.ws">Friendster images

Friendster images

www.Bigoo.ws www.Bigoo.ws www.Bigoo.ws www.Bigoo.ws www.Bigoo.ws     www.Bigoo.ws

Scroll images by bigoo.ws

LEKTIRE ZA PREPISANCIJU
   

LEKTIRE ZA PREPISANCIJU

DOBRODOŠLI NA MOJ BLOG!!!!!!!

16.01.2007.

HRVATSKI BOG MARS

 

MIROSLAV KRLEŽA

HRVATSKI BOG MARS

 

 

Bilješka o piscu:

 

Miroslav Krleža (7. 7. 1893. Zagreb - 1981. ) jedan je od najznačajnijih pisaca   20. stoljeća u Hrvatskoj i Evropi. Poslije završene niže gimnazije u Zagrebu je prekinuo  vojni studij u peštanskoj vojnoj akademiji Ludoviceumu. Od pojava Oktobarske revolucije angažira se dosljedno na strani ratničkog pokreta ocjenjujući rusku revoluciju kao  “signal svjetionika nad brodolomom meðunarodne situacije”. U literaturi javlja se 1914. i prve knjige stihova objavljene su mu u toku prvog svjetskog rata: Pan (1917. ) i Tri simfonije (1917). Pjesnik, romanopisac, novelist, dramatičar i esejist, suraðivao je u brojnim časopisima i listovima te je sam pokrenuo četiri književne revije: Plamen (1919); Književna republika (1923-1927); Danas (1934); Pečat 1939-1940. Od 195o. god. na čelu je Leksikografskog zavoda i rukovodi radom na izdavanju enciklopedija.

U vrijeme kad se domaća literatura guši u formalističkoj igri i nekritičkom oponašanju nekih modernističkih uzora javlja se kao pisac ”nov po izrazu kojim kazuje svoja djela, kao i po koncepciji kako ih razmišlja, nov u formi kao i u sadržini”. Pjesnik bogate imaginacije dao je sugestivne slike bolesti, rata, jeseni i predvećerja, ali i akorde koji zrače optimizmom i povjerenjem u sutrašnjucu.

U proznom djelu dao je Krleža kompleksnu sliku našeg društva, nervozne i nadarene pojedince fascinirane tajnovitošću ljepote. Lirik po vokaciji dao je upečatljive slike panonskog krajolika, ali i čudesnu sliku ruskog prostranstva, te u magnetičnosti i neodoljivosti pariskog medija. Krleža je obuhvatio mnoge literarne fenomene ovog stoljeća dajući pregnantne portrete ljudi, a ujedno je naslikao jednu čitavu galeriju velikih liječnika, učenjaka, umjetnika starog i novog doba. Za Krležino djelo karakteristično je veliko bogatsvo motiva te takav unutarnji sklad koji sugerira “da svaka nova knjiga ovog umjetnika znači samo jedan odlomak njegova djela kao cjeline”.

 

Enciklopedija leksikografskog zavod, Zagreb, 1967. godine

 

 

Rat u djelima  Miroslava Krleže

 

Godine 1913. Krleža je prekinuo vojni studij. Već tu je pokazao svoje mišljenje o ratu. Prvi osjećaj o ratu Krleža iskazuje 1914. Početkom prvog svjetskog rata. On je pogoðen užasima rata i ratnim razaranjima, protivi se ratu pa piše zbirku novela Hrvatski bog Mars. Te novele su povećene ratu, u njima Krleža iznosi svoje osjećaje prema ratu. On na pomalo ironičan način opisuje rat i prikazuje koliko je rat besmislen. Krleža u tim novelama  prikazuje ponašanje i reagiranje ljudi na razne stvari: on te ljude usporeðuje sa raznim životinjama, stvarima… On prikazuje kako ljudski život u ratu ne vrijedi ništa i kako čovjek u ratu gubi i ono malo što ima: “ I takose baraka Pet Be počela kladiti na vidovićevu glavu, da neće do jutra “. Krleža ipak ne unosi u svoja djela puno osjećaja, već on prepušta čitatelju da razmisli o ratu.

 

 

 

Glavni junak u noveli Baraka Pet Be

 

        U ovoj noveli susrećemo se sa intelektualcem, koji je stradao u ratu, Vidovićem. Imao je jaku želju za životom, da ne umre, dok su se drugi kladili da neće preživjeti do jutra: “ Nemam ruke! Da! I kost mi polomljena! Da! Ali živim! Gospode Bože! Još uvijek živim! “. Drugi bolesnici su Vidovića već svrastali kao novi bog osam, što znači da mu je ostalo još malo vremena do kraja: “ Došao je novi broj osam! Djeco! “. Stanje Vidovića bilo je jako slabo te se pogoršavalo iz minute u minutu: “ Od gubitka krvi iscrpen, spavao je Vidović cijelo poslijepodne, a sad se probudio i nezna gdje je i što se dogodilo, … ”. Vidović je cijelo vrijeme tužno ležao na krevetute mislio na operaciju: “ Hoće li me operirati ? “. Nakon toga Vidović je pokušavao spasiti bolesnika, koji je ležao pred njega, broj devet, ali nije uspio. Nije imao glasa, dok su ostali bili izvan bolnice - barake, i tamo skakali i galamili od sreće

 

 

Pojedinac u djelima Miroslava Krleže

 

U svojim djelima Krleža rado upotrebljava pojedinca kao glavni lik. Prikazuje ih nesigurnim i nestabilnim osobama, koji svoje osjećaje javno ne iskazuju. Unatoč tome da su ti pojedinci imali probleme ratličitih vrsta, oni su u mislima imali dovoljno mjesta, da su mogli razmišljati i o ljubavi, ljepoti, te o drugim vedrim stvarima u svojim životima. Ti likovi su u toku djela usporeðeni sa stvarima, životinjama, brojkama… U svim je djelima završetak pojedinca tragičan.

 

 

 

Stil i jezik Miroslava Krleže

 

        Miroslav Krleža u svojim djelima koristi kajkavsko narječje i stoga jer je to govornjegova rodnoga kraja grada Zagreba: “ Imam ga, imam, ali bi bolše bilo da ga nimam! Kakšen je to vražji rod? Da bod da, voda ga poplavila! “. Rečenice su većinom složene i duge. U svojim djelima Krleža koristi dijalektalizme i tuðice. To se vidi već u naslovu novela Kraljevska ugarska domobranska novela tj Magijar Kiralji honved morella, te u rečenici u Baraki Pet Be: “ Lieb Vaterland, magst rolig sein, … ” i “ Mamma mia, mamma mia!… “. Poredbe su isto tako jedno od najupotrebljenijih sredstava kojima se Krleža koristio. Njima je htio prikazati kao on vidi rat, na što sliči rat. Pored dijalektalizma, tuðica i poredba Krleža upotrebljava i arhaizme.

 

 

16.01.2007.

ILIJADA

 

Homer 

Ilijada

 

1. pjevanje

        Radnja započinje zazivanjem (invokacijom) muze da pjeva o Ahileju, njegovoj ljutnji i ahejskim porazima. U ahejski tabor dolazi Hriso, koji želi otkupiti kćer koju su Ahejci zarobili prilikom osvajanja Tebe. Agamemnon odbija ponudu, a Hriso, svećenik Apolonov, moli Apolona za pomoć. Apolon na Ahejce pošalje kugu. Desetog dana epidemije Ahejci vjećaju i vrač Kalhas kaže Agamemnonu da mora vratiti kćer Hrisovu. Agamemnon nevoljku pristaje, ali traži dar za taj postupak. Nitko mu ga ne želi dati, a on ljut na Ahileja uzima njegovu robinju Briseidu. Ahilej se jako rasrdi i napušta rat, a njegova majka, božica Titeda, moli Zeusa da ne dozvoli Ahejcima pobjedu protiv Trojanaca dok se ne pomire s Ahilejem.

        Citat: “Ako, Zeuse o oče, med besmrtnicima tebi

                Djelom il’ besjedom kojom ugodih, izvrši mi želju:               

                Mojega sina počasti, od ostalih koji je ljudi

                Najkraćeg v’jeka, a sada junacima kralj Agamemnon

                Pogrdi njega, jer uze mu dar i ima ga sada.

                Nego otiđi i gledaj, da Hera ne opazi tebe,

                Dotle Trojancima snagu udjeljuj, dokle Ahejci

                Moga ne počaste sina i dikom ne uzvise njega. ”

Zeus joj ispuni želju, ali se Hera zbog toga počne s njim prepirati. Dolazi Hefest i razveseljava ih.

       

16. pjevanje

        U 15. pjevanju Trojanci potisnu Ahejce do samih brodova i postoji opasnost da ih spale. Da bi to spriječio Patroklo moli Ahileja da mu da oružje i vojnike, kako bi potukao Trojance.

        Citat: “A ti pusti bar mene i vojsku mirmidonsku drugu

                Meni deder pridruži, da svane Danajskom rodu.

