime i ime svog muža, ode k njemu(103). Mislila je da će je Ansaldo iskoristiti, ali on se sažali nad njome i postane njezin prijatelj, i prijatelj njezina muža(103).

  Tema : Dianorino obećanje Ansaldu

  Likovi : Dianora, Gilberto, Ansaldo, čarobnjak, sluge

  Misao : Ako nešto obećamo, onda to obećanje moramo i ispuniti, bez obzira na cijenu

 

3. 5. Sadržaj Dekamerona po danima

    Str. 126-127

 

 


4.             Izvaci iz kritike

  Giulaiano Procacci, Dekameron, Sys Print, Zagreb, 2000. , str. 115

   Gajo Peleš, Dekameron, Sys Print, Zagreb, 2000. , str 118

   F. Čale i M. Zorić, Dekameron, Sys Print, Zagreb, 2000. , str. 120-121

 

 

5. Literatura

  Boccaccio, Giovani, Dekameron (izbor), Sys Print, Zagreb, 2000.

  Huizinga, Johan, Jesen srednjeg vijeka, Naprijed, Zagreb, 1991.

  Grupa autora, Čitnaka za drugi razred gimnazije, Školska knjiga, Zagreb, 1997.

  Grupa autora, Dekameron–Izvaci iz kritike, Sys Print, Zagreb, 2000.

 

 

 

16.01.2007.

DIVLJI KONJ

 

Božidar Prosenjak

Divlji konj

 

Bilješke o piscu:

BOŽIDAR PROSENJAK rođen je 1948. godine u Koprivnici. Školovao se u Kuzmincu, Koprivnici, Parizu i Zagrebu, gdje je diplomirao romanistiku na filozofskom fakultetu. Radio je u Narodnom sveučilištu u Velikoj Gorici. Petnaest godina je urednik biblioteke "Albatros". Od 1984. godine djeluje kao slobodni umjetnik. Prozne, pjesničke i dramske priloge objavljuje u dnevnom i periodičkom tisku, na radiju i televiziji. Stalni je suradnik časopisa za djecu. Radovi su mu uvršteni u zbornike, antologije, školsku lektiru i školske udžbenike. Neki su mu tekstovi prevedeni na više od dvadeset svjetskih jezika. Autor je dviju knjiga pjesama, a najveći književni uspjeh zabilježio je romanom "Divlji konj" koji je (1989. -1992. ) doživio četiri izdanja i za koji je 1989. godine primio ugledne nagrade "Ivana Brlić-Mažuranić" i "Grigor Vitez". Roman je 1993. godine preveden i objavljen u Makedoniji.

Vrsta književnog djela: dječji roman

 

Fabula:

U stadu je živjelo ždrijebe Divlji konj. Jednog dana je upoznao svog oca. Uskoro su stado napali vukovi, a njegov otac je poginuo. Divlji konj je postao predvodnik stada, ali je otišao na gospodarevo imanje. Tamo je upoznao Neru i u nju se zaljubio, ali ona je uskoro dobila ždrijebe sa Šarcem. Divlji konj se osjećao prevarenim, ali je upoznao Zvijezdu i zaljubio se u nju. Još uvijek nije vjerovao gospodaru pa je pobjegao. Uhvatile su ga konjokradice. Odveli su ga u podzemne rudnike da vuče rude. Sreo je Neru i sve joj oprostio. Jednog dana su konji uspjeli pobjeći iz rudnika, a gospodar je došao po njih i sve ih odveo na imanje gdje je Divljeg konja čekala Zvijezda s njihovim ždrijebetom. On je mislio da je ždrijebe tuđe i priznao je Zvijezdi da je podzemlju bio zaljubljen u Neru. Ona je zbog toga pobjegla. Nakon nekog vremena se ipak vratila. Na imanju su vježbali plesati i osvajali su prva mjesta, a to su nastavili i njihovi potomci. Divlji konj je umro.

 

Kompozicija:

Uvod: ždrijebe Divlji konj živi u stadu. Upozanaje svog oca koji uskoro pogine u borbi s vukovima.

 

Zaplet: Divlji konj uskoro postaje predvodnik stada, ali odlazi na gospodarevo imanje. Tamo se zaljubi u Neru, ali ona dobije ždrijebe sa Šarcem. Kasnije se zaljubi u Zvijezdu.

 

Vrhunac: Divlji konj bježi s imanja, konjokradice ga uhvate i on završi u rudniku. Tamo sreće Neru i sve joj oprosti. Uskoro uspije pobjeći.

 

Rasplet: na imanju ga dočeka Nera s njihovim ždrijebetom. On je mislio da je ždrijebe tuđe i priznao je Zvijezdi da je podzemlju bio zaljubljen u Neru. Ona je zbog toga pobjegla. Nakon nekog vremena se ipak vratila. Počeli su vježbati plesati i osvojili su mnoga prva mjesta.

 

Završetak: to su nastavili i njihovi potomci. Divlji konj je doživio duboku starost i, konačno, umro.

 

Mjesta radnje: livade, gospodarevo imanje, pašnjaci

 

citati: "Išli smo od livade do livade. "

"Vratio sam se na Gospodarevo imanje. "

"Odveli su me u podzemlje gdje sam morao vući rude. "

 

Vrijeme radnje: moderno - radnja se može dogoditi u svako doba.

 

Tema: život Divljeg konja i problemi s kojima se susreće u životu

 

Ideja: ne treba uvijek biti nepovjerljiv.

 

Motivi: konj, gospodar, zakon, ljubav. . .

 

Glavni lik:

DIVLJI KONJ

OSOBINE                                   CITATI

blistava dlaka                "Dlaka mi je blistala. "

zapjenjen                          "Sav zapjenjen,

prašnjav                            prašnjav,

krvav                                 krvav. "

u njemu raste snaga                "Istodobno, u meni je rasla snaga. "

mišići su mu čvrsti           "Mišići su mi postali kvrdi kao kamen. "

volja mu je čvrsta                "Volja mi je postala čvrsta kao da je od kamena."

ne juri besciljno svijetom        "Više nisam besciljno jurio svijetom. "

svijet mu dolazi u susret        "Svijet mi je dolazio u susret. "

uhranjen                            ". . . a ja sam uhranjen,

svjež                                 i svjež. "

tužan                                        "Silno sam se rasužio zbog oca. "

brani se                             ". . . rekaosam u svoju obranu. "

borac                                "Da, ja jesam borac. "

osjeća se krivim                        ". . . i još sa osjećajem krivice. "

pokunjen                           "Pokunjio sam se

srami se                            od sramote. "

razdragan,iskren,spontan     "Bio sam razdragan, iskren, spontan"   

začuđen                             "Začudio sam se. "

osjeća se ponosan            "Osjećao sam se ponosnim

osjeća se bogat                        i bogatim. "

 

 

 

 

 

Sporedni likovi: Zvijezda, Gospodar, Ceza, Šarac, Bijelac, Nera, Vihor, Vulkan. . .

 

Jezik i stil: knjiga je napisana na hrvatskom književnim jeziku - štokavskom narječju i ijekavskom izgovoru. Cijeli roman je alegorija na ljudski život, a konji imaju sve ljudske osobine. U romanu ima i mnogo aforizama koje Divljem konju govori njegov otac (dok je još bio živ) ili očev glas. Ima i opisa prirode u kojima je i onomatopeja; usporedbe, epiteta, eufenizama. . .

 

 

16.01.2007.

DOBAR DAN TATA

 

Stjepan Tomaš

 

Dobar dan, tata

 

Bilješke o piscu: STJEPAN TOMAŠ rođen je 1947. u Novoj Bukovici, kod Slatine. Gimnaziju je završio u Našicama, a Filozofski fakultet u Zagrebu. Šivi i radi u Osijeku. Za djecu je objavio romane Moljac i noćni čuvar, Dobar dan, tata i Halo, ovdje komandosi. Moj tata spava s anđelima su ratni dnevnički zapisi. Znatno dopunjeni, kasnije su objevljeni pod naslovom Mali ratni dnevnik, a prevedeni su i na talijanski jezik. Za odrasle je napisao četiri zbirke pripovijedaka: Sveti bunar, Tko kuca, otvorit će mu se, Smrtna ura i Anđeli na vrhu igle te romane: Građani u prvom koljenu, Taninska četvrt, Život u provinciji, Zlatousti i Srpski bog Mars. Za knjigu Dobar dan, tata dobio je nagradu Grigor Vitez 1987. godine.

 

Fabula: Dragutin je dugo smatrao da mu je Elvira prava majka, no otkrio je da ona to nije, nego da ga je ona usvojila. Uskoro mu se neki stranac predstavio kao njegov djed. Rekao mu je da živi u Stipanovcu, da mu otac živi u Osijeku, a mama u Njemačkoj. Kasnije je Dragutin pričao s očevim prijateljima i doznao da je on vlasnik bifea “Papagaj”. Jednoga dana Dragutin je otputovao u Osijek posjetiti oca, ali njega nije bilo jer je otišao u Zagreb. Kad se namjeravao vretiti kući, zaustavio ga je automobil u kojem je bio njegov djed koji ga je odveo u Stipanovac. Kada su stigli, Dragutina je dočekao ugledao novi bicikl. Pružila mu se prilika da posjeti oca kad je Elvira otišla u Mađarsku. Došao je u njegov bife i tada ga prvi put vidio. Sve su saznali dok su razgovarali. Baka mu je uskoro dala pismo koje je pisala njegova majka. Pisalo je da ga želi vidjeti u Splitu kad dođe na ljetovanje. Tamo je došla sa svojim zaručnikom kome je Dragutina predstavila kao sina svoje sestre. Dragutin se zbog toga jako razočarao u majci i napokon se vratio Elviri.

 

 

 

Kompozicija:

 

Uvod: Dragutin saznaje da nije Elvirin sin

 

Zaplet: uskoro upoznaje djeda i baku, odlazi u Osijek vidjeti oca, ali njega nema

 

Vrhunac: ponovno odlazi u Osijek i upoznaje oca

 

Rasplet: bliži se ljeto, Dragutin ješ jednom odlazi k ocu, ide s mamom na ljetovanje

 

Završetak: razočaran u majci, vraća se Elviri

 

Mjesta radnje: Mederovac, Stipanovac, Osijek, Split

 

citati: 'Vratio sam se u Mederovac. . . '

        'Odlučio sam posjetiti djeda u Stipanovcu. '

        'S autobusa sam sišao u Osijeku. . . '

        'Stajao sam u baru hotela Marjan u Splitu. '

 

Vrijeme radnje: moderno - radnja se može dogoditi u svako doba

 

Tema: otkrivanje pravih roditelja

 

Ideja: majka je ona koja djetetu pruža dom, ljubav, toplinu i brine se o njemu

 

Motivi: roditelji, pomajka, ljubav. . .

 

Glavni lik: Dragutin

OSOBINE                                   CITATI

razočaran           "Činilo mi se kao da više nisam kod kuće nego u gostima. "

iznenađen          "Ljudi moji, bio sam sluđen!"

znatiželjan         "Pitao sam sekako izgleda i jesam li mu nalik. Kako živi?"

osjeća krivnju               "Ispunjavao me snažan osjećaj krivnje. "

poštuje pomajku            "- Ne bih im dopustio da te vrijeđaju. "

zaljubljen          "Ljudi moji, u trinaestoj godini ja sam se prvi put zaljubio!"

nesretan        "Becsiljno sam hodao Mederovcem osjećajući se vrlo nesretnim. "

ravnodušan prema baki        "Bio sam ravnodušan prema njoj. "

strpljiv              "Strpljivo sam slušao. "

uzbuđen            "Disao sam duboko pokušavajući odagnati uzbuđenje. "

ravnnodušan              "Bio je to osjećaj još nedoživljene ravnodušnosti. "

 

Sporedni likovi: Elvira, djed, baka, mama, tata, Pajo. . .

 

 

Jezik i stil: knjiga je napisana na hrvatskom književnom jeziku - štokavskom narječju i ijekavskom izgovoru. U njoj ima i nekih žargona i njemačkih riječi U knjizi se pisac služi epitetima, usporedbom, metaforom. . .

 

 

 

16.01.2007.

DON QUIJOTE

 

 

Miguel de Cervantes Saavedra

Don Quijote

 

KNJIŽEVNA VRSTA : Roman,satirički viteški.

 

TEMA : Pustolovine viteza Don Quijota i perjanika mu Sancha    

Panze.

 

MOTIVI : Viteštvo,životi vitezova srednjeg vijeka,njihove osobine i karakter,te opće društveno stanje toga doba. 

- Napomena : Pisac ovoga djela je uz radnju koja se zasniva na

                      navedenim motivima u fabulu unio obilje ironije,

                      humora i satire bez kojih djelo ne bi imalo svoju

                      posebnost i time veličinu.

 

PROBLEMATIKA : Fiktivni sijet viteštva u kojem Don Quijote vjeruje da živi,te posljedice njegovog djelovanja pod tom zabludom.

 

MJESTO RADNJE : Španjolska.

 

VRIJEME RADNJE : 16.stoljeće.

 

FABULA : U malom selu u pokrajini Mancha živio je pedesetogodišnji plemić Alonso Quijano.Dosadan i jednoličan seoski život naveo ga je da zabavu i uzbuđenje traži u čitanju viteških knjiga.Uronivši u taj fantastični svijet,"osuši mu se mozak i pamet mu se pomuti" te odluči obnoviti drevno viteštvo.Nastojeći što više sličiti junacima iz svojih knjiga načini nezgrapnu bojnu opremu ,staro kljuse nazva Rocinante,a sebe Don Quijote od Manche.Kako su svi vitezovi-lutalice bili zaljubljeni,on za vladaricu svog srca izabra seljanku iz obližnjeg sela,obdarivši je svim vrlinama i ljepotama koje krase plemenite dame. Nakon obavljenih priprema Don Quijote jednoga dana kradom napusti svoj dom. Nakon cjelodnevnog jahanja stigne do male gostionice,koja mu se učini dvorcem.Gostioničara za koga je mislio da je vitez zatraži da ga po propisanom ceremonijalu oviteži,što gostioničar,veliki šaljivac,prihvati.Tako Don Quijote postane pravi vitez.

Tada se uputi u potragu za pustolovinama koje nije morao dugo tražiti.Ubrzo naiđe na seljaka koji dječaka,pastira u njegovoj službi,kažnjava udarcima remena zbog nemara.

 

                                         - - -

                                         - - -

Don Quijote,naravno,stane na dječakovu stranu i povjerujući seljakovu obećanju,krene dalje,ne znajući da je dječak nakon njegova odlaska još jače kažnjen.

Zatim se susreće sa grupom mazgara koji nisu htjeli iskazati čast Dulcineji od Tobosa,njegovoj izabranici.Videći pred sobom mahnita starca mazgari su ga propisno istukli.Tako ispremlaćenog nađe ga seljak iz njegova mjesta i povede kući.

Vidjevši ga takvoga,gazdarica i sinovica pozovu župnika i brijača ne bi li ga oni priveli pameti.Oni spališe knjige i zazidaju prostoriju u kojoj su bile,a kada se Don Quijote oporavio uvjerili su ga da je zli čarobnjak učinio da soba nestane.Činilo se da je Don Quijote došao pameti,no potajice on nagovori siromašnog seljaka Sancha Panzu da bude njegov konjušar i s njime krene na put.

Uto ugledaju u polju tridesetak vjetrenjača,a Don Quijoteu se učine divovima te unatoč Sanchovim upozorenjima kreće u boj.

Nedugo zatim susreću dva fratra,koji preplašeni pobjegnu,i kočiju sa pratnjom.Na Don Quijotea se razljuti Viskajski konjušar iz pratnje te se s njih dvojica sukobe.Iako iz dvoboja izlazi kao pobjednik Don Quijote ostaje bez pola uha.