                Svoje mi oružje na pleći daj, da se njime oružam,

                Ne bi l’ me držali Trojanci za tebe i od boja ne bi l’

                Prestali, ahejski ne bi l’ odahnuli ubojni sini”

Ahilej mu da oružje, ali ga upozori da na kreće u napad nego samo obrani brodove i tabor. Kada  su Trojanci vidjeli Patrokla u Ahilejevom oklopu pomislili su da se Ahilej vratio u rat i silno su se  uplašili, te razbježali. Patroklo udari po njima i ubije Sarpedona, a onda zanemari Ahilejevu preporuku i krene na Troju. Uto dođe Hektor i ubije Patrokla.

 

 

 

18. pjevanje

        Ahilej saznaje za Patroklovu smrt i stane tugovati za prijateljem. To čuje njegova majka Tetida i dođe utješiti sina, te mu kaže da ne kreće u boj bez oružja (Ahilej je oružje posudio Patroklu u 16. pjevanju, a uzeo ga je Hektor u 17. pjevanju), jer će ona zamoliti Hefesta da mu napravi novo oružje. Tetida odlazi na Olimp i moli Hefesta da Ahileju iskuje novo oružje.

        Citat: “ Stog ti pred koljena padam, kratkovječnom mojemu sinu

                Ne bi li hotio ti udjeliti kacigu i štit,

        Nazuvke prekrasne ktom, što ih kopče spučaju kruto,

        I još oklop, jer onaj, što imaše, izgubi vjerni

        Ubiti drug mu, a on na zemlji žalostan leži. ”

Hefest pristaje i počinje kovati novo oružje. Te noći Trojanci još jednom pokušavaju oteti Patroklovo tijelo, ali Hera šalje Irida s porukom za Ahileja i kaže mu da se samo pojavi na opkopu kako bi se Trojanci uplašili. Ahilej se prošeta opkopom, a Trojanci uplašeni bježe, pa Ahejci konačno donesu tijelo Patroklovo Ahileju. Spustila se noć i Trojanci vjećaju. Pulidamas, prorok, predlaže da se preko noći svi vrate u grad, jer bi inače bili previše izloženi, s obzirom na to da se Ahilej vratio. Hektor i ostali ljudi, nisu željeli poslušati njegov pametni savjet, već su ostali vani.

 

24. pjevanje

        U 22. pjevanju Ahilej pobjedi Hektora i uzme njegovo tijelo u ahejski tabor. Svako jutro Ahilej žali Patrokla i vuče Hektorovo tijelo oko njegova groba. Bogovima to napokon dosadi i Zeus pošalje Tetidu Ahileju, da mu kaže da mora predati  Hektorovo tijelo njegovom ocu Prijamu, a Iridu pošalje Prijamu da mu kaže da otkupi Hektorovo tijelo. Prijam s kolima dolazi u ahejski tabor, gdje moli Ahileja da mu preda sinovo tijelo za bogate darove. Ahilej pristaje, te Prijam ostaje preko noći i ujutro se vraća u Troju sa sinovim tijelom. Trojanci oplakuju Hektora i dvanaestog dana ga spale na lomači.

 

Osnovni motiv:

        Dva osnovna motiva su Ahilejeva srdžba na Agnamemnona zbog otmice robinje Briseide i na Hektora zbog ubojstva prijatelja Patrokla. Postoji još par motiva ljubavi (npr. Ahilejeva ljubav prema Briseidi, Patroklu) , ali oni nisu toliko bitni, jer  samo stvaraju dva glavna motiva, koji su pravi pokretači radnje.

        Početni motiv srdžbe prema Agamemnonu je vrlo jak do 16. pjevanja, ali onda kao da nestaje, a pojavljuje se novi motiv - srdžba na Herakla, koji potpuno prekida prvi motiv. Na kraju i taj motiv nestaje.

 

 

Karakterizacija likova:

        Ahilej je bio najveći grčki junak i kao takav je trebao biti savršen. Ipak, kao i obično u grčkoj mitologiji, gdje ni bogovi nisu bili savršeni, Ahilej je imao svoje mane. Bio je pošten i vrijedan, no njegove srdžbe nisu bile potpuno opravdane. Kada se ljutio na Agamemnona, nije trebao samo sjediti i gledati kako se stvari dešavaju (tako je ustvari i došlo do druge srdžbe), već se trebao suprostaviti Agamemnonu kao junak. U drugoj srdžbi je bio u neku ruku i sam kriv, jer da se on nije durio na Agamemnona i tvrdoglavo čekao da mu ovaj padne pod noge, nikada Trojanci ne bi stigli do ahejskog tabora i brodovlja. Drugim riječima, da nije bilo njegovog muškog ponosa puno manje bi ljudi umrlo, a njegov prijatelj Patroklo bi bio živ (iako je i sam pridonio svojoj smrti).

        Zeus je u Grka vrhovni Bog svih bogova i ljudi. U Ilijadi stoji na strani Trojanaca, ali samo zato što ga je za to zamolila Ahilejeva majka Božica Tetida. Zeus je mudar i pravedan, ali sputan svojim položajem ne može doći do punog izražaja.

        Apolon je mladi Bog sunca, svjetlosti i proroštva. Veliki je prijatelj i pomagač Trojanaca, a posebno Hektora, kojeg je osobno više puta spasio od Ahileja.

        Atena je Božica mudrosti i rata, a bori se na strani Ahejaca. Povremeno u postizanju svojih ciljeva ne postupa najpoštenije, no u većini situacija ipak postupa  pošteno.

        Hefest je bio Bog vatre i kovačkog zanata. Bio je jedan od rijetkih bogova koji se nisu izravno umješali u Trojanski rat. U 1. pjevanju se dokazao kao mirotvorac bar nakratko izmirivši Zeusa i Heru.

        Hera je Zeusova žena, zaštitnica obitelji. Podržava Ahejce i udružuje se s Atenom.

        Tetida je Boginja mora i majka Ahileja. Vrlo snažno se zauzima za svaku sinovu želju i dokazuje svoje poštenje pri svakoj pojavi u radnji, mada nekada daje prednost majčinskoj ljubavi.

        Agamemnon je bio kralj Mikene i vrhovni zapovjednik ahejskih snaga pred Trojom. Svojom škrtošću je izazvao bijes boga Apolona i ustvari započeo Ilijadu. Poslije u 18. pjevanju mijenja svoj stav prema Ahileju, jer je napokon uvidio što je učinio.

        Hektor je bio trojanski junak. Bio je prilično svojeglav (to ga je na kraju koštalo glave), ali se barem borio za ono u što je najčvršće vjerovao -  domovinu.

        Patroklo je bio Ahilejev najbliži prijatelj. Odrasli su zajedno i bili su nešto kao pobratimi. Njegova odanost domovini i Ahileju prikazana je u 16. pjevanju, gdje željan borbe za domovinu ipak traži Ahilejevo dopuštenje za odlazak u boj.

        Prijam je bio kralj Troje. Njegova ljubav i dobrota se najviše ističu u 24. pjevanju pri molitvi Ahileju da mu vrati sinovo tijelo.

 

Stilska sredstva:

Poredbe, stalni pridjevi, epiteti

 

Jezik i stih:

        Jezik je potpuno arhaičan s puno vrlo čudnih i krajnje nepoznatih riječi, a razlog je vrijeme nastajanja i izvornik koji je pisan staro-grčkim jezikom. Ilijada se sastoji od 15693 heksametara.

 

Mjesto i vrijeme u djelu:

        Okolica grada Troje oko 12. st. pr. K.

 

 

 

Doživljaj Ilijade:

        Kao praktičnog čovjeka, s malo interesa za ovakva stara književna djela, ne mogu reći da me Ilijada iskreno oduševila. Čak mislim da bi se mnogi složili sa mnom da je pomalo dosadna. Kao ratni ep većinom se temelji na mržnji i ubijanju (povremeno se u knjizi spominje čak i klanje), a iako je to nažalost stvarnost, nisam siguran da me to uzbuđuje. Dugi opisi borbi pogotovo u 16. pjevanju i dalje prilično su dosadni i vrlo razvučeni.

        S druge strane nije sve baš tako crno, jer ipak se pojavljuje i tračak ljubavi, a to se najjasnije očituje u 24. pjevanju gdje Prijam s poštovanjem prilazi ubojici svoga sina Ahileju, a on potpuno zaboravlja na srdžbu prema Hektoru i Trojancima i  ugošćuje Prijama. Isto tako postoji i majčinska ljubav za sina koju Tetida iskazuje u molitvama Zeusu i Hefestu.

        Sve u svemu Ilijada me višestruko nadilazi svojim stilom, koji još uvijek nisam u potpunosti usvojio i protumačio, pa zbog toga ni ne mogu biti potpuno objektivan u vrednovanju djela.

 

 

 

16.01.2007.