Nedugo zatim sukobe se s nekim konjušarima te se nanovo isprebijani dovuku do krčme gdje se o njima brine krčmarica,njena kćerka i služavka.Tu se s njima našao i mazgar s kojim je noću u mraku zabunom došlo do tuče zbog služavke.Kada Don Quijote ode ne plativši račun,smatravši da mu to ne dopušta viteški red,

krčmar se obrati Sanchu.Pošto ni on nije htio platiti pameti su ga odlučili privesti probisvijeti koji su se tamo našli.

Nakon toga Don Quijote doživljava nevjerovatne pustolovine u kojima redovito izvlači deblji kraj.Napada stada ovaca,grupu ljudi koji nose mrtvaca,te oslobađa zarobljenike koji su se uputili na galiju,nakon čega se sa Sanchom skriva u planinama da ih kraljevi čuvari ne uhvate.Don quijote šalje Sancha sa pismom Dulcineji,a on za to vrijeme čeka u gori.Prijatelji i obitelj su se u međuvremenu zabrinuli za njegovo zdravlje te seoski župnik i brijač krenu u potragu za njime.Kada su ga konačno našli,uspjeli su ga strpati u kavez i volovskim ga kolima vratili kući.

Don Quijote,koji je u međuvremenu prizdravio,ali ne i došao pameti,praćen vjernim perjanikom,treći put kreće u nova uzbudljiva putovanja.                        - - -

                                         - - -

Put ih vodi u Toboso,gdje Don Quijote želi posjetiti Dulcineju.Sancho,koji je trebao udesiti susret,odluči se poslužiti lukavstvom pa mu za prvu seljanku koju sretnu kaže da je Dulcineja.Don Quijote odgovara da ta djevojčura ne može biti ona,

već su je sigurno zli čarobnjaci pretvorili u tako gadnu spodobu.

Mučen tim mislima,Don Quijote susreće Viteza od Oledala i

s njime se zavadi keda ovaj spomene da je u jednom od brojnih sukoba u kojima je sudjelovao,pobjedio Don Quijotea.Don Quijote izlazi iz bitke kao pobjednik i tada se ustanovi da je vitez Sanson Carrasco,Don Quijoteov znanac.On je u dogovoru sa župnikom i brijačem,odlučio odvratiti Don Quijotea od njegovih ludorija tako da ga pobjedi u dvoboju i kao pobjednik postavi mu uvjet da se vrati kući.Nakon boja on je,po Don Quijoteovoj naredbi morao nastaviti živjeti skitničkim životom.

Don Quijote nastavlja svoj put koji ga vodi u kuću ljubaznog seljaka čijem sinu Don Quijote daje savjete o pjesničkom životu.

Nakon toga odlaze na vjenčanje djevojke Kiterije i bogataša po imenu Kamacho.Usred vjenčanja mladić Basilio,koji je zaljubljen u Kiteriju,odglumi smrt zabadanjem mača u vlastito tijelo,a nakon toga se diže na opće čuđenje svih prisutnih.Time on ostvaruje svoj cilj jer je za vrijeme svoje lažne samrti izmolio svećenika da ga pred smrt oženi sa Kiterijom.Don Quijote staje na stranu Basilia nakon što ga ljudi koji su shvatili njegov trik napadnu.

Nedugo nakon vjenčanja Don Quijote i njegov vjerni perjanik nastavljaju svoj put na kojemu doživljavaju razne zgode i nezgode,

a među najzanimljivijima jeona u kojoj se Don Quijote bori sa kazališnim lutkama.

Zatim ih put vodi na posjed vojvode i vojvotkinje koji su bili dobro upoznati sa njegovim avanturama te su se odlučili našaliti na njegov račun.Njihov plan bio je jednostavan:podanicima su naredili  da se ponašaju u skladu sa pričama o vitezovima.Don Quijoteu ukazuju velike počasti,dvorjanke se zaljubljuju u njega,a vrhunac je pojava začarane Dulcineje koja će biti oslobođena ako si Sancho sam zada 3300 udaraca bičem.

Vojvoda postavlja Sancha za upravitelja "otoka" Barataria koji posao obavlja mudro na sveopće iznenađenje.Ali nakon svega desetak dana napušta svoj položaj i vraća se Don Quijoteu.

                                         - - -

                                         - - -

Još jednom susreću  Sansona Carrasca koji se taj put predstavlja kao vitez od Bijelog Mjeseca i pobjeđuje Don Quijotea.Tada se Don Quijote odriče života skitnika - viteza na godinu dana po Sansonovoj naredbi.

Na povratku u selo Don Quijote odluči tu godinu dana provesti kao pastir,na uzoru na pastire koje je u međuvremenu susreo,no vrativši se kući,oboli.Izneneđujuće,on se odriče svojih viteških lutanja kao ludosti te,primivši posljednju pomast,umire kao

Alonso Quijano.

- Napomena :Radnja,odnosno fabula ovog djela veoma je              

                     komplicirana zbog mnoštva raznovrsnih pustolovina

                     u kojima glavni junaci sudjeluju.Smatram da bi kakvo

                     puno kraće prepričavanje ostavilo "rupe" u  ovoj    

                     fantastičnoj,ali zapletenoj fabuli.

 

KARAKTERIZACIJA LIKOVA :

Don  Quijote  je na početku romana Alonso Quijano,"plemić koji se po dobi hvatao pedesetih i bio je snažna rasta,suhovljav,mršav u licu,veliki ranoranilac i ljubitelj lova".Odjednom spazi čari čitanja starih viteških romana i poslije i sam,pomućenog uma od tolikog čitanja,odluči postati vitez i odlazi u pustolovine po Španjolskoj.

Postaje hrabar,nepokolebljiv i ustrajan,postavlja si cilj od kojeg ne odustaje.Iako bezuman u svojim postupcima,plemenit je u svojim namjerama.Njegova djela,koliko god mahnita,zrače veličinom.On je lud,ali to nije patološko ludilo,već sam način njegova postojanja i djelovanja.Stoga nikada nije sveden na lakrdijašku figuru i pisac mu tijekom cijelog romana nije oduzeo ljudsko dostojanstvo.On nije odbačen od okoline,već uzdignut iznad nje,iako se na prvi pogled ne čini tako.Don Quijote je utjelovljenje ljudskog sna,ljudske bezumnosti,ljudskih stradanja i uporne borbe za pravdom,istinom i nedostižnim idealima.On je luđak,ali mudar i vidovit,na trenutke  dolazi do bistrih spoznaja o sebi i svome snu.U bitkama je nemilosrdan,smion i hladnokrvan.Gotovo je nezamisliva ta promjena zanosa prisutnog u govorima kojima se obraća Dulcineji prije svakog dvoboja,a dostojan je najvećim ljubavnicima.

Cervantes mu pred smrt ipak vraća razum te i sam Don Quijote odbacuje to svoje lažno ime i odlučno umire kao Alonso Quijano.

                                         - -

                                         - -

Sancho  Panza je Don Quijoteov perjanik.Fizički izgled mu je opisan vrlo škrto,ali istovremeno i precizno kada se kaže da je "imao golemu trbušinu,a nizak rast i tanke noge".Iako se pri prvom spominjanju kaže da je bio bez mnogo "soli u glavi",u budućnosti se dokazuje suprotno.On je Don Quijoteva čista suprotnost.Dok se Don Quijote uputio u traženje pustolovina idealistički nastrojen,

Sancho je to napravio isključivo iz svoje koristi.Nasuprot Don Quijoteu,on izbjegava fizičke sukobe premda je spreman sebe braniti koliko može.Pohlepan je i sebičan,ne okljeva opljačkati ni fratra.Sklon je citiranju malograđanskih poslovica i izreka,pa ga čak i sam Don Quijote traži da se odrekne te navike.

S vremenom je Don Quijote Sancha pomalo uvukao u svoj svijet te će se i on mnogo puta prepustiti snovima svog gospodara.

Sancho Don Quijotea na samrti uvjerava da će postati pastiri.Tu njegova privrženost vladaru dolazi do izražaja više nego ikada,jer mu on više ništa ne može niti želi obećati,a Sancho ga je ipak spreman podržati u njegovoj zadnjoj ludosti.

 

- ostali likovi :gazdarica,sinovica,brijač,pop,Don Roland,vojvoda,

vojvodkinja,župnik,kanonik,fratri,krčmar,krčmarica,seljanke,Tome Cecial,Kiterija,Basilio,Tereza,Don PedroRecio,Don Antonio,Sanson Carrasco,mazgari,galijaši,glumci itd.

 

IZVANTEKSTOVNI ODNOSI : Uz glavnu fabulu koja je poznata,

pisac ovoga djela uvodi dodatnu radnju koja se ne vidi iz glavne, rveć stoji u njenoj pozadini.Naime,Don Quijotea kroz cijelu radnju potajno,na trenutke,prate njegovi mještani bakalar Sanson Carrasca,župnik,brijač i drugi zabrinuti za njegovo zdravlje i poljuljanu pamet.Skrivajući se uvijek pod drugim lažnim imenima i ulogama,pokušavaju Don Quijotea odvesti kući da tamo ostane i nastavi normalno živjeti.To na kraju i uspjeva bakalar Carrasco.

Osim te skrivene radnje pisac nam često daje uvid u samu ironiju djela,te u to da glavne junake mnogi "vuku za nos";tj.pretvaraju se da ih cijene i poštuju.Ovi to,naravno,u svojoj zasljepljenosti ne vide 

 

IDEJA DJELA :Svijet se mijenja,a s njime se trebaju mijenjati i ljudi.Oni koji se ne uspiju prilagoditi neće moći opstati.

Dokaz je Don Quijote.

 

STIL I JEZIK : Prvi dio romana se po svojoj strukturi prilično podudara s viteškim romanom,ali Cervantes u njega unosi stanovite izmjene.Uz pustolovine glavnog lika,on u svoje djelo unosi nekoliko novela,od kojih su,neke više a neke manje u svezi sa tijekom glavne radnje(novela o Kiteriji i Basiliju).On sam objašnjava taj postupak kao način razbijanja jednoličnosti pripovjedanja o samoj dvojici glavnih likova.U tom djelu ima nekih nedosljednosti na koje u drugom djelu upozorava lik Sansona Carrasca.Drugi dio romana ima jedinstvenu strukturu;u njemu nema umetnutih novela.Po obradi građe drugi dio je složeniji i kompaktniji.U prvom dijelu on govori o pisanju romana "Bistri vitez Don Quijote od Manche",a u drugom dijelu o lažnom

(Avellenadinom) nastavku romana.Često se pjavljuju latinski izrazi poput "tantum pellis et ossa fuit",poslovice kao što je "nije zlato sve što sja" i citati.Cervantes upotrebljava poredbe(skitnik vitez bez ljubavi drvo je bez lišća i ploda i tijelo bez duše) i metafore(zatrpati provaliju straha;osvjetliti zbrku smetenosti).

Služi se pripovijedanjm,dijalogom i opisivanjem.

 

KRITIKA DJELA : "Vjerovatno nikada nije opisan tako bogat i neiscrpan roman,koji bi otvorio tiliko problema,koji bi nam postavljao toliko zamki i izazova,u kojem bi bilo toliko bistrine i zagonetnosti te nam se uvijek pričinjava da smo na čistini,a nikad zapravo ne znamo na kojoj.U tome i jest Cervantesova veličina,jer nam uvijek nameće nešto drugo,ozbiljnije i šire od onoga što kaže. Njegove riječi,zbivanja,prostori uvijek imaju svoju perspektivu i težinu.Uvijek nas navodi na razmišljanje.Zato Ortega i kaže da Don Quijotea treba čitati unutra,treba čitati misleći.Njegovoj riznici poslovica,narodnih izreka i primjera iz života nema kraja.Zato je njegovo djelo blisko širokom krugu čitatelja.Ovo veliko djelo nikada nijedna epoha nije odbacila.U različitim vremenima sudilo se o njemu različito,ali je svako vrijeme u njegovoj bogatoj riznici nalazilo mnogo toga za sebe."Don Quijote" je od samog početka bio i ostao živ i kako je vrijeme odmicalo njegova se vrijednost samo povećavala.Poslije "Biblije","Don Quijote" je doživio najviše prijevoda."

 

 

 

BILJEŠKA O PISCU :Miguel de Cervantes Saavedra(1547.-1616.)

On je bio pisac koji je značio najviši uspon i sintezu španjolskog duha i španjolske stvarnosti svojega vremena.Rođen je u gradiću Alcala de Henares,nedaleko od Madrida,kao četvrto od sedmero djece siromašna kirurga.Tijekom rane mladosti često je sa svojom obitelji mijenjao mjesto boravka.Školovao se u rodnom mijestu,

Sevilli i Madridu,gdje je počeo pisati svoje prve pjesme.Sa dvadeset godina,kao član pratnje kardinala Acqavive,papina legata u Španjolskoj,odlazi u Italiju.Tu je upoznao i talijansku književnost i život,bujniji i slobodniji nego u svojoj domovini.Sudjelovao je u mnogim borbama te je bio i zarobljen i odveden u Alžir.Nakon pet godina otkupljen je i vraćen u Španjolsku.Ali,ni u domovini ga nije dočekala sreća.Nitko nije mario ni za zasluge ni za patnje isluženog vojnika.U 37. godini se ženi,a od 1582. godine okreće literaturi,no njegovi kazališni komadi i pjesme ne nalaze izdavača.

Godine 1585. izdao je pastoralni roman "Galatea".Unatoč popularnosti takvih romana,ovo Cervantesovo djelo nije polučilo slavu i novac kojima se on nadao.

Tada ga stečaj novčara,kod kojega je položio svoj novac,

upropaštava i dovodi u zatvor.U tamnici piše prva poglavlja "Don Quijotea" koji će biti objavljen 1605. pod naslovom "Oštroumni vitez Don Quijote od Manche,prvi dio" i postiže veliki uspijeh.Cervantes razvija vrlo živu književnu djelatnost.Izdaje zbirku od dvanaest novela "Uzorne novele",kojom tu proznu vrstu uvodi u španjolsku književnost ;satiričko didaktičku poemu "Put na Parnas" i "Osam komedija i osam novih međuigri".Potaknut objavljivanjem nastavka romana "Don Quijote" Alonza Fernandeza de Avellaneda,Cervantes objavljuje svoj nastavak romana.Zadnje Cervantesovo djelo bio je herojsko-viteški roman "Persiles i Sigismunda",objavljen posmrtno.Cervantes je umro u Madridu iste godine kada i Shakespeare.

 

OSOBNI STAV : Smatram da je ovo djelo zasigurno zaslužilo svoju slavu i bilo bi suvišno ponavljati na dugo sve one kritike koje je do sada dobilo.Radnja je zasićena tolikim uzbuđenjem, neočekivanim obratima te uz to i ironijom i humorom,da čitatelja doslovno "ljepi" za stolicom.Ipak,uz sve najveće pohvale ne mogu se oteti dojmu da mi se 1.dio ipak više svidio od 2.dijela.Iz piščeve biografije saznajemo da je 1.dio napisao u tamnici.Mogući uzrok?

 

 

16.01.2007.

DRUŽBA PERE KVRŽICE

 

Mato Lovrak

 

Družba Pere Kvržice

 

 

Bilješka o piscu:  Mato Lovrak rođen je 8 ožujka 1899.g. u Velikom Građevcu kod Bjelovara. Književničkim radom se bavio 50.godina. Najviše književničkih radova napisao je za dijecu. Posebnu popularnost stekli su romani “Vlak u snijegu” i “Družba Pere Kvržice”. Dramatizirani su, a prema njihovom sadržaju snimljeni su filmovi istoga naslova. U svojim djelima Mato Lovra prikazuje djecu u igri , u školi, u obitelji, u rtazličitim akcijama i pustolovinama, Mnoga Lovrakova djela prevedena su na druge jezika. Mato Lovrak umro je 1974.g. u Zagrebu.