ILISTRISSIMUS BALTORYCH

 

Ksaver Šandor Gjalski

 

Illustrissimus Battorych

       

 

 

 

Bilješka o piscu

        Ksaver Šandor Gjalski(1854. -1935. ) rođen je u Gredicama. Gimnaziju završava u Vraždinu. Kao gimnazijalac pokazuje živo zanimanje za književnost. 1871. upisuje studij prava na Pravoslovnoj akademiji u Zagrebu. Uključuje se u politički život upisom u HSP. Odlazi u Beč, gdje nastavlja studij i proširuje naobrazbu. Oduševljava se Turgenjevom. Nakon završetka studija službuje u Virovitici, Pakracu, Sisku, Sušaku i Zagrebu . 1891. napušta u službu i povlači se u Gredice, gdje se intenzivno bavi književnim radom. Uključuje se u polemike starih i mladih pisaca u doba moderne. Mladi ga prihvačaju kao svog pisca. 1906. pistaje saborskim zastupnikom, 1917. velikim županom Zagrebačke županije, a 1919. članom privremenog narodnog predstavništva u Beogradu. Nova m, u država nosi veliko razočaranje te se povlači u Gredice gdje umire u dubokoj starosti.

 

 

Illustrissimus Battorych


 

        Pripovijetka je svojevrsna tužaljka za minulim vremenimaš ali isto tako osuda tadašnjeg hrvatskog društva koji odbacuje stare norme i vrijednosti i borbu za samostalnom Hrvatskom.

 

“Tada si u Hrvatskoj jedino kao Hrvat mogao živjeti, i svaki se tuđinac otimao da ga priznadu Hrvatom. ”

 

Gjalski vješto kritizira ilirce koji su, po njegovom mišljenju, svojom političkom stranom pokreta doveli do svojevrsne omraženosti hrvatskog imena i propadanja starih feudalnih odnosa. Gjalski samouvjereno staje na stranu stare hrvatske kurje, braneći njihove stavove i vjerno iznoseći svu tragediju njihova propadanja simboliziranu u liku staroga plemića Bartolića koji od boli umire kad plamen uništi njegov dom, isto tako što plamen mađarskoga hegemonizma i austrijskog centralizma razdire i uništava njegovu voljenu Hrvatsku.

        Osim izrazito političkih previranja, Gjalski ukomponirano u predivni zagorski pejzaž, opisuje ukidanje kmetskih odnosa što je, u stvari, direktni i glavni uzrok propadanja hrvatskog plemstva. Gjalski nam dočarava ponašanje, sada već slobodnih, seljaka, koji na sav glas traže pravdu i poštenje, prema hrvatskim plemićima, koji nisu u stanju da se prilagode novonastaloj situaciji i priznaju gubitak svih njihovih prava i časti, i prihvatiti nadiranje novih kapitalističkih odnosa u selo.

 

 

“Mjesto gospodskih prava, mjesto bogatih sela dobio je ´´ nekakve´´ papire u koje ni on ni sav drugi svijet nije vjerovao, pa ih prodavao pošto-poto; mjesto besplatnih radnika našao je lijene i k tomu osvetljive plaćenike, mjesto slobode od svakog poreza navališe na nj strašne daće; a on se sam nije sa sistemom svog gospodarenja nimalo promijenio. ”

 

 

 

Hrvatsko zagorje

 

        Motivi i pejzaži zagorja prisutni su u većini njegovih djela. To nam jasno govori koliko je piscu imalo značenje njegov rodni kraj, i koji je do kraja njegova postojanja ostao njegova opsesija, izvorište njegovih literarnih tema i motiva. Gjalski je bio pisac u čijem su se djelu uvijek ispreplitala i međusobno nadopunjavala racionalna, realistička sagledavanja stvarnosti života i pomalo sentimentalno-realistička njegova narav. Taj spoj romantičkog i realističkog, njihovo međusobno prožimanje, bitni je dojam koji ostavlja i ova njegova zbirka pripovijedaka, i početna misao vodilja njena proizlazi iz u osnovi romantičnog karaktera piščeva i njegova pomalo racionalnog usvajanja principa realizma, kad je riječ o njegovim književnim ostvarenjima.

 

 

Spoj realizma i romantizma

 

        Gjalski je svojim karakterističnim postupkom obrade likova u svojim pripovijestima oslika jednu specifičnu hrvatsku realnost, sa dobro odmjerenim i adekvatnim odnosom lirizma i realizma, impresije i analitičnosti. U tome je i njegova osnovna književna snaga.

 

 

Zaključak

 

        U trenutku pisanja ovoga zaključka autoru ovoga teksta nije padalo ništa smisleno na pamet pa je zato uredništvo s većinskim brojem glasova odlučilo da ga ostavi praznim!

 

                                              

 

 

 

16.01.2007.

100 -ta posjeta !!

100-ta posjeta pa et hvala svjema sto su me podržavali i posjećivali i et et tako!!!!!!!!!!!!!!!

16.01.2007.

IZBOR IZ DJELA

 

IVAN GORAN KOVAČIĆ

Izbor iz djela

 

 

 

Bilješka o piscu:

 

 

        KOVAČIĆ, Ivan Goran (Lukovdol, kraj Vrbovskog, 21. 03. 1913. - okolica Vrbnice, kotar Foča 07. 1943. ), književnik. Studirao slavistiku u Zagrebu. 1935. uzeo nadimak Goran. Bio urednik kulturne rubrike “Hrvatskog dnevnika”, “Novosti”, radio u “HIBZ”-u. Potkraj 1942. otišao s Vladimirom Nazorom u partizane. Prošao s partizanskim brigadama dio Korduna i Banije, velik dio Bosne, Hercegovine i Crne Gore. Ubijen od četnika. Pisao pjesme, novele, eseje, kritike i članke. Za života štampao: Lirika i knjigu novela Dani gnjeva, u kojoj je prikazao ljude pritisnute siromaštvom, male i nesretne, djecu svoga rodnog Gorskog Kotara. Počeo pisati i sva romana (Brod na potoku, Božji bubanj), ali ih nije uspio završiti. Potkraj 1942. priredio pjesme Ognji i rože i knjigukritika Eseji i ocjene, u kojima je veoma pronicavo otkrio nekoliko mladih talenata. Svojom izvornom i snažnom zbirkom Ognji i rože uveo je u našu književnost kajkavsko narječje Gorskog Kotara, koje postoji kao mala jezična oaza. Osobitu brigu posvečivao je kulturi jezika, njegovanju stila i rječnika. Prevodio je s francuskog, engleskog, ruskog i slovenskog jezika, ponajviše pjesme. Pisao je i pjesme za djecu. Izvanredna poema Jama (u deset pjevanja, 1943. ) jedno je od najpotresnijih ostvarenja iz naše NOB; strvično djelo o fašističkim pokoljima, od kojih je i sam stradao. Smrt je snažan motiv i značajna pokretna snaga Goranove proze, a i čitavog književnog djela Sabrana djela izašla su mu u sedam knjiga.

 

Podaci iz:                Hrvatski leksikografski zavod,                 Jugoslavenski leksikografski zavod,                 Zagreb, 1966.

 

Mladi proroci:

 

        Moćan, koji se nedavno morao vratiti iz američkih tvornica bio je stolar u selu. Govorio je kratkim i čvrstim rečenicama. Bio je mudar, pa su se mnogi čudili da nije kandidirao za načelnika. On i cipelar Kosinko pomogli su Karlu  Harči napraviti pogreb za svoga sina. To je bilo Kralovo osmo djete. Bio je siromašan seljak, sa onoliko malo zemlje što je imao, morao je nahraniti sedmero djece, ženu, sebe, junca i gospodu. Najstariji sin paso je tuđe koze i ovce, žena je pazila na djecu, morala je kuhati, pospremati...

        Pop, koji je morao pokopati Karlovo djet, tražio je dvijestotine dinara za mrtvinu. Karlo nije znao šta napraviti, no onda su mu Moćan i Kosniko pomogli, sami su pokopali Karlovog sina.

 

 

Mrak na svjetlim stazama

 

 

        Glavni junak priče jest pastri Jačica Šafran. Živio je izvan sela, u kojem nije bio već tridesetak godina.

 

 

 

       

 

 

16.01.2007.