Tema:  Djeca obnavljaju stari mlin da bi ga predali na uporabu nesložnim seljanima.

Osnovna misao: Zajedničkim radom i trudom se može sve ostvariti.

Vrijeme radnje: Lipanj

Mjesto radnje: Selo

Likovi: Pero, Šilo, Medo, Milo Dijete, Budala, Divljak, Danica, Marija, učitelj

Sadržaj:

 

            Bio je mjesec lipanj. Pero se rano probudio i poveo kravu u polje. Imao je temperaturu. Sječao se riječi koje je otac govorio majci o starom mlinu. Mlin je bio zajedničko imanje cijelog sela. Nakon što se potrgao most tako da se kolima ne može prijeći u mlin neki su seljaci htijeli da se most popravi, a drugi su se tome protivili. S vremenom seljaci su prešli mljeti u stari mlin, a svoj su mlin napustili. Pero je cijelo jutro o tome razmišljao i odlučio da skupi svoju družbu i obnovi stari mlin. Vratio se kući i veselo krenuo u školu. Pridružili su mu se prijatelji: Medo, Šilo, Budala, Divljak i Milo dijete. Iako su morali na vrijeme biti u školi otišli su na treešnju gazde Marka da bi im Pero pokazao stari mlin. Odatle su ih potjerali tako da su otišli do starog zvonika odakle se mlin najbolje vidi. Tu im je rekao da će mlin biti njihov, a o detaljima će se kasnije dogovoriti. U školu su zakasnili, ali im je učitelj oprostio zbog poslova koje moraju raditi dok drugi spavaju. Taj dan i Pero je dobio nadimak. Zvali su ga Pero Kvržica. Sutradan su svi krenuli u mlin. Put do mlina je bio zapušten i pun granja.  Pored mlina je bilo mutno jezero. Sve je to trebalo očistiti i pokrenuti stari mlin. Svoje slobodno vrijeme su provodili u uređivanju mlina.

Jednog dana u blizini mlina su pronašli bunar. Htjeli su ga očistiti da bih imali pitku vodu. Prvi je u bunar išao Medo, a kada su ga izvukli van bio je u nesvjesti. Srećom uskoro mu je bilo bolje. Sutradan su Peru spustili u bunar, ali dok su ga spuštali ispao im je lanac i Pero je pao u bunar.

Uspjeli su ga spasiti, ali se prehladio i nije mogao ići u mlin. Do perinog ozdravljenja za vođu je izabran Divljak.

Misleći na Peru nastojali su napraviti što više posla. Napravili su mostić, očistili grane koje su smetale. U bunaru je bilo pitke vode. Kada se pero vratio bio je sretan, a Divljak se naljutio i pobjegao. S njim je otišao i Budala. Dječaci su se bojali d ne odaju njihovu tajnu. Zaprijetili su mu, ali je on ipak sve ispričao djevojčicama, Mariji i Danici. One su došle u mlin i kada su već sve znale dječaci su ih morali primiti u grupu. Osim toga, djevojčice su znale čistiti, crtati i uređivati vrt. Već je skoro bilo gotovo i svi su bili sretni. Čuli su da se u selu odrasli opet pokušavaju dogovoriti o popravku mlina, ali im to nije uspjelo. Družba je odlučila predati mlin seljacima na zadnj dan škole. Kada su jednog dana došli do mlina vidjeli su izgaženi vrt i pošarane zidove mlina. Znali su da je to učinio Divljak. Družba nije odustala, svu su štetu popravili i očistili su mlin.  Kasno su se vratili kući i zbog toga imali probleme, ali tajnu nisu odali. Približavao se kraj školske godine i u mlinu je sve bilo gotovo. Samo se uljepšavalo ono što je već učinjeno. Motrili su na Divljaka da ne oda njihovu tajnu. Nekoliko dana prije završetka škole diječaci su sve ispričali učitelju i pokazali mu uređeni mlin. Dogovorili su se da se završna školska svečanost održi u mlinu. Na zadnji dan škole roditelji su kao i uvijek došli u školu, a među njima je bio i načelnik općine. Bili su tu i tamburaši.  Učitelj je pozvao da svi pođu do mlina.  Čuo se žamor jer nitko nije mogao razumjeti učiteljev postupak. Ipak su krenuli. U mlinu su ih dočekala djeca gdje su zajedno proslavili obnovu mlina.

 

 

 

 

16.01.2007.

DRUŽINA SINJEG GALEBA

 

Tone Seliškar

Družina Sinjega galeba

 
Bilješke o piscu:
Slovenski pisac Tone Seliškar rodio se 1.4.1900. u Ljubljani, a umro
1970.g. Objavio je knjige
pjesama:Trobovlje, Pjesme ocekivanja i mnogo proznih djela: Družina
Sinjega galeba, Jedra na
kraju svijeta, Drugovi, Mazge, Rudi, Nasukani brod, Tršcanska cesta.
Više Seliškarovih knjiga
prevedeno je na hrvatski jezik, a Družina Sinjega galeba objavljena je u
više izdanja.

Tema: djecja družina koja se bavi poslom za odrasle
Glavni likovi: Ivo i družina
Sporedni likovi: Ivini roditelji, Mileva, stari Nikola, mještani, Ante,
Lorenza...
Mjesto radnje: Galebov otok i more
Vrijeme radnje: Ljeto (u prošlosti)
Poruka djela: Ako ti samo jedna uspomena ostane od neke voljene osobe,
nemoj dopustiti da se još više uništi od starosti, nego je cuvaj od
propasti.

Kratak sadržaj:
Bio jedan djecak Ivo, koji nije imao ni oca ni majku.Otac mu je
protjeran s otoka, a majka mu je zbog tuge umrla.Živio je sam u jednoj
staroj napuštenoj kuci. Jednoga dana otac se jako bolestan vraca kuci i
kod kuce umire. Starac Nikola ga zajedno sa Ivom sahranjuje. Jedino što
je Ivi za uspomenu od oca bio je jedrenjak koji se zvao "Sinji galeb".
Ivi je odlucio da Sinjeg galeba uredi, da izgleda kao nov. Ivi se
pridružuju djecaci iz sela; Petar, Jure, Mijo, Pere i Frane. Oni
odlucuju zajednicki urediti brod. Djecaci su sve uredili, samo još treba
ofarbati krmu. Pošto je farba bila jako skupa oni odluce da nekako
zarade novac da bi to nekako kupili. Djecaci odlaze na kamenolom. Tamao
su radili jako dobro. Prvi sat bilo je lagano, ali kasnije je sunce sve
jace pržilo tako da je raditi bilo zaista teško. Na kamenolomu se morao
napraviti doista velik posao. Opasnost je prijetila od jedne velike
kamene gromade. Trebalo se popeti na vrh te velike stjene koja se svaki
cas mogla srušiti. Poslovoda je iz džepa izvadio stotisucicu i rekao:
"Tko ode gore i postavi dijamant dobije ovu stotisucicu!"

Svi su šutili dok se nije javio Ive. Otišao je gore, sretno se popeo i postavio
dijamant. Medutim,kada se vracao nazad tlak zraka ga je odbacio i on je
lupio o jedan kamen. Razbio je celo, alimu je bol jako brzo prošla. Kada
su zaradili za farbu, otišli su kupiti je i potpuno uredili "Galeba".
Medutim, jedne zore, kada se Ivo probudio, nije vidio svog "Galeba" na
šalu. Mještani su odlucili uzeti "Galeba" jer su htjeli naplatiti barem
jedan mali dio onoga što im je Ivin otac ucinio. Kasnije su Ivo i
družina uzeli jedrenjak i s njime otišli na more.

Doživljaj djela: Ovo djelo mi se svidjelo jer je djecaku za uspomenu od
oca ostao samo taj jedrenjak, a on ga nije htio ostaviti da trune, nego
je sakupio družinu djecaka i s njima ga obnovio, da mu jedina uspomena
od oca ne "potone u zaborav".

Karakterizacija likova:
a) Ive: bio je uistinu mrk djecak, crne kose. Zaboravio je sve one
nježne rijeci što ih majke govore djeci. Ne poznaje majcina zagrljaja ni
ocevih brižnih, milih pogleda. Sam je rastao, sam se mucio i kada je
urlala bura, nije se bojao. Nije imao nikoga da su uza nj privine i tako
se na sve priucio.

b) djecaci: dobri i pomažu Ivi u obnovi jedrenjaka.

c) Mileva: Smedokosa, zdravih, rumenih i vjecno nasmijanih obraza, sa
svom djecom je mila i dobra, ali, prije, cim je vidjela Ivu odmah se
smrkla, jer ga se bojala, kasnije se oslobodila toga straha.

d) Stari Nikola: Petrov i Milevin otac, voli Ivu i pomaže mu u najtežim
trenutcima.

 

 

 

16.01.2007.

DUBRAVKA

 

Ivan Gundulić

Dubravka

 

Bilješke o piscu:
Ivan Gundulić rođen je 1589. godine u Dubrovniku. On je najznačajnije pjesničko ime starije hrvatske književnosti. Cijeli svoj život Gundulić je proveo u Dubrovniku živeći mirnim i tihim životom. Gundulić je počeo pisati već u mladosti, a u tridesetoj godini života on je već poznati pjesnik. Rukopisi njegovih ranih ljubavnih pjesama su izgubljeni. Gundulić se proslavio kao i dramski pisac, pišući melodrame ("Dijana", "Arijana", "Armida" i "Prozerpina ugrabljena"). U Rimu je, 1621. godine, tiskana prva Gundulićeva knjiga "Pjesni pokorne kralja Davida", u kojoj se nalazi sedam prepjeva biblijskih psalama. U to vrijeme jača utjecaj Katoličke crkve koja oštro nastupa protiv probuđenoga renesansnog čovjeka ističući potrebu preziranja svega zemaljskog i naglašavajući važnost molitve i trpljenja. Godinu dana nakon toga izlazi u Anconi druga Gundulićeva knjiga. Bila je to refleksivno-religiozna poema "Suze sina razmetnoga" komponirana u tri pjevanja predstavlja obradu biblijske priče o razbludnom sinu koji se, napustivši očev dom, odaje grešnom životu. U zrelim godinama Gundulić se opet vraća dramskom stvaralaštvu i 1628. objavljuje pastoralu "Dubravka". Djelo je tiskano tek 1837. godine, a od 1888, godine neko se vrijeme redovito prikazivala u HNK-u kao svečana predstava prilikom narodnih praznika. Najsloženije Gundulićevo djelo i vrhunac njegova stvaranja je ep u dvadeset pjevanja, "Osman". Tema Osmana je pobjeda Poljaka u borbi protiv Turaka kod Hoćima 1621. godine, kao i pobuna janjičara protiv mladog sultana Osmana 1622. "Osman" je najbolji hrvatski barokni ep, koji se tematski nastavlja na Marolićev ep "Judita", po uzoru na Mažuranićev ep "Smrt Smail-age Čengića". Ep je stvaran od 1621. pa sve do Gundulićeve smrti 1638.

Lica:
Dubravka, Miljenko, Grdan, starac ribar, Divljak i Gorštak, Ljubdrag

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Sadržaj:

I čin
Radmio, jedan od pastira uvodi nas u radnju. On se ujutro budi i moli zvijezdu Danicu da brzo dođe dan jer je danas u Dubravi veliko slavlje. On šalje svoje pastire da naprave veliku gozbu, jer dana kakav će biti današnji, Dubrava još nije vidjela. Radmio pjeva i o Dubravi kako bi objasnio vjenčanje koje će se odviti između najljepše pastirice i najljepšeg pastira. Po njegovu izboru to su pastirica Dubravka i pastir Miljenko. Ubrzo Radmio susreće jednog ribara, te ga upita zašto je došao u Dubravu. Ribar mu odgovara kako je došao u miru provesti ostatak svog života. U tom razgovoru ribar govori kako Dubrava vlada sama dobom i druge stvari koje navode da je Dubrava zapravo Dubrovnik. Ribar sretan što je napokon našao mjesto u kojem će biti sretan zapjeva:

"O Dubravo slavna svima u uresu slobodnomu lijepa ti si u mojijem očima draga ti si u srcu momu."

Zora pomalo sviće i budi se Miljenko koji pjeva o Dubravci i uspoređuje njenu ljepotu s prirodom koja ga okružuje. Uto dolazi Ljubomir. Miljenko je žalostan jer smatra da se Dubravka neće udati za njega, no Ljubomir ga tješi i uvjeruje kako je on jedan od najljepših pastira i kako će biti izabran za najljepšeg pastira, te se tako oženiti Dubravkom. Nakon toga Dubravka se budi sa pastiricama, te one hitaju sve zajedno da se umiju da danas budu što ljepše. Pastirice tada govore Dubravki da je ona najljepša:

"...ti najljepša, ti najdraža bez cvijeta si cvijet od vila..."

Satir Divjak govori o ljubavi prema Dubravci, govori kako je ona najljepša od sviju vila o čemu govore sljedeći stihovi:

"O Dubravko, ljepša vele od svijeh vila u Dubravi, tebe misli moje žele, ma se ljubav tobom slavi."

Ubrzo nailazi Gorštak Satir i dolazi do prepirke između njih tko je ljepši. Gorštak se tada pohvali kako pastiri i pastirice odmah zaplešu kad on zasvira. Divjak kaže da kad on zasvira na svoje dipli da se slavuji natječu s njima.Nakon prepiranja Divjak odlučuje da će ukrasti robu vili na jezeru i da će se tako privući.Zatim dolazi scena gdje Zagorko tjera stoku i traži neku vilu, a Ljubdrag dolazi i pita ga za nevolje. On mu govori o tome kako mu je vinograd zapušten, vukovi mu jedu ovce, a psi loču mlijeko. Ljudbrag govori kako što više svijet stari, to je gori. Također govori da bi se svi željeli obogatiti, da mladi ne slušaju savjet otaca svojih, da ni Dubrava više nije lijepa i zelena, nego porušena zbog nebrige i nepažnje. Zatim se javlja Jeljenka satirica koja je tužna jer ju je Divjak napustio i želi Dubravku.

Ona tu govori kako je on otišao za drugim vilama. Također kaže da te vile nemaju prirodnu ljepotu i na kraju veliča samu sebe.

II čin
Tu se govori o tome kako Brštenko kaže da je to lijepo kad se žene najljepši pastir i pastirica i da tu dolazi do slavljenja slobode, no tada Ljubmir govori kako to nije uvijek lijepo i da postoje iskorištavanja u braku, da neki brakovi nisu dobri i čisti, a na kraju Tratorko govori kako ne bi smjeli govoriti o tome tako crno na ovaj lijepi i svečan dan. Oni tada odlaze tražiti družinu. Zatim se javlja Vuk satir koji govori kako će Zagorku pričuvati stoku dok se on bude smucao. On ovdje govori kako taj dan nije posvećen svetkovini slobode već da svatko radi što hoće (jede, pije) tj. on zagovara hedonizam. Stojna je uhvatila Vuka kako joj krade ovcu i ona mu govori kako će ga vješati narod. On se predstavlja kao onaj kojem je obećana Dubravka, a ona mu govori da su mu obećana vješala. Oni se natežu i na kraju Vuk proklinje Stojnu što ga nije pustila da pojede nešto. Tada se susreću Gorštak i Vuk te ga Gorštak pita zašto je tužan. On mu govori kako je gladan i da mu je to jedino važno u životu. Gorštak mu govori kako je ljepše služiti vilinu ljepotu, a Vuk ga uvjerava u drugo. Gorštak kaže Vuku da će se najesti te da idu na pir jer je on glumac a on neka bude bubnjar. Miljenko slavi Dubravku lijepim riječima, a onda mu Pelinka govori da mu to neće uspjeti te da mu prizna da li je pomno gledao na nju. Ona mu govori kako joj treba pokloniti dar, a on se ne slaže s tim jer misli da se vilu ne smije smatrati lakom ženom. On se čudi njezinim savjetima. Divjak se preobukao u vilu i hvalisa se da je lijep i da je ljepši od bilo koje vile. tu opisuje kako se dotjerao. Zagorko je tužan i govori kako je imanje vukovo a mlijeko od pasa, da čuje vila njegov plač. Stojna, Zagorkova majka saznaje da je Zagorko tužan i da želi pustiti sve i da ode tražiti vilu. Ona kaže da će ona prije njemu naći očuha nego on njoj nevjestu. Onda pastjerići izražavaju želju da krenu njegovim stopama međutim majka ih sprečava. Jeljenka čezne za Divjakom i govori kako ga vile drže za zvijer, a da ga ona voli. Ona opet govori kako vile nemaju prirodnu ljepotu.