IZ HRVATSKE LIRIKE

 

Antun Branko Šimić, Tin Ujević, Nikola Šop, Josip Pupačić i Dragutin Ivanišević

IZBOR IZ HRVATSKE LIRIKE 20. STOLJEĆA

 

 

1. Tin Ujević je rođen 1891 u Vrgorcu, a umro je 1955. u Zagrebu. Najsnažnija je i najorginalnija ličnost hrvatskog pjesništva ovoga stoljeća. Pjesnik je pobratimstva lica u svemiru, bola, ljepote, ljubavi i patnje. Njegova pjesnička riječ i mašta uzdižu se do zvjezdanih prostora, no inspiraciju crpe iz djetinjstva, užega i širega zavičaja, pejzaža i socijalne zbilje. Pravi prostor Ujevićeva pjesništva ipak je svijet njegove duše i ranjive nutrine. Međutim, usprkos samoći, stradanju i patnji, Ujevićevi pjesnički vidici bili su okrenuti zvjezdama kao simbolu vječnosti i svijetu u čiju je budućnost vjerovao, smatrajući se njegovim potomkom. Najpoznatije su zbirke Ujevićevih pjesama : “Lelek Sebra”, “Kolajna”, “Auto na korzu”, “Ojađeno zvono”, “Žedan kamen na studencu”. Njegova “Sabrana djela” objavljena su u 17 knjiga, a uz poeziju obuhvaćaju i pjesničku prozu, kritike, feljtone i druge tekstove.

 

HRVATSKIM MUČENICIMA

 

O gdje je plod od vašeg slavnog sjemena,

I da li kojim rodom krvca vaša rodi !

Jer roblje još smo, snijuć samo o slobodi,

Dok smrt je blizu gluha našeg plemena !

 

A kukavan je Hrvat novog vremena,

Te pušta da ga stranac k stalnoj smrti vodi.

Ne opiruć se klanju – krotko janje – hodi

I ne zna zbacit groznog ropstva bremena.

 

Al vrcnuti će iskra iz vašeg kremena !

Ja vjerujem, ja znam! Ta zar da uzaludu

Sve žrtve vam i mučeništva budu ?

 

Da, roditi će rod od slavnog sjemena !

A ako neće, sam ću zazvati pakla vatre

Da spale sve, i grom da ropski narod satre !

 

Ovo je lirska domoljubna pjesma. Tema joj je hrvatska borba za samostalnost i neovisnost, pa čak i za vlastitu državu. Stihovi su vezani i pisani su u obgrljenoj rimi (abba). Pjesma je pisana u sonetu (čvrstoj pjesničkoj formi od 15 stihova čvrsto povezanih rimom(2x4 i 2x3)). Osnovni motiv su višestoljetne muke hrvatskog naroda, a daljnji motivi su : plod, sjeme, rod, roblje, sloboda, smrt, pleme, Hrvat, stranac, klanje, janje, breme, kremen, iskra, žrtve, mučeništva, vatre pakla, grom, narod. U pjesmi također ima asonance : “A ako neće, sam ću zazvati pakla vatre”, “O gdje je plod od vašeg slavnog sjemena”, aliteracije: “I ne zna zbacit groznog ropstva bremena. ”, “Jer roblje još smo, snijuć samo o slobodi” i opkoračenja. Svi ti elementi djeluju na ritam i on je umjeren, jer se što jače žele izraziti osjećaji i zabrinutost. Poanta pjesme jest da ne bismo smjeli dopustiti da nam itko oduzima slobodu i ono za što se Hrvati bore stoljećima. Ugođaj u pjesmi je napet, borben, osvetnički, takav je odnos pjesnika prema neprijateljima Hrvatske. U pjesmi pronalazimo i metafore : “O gdje je plod od vašeg slavnog sjemena,

I da li kojim rodom krvca vaša rodi !”, “Dok smrt je blizu gluha našeg plemena !”, “Ne opiruć se klanju – krotko janje – hodi

I ne zna zbacit groznog ropstva bremena. ”, “Al vrcnuti će iskra iz vašeg kremena!”, “Da, roditi će rod od slavnog sjemena !”. Stoga su simboli: plod, sjeme, rod, smrt blizu gluha plemena, klanje, iskra, kremen, pakla vatre, grom. Simboli plod i rod predstavljaju ostvarenje, pobjedu, i ti su simboli usko povezani s sjemenom. Sjeme je trud hrvatskog naroda i borba za samostalnost, stoga plod i urod tog truda jest ostvarenje slobode.

Smrt blizu gluha plemena znači da hrvatski narod skoro da ne reagira na to da mu prijeti istrebljenje i to da nitko, tj. rijetko koji pojedinci imaju hrabrosti boriti se za svoja prava.

Slično tome karakterizira klanje kojem se nitko, niti jedan Hrvat ne opire i ponaša se kao krotko janje – ne zna se boriti za svoj opstanak.

Iskra i kremen također su u prenesenom značenju i oni znače kako će doći vrijeme kada će se Hrvatu probuditi svijest i kada će se početi boriti. Tada će vrcnuti ta iskra.

Zadnja strofa pokazuje da pjesnik misli kako hrvatskom, a s time i bilo kom drugom narodu nije mjesto na zemlji dok ne nauči oduprijeti se i zaustaviti rolijevanje krvi.

 
Dojam

 

Tin Ujević je napisao još puno domoljubnih i rodoljubnih pjesama, a većina njih je s istom temom. Stoga i ova pjesma duboko i izražajno  veliča i slavi slobodu te govori kako hrvatski narod tada još nije dovoljno poduzeo, barem u prošlosti. Pravi Hrvat bi dao svoj život i sve što ima za Hrvatsku koja je cilj agresora bila stoljećima. Ne smijemo dozvoliti tuđinu da nam nametne svoje zakone. Pjesma govori kako imamo moćne protivnike kada ništa ne vidimo, a kada otvorimo oči i uzvratimo udarac, svijet i naš dušmanin će shvatiti da hrvatski narod postoji i vrijedi i neće se dati satrti. Zbog toga će Tin Ujević ostati dobro zapamćen, a njegova djela biti okosnica na patnje hrvatskog naroda.

 

JESENJE NEVESELJE

 

Tromi zrak je pun čudnovate vlage.

Starim gajevima šeta jesen žuta.

Dršću troma stabla izgubljene snage.

Neki vraški vrabac bezdušno cvrkuta.

 

Ovo je lirska pejzažna pjesma, jer opisuje detalj iz prirode u jesen. Cijela je pjesma jedna vizualna pjesnička slika. Tema pjesme je jesen u gaju, odnosno ugođaj u prirodi. Strofa (pjesma) se sastoji od četiri stiha i povezana je križnom rimom (abab). Osnovni motiv jest jesen, a pojedini motivi su: zrak, vlaga, gaj, jesen, stabla, snaga, vrabac. Možemo pronaći i aliteracije i asonance : “vraški vrabac…”, te epitete : čudnovate, vraški, bezdušno, itd. U ovoj pejzažnoj pjesmi pjesnik se poigrao slikama iz prirode i tako dobio personifikacije : “Starim gajevima šeta jesen žuta. ”, te onomatopeju : “Neki vraški vrabac bezdušno cvrkuta. ”. Ta onomatopeja je i ujedno akustična ili zvučna pjesnička slika. Da bi se jače izrazila ljepota i oblikovala pjesma, ritam je umjeren. U pjesmi ima čak i metafore : “Dršću troma stabla izgubljene snage. ”, kojom pjesnik vidi gola stabla koja se njišu i njemu se pričinjava da su stabla izgubila snagu, život i da ih vjetar njiše.

 
Dojam

 

Iako je ovo kratka pjesma, jako je izražajna jer je Tin Ujević izabrao izuzetno lijep detalj iz prirode ujesen. Kroz cijeli pjesmu proteže se neki težak, turoban ugođaj. No, ova pjesma ostavlja dubok utisak jer kako nam je i tim pjesnik pokazao, čak i ovo malo riječi može biti i prebogato mislima.

 

2. Nikola Šop, pjesnik, pripovjedač i prevoditelj, rođen je 1904. u Jajcu, a umro 1982. nakon duge bolesti  u Zagrebu. Nižu gimnaziju polazio je u Banjoj Luci, a višu kao i studij komparativistike i klasičnih jezika, u Beogradu. U tom gradu živi i radi kao srednjoškolski profesor sve do početka 2. svjetskog rada kada se seli u Zagreb i ostaje u njemu do kraja života, obilato prevodeći djela s latinskog jezika i pišući pjesme. Ostavio je iza sebe izvrsnu studiju o latinskom pjesniku Horaciju, kao i vrlo dobre prepjeve stihova hrvatskih latinista Marulića, Đorđića i Česmičkog, a napisao je o njima i temeljite rasprave. No ipak glavno područje njegova djelovanja jest pisanje pjesama. Objavljuje zbirku za zbirkom poezije najprije u Beogradu, a zatim kasnije u Zagrebu. Da spomenem samo neke :  “Pjesme siromašnog sina”, “Isus i moja sjena”, “Od ranih do kasnih pijetlova”, ”Kućice u svemiru”, ”Pohodi”, “Nedohod”, …

 

HRVATSKA

 

Ni brda nisu,

Ni doline, ni rijeke, ni more,

Ni oblaci nisu,

Ni kiša, ni snijeg nije

Moja Hrvatska…

Jer Hrvatska nije zemlja, kamen, voda,

Hrvatska je riječ koju naučih od majke

I ono u riječi mnogo dublje od riječi;

I ono dublje s Hrvatskom me veže,

S Hrvatskom Hrvata,

S patnjama njinim,

Sa smijehom i nadom,

S ljudima me veže,

Te ja kao Hrvat brat sam sviju ljudi.

I kud god idem sa mnom je Hrvatska

 

Ova je pjesma lirska domoljubna pjesma. Tema pjesme je piščeva povezanost s Hrvatskom. Cijelu pjesmu čini 15 stihova, a u njoj nema rime. Osnovni motiv je ljubav prema Hrvatskoj. Manji motivi su : brda, doline, rijeke, more, oblaci, kiša, snijeg, Hrvatska, kamen, zemlja, voda, riječ, majka, Hrvat, patnje, smijeh, nada, ljudi, brat. Kroz cijelu pjesmu proteže se mnoštvo aliteracija i asonanci, te se ponavljaju riječi : ni, nisu, nije, itd. Postoji i opkoračenje, ritam je spor, a ugođaj ponosan, pun časti i on potpomaže oblikovanju osjećaja, tj. tjesne povezanosti pjesnika s Hrvatskom. Osjećaji koji prevladavaju u pjesmi su : poštivanje, ljubav, suosjećanje za sramotu i poniženja Hrvatske, dom mu je svetinja, jedinstvo – dom mu je sve, ponos, utočište i sigurnost.

Metaforu vidimo u pjesmi : “I ono dublje s Hrvatskom me veže,

S Hrvatskom Hrvata,

S patnjama njinim,

Sa smijehom i nadom,

S ljudima me veže,

Te ja kao Hrvat brat sam sviju ljudi. ”. Njom pjesnik govori o svojoj tjesnoj povezanosti s Hrvatskom, tj. da postoji nekakva postojana i neprekidiva veza između pjesnika i domovine, te pjesnika i drugih ljudi. Tako je ideja pjesme izražena u zadnja dva stiha (“Te ja kao Hrvat brat sam sviju ljudi.

I kud god idem sa mnom je Hrvatska”). Metaforu bi mogli shvatiti i kao : “I kud god idem sa mnom je Hrvatska”, ona govori da pjesnik stalno misli na Hrvatsku, ma gdje bio.

 
Dojam

 

Pjesnik Nikola Šop u ovoj pjesmi pokazuje odanost Hrvatskoj, Hrvatska je pojam pjesnikovog ideala. On izražava svoju ljubav, poštovanje i ponos pri svakoj svojoj misli o domovini. U ovoj je pjesmi na izražajan i osjećajan način opjevana ljepota i osobitosti Hrvatske.

 

 

 

16.01.2007.

IZ VELEGRADSKOG PODZEMLJA

 

Vjenceslav Novak

 

IZ   VELEGRADSKOG   PODZEMLJA

 

 

 

O PISCU: Vjenceslav Novak se rodio 1859. godine u Senju. Novak je bio dijete činovničke obitelji. Pošto je u Zagrebu svršio učiteljsku školu, učiteljevao je u rodnom gradu, zatim je u Pragu studirao muzički akademiju. Završivši akademiju postao je nastavnik učiteljske škole u Zagrebu. Životni put Vjenceslava Novaka bio je težak. Imao je veliku porodicu, a materijalno stanje austrijskog činovnika bilo je vrlo skučeno. Osim toga Novak je bolovao od tuberkuloze. U jednom alpskom lječilištu našao se zajedno sa Josipom Kozarcem. Umro je 1905. godine.

Vjenceslav Novak ostavio je osam romana i velik broj pripovijedaka. U njima slika gotovo sve slojeve hrvatskog društva. Hrvatska je tada prolazila kroz doba svoga kapitalističkog razvitka. U najboljim romanica « Posljednji Stipančići « i « Pod Nehajem « opisuje prilike u svom rodnom gradu, propadanje plemičkih porodica i političko-društvena previranja koja je nosilo novo vrijeme. U nekim djelima Novak crta usku malograđansku sredinu i talentirane pojedince koji u njoj propadaju ( « Dva svijeta «). U romanima « Pavao Šegota « i « Tito Dorčić « Novak je prikazivao sudbine intelektualaca svoga kraja.

Vrlo su poznate njegove « Podgorske pripovijesti « u kojima je pružio uspjelu sliku jednoga siromašnog primorskog kraja koji ne može da prehrani svijet što se rodio na tom kamenjaru, bijenu žestokim vjetrovima s mora i s Velebita.

U pripovijedkama « Nezasitnost i bijeda « i « U glib «, Novak je opisao bijedan život srednjoškolaca i studenata iz eksploatiranih slojeva svog vremena.

On je jedan od prvih hrvatskih pripovijedača koji je prikazivao bijedu i teške posljedice bijede hrvatskog radništva.

Sadržaji njegovoh djela i toplina kojom je pisao pokazuju da je Novak imao plemenito srce i umjesto da zaoštri borbenost svojih junaka, on je vjerovao da bi dobrota i milosrđe mogli riješiti teško socijalno stanje.

 

TEMA: Bijeda i teške posljedice bijede hrvatskog radništva – pokušaj najbijednijih radnika u kapitalističkom društvu da svojoj, najčešće mnogobrojnoj obitelji, osiguraju minimum egzistencije.

Život siromašnog radnika Mike i težak gubitak njegove voljene kćeri, kojega je on sam izazvao svojim pijanstvom.

 

OSNOVNA MISAO: Dobar i milosrdan čovjek može pomoći riješiti teško socijalno stanje siromašnom čovjeku.

Bogatstvo nije mjerilo dobrote i sreće , već ljubav i milosrđe.

Problemi neće nestati ako se tuga utapa u alkoholu, već se treba boriti za svoju obitelj.

MJESTO RADNJE: Zagreb,

 

VRIJEME RADNJE: 19. stoljeće, vrijeme kada je Hrvatska prolazila kroz doba kapitalističkog razvitka

 

GLAVNI LIKOVI I NJIHOVA KARAKTERIZACIJA:

1.)             Mika

 

-                                             dobar

-                                             os troje djece Evicu voli najviše

-                                             povodljiv

-                                             voli piti

-                                             kada popije izgubi osjećaj za obitelj

-                                             boji se žene

-                                             praznovjeran

-                                             u pojedinim trenucima ponosan

-                                             kada je pijan  tada je surov i prost

 

2.)             Lucija – Mikina žena

 

-                                             dobra majka

-                                             brižna

-                                             voli svoju djecu

-                                             voli supruga

-                                             tješi ga u najtežim trenucima

 

3.)             Evica – Mikina kći

 

-                                             petogdišnja djevojčica slabašnog zdravlja

-                                             obožava svog oca

-                                             veoma pametna

 

4.)             Jankić – Mikin prijatelj

 

-                                             Neodgovoran prema obitelji

-                                             Svoje nezadovljstvo i neimaštinu utapa u alkoholu

 

SOCIJALNI ELEMENTI U PRIPOVIJETKI:

-                                             siromaštvo

-                                             nezaposlenost

-                                             bolest

-                                             glad

-                                             jadni uvjeti stanovanja

-                                             borba za opstanak

-                                             sklonost piću u teškim socijalnim uvjetima

 

 

16.01.2007.

JUDITA

 

 

Marko Marulić

 

JUDITA

 

 

BILJEŠKA O PISCU:

 

     Marko Marulić, potomak starinske splitske patricijske porodice, rodio se u Splitu 18. kolovoza 1450. Otac mu se zvao Nikola, I sa Dobricom Alberti imao, šestoro sinova. Prvu školu Marko Marulić završio je u Splitu, a kasnije je otišao u Padovu, gdje mu je uz druge bio učitelj glasoviti Picentini. Životopisac Franjo Natali, vršnjak Markov, kaže, da je bio čudan, poslušan I vrlo prijateljski mladić, pa da su ga poštovali svi koji su ga poznali. Preminuo je 5. siječnja 1524 u Splitu, a bio je zakopan u crkvi svetog Frana “izvan zidina” (“extra muros”).

         Marulić je učenik padovanskog sveučilišta, pa po tome I talijanskog preporoda, kojemu je u ono doba bila Padova čvrsto utočište. Njegov način pisanja I oštroumnost uzrokuju da se njegovo ime proširi širom zapada, I upravo zbog toga u to doba Toma Niger kaže da je najslavniji među učenim ljudima.

             Pisao je na hrvatskom I na latinskom jeziku. Njegova najznačajnija djela su:

Epski spjev: “Istoria svete udovice”

Judita (1521)

Pjesme (1869)

Na latinskome: “De institutione bene vivendi” (1506)

 

 

 

 

 

Podatke našao:

 

U knjizi “Povjest hrvatske književnosti u Dalmaciji  i Dubrovniku” izdavačko poduzeće”MaticaHrvatska ”, Zagreb, 1902.