III čin
Tu su Divjaka htjeli pastiri istući jer je htio na prijevaru ući među vile i poljubiti Dubravku, a tada Jeljenka govori kako ne bi voljela da njen nevjernik pogine. Gorštak govori da Divjače bježi i smije mu se što je na taj način mislio poljubiti Dubravku, i odmah mu prigovara za izgled. Ljubdrag kritizira skup kojeg je Grdan potplatio zlatom da kažu da on ode za Dubravku. On govori kako je Miljenko nju i ona njega željela od djetinjstva, a da je sada zlato umiješalo prste. Miljenko žali za Dubravkom i govori kako ju je najgrđi pastir u okolici mogao uzeti i kaže da treba poduzeti nešto. Divjak ne prepoznaje Jeljenku, obučenu u pastira i želi mu se zahvaliti. Ona mu govori da se okani vila i pokaže mu se.

Na kraju su krenuli tamo gdje svi idu slaviti boga Lera. Brštanko i Ljubdrag govore kako Dubravka mora poći za Grdana, a ne za Miljenka. Dolazi glasnik te govori da se na vjenčanju Lerov kip počeo tresti i tako sve dok nije došao Miljenko. Kad je došao bio je obasjan zrakom, a to je bio znak da je on taj za koga se treba udati Dubravka. Ljubdrag govori da ipak bogovi paze na ljude. Glasnik ih poziva na gozbu. Gorštak, Vuk, Divjak, Jeljenka i skup pastira pjevaju o tome kako će biti na gozbi, a nakon svake strofe zazivaju bogove: “Hoja, Lero, Dolenije” te im na neki način tako zahvaljuju. Redovnik govori da je ova veza po zakonima vjere, tj. od neba potvrđena, a onda Miljenko govori Dubravki da je ona najljepša, samo da nju voli, a ona nešto slično. Kroz njihov razgovor se vidi da se stvarno vole. Redovnik govori pastirima da je njihov posao završen. Govori kako će večeras pustiti ptice iz kaveza, pa bi želio da se i Dubravom prostre sloboda. Nakon što redovnik završi svaki svoj govor ponavlja stihove:

“O lijepa, o draga, o slatka slobodo…”

Redovnik traži od boga da usliši prijašnje molitve i zahvaljuje što je opet u Dubravi sloboda i što ima svega i svačega. Govori da se danas slavi ne samo vjenčanje već i sloboda.

 

Karakterizacija likova:

Miljenko
Dobar i pobožan. Brine se o svome stadu, ali isto tako spreman je i Dubravi pružiti svu ljubav koja joj je potrebna. Nekim čudom dospio je za njene gozbe na sav glas, ali to je kasnije ispravljeno i proglašen je najboljim pastirom. Uza ove njegove vrline on je i pošten i osjećajan, a to možemo zaključiti iz petog prizora drugog čina u kojemu starica Pelinka savjetuje Miljenku da se Dubravci približi darovima, ali on to odbija i ističe da se do ljepote i ljubavi ide čistim srcem, a ne punom vrećicom

Dubravka
Dobra pastirica, vodi ostale vile, njezina je prirodna ljepota, a dobrota uzor ostalima, simbolizira Dubrovačku republiku

Grdan
Ružan, nepošten, bogat starac. Piščev stav već se vidi iz imena kojemu je dao. Negativan je lik, a njegova negativnost najviše dolazi do izražaja kad podmićuje Vijeće. Grdan simbolizira nepoštene ljude koje prevarom žele doći na vlast

Starac ribar
Bjegunac iz primorja koje nije slobodno. Dolazi u slobodnu Dubravu koju naziva ”gnijezdo slatkim slobode primile”.

 

Divjak i Gorštak
Oni su satiri (mitološka bića). Ružni, nespretni, nerealni, izazivaju smijeh

Ljubdrag
Starac, pastir. Lik kojem je glavni zadatak podsjećati na stara dobra vremena kada se u Dubravi živjelo pošteno i radosno.

 

 

 

16.01.2007.

DUGA

 

 

Dinko Šimunović

DUGA

 

 

Bilješke o piscu: DINKO ŠIMUNOVIĆ (Knin, 1. 9. 1873. - Zagreb, 3. 8. 1933. ) zauzima posebno mjesto u novijoj hrvatskoj književnosti kao pisac koji je stvorio našu modernu seosku novelu. U pripovijetkama ("Mrkodol", "Đerdan", "Duga", "Alkar") je opisivao Dalmatinsku zagoru i Cetinsku krajinu, a u romanima ("Porodica Vinčić, "Tuđinac") je zahvaćao i druge teme. Šimunović piše jezgrovito, sažeto, krepko. Matoš je s pravom primijetio da

Šimunovićev realizam djeluje poezijom narodne pjesme.

 

Vrsta književnog djela: pripovijetka

Fabula: Srna je živjela u doba kad djevojčice nisu smjele mnogo toga da ostanu vitke, blijedopute. . . Jednog je dana išla s roditeljima u vinograd kupiti grožđe. Tamo je srela Savu i Klaru. Sava je pričala kako ju je zbog njezinog veza snašla nesreća. Srna je od njih čula da se djevojčica kad prođe ispod duge promijeni u dječaka. Tada se na nebu pojavila duga i Srna je htjela proći ispod nje. Tako je išla i došla do močvare. Mislila je da ju može prijeći, ali nije mogla i utopila se. Nakon toga su se njeni roditelji preselili u napuštenu tvrđavu i tugovali. Jedne noći su se bacili s visoke litice.

 

Kompozicija:

Uvod: Srna stalno mora biti u kući.

Zaplet: u vinogradu čuje da se djevojčica pretvori u dječaka kad prođe ispod duge.

Vrhunac: nekon što se pojavi duga, Srna odluči proći ispod nje, ali se utopi u močvari.

Rasplet: Srnini roditelji sele u tvrđavu o tuguju.

Završetak: bace se s litice.

 

Mjesto radnje: u i oko varoši Čardake

 

citat: "Odozdo rijeka Gilbuša, a odozgo klisure zarobile malu varoš Čardake na strmu obronku. "

 

Vrijeme radnje: prošlost

 

Tema: Srnina želja da bude dječak i pokušaj ostvarenja te želje.

 

Ideja: zabranjivanjem željenih stvari može se postići samo loše.

 

Motivi: zabrane, prolazak ispod duge, želja, smrt, oluja kao znak smrti. . .

 

Glavni likovi: Brunhilda - Srna, Sava

 

Sporedni likovi: majka Emilija, otac Janko, udovica Klara, Sava, ostali ljudi. . .

 

Jezik i stil: pripovijetka je napisana na hrvatskom književnom jeziku: štokavskom narječju i ijekavskom izgovoru. U knjizi ima mnogo opisa, najčešće osoba i krajolika. Pisac se koristi i usporedbom, metaforom, onomatopejom. . .

 

 

16.01.2007.

DUNDO MAROJE

 

Marin Držić

        

DUNDO MAROJE

 

 

 

1. TEZA : BILJEŠKA O PISCU

 

        Marin Držić (1508-1567) je u Dubrovniku sredinom 16. stoljeća razvio živu i plodnu kazališnu djelatnost. Snabdijevao je amaterske družine  (Pomet-družina, Njarnjasi, Garzarija, Družina od Bizara) scenskim djelima i sudjelujući i sam u organiziranju predstava postao je središnja ličnost dubrovačkog kazališnoga života. U nepunih deset godina (1548-1557) napisao je dvanaest djela za pozornicu, od kojih su se neka izgubila (naprimjer komedija “Pomet”), a neka su sačuvana samo djelomično. Preveo je i tragediju “Hekuba”, talijanskog pjesnika Lodovica Dolce.

        Svoje drame Držić je pisao za prikazivanje u određenim prigodama. Razumljivo je stoga da su Držićevi komadi osim u Vijećnici i na prostoru ispred Kneževa dvora prikazivali i u salonima gospodskih kuća u gradu i okolici.

        Kad se spremao da piše scene za svoju publiku Držić nije morao izmišljati okvire svojih drama. Oni su u renesansnoj dramaturgiji bili zacrtani i prihvaćeni.

        Za vrijeme boravka u Italiji (1539-1545) Držić je pored ostalog upoznao i dostignuća pastirsko-mitološke drame, te je posebno dobro osjetio kakve sve scenske mogućnosti pruža ona grana pastirske igre koja svoj zaplet i svoj smijeh zasniva prvenstveno na susretu između rafiniranog pastira, a te su drame bile posebno razvijene u gradu Sieni gdje je on i boravio.

        Njegova djela: Komedija od Pometa, Dundo Maroje, Skup, Pjerin, Arkulin, Tripče od Utolče...

 

 

 

Podatke našao: U knjizi “Izabrana djela” od Marina Držića,

                         izdavačko poduzeće, ”Mladost”, Zagreb, 1972.

 

 

 

 

 

 

2. TEZA : KRATAK SADRŽAJ

 

 

 

        Dundo Maroje, dao je svom sinu Maru pet tisuća dukata da ode iz Dubrovnika u Jakin, pa potom iz Jakina u Firencu te mu je još rekao ako mu dobro krene neka ode na Sofiu. Na taj je način novčano pohlepan otac, mislio da će mu se sin Maro obogatiti.

        Ali Maro nije poslušao oca, te je iz Jakina otišao u Rim, a ne u Firencu. Ubrzo tamo Maro potroši sav novac. Kad je Maroje to doznao, odmah je sa svojom slugom Bokčilom otišao u Rim da ga nađe. U potrazi su mu pomagali neki dubrovčani. Dotle je sin Maro živio kao bogataš. Novce je potrošio na djevojku Lauru.

        Kad se u Dugrovniku doznalo šta Maro radi u Rimu došla je i njegova vjerenica Pera, njena baba i njen brat Dživo. Njihov prijatelj Dživolin ih je o svemu obavijestio. Dotle je Laura doznala za dolazak Marova oca (čula je razgovor Bokčila i Popive).

        Kad je Maro doznao za dolazak oca, pravio se da ga ne poznaje (zbog toga da mu ne skine nasljedstvo). Zatim ga je njegov sluga Popiva savjetovao da uzme Lauri tri tisuće dukata, što je on ubrzo zatim i učinio (kasnije ih je dao ocu da ih stavi u jednu kutiju). Uskoro su se otac i sin sreli, raspravili i razjasnili.

        Potom dolazi do svađe između Mare i Laure jer Maro nije htio priznati za Peru, te je krivio  Pometa(slugu od Uge Tudeška, njemca) da laže. Na kraju su ipak Ugo Tudeško i Laura postali vjerenici. Isto je zadesilo i (njegovog slugu) Pometa i (njezinu slugu) Petrunjelu.

        Potom se svi vraćaju u Dubrovnik. Maro je najgore “prošao” jer je izgubio Lauru i Peru (a i njegov sluga Popiva dugoželjenu Petrunjelu).       

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

3. TEZA : USPOREDBA DUNDA MAROJA I MARKA

 

        U ovom djelu u največem su kontrastu sin i otac. Dundo Maroje je veoma škrt i voli novac, a njegov sin Maro za kojega novac i nema neku veliku vrijednost.

        Po mom mišljenju ovo je djelo prikazuje likove koji su u kontrastu jer nije dobro biti kao Dundo Maroje veliki škrtac, a ni kao Maro veliki rasipnik. Mislim da nam je tu poruku htio prenijeti i sam pisac okarakterizirajući ova dva lika i njihove postupke da i sami shvatimo da treba voljeti i čuvati novac do neke mjere.

 

 

 

4. TEZA : ANALIZA DJELA

 

 

 

        Ova komedija ima dva prologa. U prvom pjesnik pozdravlja vlastelu, puk, ljude i žene, staro i mlado. Sjeća ih, kako je pred tri godine učinio svojim dijelom čudesa, a kako ga je i ove godine vjetar ovamo donio. Prikazat će im opet svoju vještinu, samo neka se čuvaju zlih jezika.

        U drugom prologu govori pjesnik:”Ova će komedija biti nova i stara; nova, jer sljedi onu prvu komediju od Pometa, a stara, jer će u njoj biti ista lica.”

        Dundo Maroje sastavljen je na način Plautinsko-talijanskih komedija šesnaestoga stoljeća, u kojima se pjesnička mašta napinje i natječe kako će intrigom prikazanih osoba bolje zamrsiti čin, ne pazeći da zgode budu udešene. Tu se u jedan dan križaju zgode i nezgode nemogučim, brojem, da čovjeku treba mnogo razmišljanja, da se sabere i razabere.

        Usporedimo li ga sa komedijama koje su nastale u to doba, on daleko nadmašuje ostale svojom zapletenošču i svojom originalnišču.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

5. TEZA : KONTRASTI

 

 

 

U ovom djelu možemo nači neke kontraste kao što su :

 

1.Građansko - patricijskog sloja i sloja obespravljenih : Građansko - patricijski sloj je bjesan, intelektualno bezizražajan, a dok je sloj obespravljenih tj. sloj sluga; bistar, duhovit i snalažljiv. Mislim da Držić zauzima negativan stav prema prvom sloju tj prema građansko - patricijskom sloju.

 

2.Sukob starosti i mladosti (sukob generacija) : Staru generaciju bi u ovom djelu predstavljao Dundo Maroje a mlađu Maro.

 

 

 

6. TEZA : ZAKLJUČAK

 

 

 

        Ovo djelo mi se veoma sviđalo, jer je napisano takvim jezikom da ga mogu svi razumjeti tj. nije pre teško za shvatiti, a radnja  je  zanimljiva.

        Mislim da nam je pisac ovom dramom želio prenijeti poruku da ne smijemo biti ni rasipni kao Maro pa ni škrti kao Dundo Maroje, već moramo biti negdje između ova dva lika, te mislim da je tako Marin Držić želio stvoriti idealan lik.

        Ova drama važi još i za današnja vremena tj. ona je još i danas aktualna, jer i danas postoje ljudi koji su veliki rasipnici te oni koji su veoma škrti.

 

 

 

 

 

16.01.2007.

ĐUKA BEGOVIĆ

 

 

 

 

Ivan Kozarac

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Đ u k a    B e g o v i ć

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Stvaralački portret pisca i životopis:

 

Ivan Kozarac  rođen je u seljačkoj obitelji 8. veljače 1885. godine u Vinkovcima. Razočaran nakon dva razreda gimnazije dobivanjem loših ocjena i upravo mu umire otac, napušta školu. Bio je kao vježbalo na sudu i čitao je knjige, romane. Slušao je crte iz socijalnog života Krajine. Nakon dosta pročitanih knjiga ruskih realista i sam je počeo pisati pjesme. Na poticaj njegovog bratića Josipa Kozarca prihvatio se pisanja proze.

U Zagrebu dobiva mjesto poslovođe u nakladnom fondu Društva hrvatskih književnika. Obolio je od tuberkuloze. Boravi u lječilištu na Sljemenu i vraća se u Vinkovce, gdje je umro 16. 9. 1910. godine, navršivši 25 godina života.