 

 

 

 

 

 

O JUDITI:

 

          Judita je književno djelo u prozi. Sastoji se od šest pjevanja (Prvo libro, Drugo libro, Treto libro, Četvrto libro, Peto libro, Šesto libro).

          Judita je bila napisana “od rojen’ja Isukrstova u puti godišće prvo nakon tisuća I pet sat na dvadeset I dva dni misca aprila u Splitu gradu. ”

          Marulić je ovdje obradio poznatu biblijsku priču tako, da je 16 glava starozavjetne priče pripovijedio u šest knjiga, I to, kako sam kaže u posveti “Poštovanomu u Isukrstu popu I primanciru splitskomu, gospodinu donu Dujmu Balistriću, kumu svomu, ” da “ju stumači našim jezikom, neka ju budu razumiti I oni, ki nisu naučni knjige latinske aliti dijačke. ” Kako se radi o epskoj pjesmi biblijske građe nameće se po sebi pomisao da je pred Marulićem u naš jezik pokušali protumačiti biblijsku povijest ali ne na isti način kao Marulić, jer u Marulićevoj “Juditi” nema ukrasnih epiteta kojima obiluje narodna epika. I ako Judita ne daje literarnog uživanja, zanimljiva je već kao kulturni spomenik, a još više zbog načina, kako je nastala. Jer nije slučajno što je Marulić odabrao baš Juditinu povijest da je obradi. Njegov je rad potekao iz plemenite zamisli, da dade štiva I onima, koji đačke knjige ne razumiju, a štivo je izabrao baš gledajući žalosno stanje svoje domovine, koju su tuđinci bili pokrili. On narodu izvodi primjer Judite, da vidi što može pouzdanje u Boga I vječnu pravdu. To je temeljna ideja Markove pjesme. Tako je Marulić prvi pjesnik koji je pjevao za narod, da ga osokoli u mukotrpnoj borbi s “istočnim zmajem”-Turcima.

 

 

Podatke našao:

 

U knjizi “Povijest hrvatske književnosti Dalmacije I Dubrovnika” izdavačko poduzeče “Matica Hrvatska”, Zagreb, 1902.

 

 

 

PRVO LIBRO

 

U prvom pjevanju Marulić opisuje babilonskog vladara Nabukodonosora (koji je osvojio Siriu I Palestinu), te način na koji ubija Arfaksata. Pjesnik opisuje I njegovu želju da zavlada svjetom te šalje svog vojskovođu Oloferna da zauzme što više zemalja.

 

 

 

 

 

 

DRUGO LIBRO

 

U drugom pjevanju Marulić opisuje ratne pohode Oloferna te naposljetku njegov dolazak u Izrael. Pjesnik opisuje I strah tih domaćih ljudi, njihove molitve Bogu da im pomogne (da ih spasi).

 

 

 

TRETO LIBRO

 

U trećem pjevanju Marulić opisuje Olefernesa koji je opkolio Betuliu, zatvorio dotok vode u grad I sve zdence (tako da bi se Židovi što prije predali). Potom su se vođe grada htjele predati ali Ozija (gradski knez) moli Židove da se strpe još pet dana u čekanju božje pomoći.

 

 

ČETVRTO LIBRO

 

U četvrtom pjevanju pisac opisuje Juditu koja se moli Bogu I koja zatim iste noći odlazi iz grada sa svojom robinjom Abrom. Potom joj Bog još daruje posebnu ljepotu kojom ona osvaja strašnog vojskovođu Oloferna.

 

PETO LIBRO

 

U petom pjevanju pjesnik opisuje kako Olofernes poziva Juditu na večeru u njegov šator. Kada je nakon četvrtog dana pijani Olofernes zaspao, Judita mu se približi I odreza glavu. Potom je Olefernovu glavu postavila na gradske zidine, da je vide njegovi podanici. Kad su njegovi podanici vidjeli glavu, odmah su se razbježali, a one koji su ostali rastjerali su sami građani.

 

ŠESTO LIBRO

 

U šestom pjevanju pjesnik opisuje događaje u Jeruzalemu poslije odlaska Olofernove voiske. Opisuje  I dolazak pape Elijakima sa svojim papovima koji su došli vidjeti Juditu. Ona odlazi u Jeruzalem na tri mjeseca te se potom vraća kući. U svom daljnjem životu, ona se poslije prvog muža Manasesa nije više vjenčala, a nakon njezine smrti narod ju je žalio sedam dana jer zahvaljujući njoj nije bilo nikakvih ratova.

 

 

 

 

16.01.2007.

JUNACI PAVLOVE ULICE

 

Ferenc Molnár

 

JUNACI PAVLOVE ULICE

 

 

O piscu: Ferenc Molnár je rođen 1878. god. , a umro 1952. god. u Budimpešti. Molnár ke majstor scenske tehnike u kojoj se isprepleću romantična sentimentalnost i realistika. Njegova djela drame su : "Labud", "Lilan", "Đavao", "Prića o vuku" i niz romana "Čamac bez gospodara" , "Eva" , "Junaci Pavlove ulice" i mnoga druga. Omladinski roman "Junaci Pavlove ulice" pronio mu je slavu širom svijeta.

Tema: Borba između dvije skupine dječaka

Osnovna misao: Treba prepoznati i cijeniti pravog prijatelja

Likovi: Boka, Nemeček, Feri Ač, Gereb, Vajs, profesor Rac, Janko, Čengej

Mjesto radnje: Mađarska

 

Sadržaj:

 

      U školi su djeca pod satom latinskog jezika dopisivala. Čengej je poslao pismo Boki. Pismo je bacio k Nemčeku i rekao da ga dâ Boki. Nemček je pismo bacio Boki i on je otvorio. U pismu je pisalo da je sastanak u 3 sata i da se bira predsjednik. Za predsjednika su izabrali Boku. Jednog dana Nemček se je igrao kuglicama. Naišla su dva pastora, oni su članovi udruženja Crvenih košulja i oteli Nemčeku sve kuglice. Za nekoliko dana Boka i Nemček su otišli na otok gdje su Crvene košulje. Put je bio jako težak i morali su se dobro sakriti da ih ne opaze. Boka se popeo na brdo i sa dalekozorom promatrao protivnika. Bok se učinilo da je među mnoštvom dječaka ugledao i Gerba. Nije još bio siguran. Boka i Nemček su se približavali otoku da vide da li je to Gereb. Na obali su našli čamac kojim su se prevezli do otočića. Na malom otoku su ugledali Gereba. On ih je izdao. Pričao je sa vođom Crvenih-košulja Ferijem Ačom. Boka je otišao na otok a Nemček je ostao kod čamca. Kada se Boka vratio rekao je Nemčeku da skoči u jezero da ga ne otkriju , a da će on sakriti čamac. Crvene-košulje su odustale od potrage jer su mislile da su pobjegli. Nemeček je sutradan cijelo vrijeme kašljao jer se prehladio od hladne vode. Jednoga dana vidio je Gereba kako Janku daje cigarete da im pomogne u borbi protiv Pavlo-uličana. Janko je pristao. Mali Nemeček je svaki dan odlazio na otok kod neprijatelja. I jednom su ga primjetili i bacili u jezero. Sada se jako prehladio. Crvene košulje su najavile rat. Gereb je došao pitati Boku da ga primi natrag ali je Boka odbio. Gereb je otišao kući plačući. Kasnije je došao Gerebov otac da pita zašto Gereba neće primiti jer je on bio pošten čovjek. I Boka ga je pustio natrag. Sutradan u 3 sata Crvene košulje su došle u napad. Kada je rat završio Boka je došao k Nemčeku u posjetu da mu kaže da su pobjedili i da su ga Pavlo-uličani proglasili kapetanom. Nemeček je bio sretan, ali ga je bolest svladala, legao je u krevet zatvorio oči i nikada se nije probudio. Svi su jako tužni otišli svojim kućama.

 

 

16.01.2007.

JUNAK NAŠEG DOBA

 

Mihail Jurgević Ljermontov

Junak našega doba

 

 

Teme su:

Suvišan čovjek

Portret jedne mladosti

Smisao i besmisao života

 

Likovi:

Pečorin - suvišan čovjek, zasićen životom i užicima, ne može se smiriti i voljeti, bježi od svega, od sebbe samog, ne preza ni pred čim, ima i trenutaka iskrenosti, no to ne utječe na njega.

Bela - kavkaska djevojka, lijepa i strastvena, voli Pečorina i na ništa se ne obazire, boli jee Pečorinov odnos prema njoj.

Maksim Maksimovič - stari kapetan, jako voli Pečorina, ali je razočaran kad ga Pečorin nije ni pozdravio kako je ovaj želio.

Vera - jedina Pečorinova ljubav, i jedina osoba koja ga iskreno razumije, shvaća da se protiv srca ne može i da mora živjeti sa nesretnom ljubavi.

Kneginjica Meri - mlada naivna djevojka iz visokog društva, pomalo umišljena, ali ju ljubav prema Pečorinu mjenja, te ona propada.

 

Kratak sadržaj:

Djelo započonje predgovorom, kojim se izriče namjera opisivanja jedne generacije.

        “ Junak našeg doba zaista je, poštovana gospodo, portret, ali nije portret jednog čovjeka, nego predstavlja portrete cijelog našeg naraštaja, poroke razvijene u punoj mjeri. ”

 

Prvi dio je Bela. Pisac putuje i sretne Maksima Maksimoviča. On počinje opisivatri Pečorina.

        “Zvao se …  Grigorij Aleksandrovič Pečorin. Bio je dečko i pol, mogu vam reć, samo malko čudan. Tako naprimjer, po kiši, studeni, povazdan u lovu, svi prozebli, umorni, a njemu ništa. A drugi pak opet sjedi u svojoj sobi, i pirne li vjetrić, veli da se prehladio. ”

 

Pečorin otima Belu, kći nekog Kavkaskog poglavice. Ona se zaljubljuje u njega, a Pečorin joj otkriva sebe, svoju dosadu, svoj besmisao.

Bela nesretno umire, Pečorin biva premješten. Drugi dio se zove Maksim Maksimovič. Maksim Maksimovič i Pečorin se susreću, a Pečorin se ponaša jako hladno, što pogađa Makimoviča.

Započinje Pečorinov dnevnik, u čijem predgovoru autor iznosi zašto je uopće napisan.

        “Čitajući više puta ove zapise, osvjedočio sam se u iskrenost onoga koji jetako neštedimice iznosio na vidjelo vlastite slabosti i poroke. Povjest čovjekove duše, pa bila to i najsitnija duša, gotovo da je korisnija i zanimljivija ood povjesti cijelog naroda, pogotovo  kad je povjest duše plod do kojeg je došao zreo čovjek promatrajući sama sebe, i kad ju je pisao bez isprazne želje da izazove samilost ili divljenje. ”

Treći dio knjige, odnosno prvi dio dnevnika zove se Tamanj, a četvrti odnosno drugi Kneginjica Meri.

Ovaj dio radnje se odvija u lječilištu. Pojavljuje se Pečorinova stara ljubav - Vera. Pečorin zavodi kneginjicu Meri i u jednom trenutku otvara joj svoju dušu

        “Eto, takva je moja sudbina od malih nogu!

Snažno sam osjećao i dobro i zlo; nitko me nije mazio svi su me vrijeđali, pa sam postao zlopamtilo;bio sam mrk, adruga su djeca bila vesela i brbljava; osjećao sam se vedriji od njih, a smatrali su me manje vrijednim. Postao sam zavidan…

Postao sam moralni bogalj - jedne polovice moje duše nije više bilo, usahnula je, isparila se, umrla je, odrezao sam je i bacio, a druga je polovica bila živa i spremna da svakome stoji na usluzi, ali to nitko nije zapazio jer nitko nije znao da je postojala ona druga polovica. ”

Vera je jedina osoba koja Pečorina voli i razumije, ali Pečorin shvaća to tek u trenutku kad je gubi.

Posljednji dio je Fatalist. U ovom djelu Pečorin razmišlja o svome životu.

 

Struktura djela:

Predgovor i pet pripovjedaka koje su povezane u cijelinu likom Pečorina.

 

Vrijeme radnje:

Radnja se vjerojatno odvija u 18. stoljeću.

 

Mjesto radnje:

Radnja se odvija u malov ribarskom naselju, lječilištu Tamanj.

 

 

 

 

 

16.01.2007.

KABANICA

 

NIKOLAJ VASILJEVIČ GOGOLJ

 

KABANICA

 

 

 

 

Bilješka o piscu:

 

 

Nikolaj Vasiljevič Gogolj rođen 1809, a umro 1852. Ruski književnik ukrajinskog podrijetla (Soročincy, Poltava). U Petrogradu radi kao činovnik, predavač povijesti na Sveučilištu, odgajatelj. S Puškinom surađuje u reviji Sovremenik 1836. Te godine izvodi se i njegova drama Revizor. Putuje po Italiji, Njemačkoj i Francuskoj, obilazi Jeruzalem. Poslijednje godine života provodi u Moskvi radeći na drugom djelu Mrtvih duša.

Objavio zbirku pripovijesti iz ukrajinskog života Večeri na imanju Dikanjke (Soročinski sajam, Svibanjska noć, Strašna osveta, Začarano mjesto…), Mirgorod, pripovijetke Starovremenske spahije, Priča kako su se posvađali Ivan Ivanovič i Ivan Nikiforovič,

Kabanica , Nos, Vij, Petrogratske priče, roman novelu Portret, Dnevnik jednog luđaka, Nevski prospekt, povijesni roman Taras Buljba, roman Mrtve duše, komediju Ženidba, dramu Revizor.

 

 

 

                      Podatke pronašla u : N. V. Gogolj “Kabanica” (str. 413. )

 

 

Opis lika:

 

Akakije Akakijevič

“Dakle na jednom odsjeku služio jedan činovnik ; ne bi se moglo reći da je taj činovnik bio osobito upadljiv, bio je onizak , pomalo kozičav, pomalo riđokos, pomalo čak na prvi pogled kratkovidan, s omanjom ćelom iznad čela, naboran s obje strane obraza, takozvane hemoridalne bojelica …

                                     (str. 385)

 

“---------------- Nitko mu na odjelu nije iskazivao poštovanje. Podvornici ne samo što se nisu ustajali kad je on prolazio, nego ga nisu ni gledali, kao da je kroz čekaonicu proletjela obična muha. ”

 

                                                               (str. 386)

 

Akakije je živio za svoj posao i rijetko tko bi tako s ljubavlju radito svoj posao kao on. Kao da je osjećao nekakvo prijateljstvo sa slovim koja je prepisivao, na licu mu je uvijek bio smješak kada je dobio nešto za prepisivanje.

 

“ Teško da bi se igdje mogao naći čovjek koji bi tako živio za svoj posao. Moglo bi se kazati da je služio revno – ne, on je služio s ljubavlju. Tu, u tom prepisivanju, njemu se priviđalo neki njegov svjet, šarolik i ugodan. Na licu mu se zrcalio  užitak ; neka je  slova volio više od drugih, pa kad bi došla na red , topio bi se od radosti : i smijuckao se, namigivao, i micao usnama, tako da se činilo da mu na licu možeš pročitati svako slovo što ga ispisuje.

                                                                                                        (str. 387)

Akakije se često koristio prijedlozima, prilozima i raznim poštapalicama koje nemaju nikakve veze. Ako je bilo nešto nezgodno, onda je i započinjao rečenicu i nije je završio pa je zaboravljao što je htio reći.

“Valja naopmenuti da se Akakije Akakijevič ponajvećma izražavao prijedlozima, prilozima

i, najposlije, takvim poštapalicama koje ne znače ama baš ništa pod milim bogom. A ako je riječ bila o nečem posebice nezgodnom, imao je čak običaj uopće ne dovršavati rečenice, tako da je vrlo često započinjao ovako : “To zbilja sasvim, ovaj …” i nakon toga bi umuknuo, pa bi i sam zaboravio što je htio reći, misleći da je već sve rekao. ”

                                                                                               (str. 392)

 

 

 

Bilješke o djelu:

Pisac nije kao većina romantičarskih pisaca koji su tražili neku savršenu osobu kojoj će dodijeliti neko visoko mjesto u društvu. Ovo djelo “nema” junaka jer osoba o kojoj pisac govori je običan radnik tj. prepisuje knjige. On nema ni nekakvu kuću niti neku visoku plaću. Pisac je samim imenom Akakije Akakijevič, načinom na koji je odlučeno da se on upravo tako zove, radnim mjestom gdije Akakije radi započeo ismijavanje glavnog lika, da bi sve okončao kad njemu ukradu kabanicu koja je njemu značila više nego sam život i zbog koje se on na kraju osvećuje.

 

Kako je nastalo ime Akaki:

Porodilji su ponudili da izabere jedno od tri imena, koje joj se najviše sviđa : Mokija, Sosija, ili da se zove po načelniku Hozdazatu. “Ama, kakva su to imena !”pomislila je pokojnica. Da bi joj ugodili, otvorili su kalendar na drugom mjestu i opet su ispala tri imena : Trifilije, Dula i Varahasije!. – Opet su okrenuli stranicu – i izronili su: Pavsikahije i Varhtisije. E, sad vidim da mu je tako suđeno- reče majka. – Pa kad je već tako, nek se radije zove ko i otac mu. Otac mu je Akakije, pa nek mu i sin bude Akakije!”