Ivan Kozarac je svestrani stvaralac: pjesnik, novelist, romanopisac. U tako kratkom životu i književnom stvaranju napisao je nekoliko novela i psihološki roman Đuka Begović, koji mu je osigurao posebno mjesto u hrvatskoj književnosti. Pjesme je pisao po uzoru na narodne lirske pjesme, od kojih su neke uglazbljene, kao Milovao sam, Da se povezemo. Već kao sedamnaestgodišnjak pisao je pjesme i crtice u pravničkom glasilu «Naša Sloga». Političke članke objavljivao je u listu Frana Supila «Novi List» i u naprednjačkom «Hrvatski đak». Za života tiskao je samo jednu knjigu, zbirku novela «Slavonska krv». U novelama prikazuje slavonsko selo (propadanje seoskih zadruga, lijenost, rasipnost, pijančevanje, bijelu kugu, lažno bogomoljstvo, nemoral, jagmu za državnim službama…. ). Kao novelist odlikuje se izoštrenim darom zapažanja, lirskim opisima, spontanošću u izražavanju ljudskih strasti i nagona te smislom za psihološku raščlambu. Predstavlja se kao pjesnik i kritičar slavonskog sela, tj. kao izraziti «novelist sela».

Vrhunac njegovog stvaralaštva označava psihološki roman Đuka Begović, roman o pojedincu, koji oslikava društvenu stvarnost potkraj XIX. stoljeća. Odmah po izlasku, a i kasnije roman je privukao pažnju književne kritike. Ivan Goran Kovačić u tekstu Život od komada u «Novosti» uvrstio je Đuku Begovića u dvadesetak najuspjelijih djela naše književnosti i u desetak najizrazitijih ispovijedi naše hrvatske duše, prkosite, puntarske, uspravne do oholosti.

Kozarac je izraziti «pučki modernist» koji je u hrvatsku književnost unio svjež i bujan slavonski kolorit, osebujnost slavonskog temperamenta, dah slavonskog krajolika i izražajnost slavonskog jezika. Njegovo je djelo nedovršeno, ali živo i reprezentativno, izvorno i osebujno. I Miroslav Krleža inače strogi sudac hrvatske književne baštine u poznatom eseju «Hrvatska književna laž» opisao je da nitko nije znao tako dobro pisati kao «pučki učitelj» Leskovar i kaplar Kozarac mlađi.

 

Tema: Pokušaj bijega od svakodnevnog života, neobuzdanost, provala slobodne volje i nagona. Pribjegavanje alkoholu kao jedinome rješenju iz nastale situacije, jer on opija, omamljuje i savladava sve, trza iz ružne sadašnjosti, te mučno lomljenje vlastitog života.

 

 

Problematika koja se obrađuje:

-                                 Unutarnji monolog – kako živjeti.

-                                 Opis prilika i života ljudi koji se oblikuju u neposrednom odnosu prema društvenim zbivanjima u seoskoj sredini.

-                                 Opis unutrašnjeg života glavnog lika (monolog) koji je bio bujan i raznolik, bez silnih događaja sa mladenačkim dobom jakih kriza koje su udarile biljeg njegovom kasnijem naziranju na svijet.

-                                 Neobuzdanost, provala slobodne volje i nagona.

-                                 Opis nastupa inferiornosti prema životu koja se dade izvrsno složiti u izreku «Tko mi šta može, tko ?»

-                                 Pribjegavanje alkoholu kao jedinome rješenju iz nastale situacije, jer on opija, omamljuje i savladava sve, trza iz ružne sadašnjosti.

-                                 Smiješna istina o potiskivanim frazama o materijalnosti duševnih funkcija, te prepuštanje nesputanom životu, alkoholu, rasipništvu i erotskim užicima.

-                                 Sjećanje na posljedica duševne klonulosti, nemoći živaca nakon jedne krize.

-                                 Napola rezignirani čovjek prisjeća se zbivanja, koji su se isprepletali sa dojmovima sadašnjeg osamljenog, dosadnog, besmislenog njegovog života i beznadni položaj u kojem je sada, gdje ubija svog oca.

-                                 Surovost i grubost – odnos prema ženi, odnos prema konjima.

-                                 Raspon emotivnih stanja i reagiranje sela na Đukino ponašanje.

-                                 Mučno lomljenje vlastitog života.

-                                 Zov zemlje.

-                                 Lirski opis šume.

-                                 Opis mahnite vožnje.

 

Struktura djela: Psihološki roman kao pripovjedačko sredstvo, roman o pojedincu, roman koji oslikava društvenu stvarnost u Slavoniji. U njemu je predstavljen lik u prvome licu u kojem je opisano mučno lomljenje vlastitog života. Psihološki, realistički, socijalni sa mnogo ustaljenog oblika i poznate književne forme. Pokušava se uzdići iznad konvencija sredine, ali ubrzo se još nemoćnije ruši u nju i propada. Đuka je ujedno simbol muške snage, čovjek širokih zamaha i svoje volje, originalno i kompleksno književno lice. U srdžbi ubija rođenog oca, u veselju pjeva, ojađen muči sebe i druge, u duši samotnički trpi, u šumi vrišti od radosti. Uglavnom živi svoj život bez obzira na okolinu i neovisno o drugima. Poželio je živjeti po diktatu nesputanog temperamenta, ali od svojih suseljana doživljava nerazumijevanje, pogrde i sažaljivu ravnodušnost.

 

Književna vrsta: Roman.

 

Inspiracija iz sličnog djela: U svojim djelima se osjeća utjecaj ruskih realista i njegovo opisivanje filozofije utučenih ljudi u malograđanskom životu, sa vječno istim brigama i nikakvim nadama, te praznim razgovorima o idealima i neizvjesnoj budućnosti. U prozi se osjeti utjecaj njegovog bratića Josipa Kozarca.

 

Mjesto i vrijeme radnje: U Slavoniji potkraj XIX. stoljeća

 

Likovi:

Šima Begović Đukin otac, krupan, crvenoga lica, ali lijen, odan piću i ženama, radio je samo toliko koliko je bilo nužno. Nedjeljama i svecima, pa kroz cijelu zimu hodao po selu i po birtijama, te se opijao i sebe i sina Đuku.

 

Đuka Begović je mladi slavonski seljak, neobuzdanog temperamenta, koji se pita kako živjeti u toj sredini. Želi živjeti nesputanim životom, prepušta se alkoholu, rasipništvu i erotskim užicima. U unutarnjem monologu prožima se mučno lomljenje vlastitog života i reagiranje sela na njegovo ponašanje. On je simbol muške snage, čovjek širokih zamaha i svoje volje, pa su i zla kao alkoholizam, nerad, rasipništvo i naglašeni erotizam u njemu našla plodno tlo. Neprekidno pokazuje dvojnost, razapetost što ga dovodi do kriznih situacija. On je vitalan, temperamentan, pun volje i životne energije, ali istodobno osamljen, uronjen u vlastitu prošlost, nesposoban za prilagodbu sredini i normalnu komunikaciju s ljudima. Đuka je originalno i kompleksno književno lice, koji u srdžbi ubija rođenog oca. Živi svoj život bez obzira na okolinu i neovisno o drugima. Poželio je živjeti po diktatu nesputanog temperamenta ali nije uspio, te doživljava nerazumijevanje, pogrde i sažaljivu ravnodušnost. On je kontradiktorna ličnost: u jednoj osobi i «bećar» i patnik, moralni prijestupnik i pokajnik. Njegovo ponašanje  ne vodi razum, nego uzavrela krv, nagoni i strasti. Sve što radi, radi za vlastiti užitak i pri tome ne priznaje nikakve zakone. Po tome se razlikuje od pokorne, samozadovoljne licemjerne sredine.

 

Marijica Đukina žena je bila sitna, malena i mlada. Bila je tiha i mirna, uvijek je šutjela, a na psovke nije ni odgovarala. Bila je dobra duša, golublja krv.

 

Kratka bilješka o djelu:

Roman o mladom slavonskom seljaku Đuki Begoviću koji se izdvojio iz svoje sredine. Nižu se epizode u kojima se otkriva njegov neobuzdani temperament. Takva je i poruka romana u kojem se Đuka pita kako živjeti, prepušta se mahnitoj vožnji preko polja i kroz hrastovu šumu. U srdžbi ubija rođenog oca, želi živjeti nesputanim životom, prepušta se alkoholu, rasipništvu i erotskim užicima.

 

Sadržaj:

Nakon četiri godine robijanja, vratio se Đuka Begović svojoj kući skrivećki, da ga seljani ne vide. Sve je isto, jednako. Ognjište okrpano i napola srušeno, a postelja s previjenim starim – punim moljaca – kožuhom umjesto uzglavlja. Tek je više paučine po zidovima i više rupa po tlu. Sve je obišao, sve je vidio, te ga obuzme nekakav nježan osjećaj. Razmišljajući, sjetio se sebe kao dječaka «jedinkom» kako ga je otac Šima nazivao. Bilo je to bogato seosko gazdinstvo s dvadeset jutara masne dobre zemlje, te konja, krava i ostalih domaćih životinja, a duga, tek nešto forinti. Njegov otac Šima, krupan, crvenoga lica, ali lijen, odan piću i ženama, radio je samo toliko koliko je bilo nužno. Nedjeljama i svecima, pa kroz cijelu zimu hodao po selu i po birtijama, te se opijao i sebe i sina Đuku. Opijao ga, da je svijet okretao glavu: «Eto što je moj jedinak!» A o pokladama s cigarom i ciganskom svirkom nagovarao sina da razbija čaše i štipa cure i snaše. Kada je došlo vrijeme Đuki za školu, jedva je išao godinu dana. Dvoje prasaca izvadilo ga iz nje: «Što će sin Šime Begovića u školi? Da žulja kosti ! Neće on biti ničiji sluga, on će bito svoj gazda, pa što će njemu, «jedinku» škola ?» I tako je to sve išlo dok Đuka nije dorastao kolu i divanu. Lijegao o ponoći, družio se sa slugama i od njih učio prostaštvu i besramnosti. Za rad je imao vrlo malo volje, no otac ga nije niti tjerao:  «Ima Šima novaca za nadničare, pa čemu da se ti mučiš !» majke se jedva i sjećao. Umrla je kada mu je bilo 5 godina, no u kući njegova oca uvijek je bilo žena. S 15 godina već je imao curu, kojoj je kupovao kolače i pratio do avlijskih vrata i cjelivao. Novac je trošio otac, a trošio je i sin. Nije radio otac, a nije radio ni sin.

Sa 19. godina oženio se Đuka sa curom koju su mu tetke namijenile. Marijica je bila sitna, malena i mlada. Bila je tiha i mirna, uvijek je šutjela, a na psovke nije ni odgovarala. Nakon 2 – 3 mjeseca već mu je omrznula. Đuka je htio ženu snažnu, živahnu, punu strasti i žudnje, a njegova je Marijica bila tiha. Mučio je on svoju Marijicu tako polupijan cijele noći, da ni spavati nije mogla. Sjećao se on svoje Marijice i bilo mu je teško: «Dobra je bila ! Golublja krv ! Duša ! Al ja . . . ja ?» Sjetio se birtašice zbog koje je bio u birtiji od jutra do mraka, opijajući se i kartajući. Oboje su ludovali cijele noći sa istim strastima i neobuzdanošću. Bitraš je šutio i muzio od Đuke na kartama novac. Žena mu se Marijica hvalila bogu što ju pušta na miru, tek otac Šima grizao se i zavidio sinu, jer se i njemu svidjela birtašica.

Kako je došlo vrijeme za vojsku, Đuka je morao otići. Odslužio je tri godine. Nedugo iza Đukina odlaska, Marijica je rodila kćerku Smilju i nakon godinu dana je umrla. Kada se Đuka vratio iz vojske, otac nije imao više žene u kući, pa je malu Smilju predao rodbini – babi Mari na čuvanje, a sam je svakodnevno boravio kod birtašice grijući svoje stare kosti u njenom zagrljaju.

Već prvoga dana, otac i sin su se žestoko sukobili. Đuka je saznao, da je otac u švaleranju s birtašicom spiskao oko 800 forinti, a kada je još saznao da mu otac hoće prodati i komad zemlje, obuzelo ga je nešto okrutno, te mu se zacrnilo pred očima, dohvatio je žarač i svom silinom udario oca po glavi: «Eto ti ! – šapnu Đuka i odvuče se u birtiju. Sve je to prolazilo Đukinim mozgom, nešto je vidio jasnije, a nečega se jedva sjećao. A ove 4 godine tamnice: «A tražio je, htio je . . . kazao je otac, udri. Grizao me ! I na sudu je tako rekao. I oni me ipak na 4 godine osudili. Nemaju ni srca ni duše. I ja , i ja je nemam!» I sjećanje je tako dalje . . . .

Sjeti se patnji zbog tamničara. I kada idu na posao njih dvadesetak, a okolo žandari s puškama. Svijet gleda, neko sažalno, a netko i prezirno boli i jedno i drugo, a djeca ? Rugaju se: «Robijaši, robijaši !» I za godinu dana sve te vrijeđa i poželiš noć, san, misliš: «Lakše je noću !» A kad padne noć, opet muke i misli. Katkad koja sjedne u mozak pa kopa, kuje, pili, grize i ne da se izbaciti. Sad misli o ženi i djetetu i njegovom životarenju ili o raspukloj lubanji svoga oca, o tamničaru, o birtašici, pa kao u groznici stvori se čudna slika njegova života. «Što li ću ja? Kako da živim? – i tako sam ja sebe pitao i pitao. Odgovoriti nije znao. Zatim skoči, pohita prema konjima, uskoči u kola i potjera konje preko šljivika, žita, ječma. Nije mario što gazi po tuđem trudu i plodinama, samo goni konje, baš kao nekad. Lice mu se izobličilo, a on ih je tjerao dalje, konji jure sve bješnje da je šuma ječala i grmjela. Konji umorni sve su manje grabili, a on bijesan trzao uzdama, šibao bičem, te siđe s kola i počne udarati po konjima. Konji vrištali, svijali se, propinjali se, ali naprijed ne htjedoše. A Đuka nije prestajao, samo je udarao. Konačno konji počeše klecati, stenjati i lijevi se ispruži po tlu, te zacvili i gotovo zaplače. Đuka se strese, klone do konja, obgrli rukom njegov vrat, a on ga gleda svojim krupnim okom poprijeko i bolno. «Dobro, moj Dorate!» - i ispriča se konju: «Lud li sam ti ja! Tjeram konje do crkavanja, a zašto?»

Nakon nekoliko dana dođe baba Mara i zapita ga što će biti s njegovom kćeri Smiljom. Zastidio se Đuka što se svoje kćeri nije ni sjetio. Smilju ostavi kod babe Mare, a sam odluči da će promijeniti svoj način života. Počeo je obrađivati svoju zemlju, od jutra do večeri samo je radio. Ljude je izbjegavao, a rano je odlazio na njive. Prvi je poorao i zasijao, te drva navezao i sve po kući poradio.

I dođe zima, a Đuka se odjednom umorio. Sjedi i razmišlja: «Je li to život? Zašto li se on pati, muči i bježi od ljudi. Smilja mu je sve što ima. I još ga niti jednom nije pogledala kao oca. Ne trpi ga. I to što stiče žuljevima i znojem netko će zgrnuti i to zato što će bito Smiljin muž. Počeo je žaliti samoga sebe. Samoće se odrekao, posla ostavio i počeo živjeti onako kako je prije živio. Kod staroga čiče Pana počeo je zalaziti na divane. Pričali oni o svemu, a najviše o mladosti, momaštvu i bećarenju. Nadmetali se oni u govoru kome je ljepše bilo u mladosti, a Đuka najmlađu uvijek je bio protiv: «Zar je to štogod ?» i započne pričati starcima o svojoj mladosti i svome ludovanju sa curama i mladim snašama: «vi ste im se ulagivali, mitili i mazili, a ja sam ih tukao šakački i ularom, što sam god dohvatio. One su bile vaše, dok im se svidjelo, a moje su bile jer su me se bojale i jer su morale. Ja joj za svaki poljubac dadem šakom u rebra i još mora kazati da joj je to slatko i još su vas varale, a dica Bog zna čija su. »

Živio je Đuka ne osvrćući se na druge i ne gledajući kako drugi žive, no nešto ga je tjeralo na takav život. Volio je biti takav: «Gnjila krv !» - kaže Đuka sebi i drugima. «Šimina bisna krv !» - govorili starci.

I ovakav život učinio mu se prazan. Dojadili mu divani sa starcima, znao je da on nije ni za zemlju, ni za žulj i znoj. I opet pođe po starom u birtiju na vino, razgovori i kartanje. Ljude oko sebe tjera da ispijaju čaše do dna i samouvjeren govori: «Pijte, trošite! Novac u džepu – vrag u srcu !» Đuka pije samo zato da novac zapije, svoju pamet da opije i zaludi, da ga ne muči i ne mori: «Pa što košta, nek' košta !» A birtaš piše brojke kredom dvostruko i trostruko sve na račun Đuke, a on ne mari, rasipan je kao kneževsko dijete.

I sudbene odluke i obavijesti često su stizale, no on nije mario, već trošio – dok ima biti će svima !

Otkad je napustio svaki posao, obilaziti birtije i opijati se, počeo je obilaziti i oko žena. Ruža, žena čobana Radeta uhvatila se njegova srca. Lice joj garavo, oči crne i velike, kosa još crnja, tijelo bijelo i oblo, a usne crvene ko' trešnje. Vrebao ju je svakoga dana. Krv mu je bila pokretač života. A kako je došao kraj te ljubavi s Ružom nije mu bilo jasno. Opažao je da ona nije ništa posebno, već je ista kao i druge žene, pa se žar polako gasila. U njemu je bila šokačka krv, koja teži za što većim promjenama, leptirskim oblijetanjem. Uskoro su seljani primijetili da se Đuka promijenio. Postao je mučaljiv i smrknut. Mučio se mislima o svojoj sudbini. Predbacivao si svoj način života, mlitavilo, opijanja i ljubakanja. Počeo je zavidjeti svojim suseljanima na mirnom obiteljskom životu, a njemu su dani dosadni, dugi i ne zna drugo, pa ih zapija vinom.

Imetak se topio, a dugovi rasli i već su na prodaji Đukina imanja. Odlučio je prodati ostatak imanja i ostaviti novac za miraz Smilji.

Došao je dan proštenja i Đuka krene sa seljanima po zagovor kod Gospe Ilačke jer se on iskreno kaje i nada milosti božjoj.

Godilo je Đuki biti sa svijetom i krene kao i svi prema Gospinoj crkvi. I odjednom, počeo je pitati samoga sebe: «Zašto je on tu? Da se pokaje! Što se ja imam kajati? – pitao se – ludo je što sam se uputio s babama, to nije dostojno jednog Đuke Begovića. On, hulja prvog reda, bećar da mu para nema, pa on poklecava, oltar ljubi, neće: «Ne, pa da se o životu radi!» Ostavi Đuka Ilaču, svoje suseljane, proštenje i vrati se kući. Odmah je odlučno poradio na prodaji zemlje, kako bi se oslobodio dugova i dražbe. Od velikog imanja ostala mu je samo kuća, a konje, kola i oruđe također je prodao. Novac je odmah uložio u banku Smilji za udaju.

U njemu se opet javio stari nemir i nezadovoljstvo. Novac! Taj ga je tištio. On da pokloni 1. 200. - forinti kćeri? Ona će se udati, a muž će ga potrošiti na rakiju, a ništa pametno s novcem neće učiniti. Postao je kivan na sve oko sebe i u svakome je vidio neprijatelja. Ponovo se Đuka vrati starome životu, opijanju i razvratu. Obuzela ga je strast za uništavanjem i rasipanjem. Potrošio je Smiljin miraz, prodao kuću i više mu ništa nije ostalo od imanja. Đuka Begović je sada sluga. Unajmio se kod čovjeka kojega je uvijek prezirao, kod seljaka Andre Mijaljeva za čobana. I danju i noću je sa čoporom ovaca. Sam, niti tko ide k njemu, niti on traži koga. Ne žali on ni za kućom, ni za zemljom, niti za onim životom bećara.

Možda će se on opet izmijeniti, a kako nema imetka varat će, krasti će, tko zna.

 

 

 

Podaci izvađeni iz: Pet stoljeća hrvatske književnosti, Matica Hrvatska «Zora»  Zagreb, 1964. godina

   Grafička oprema Majstorska radionica Krste Hegedušića, Zagreb – 1964. godina.

   “Književnost 3”, Dragutin Rosandić, Profil International d. o. o. , Zagreb, 1998. g.

 

 

16.01.2007.

ĐULABIJE

 

STANKO VRAZ

 

ÐULABIJE

 

 

 

1. TEZA

 

BILJEŠKA O PISCU:

 

VRAZ, Stanko (Jakob Frass; Cerovec, 30.6.1810.-Zagreb, 20.5.1851.), književnik. Po svojoj raznovrsnoj djelatnosti (pjesnik, kritičar, putopisac, prevodilac) Vraz je jedan od najistaknutijih iliraca i prvi hrvatski profesionalni književnik. 1842. s Vukotinovićem i Rakovcem izdaje kritički časopis " Kolo ". U kritici se bori za evropski kriterij i protiv diletantizma, a za književno je stvaranje tražio da se oslanja na tekovine narodne i slavenske književnosti. Najvredniji dio njegova rada jest ljubavna lirika. Kao pjesnik Đulabija  i niza soneta Sonak i istina, on unosi u hrvatku liriku svjež, lak i nepatvoren izraz, nasuprot deklamacijama i retorici, što je prevladavalo u pjesmama većine iliraca. U satirama i epigramima ismijava nedostatke društvenog i književnog života, posebno utilitarizam i diletantizam patetičnih tamburaša i budničara. Njegova lirika inspirirana je romantičnom erotikom u stilu i u modi njegova doba, posvećenom imaginariom ljubavnim idealima.

 

 

2. TEZA

 

ANALIZA DIJELA:

 

Đulabije su cilkus ljubavnih pjesama koje je Vraz poćeo objavljivati u Danici 1837. godine, da ih zatim izda u zasebnoj knjizi 1840. godine. U tom izdanju izašla su prva dva dijela tog ciklusa, a kasnije, poslije smrti Ljubice Cantilli, kojoj su posvećene. Vraz je napisao jos treći i četvrti dio tog ciklusa pjesama koje su nasuprot I. i II. pjevanju posvećene domovini.

 

I. pjevanje

 

 35.

 Ljubice nemila,

ti moj nepokoju!

Kupi me u srće

i dušicu svoju

 

Jer smrtna j´ grehota

gdje brat bolan čeka.

A sestrica neće

da prinose lijeka.

 

38.

 

Ljubi me, Ljubice,

Ljubi, djevo mila!

Dok su nam jos vita

od mladosti krila.

 

Sreća bez pokoja

mijenja brzu nogu...

Što će donijet sutra

znano j´ samo Bogu

 

        Ćar je Đulabija u njihovoj gotovo naivnoj jednostavnosti i neposrednosti. U pojedinim pjesnicama Vraz je neki obićni doživljaj znao tako umjetnički zaokružiti da se svaka od njih doima kao potpuna umjetnost. Đulabije sadržavaju doživljene djelove, (ljubav prema Ljubici), ali im je jezgra izrazito romantička. U pjesmi, Vraz iznosi ljubav prema Ljubici. Vlada vedro i optimističko raspoloženje. Nakon njene udaje nostalgija i potištenost, a poslije smrti bol i sućut, jos jednom izražava koliko ju je volio. Njegovi osobni osjećaji koji se odnose na ljubav prema ženi i domovini su vedri, kasnije nostalgični i potišteni, povezani su sa pejzažom.

 

        Đulabije su tipićan izraz romantičarskog mišljenja i nazora sto se naroćito oćituje u povezivanju tih dvaju elemenata, a što u konačnoj varjanti donosi do osjećanja sveljudskog.

 

III. pjevanje

 

69.

Krasan si moj kraju

sva su mjesta ista;

Al´ od cvijeta sreće

nij´ već nijednog lista

Samcat po nijh sećem

s tugom bez broja

ko po groblju djece

Slava mati moja

 

        Đulabije su u hrvatskoj književnosti i njenoj povijesti proglašene ljubavnim romanom u stihovima. To je oćita zabluda. Srodnosti izmedu Đulabija i razlićitih romana iz vremena romantike, doduše ima. No one su u čitavom njihovom ugođaju, a ne u kompoziciji. Počevsi pisati pjesme Ljubici, Vraz nije ni mogao znati, kako će ih završiti. Đulabije su u cjelosti zbirka ljubavnih pjesma, povezanih, no nikakav roman. Po svom sadržaju i po pjesnikovu osjećanju Đulabije su isto  toliko slovenske koliko i hrvatske. U njima je uporebljen krakovjek, što ga je Vraz iskoristio već u slovenskim stihovima.

 

 

 

3. TEZA

 

STIL PISCA:

 

 

        U težnji da nađe što adekvatniji izraz za svoje pjesničke vizije Vraz je pronalazio različite forme: od klasičnih soneta do romance i balade, te gazele; pa je i na taj naćin obogatio našu književnost onoga vremena. Bilo je u tom traženju i lutanja, i slabih stihova, bilo je naročito mnogo borbe s jezikom, što nije nikakvo ćudo kad je Vraz slovenac. No usprkos svim tim slabostima Vraz je u svoju poeziju unio mnogo iskrenih, osobnih momenata koji variraju od vedrih stihova do sumornih motiva i atmosfera.

 

 

 

 

16.01.2007.

EKO EKO

 

Hrvoje Hitrec

 

Eko  Eko

 

 

O piscu: H. Hitrec, suvremeni hrvatski pisac rođen je u Zagrebu krajem prve polovice dvadesetog stoljeća. Diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Najveći uspjeh postigao je Hitrecov roman: Pustinjski pupak.

 

Likovi: Eko Eko, Vesna, blizanci…

 

Vrijeme radnje: ljeto

Mjesto radnje: jaruga, planet Zmaz

 

Opis likova:

 

Eko Eko: On je neobičan čovječuljak s planeta Bon. Eko Eko je možda metar visok. Snježnobijelo svjetlucavo odijelo pripijalo mu se uz malo, čvrsto tijelo. On je dobroćudno biće. Došao je na Zemlju da pomogne ljudima da se riješe otpada. Pametan je i spretan.

 

Vesna: Vesna je djevojčica koja živi s majkom i braćom u jaruzi. Druži se s blizancima iz susjedstva. Vesna je zaigrana i vesela djevojčica. Uvijek se šali na tuđi račun. Lukavo i radoznalo pomaže Eku Eku.

 

Sadržaj:

 

U jaruzi na Hrčkovom brdu živi djevojčica Vesna i njezini susjedi. U mirnoj jaruzi jednog podneva, život remeti pojava neobičnog čovječuljka Eka Eka. Eko je došao s namjerom da očisti Zemlju od otpada. Kad mu je ponestalo energije Vesna mu je pomogla obnoviti je. Eko Vesna i blizanci su se izvrsno sprijateljili. U priči se spominje planet Zmaz. Na njemu je zarobljena Ekova sestra Eka Eka. Vesna, Eko i blizanci krenuli su na planet Zmaz. Tamo se susreću s kraljem smeća i gomilom otpadaka. Kralja i vojsku trebalo je porazit da bi mogli oslobodit Ekovu sestru. Porazili su ih uz pomoć dobroćudnih bića s planeta Zmaz. Oslobodili su Eku i vratili djecu na Zemlju. Zemlja je očišćena, a Eko se sa sestrom vratio na planet Bon.

 

 

 

 

 

16.01.2007.

EKVINOCIJ

 

 

Ekvinocij

 

Pitanja:

 

1.      Kratko ispričati radnju sva četiri čina i istaći najdramatičniji događaj u svakome činu.

2.      Prikaži glavne likove i njihove međusobne odnose uz citate.

3.      Zašto Jelin lik dominira u drami?

4.      U drami su istaknuti intimni, moralni i socijalni problemi. Kako oni  utjeću na život i ponašanje likova?

5.      Objasni simboliku naslova.

6.      Kako govore Vojnovićevi likovi i koja je funkcija tog govora?

7.      Kakva je uloga didaskalija u drami?

8.      Koja mi se osoba iz drame najviše sviđa i zašto.

 

Odgovori:

 

1.      Prvi čin: Ekvincijo je sve bliže i bliže. Svi su bezvoljni, ribe nema. Došla djeca Nikina da traže kruha. Pavo poruči Ivi da ga je tražio kapetan Frano, na što se on začudi. Nije mu dolazilo u glavu kakvog posla ima kapetan Frano s njim. Ivi se ja sviđala Anica i htio je s njom govoriti. Dao je Mariji poruku da ju preda Anici. Frano se pojavi u butižici. Pirat je bio, pirat je i ostao. Kapetan Frano je konačno pronašao Ivu. Ponudio mu je posao u Americi, dobra zarad kaže. Ivo se nećka zbog majke ali pristaje da razmisli o tome. Ivo je naime jako volio svoju majku te ju nije želio ostaviti samu. Dok su tako razgovarali Frano je primio poruku o nečijem dolasku te se uputio sa vidi tko je došao. Ivo je stao razmišljati o Franovim riječima. Marija je već bila predala poruku Anici te se ona pojavila pred Ivom. Ivo joj je objasnio svoje osjećaje na što je ona uzvratila istom mjerom. Jele ih je vidjela te je počela vikati na sina. Upitala ga je zna li on uopće što to znači. On joj reče da je to ljubav prava te ona pristade da govori za njega. Došao je i Sljepi Vlaho i donjeo sa sobom hrpu svkojakih drangulija. Došle žene da kupuju. Vlaho iz mnoštva prepozna Jelin glas. Pričahu oni tako o sreći i nesreći, o moru, ekvinociju. Jela je nešto zaboravila te se vratila u butižnicu. Ivo, Vlaho i još neki radnici pili su vino i razgovrali o pridošlici, o Amerikancu. Niko i Frano su dolazili. Niko je putem bacao sitniš djeci. Niko ugleda Ivu te pođe prema njemu. Ivo je upravo dovršio gradnju jednog broda. Niko ga upita gdje je to naučio i želi li prodati brod. Niko je odgovorio da brod nije na prodaju. Niko je se udalji i sretne Vlahu. Podsjeti ga Niko  na stare dane i sjeti ga se Vlaho. To je čula Jele i srce joj je zastalo, on je Ivin otac. Vlaho je kasnije potvrdio Jeline sumnje. Čuo Ivo da se Niko namjerava oženiti Anicom. Pomislio je…ubit ću ga ako to učini.

·        Najdramatičniji događaj u prvom činu je kada Ivo doznaje da se Niko namjereva oženiti Anicom i kada Jele u Niki prepoznaje Ivinog oca.

      Drugi čin: Lucija ulazi u sobu i kara Franu što tjera Anicu da se uda za Niku, ua čovjeka

      kojeg ne voli. Frane ju tjera van. Anica moli Franu da ju poštedi, da ju ne da Niki. Ona   

želi poći za Ivu. Frano to ne želi ni čuti. On ju tjera da klekne pred njim kao pred Bogom i tada joj priopćava da se ona neće udati ni za koga drugoga doli za Niku. Anica proplaka. Čuje se Niko pred vratima. Frano brzo uređuje Anicu. Frano priča Nik i kako je Anica dobra gospodarica. Došli neki mladići da traže posao od Nike. Dobili su ga, jadnici. Došla Mare Pendova da pita za muža. Pobjegla je vrišteći kada je čula da joj je muž mrtav. Frano je otišao a Niko i Anica ostadoše sami. Anica je htjela pobjeći ali ju Niko zamoli da ostane, da on ne može podnjeti svu tu tamu. Netko zakuca na vrata. Niko otvori a pred njim na pragu Jele. Ušla je i rekla Niki sve. Zamolila ga je da da njezinom sinu ime. Niko sve to hladnokrvno odbija. Jele mu se zaprijeti i ode. Niko se uznemiri. Došla je i Nikova brodica “Sloboda”. Niko se poveseli i proglasi da će se Anica i on odmah vjenčati i za 14 dana otići u Ameriku. Anica je to čula i odmah se onesvijestila.

·        Najdramatičniji događaj  u ovom činu je kada je kada Frano tjera Anicu da klekne pred njim te joj priopćava da se ona mora udati za Niku.

Treći čin: Svi su se okupili kod Jele. Sljepi Vlaho je pjevao a žene su radile. Počeli su nekakvu raspravu da prikrate vrijeme dok se kava kuha. Došla je i Jele koja je dotad izbivala. Svi su raspravljali o oluji kada ih je Jele prekinula i poslužila kavu. Već je bilo kasno a vrijeme se sve više pogoršavalo. Ljudi su ispili kave i uputili se svojim kućama. Sa Jele je ostao samo Vlaho. Jele mu je rekla da želi smrt zbog nesreće koja je zadesila njezina sina. Ivo se probudio dozivajući majku. Imao je noćnu moru. Ustao je iz kreveta, sjeo za stol te počeo pijuckati vino. Rekao je majci o mogućnosti da ode u Ameriku. Jele mu je rekla da se ona slaže s tim i tada je Ivo naslutio da nešto nije u redu. Majka mu je rekla da ga ovdje ne čeka ništa, da se neće moći oženiti Anicom, neka ode. Ivo je znao tko je kriv za sve to, Niko. U taj čas netko je pokucao na vrata i doviknuo da se dogodila nesreća. Niko je ušao u kuću te zamolio Ivu za pomoć. Ivo se isprva dvoumio ali je pristao kada je saznao da će Niko i on neko vrijeme biti sami. Ovo mu je bila prilika da ga se riješi jednom i zauvijek Uzeo je sjekiru te krenuo kada ga je majka zaustavila. Znala je što kani učiniti. Svađali su se neko vrijeme, sve dok Jele nije napokon rekla Ivi istinu, da mu je Niko otac. Ljut i osramoćen izletio je iz kuće. Jele je vikala za njim ali uzalud, srušila se. Vlaho je zatvorio vrata i pomogao Jele da ustane. Zajedno su se počeli moliti za sve mornare i za Ivu. Baš u trenutku kada su završili Ivo se pojavio na vratima i rekao “Amen!”. Jele ga je pogledala i molila za oprost. On ju čvrsto zagrli.

·        Najdramatičniji događaj u ovom činu je kada Jele priopćava Ivi istinu te kad on ljut i osramoćen odlazi iz kuće.

Četvrti čin: Pavo, grobar i žene stajahu ispred crkve. Grobar ima je govorio kako je očistio groblje od ekvinocija. Izgledao je nekako sretan. Ivo se spremao da krene brodom za Ameriku. Opraštao se s majkom. Baš u taj čas zazvoni zvono. Bio je to dan iza Sv.Mihajla - dan Božjeg suda. Ivo vidješe Anicu ali ne imaše ljepih riječi za nju. Dolazio je i Niko. Djeca mu klicahu. Ivo je rekao Niki da i on ide u Ameriku. Niko izvadi bilježnicu da ga upiše kad mu Ivo reče istinu o sebi. Niko se zaprepasti. Nije mogao vjerovati. Pustio ga je da ode s drugima. Jele je vikala za njim. Anica odluči pobijeći s Ivom te priupita Jele što da mu poruči. Jele ju upozori da neće biti lako, dade joj kartu te ju otpravi da kaže Ivi da ju ona šalje. Anica ode. Niko krene prema brodu ali mu se Jele nađe na putu. On ju priupita gdje su joj sad kletve. Ona mu kaže za Anicu. On joj obeća da će zagorčati život njezinom sinu. Jele više ne mogaše izdržati te ubija Niku motikom. Vrišteći stade lupati po crkvenim vratima i teražiti Božji sud. Starci joj presude da je pravedna na što se Frano pobuni. Dok se oni svađahu Jele izviknu sinovo ime po posljednji put i umre.

·        Najdramatičniji događaj u ovom činu je kada Jele umire sa sinovim imenom na usnama.

 

2.      Glavni likovi ove drame su: Jele, Niko, Anica i Ivo.

      Jele - voli svog sina Ivu, ne protivi se ljubavi između Ive i Anice. Niku mrzi zbog toga             

       što ju je prevario u mladosti.

Anica: Bog te uslišio Jele! (Ivi). Moli se za našu sreću.

Ivo: Znaš da sam tvoj. (Anica ode u vrt)

Jele (gledajući ih polako): Eto i ljubav je došla.

Jele: Iz dubina srca hvala tebi, Gospodine, što si razdro sve magle i ukazo mi ovo stvorenje kako jest! Nikola Marinoviću, gledaj se dobro…da me ne susretneš! Tvoj je život sada u ruci mojoj i Božjoj! Samo nešto još te molim: prosti što sam čela mome djetetu dati tvoje ime.

Niko - bogataš iz Amerike. Vraća se u rodni kraj po radnu snagu. Želi se oženiti Anicom. Ne voli Ivu a Jele ne želi ni vidjeti. Hladnokrvan je.

Niko: Pupak a?…da ga zađeneš!

Frano: To ti je ženica!

Niko: Baš dobra za mene. Držat će mi kuću u redu. Eh! Da vidiš kakva mi je!

Jele: Ali ta ti je djevojčica dala sve što žena ne smije dati.

Niko (pušeć): E! - a tko je kriv da je moj grijeh donio meni sreću a tebi nesreću? Taki je život! Ma ako sad što uzmogu….

Jele: Ne pitam ti ništa nego da vratiš poštenje kome si ga digo.

Niko: Sad u starosti?

Jele: Potreba mi je malo časti Niko! Valja da me uzmeš za ženu Niko!

Niko: Tebe! Taku? Ti si zamahnitala.

Anica - Voli Ivu. Slaba je i neiskusna i ne može se suprotstaviti svome ocu. Mora se udati za Niku, čovjeka kojeg mrzi.

Anica: Govori, govori…slušam te.

Ivo: Kako su ti meke kose!

Anica: Bit će tvoje.

Ivo: Dušo!

Anica: Ćaće moj!

Frano (uhvati ju za ruku, pa ju tresne na tle): Rekla si da sam tvoj Bog. A ti kleči. Ah! Otvorila su se ta bezočna usta. Čuo sam sramota skrivenijih stvari. Fala ti! Ma iskrenos za iskrenos…Ne, ne i ne! Razumiješ li? Sto milijuna puta ne! Nečeš uzeti siromaha, nego bogatuna, a to ti se zaklinjem za…

Ivo - voli Anicu. Niko mu je protivnik, Ivo ga želi ubiti. Ne želi otići u Ameriku zbog majke.

Anica: Govori, govori…slušam te.

Ivo: Kako su ti meke kose!

Anica: Bit će tvoje.

Ivo: Dušo!

Ivo: Ala se ustresla! Bit će bure! On da mi je ugrabi? On? Ma ko? Pa sve isto! Jest! Ubio bih ga!

Ivo: Majka mi je sama.

Frano: Žene! - puh!

Ivo: Nijesu sve iste.

3.      Jelin lik dominira u drami zato što je ona od početka ona koja je prevarena i ona zapliće radnju. Zbog nje se sve događa. U ovoj priči glavni događaj je sukob Jele i Nike u kojemu Jele glumi prevarenu stranu.

4.      Sve te životne i socijalne prilike uljevaju neki nemir u ljude. Ljudi ne razmišljaju bistro, boje se. Jele je omamljena svim tim čimbenicima ubila Niku.

5.      Ekvinocijo je nevrijeme popraćeno Jugom. To je vjetar koji donosi nemir i nespokoj u ljudske duše, to je nečist vjetar. Sve šokantne stvari se događaju tijekom i neposredno nakon Ekvinocija. On je unio nemir, strah i bezmnost u ljudska srca.

6.      Vojnovićevi likovi govore lokalnim govorom. Funkcija tog govora je da dočara čitaocu taj kraj i te ljude.

 

 

 

 

 

 

 

 

7.      Didaskalije imaju važnu ulogu i bez njih bi ova drama bila osiromašena. One nam kazuju kako se pojedini lik osjeća u nekom trenutku, i pomažu u karakterizaciji likova.

      Jele (svladavši jad što je hvata): Ali ta ti je djevojčica dala sve što žena ne smije dati.

8.      Meni se najviše svidio lik Jele. Svidio mi se zato što je Jele imala izuzetan karakter. Spriječila je Ivu da ubije Niku, suočila se s Nikom i nikada nije posrnula.

 

        

 

 

16.01.2007.

EVGENIJA GRANDE

 

HONORE DE BALZAC

 

                   EUGENIE GRANDET

   

SADRŽAJ:

 

    U Somiru, jednom od sela Francuske živjela je obitelj Grandet: Čiča Grandet, njegova kći Eugenie, gospođa Grandet i služavka Nanona. U ovoj mračnoj i sjetnoj kućici svaki dan je sličio prethodnom, svaki trenutak bio je već preživljen. Grandet čije bogatstvo nitko nije znao točno odrediti smišljao je lukavstva i smicalice kako bi nadmudrio svakoga i skupio što više zlata u kojem bi, kao svaki tvrdica mogao uživati, gledati ga i dodirivati kao nešto najdragocjenije. Žena i kćer pa i služavka nisu se miješale u njegove poslove već su se pokoravale njegovim naredbama krotko i bez pogovora. Dvije ugledne obitelji borile su za Eugeninu ruku. Bili su to Grasenovi i Krišovljevi koji su se dodvoravali Grandetu gdjegod i kad god su to stigle.

    Jednog dana na Eugenin dvadeset treći rođendan svu ovu pomalo dosadnu kolotečinu  poremetio je mladi Charl Grande, njezin rođak kojeg je otac iz  Pariza poslao svom bratu, a zatim se zbog bankrota ubio. Eugenie dirnuta rođakovom nesrećom polako se je zaljubljivala, a ni on nije ostao ravnodušan. Njihova je ljubav rasla čista i nevina. No Charl je otišao u Indiju prethodno se zaklevši Eugeni na vječnu ljubav koju je ona svim svojim bićem prihvatila. Ubrzo je Eugenin otac saznao da je dala svom rođaku zlatnike koje joj je on darivao na dan njezinog rođendana. Nije joj mogao oprostiti. Zabranio joj je da izlazi, bude s majkom koja se je u međuvremenu razboljela, a i pokušao je razbiti Charlov poklon, malu zlatnu škrinjicu za koju bi ona dala svoj život. Nakon nekog vremena Grandet se je izmirio s kćerkom da bi mogao lakše dobiti ženinu imovinu. Iako je opet sve bilo u redu gospođa Grandet je umrla.

Godine su prolazile i tvrdica je polako upoznavao kćer sa njezinim bogatstvom. Kad je i on umro Eugenie ostade sama s Nanonom i čežnjom za Charlovim povratkom. On se je, naravno, promijenio. Njegov način života i bogatstvo koje je stekao uzoholili su ga i pokvarili. Eugenie više nije bila u njegovom srcu, nije više poštovao oca i težio je samo ka boljem društvenom položaju. Vrativši se u Pariz poslao je hladno pismo u kojem joj najavljuje svoje skoro vjenčanje s kćerkom markiza D’Obriona. Dotučena i skrhana Eugenie ubrzo se je udala za gospodina Bonfona. Nakon tri godine ostala je udovica. Onako sama živjela je u hladnoj kućici sa svojim zlatom, samo ga ona, za razliku od svog oca nikad nije ni željela.

 

 

 

 

 

 

 

LIKOVI:

 

ČIČA GRANDET:

 

    Ovaj lik sadrži  sve karakteristike tvrdice. Okrutan, samoživ i bez osjećaja do kraja se predaje skupljanju bogatstva. Stari vinogradar pritajeno smišlja kuje i čeka, a zatim zgrče svoje zlato zadovoljan što  je svojoj zbirci dodao nekoliko novih zlatnika. Zatvorivši se u svoju sobu on ih je gleda, gladi i uživa u njihovom sjaju. On je neosjetljiv i hladan, nečovječan i pun prezira, ali istovremeno on razmišlja, oprezan je, lukav i pažljiv. Glumeći i pretvarajući se, vara i uništava svakoga. Njegova potreba za novcem pretvara se u opsesiju i strast.

 

    “ Tjelesno Grandet je bio čovjek visok pet stopa, zdepast, plećat, sa listovima koji su imali dvanaest palaca u obujmu, jako razvijenih čašica i širokih pleća; lice mu je bilo okruglo, crnopurasto, rošavo; brada prava, usne bez krivina, a zubi bijeli; oči su mu imale izraz hladan i proždrljiv, izraz kakav narod zamišlja u aždaje; njegovo čelo, puno poprečnih bora nije bilo bez značajnih ispupčenja; njegova kosa žućkasta i prosjeda bila “srebro i zlato”. Njegov nos, zadebljao na vrhu, imao je na sebi bradavicu punu žilica, za koju je svijet govorio, ne bez razloga, da je pun zlobe.”

 

    “Svoje misli kazivao je obično kratkim poučnim rečenicama, koje je izgovarao blagim glasam. Četiri rečenice, točne kao algebarski obrasci, obično su mu služile da obuhvati i riješi sve u životu i trgovini: “Ne znam, ne mogu, vidjet ćemo.””

 

 

EUGENIE GRANDET:

 

    Kći starog tvrdice uveliko se razlikuje od svog oca. Ona je poslušna i nježna. Zaljubljuje se u Charla i ta ljubav postaje njezin život. Odana je svom srcu i predaje se čežnji da će se jednog dana ponovno susresti s njim. Zbog ove ljubavi ona će se suprotstaviti ocu, steći će čvrstu volju i upornost. Nakon  što saznaje da ju Charl  više ne voli ona se povlači, obara glavu, prašta mu i nastavlja živjeti sa razočarenjem i velikom tugom, povučeno i skromno sa sitničarskim navikama svog oca.

 

    “Eugenie je doista bila jedna od onih razvijenih djevojaka kakve su obično djevojke građanke, čija ljepota izgleda malo prosta; ali ako je ličila na Veneru, njezino tijelo oplemenjivala je ona kršćanska pitomost koja preporađa ženu i daje joj otmjenost nepoznatu starim skulptorima. Glava joj je bila velika, čelo muško, ali lijepo kao u Fidijinog Jupitera, a oči sive kojima je njen čedni život, ogledajući se sav u njima, davao osobiti sjaj.

Crta njenog okruglog lica, nekad svježeg i rumenog ogrubjele su od boginja, koje su bile ipak toliko milostive da nisu ostavile na njemu nikakva traga, nego su samo uništile mekoću kože, koja je pri svemu tom još bila toliko glatka i tako nježna da je na njoj čist poljubac njene majke ostavljao prolazan crveni trag.

Nos joj je bio povelik, ali je bio u skladu sa njenim crvenim ustima, čije su jako izbrazdane usne bile pune ljubavi i dobrote. Vrat joj je bio savršene obline. Punačke grudi brižljivo pokrivene mamile su pogled i zanosile i zanosile čovjeka; doduše, nedostajala im je oblina koju daje lijepo skrojeno odijelo; ali za znalce ovaj pravi visoki stas morao je imati osobite draži. Eugenie, visoka i krupna., nije dakle imala ničeg i umiljatog što se dopada gomili; ali je bilo one ljepote koju je tako lako uočiti, i kojom se oduševljavaju samo umjetnici. Slikar koji traži na ovom svijetu lice s nebeskom Marijinom čistoćom, koji traži u svakoj ženskoj prirodi one skromno ponosite oči koje je našao Rafael, one čedne crte lica koje su često proizvod mašte, ali koje samo kršćanski i smjeran život može očuvati ili dati, taj slikar, zaljubljen u tako rijedak model, našao bi odmah u Eugenieinom licu urođenu otmjenost koja samu sebe ne zna; on bi vidio pod vedrim čelom cijeli svijet ljubavi, a u kroju očiju, u položaju trepavica, nečeg božanskog. Njene crte, konture njene glave, koje izraz zadovoljstva nije nikad iskrivio ni zamorio, ličile su na linije vidika, takoblago povučene u daljini mirnih jezera. Ova fizionomija, tiha rumena, obujmljena svjetlošću kao lijep razvijen cvijet, godila je duši, otkrivala je čar unutrašnjeg života koji se u njoj ogledao, i privlačila pogled. Eugenie se je još nalazila na obali života na kojoj cvjetaju djetinjske iluzije, na kojoj se beru bijele rade s uživanjem za koje se kasnije ne zna.”

 

    “U svojoj tridesetoj godini Eugenie nije još znala ni za kakvu sreću u život. Njeno blijedo i žalosno djetinjstvo proteklo je kraj majke, čije je prezreno vrijeđano srce vječito patilo. Rastavljajući se radosno sa životom ova je majka žalila svoju kćer što ima da živi, i ostavila joj je u duši laku grižnju savjest i vječitu tugu. Prva i jedina ljubav donijela je Eugenie melankoniju. Pošto je nekoliko dana imala pred očima svoga rođaka, ona mu je poklonila svoje srce za vrijeme poljupca kojeg je kradom primila i vratila; on je zatim otišao, ostavljajući između nje i sebe čitav jedan svijet. Ova ljubav, koju je njen otac prokleo gotovo je otjerala njenu majku u grob i pričinila joj je samo tugu, pomiješanu sa slabim nadama. I tako je, sve dotle, težila sreći gubeći svoju snagu, a ne dobivajući u naknadu ništa. U duševnom životu kao i u tjelesnom, postoji i udisanje i disanje: duši je potrebno da uvlači osjećanja druge duše, da ih prisvoji, kako bi ih vratila bogatije. Bez ove lijepe pojave, srcu nema života; njemu u tom slučaju nedostaje zrak i ono pati i vene. Eugenie je počela da pati. Za nju bogatstvo nije bilo ni pomoć ni utjeha; ona je mogla opstati samo pomoću ljubavi, pomoću religije, pomoću svoje vjere u budućnost. Ljubav joj je objašnjavala vječnost. Njeno srce i evanđelje ukazivali su joj dva svijeta. Ona je dan i noć provodila sva predana ovim dvjema  beskonačnim mislima koje su za nju bile možda samo jedna jedina misao. Povlačila se u samu sebe, zaljubljena i misleći da je voljena. Bilo je sedam godina kako je njena strast sve ostalo bacila u zasjenak. Njeno blago nisu bili milijomi čiji su se prihodi gomilali, već Charlov kovčežić, one dvije slike koje su joj visjele iznad postelje, nakit koji je otkupila od svog oca i koji je s ponosom podala na pamuk u jednoj ladici ormara, naprstak njene strine kojim se je služila njena mati i koji je svakog dana s pobožnošću uzimala da bi vezla vez koji nikada nije dovršila, koji je otpočela samo zato da bi natakla na prst ovaj zlatni predmet pun uspomena.”

 

    “ Eugenie ide na nebo, praćena čitavom povorkom dobročinstva. Veličina njene duše baca u zasjenak njen nepotpuni odgoj i navike njenog ranijeg života. Ovo plemenito srce koje je kucalo samo za najnježnija osjećanja moralo je, dakle, biti podvrgnuto računima ljudske sebičnosti. Novac  je morao predati svoju hladnu boju ovom nebeskom životu i izazvati nepovjerenje prema osjećajima žene koja je bila oličeno osjećanje.”     

 

    “ Eugenie bila je uzvišena, bila je žena.”

 

 

CHARL GRANDET:

 

    Neočekivanim i iznenadnim dolaskom Charla, sina tvrdičinog brata prekida se jednolični život Grandeovih. Svojom ljepotom, aristokratskim ponašanjem i uglađenošću, ali i nesrećom (otac mu se je ubio zbog bankrota) osvaja Eugenino  srce. Iako joj se zaklinje na vječnu ljubav, provevši nekoliko godina u Indiji gdje je prodavao i kupovao ljude, on ju zaboravlja. Postaje ohol, okrutan i hladan stavljajući svoje interese u prvi plan. Ovaj lik je glavni krivac za Eugeninou tragediju.

    “Da bi se pristojno pojavio kod svog strica bilo u Somiru ili bilo u Froafonu, obukao se što je mogao ljepše, pažljivije dražesnije, da se poslužimo riječju koja je u to vrijeme kazivala naročito savršenstvo neke stvari ili nekog čovjeka.”

 

    “Charl je ponio, dakle, najljepše lovačko odijelo najljepšu pušku, najljepši nož, najljepše pariške korice.... Otac mu je rekao da putuje sam i skromno, a on je došao u zasebnom odjeljenju poštanskih kola.”

  

    “Samo Parižanin, i to Parižanin iz najotmjenijih krugova, mogao se je ovako urediti a da ne izgleda smiješan, i svima tim ludorijama dati izvjesnu taštu harmoniju, koju je uostalom podržavalo lijepo držanje mladA čovjeka koji ima lijepe pištolje, pouzdan hitac i Anetu.”

    

    “Charl je bio pariško dijete, koje su pariški život pa i sama Aneta naučili da sve radi s računom, dijete koje je već bilo starac pod maskom mladića. On je dobio onaj strašan odgoj društva u kome se, na jednoj večernjoj zabavi, učini mislima i riječima više zločina nego no što se učini zločina koje su kažnjava. U kome dosjetke ubijaju najveće ideje, u kome se čovjek u kome se čovjek smatra pametnim ukoliko ima točno gledište; a tu imati točno gledište znači ne vjerovati ni u što, ni u osjećanje ni u ljude, pa čak ni u događaje; tu se izmišljaju lažni događaji.

Charl je bio čovjek opće omiljen, s roditeljima je bio suviše sretan, svijet mu je suviše laskao, i zato nije mogao imati uzvišenih osjećaja.

 

 

 

 

 

GOSPOĐA GRANDET:

 

    “ Gospođa Grandet bila je suha i slaba žena, žuta kao dunja nespretna, spora; jedna od onih žena koje kao da su stvorene da se prema njima rđavo odnosi. Imala je krupne kosti, veliki nos, veliko čelo, krupne oči i na prvi pogled nešto malo sličnosti sa osušenim voćem, u kojem nema više ni slasti ni soka. Zubi su joj bili crni i rijetki, usta okružena borama, a donja vilica šiljasta i povijena naprijed. To je bila krasna žena. Mada je izgledala smiješna, ova se je žena, koja je u mirazu i u nasljeđu donijela gospodinu Grandetu preko tri stotine tisuća franaka, vječito osjećala tako duboko ponižena, zavisnošću i ropstvom protiv koga joj dobrota njene duše nije dopuštala da se buni, da nikad nije zatražila ni jedne lipe niti ikad učinila kakvu primjedbu na akta koja joj je bilježnik Krišo podnosio na popis. Ova nerazumna i potajna ponositost, ova plemenitost duše koju je Grandet stalno podcjenjivao i vrijeđao, prevladavala je u ponašanju ove žene. Gospođa Grandet nosila je stalno haljinu od zelenkaste svile koja joj je obično trajala po godinu dana; imala je veliku bijelu pamučnu maramu, slamnati šešir i gotovo nikad nije bila bez kecelje od crne svile. Kako je rijetko izlazila iz kuće, obuću je malo trošila. Napokon nikad ništa nije tražila za sebe.”

 

 

 

VELIKA NANONA:

 

    Velika Nanona bila je jedina sluškinja u obitelji Grandet. Prtimitivna, ali dobra do srži je odana svom gospodaru. Pomalo je škrta i zato joj je Grandet naklonjen. Vrijedna je i poštena te jedina a u kući koja se može i usuđuje suprotstaviti starcu. Ona je Balzacu poslužila da preko nje otkrije neke nove Grandetove karakteristike jer se u razgovoru s njom on otvara i pokazuje u pravom svjetlu.

 

    “Velika Nanona bila je možda jedino ljudsko stvorenje da podnese despotizam svog gospodara.”

 

    “Zanjući da procijeni tjelesnu snagu, Grandet pogodi od koliko koriti može biti žensko stvorenje herkulskog stasa, krepko kao šezdesetogodišnji hrast na svom korjenu, razvijenih kukova, širokih pleća, kiridžijskih ruku i pošteno kao što je bila njezina neporočna čednost. Ni bradavice koje su krasile ovo ratoborno lice, ni crveni obrazi, ni razvijene mišice nisu zaplašili tvrdicu. I tako je Velika Nanona je postala član porodice: ona se je smijala, kad se smijao Grandet, bila je nevesela, mrzla se, grijala se, radila je zajedno s njim.”

 

 

 

 

 

 

 

O DJELU:

 

    Eugenie Grandet tragičan je roman u kojem je oslikana jedna seoska obitelj, naravi njezinih članova i njihov život. Glavni i najtragičniji lik ovog romana je Eugenie, a možda najzanimljiviji i sam Gtandet koji se svojom strašću za novcem može usporediti Molierovim Harpagonom. Portreti likova sažeti su i jasni. Osim Grandetovih Balzac preko Grasenovih i Krišovljevih nesuglasica ocrtava ljude iz sela skučenih pogleda i novcem kao jedinim smislom života. On je ujedno, i pokretač radnje u ovom romanu. Uzrokom je svih nevolja i patnji. Zbog njega tvrdica zanemaruje svoju obitelj i oglušuje se na vapaje kćeri i svoje bolesne žene. Neostvarena ljubav i tužan završetak Eugenie Grandet su posljedica svega zlog čime novac može pokvariti ljudsku dušu. Kao što nam i na početku Balzac mračan i melankoličan dom sumorne događaje i živote uništene pohotom jednog starca za zlatom.

 

“U izvjesnim selima ima kuća čiji izgled ulijeva tugu sličnu tuzi koju izazivaju najmračniji samostani, najusamljenije pustare ili najsumornije razvaline.”

 

    Upravo u takvom okruženju i domu smjestili su se likovi romana “Eugenie Grandet”. Inače, priča je to o obitelji jednog tvrdice koji je bio zarobljenik svog bogatstva, vjeran obožavatelj svojih zlatnika i čije su oči povremeno dobivale žuti sjaj dok je u mislima “plovio zlatnim jezerom”. “Hrana tvrdice sastoji se od novaca i preziranja”, a i Balzak je rekao: “ Život tvrdice vam je stalno pražnjenje ljudske moći, sastavljene u službu ličnosti. On se  oslanja na dva osjećanja: samoživost i korist; ali kako je korist u neku ruku jaka i dobro shvaćena samoživost, neprekidno svjedočanstvo stvarne nadmoćnosti¸ samoživost i korist jesu dva dijela jedne te iste cjeline, sebičnosti.”A to je bila i osnovna osobina ovog čovjeka. Njegov jedini cilj bio je smrviti svakog, prevariti ga, i zakonito mu oduzeti novac tj. “dobro odigrati partiju u koju ništa nije uložio.” A kako i ne bi uspio kada je bio toliko proračunat da je po potrebi i mucao, svoje misli izgovarao poučnim rečenicama ( “Žalost je u srcu, a ne u odjelu”, “Glad izgoni i vuka iz šume.”, “Kad nema mačke kod kuće miševi igraju”) i blagim glasom, a njegovi odgovori obično su glasili: ne znam, ne mogu, neću, vidjet ćemo  (“Imao je nečeg sličnog s tigrom i sa zmijskim carem: mogao se je pritajiti dugo promatrati svoj plijeni i onda skočiti na njega ; zatim je otvarao čeljusti svoje kese, uvlačio u nju hrpu talira, pa onda mirno legao, kao zmija,  neosjetljiv, hladan i metodičan.”, “svi putovi varoši vodili su na njegova imanja”).

Njegova zloba ostavila je traga i na njegovim bližnjima. Svoju kćer je volio, ali novac više. On je u njemu potisnuo svu očinsku ljubav. Prema svojoj ženi bio je hladan, nepokolebljiv i strog, a njegov despotizam ju je na kraju i uništio. Na samrti tog nježnog i brižnog stvorenja činilo se je kao da ju je “anđeo molitve   pročistio, ublažio najružnije crte njezina lica i ozario ga. Prizor ovog preobražaja, što je nastao uslijed patnji koje su trošile ostatke ljudskog bića utjecao je mada sporo na starog lihvara čiji je karakter ostao kao od bronce.”

     Eugenie Grandet bila je plaho, nježno biće, “nije imala ničeg umiljatog što se dopada gomili; ali ljepote koju je bilo tako lako uočiti, i kojom se oduševljavaju samo umjetnici. Ovdje ju je Balzak opisao pomalo kao romantičnu djevojku, a takvo je i bilo njezino srce (“ Tisuće zbrkanih misli rađale su se u njenoj duši i bujale ukoliko su na polju plesali sunčani zraci. Nju najzad obuze ono neodređeno, neobjašnjivo zadovoljstvo, koje omotava duh, kao što bi oblak omotao tijelo. Njena razmišljanja slagala su se s pojedinostima ovog neobičnog predjela, a harmonije njenog srca udruživale se sa harmonijama prirode. Kada sunce obasja jedan dio zida sa kojega su visjele viline vlasi sa svojim debelim lišćem, koje se prelijevalo kao guša u golubova nebeski zraci nade ozariše budućnost Eugenie, koja je od tad voljela da gleda taj zid, njegovo blijedo cvijeće, njegovu plava zvona i njegove uvele trave, uz koje se miješala nekakva prijatna uspomena kao što su uspomene iz djetinjstva. Šum, koji je svaki list izazivao u ovom zvučnom dvorištu padajući s grane odgovarao je na tajna pitanja ove djevojke koja bi tu ostala cijelog dana, ne primjećujući da vrijeme prolazi. Zatim naiđoše burni duševni pokreti.”). Baš ovdje uspio se je pokazati i kao pjesnik. Njezina ljubav prema Charlu  koji joj je bio sve, prožeta je kroz čitav roman. Ona zbog njega živi, žrtvuje se, pati, ali i po prvi put suprotstavlja ocu. “Crpi snagu iz svoje ljubavi.”. “Za njega, za njega “, govorila je u sebi, “podnijeti ću sve muke ovog svijeta.” Charl je vrlo rano upoznao sjaj Pariza pa mu je ova čista i nevina ljubav bila nešto novo i nepoznato. Njegov dolazak u romanu predstavlja početak jedne priče o tragičnoj sudbini djevojke kojoj je “proljeće ljubavi” počelo pojavljivanjem mladog pariškaog dandyja, a završilo njegovim bezdušnim pismom u kojem navješćuje svoje skoro vjenčanje s kćerkom markiza D’Obriona. Na ovu vijest Eugenie se povlači, obara glavu i sjeća se riječi svoje majke: ”Patiti i umrijeti!” (&ld