                                                                (str. 386)

 

 

Njegovo radno mjesto:

“Koliko se god mjenjali ravnatelji i svakakvi predstojnici, on je uvijek bio na jednom te istom mjestu, na istom položaju, na istoj dužnosti , činovnik za prepisivanje službenih spisa, tako da su svi poslije povjerovali da je on valjda i došao tako na svijet već potpuno formiran, u činovničkom mundiru i sa ćelom na glavi. ”

                                                                (str. 386)

 

 

 

Sadržaj:

 

Akakij Akakijevičse rodio se predvečer 23. ožujka. Ime je dobio po ocu koji se isto zvao Akakije. Akakije je radio kao prepisivač spisa, on je osobito volio taj posao, njemu je posao predstavljao osobito zadovoljstvo. Kad su se ponudili da mu promjene svakidašnji monotoni rad on nije htio. Na Akakija nije nitko obraćao pažnju i svi su mu se smijali , ali on na to nije obraćao pažnju nego je radio svoj posao. Akakije je imao samo jednu staru zakrpanu kabanicu koja ja puštala na sve strane ali njemu to nije smetalo, sve dok nije jako zahladilo kada je počeo osjećati jaku bol u leđima. Pošto je imao susjeda krojača Akaki mu je odnio svoju kabanicu da je ponovo zekrpa, ali je Petrovič rekao da mora kupiti novu kabanicu. Na to je Akaki problijedio jer je on mjesečno zarađivao čtristotine rubalja, a nova kabanica stajala bi ga oko sto i pedeset rubalja. Akakije je razmišljao o prijedlogu gosp. Petroviča i odlučio da neće večerati, da neće trošiti svjeće, ali svejedno nebi uspio sakupiti novac. Ali mu je svejedno gosp. Petrovič odlučio pomoći , i napraviti mu novu kabanicu za  osamdeset rubalj . I Akakije je uspio sakupiti novac za novu kabanicu a kad mu je bila gotova bio je presretan, to je za njega bio blagdan. Na poslu su ga odmah svi drukčije gledali i jedan je časnik pozvao sve radnike kod njega da proslave novu Akakijevu kabanicu. Kad se Akaki vraćao kući iz posjeta časniku napala su ga dvojica i oteli mu kabanicu , kad se osvjestio nije mogao vjerovati da se to  baš njemu dogodilo. Drugi je dan išao na policiju ali ga načelnik nije htio primiti. Nako čega se odlučioda ide do visoke ličnosti  ali ga je i on osramotio da bi se pokazao ispred prijatelja kojeg nije dugo vidio i otjerao ga. Nakon toga Akaki se razbolio i umro je potpuno pomućena razuma nije znao šta govori priviđao je svakakve stvari. Nakon nekog vremena došala je visoka ličnost tražiti Akakija ali je bilo pre kasno Akaki je umro.

Počele su priče da gradom ide neki čovjek koji skida kabanice prlaznicima i da se jednostavno izgubi u mraku. I tako visoka ličnost jedne večeri dok se vraćao kući osjeti kako mu netko skida kabanicu s vrata i kad se okrenuo da vidi tko je to vidio je lik Akakija kao se smije i govori mu da kad se nije htio zauzeti za njegivu kabanicu neka mu sada da svoju.

 

 

 

 

Moje mišljenje o djelu :

 

 

Meni se djelo sviđa jer je jednostavno pisano i svatko ga može razumjeti. Pisac upotrebljava gronteskni humor da bi prikazao glavnog lika. Djelo je  fantastično prikazuje malog lika koji voli svoj posao i svoju kabanicu. Pisac ne prikazuje nekog bogataša kojemu nikad nije dosta ili neku osobu koja ima novca ali nema vlastite sreće , nego prikazuje osobu koja se može zadovaoljiti malim stvarima , kojemu su normalne stvari jedno veliko blago , Akaki pronalazi u malim stvarima velike radosti. Pogotovao mi se sviđa kraj kada se pisac sažalio nad Akakijem i osvećuje ga, skidajući prolaznicima kabanice. Djelo ima i elemenata koji su tužni tako naprimjer kada pisac poisuje kako izgleda kabanica od Akakija. Isto tako mislim da pisac želi istaknuti da ne mora biti novac taj koji donosi sreću nego jednostavno može biti jadna kabanica.

 

 

 

 

 

 

 

16.01.2007.

KAKO DOŠLO TAKO PROŠLO

 

AUGUST ŠENOA

 

Kako došlo, tako prošlo

 

 

1. Bilješka o piscu

 

        August Šenoa je rođen 1838. godine u Zagrebu. S ocem, njemačkim kraljevskim slastičarom, nije se slagao, a majka, slovačka Mađarica, mu je umrla kad je imao osam godina.

        Pučku je školu završio u Zagrebu, jedan razred gimnazije u Pečuhu, a ostalih sedam u Zagrebu. Studirao je u Zagrebu, Beču i Pragu. Iako je uvijek bio među najboljim učenicima nije završio studije.

        August Šenoa je prvi u obitelji počeo pisati hrvatski svoje prezime Schönoa.

        Pisao je lirske i epske pjesme, pripovijetke, povjestice, novele, romane, kritike i feljtone (Zagrebuljke). Teme svojih djela uzimao je najčešće iz hrvatske prošlosti, ali i iz suvremenih društvenih zbivanja. Više djela posvetio je Zagrebu, u kojemu je rođen i gdje je živio do smrti. Šenoa je prvi hrvatski pisac koji je književnu pozornost usmjerio na društvene slojeve - feudalce, građane, seljake. Zahvaljujući zanimljivosti tema, privlačnosti sadržaja i likova te živom pripovjedačkom jeziku, doslovce je stvorio i odgojio hrvatsku čitateljsku publiku.

        Oženio se Slavom Ištvanić i imao sina Milana. Kako bi se riješio siromaštva i osigurao dobar život svojoj obitelji, radio je razne poslove. Bio je umjetnički ravnatelj kazališta, dramaturg, veliki gradski bilježnik, gradski senator, državni činovnik i radio kao uređivač časopisa “Vijenca”.

        Kad je nakon potresa u Zagrebu 1881. godine, pomagao ljudima na ulici dobio je upalu pluća od čega je i umro.

        Neka Šenoina djela:

                a) Romani: “Zlatarovo zlato” (1871. g. ), “Čuvaj         se senjske ruke                                (1876. g. ), “Seljačka buna” (1878. g. ), “Diogenes                                        (1878. g. ) i “Kletva” (1882. g. )

                b) Pripovijesti: “Prijan Lovro” (1873. g. ), “Prosjak Luka                                       (1879. g. ), “Barun Ivica”, “Branka”, “Karanfil s                                 pjesnikova groba”, “Mladi gospodin”, “Turopoljski                                       top”, “Kako došlo, tako prošlo” (1876. g. )…

                c) Povjestice: “Smrt Petra Svačića”, “Propast Venecije”,                                         Fratarska oporuka”, “Kugina kuća”, “Kameni                                    svatovi”, “Grobovi Hrvata”…

                d) Kritika i esejistika: “Naša književnost” i “Zašto pišemo

 

 

 

 

2. Protorealizam - Šenoino doba

 

        Razdoblje hrvatske književnosti od 1849. g. , kada završava ilirizam, do Šenoine smrti 1881. g. , naziva se protorealizam ili Šenoino doba.

        Od kraja ilirizma počela je ponovna germanizacija, te se ponovno postavlja pitanje nacionalne opstojnosti. Uveden je Bachov apsolutizam (1850. g. ) kojim hrvatska gubi sva ustavna prava koja je do tada imala. Ukidaju se feudalno-kmetski odnosi čime plemići ostaju bez posjeda, a oslobođeni sljaci su potpuno osiromašeni.

        1860. g. objavljena je Listopadska diploma koja vraća u Hrvatsku parlamentarni život i nacionalno-političku aktivnost.

        U Hrvatskoj počinju djelovati političke stranke. Narodnu stranku osnivaju nekadašnji ilirci Strossmayer, Mažuranić, Kukuljević, Rački i dr. Stranku prava traži teritorjalnu cjelovitost i potpuni suverenitet hrvatske države. Njen je vođa Ante Starčević, koji zastupa radikalno hrvatstvo, suprostavlja se ilirstvu, jugoslavenstvu i srpstvu.

        Godina 1868. sklopljena je Ugarsko-hrvatska nagodba, prema kojoj kraljevine Ugarska, Erdelj, Dalmacija, Hrvatska i Slavonija, čine istu državu.

        Nagodba iz 1868. priznaje narod Hrvatske i Slavonije kao poseban politički narod, a Dalmacija i Istra pripale su austrijskom dijelu monarhije.

        U Dalmaciji se vodi borba protiv talijanskih autonomaša i hrvatskih domoljuba, a u Istri započinje nacionalni preporod što ga predvodi biskup Juraj Dobrila, koji okuplja hrvatske svećenike koji šire hrvatsku nacionalnu svijest.

        U kulturnom životu posebnu je ulogu imao Đakovećki biskup Josip Juraj Strossmayer. Na njegov poticaj osniva se Hrvatska Akademija Znanosti i Umjetnosti, Leksikografski savez, Sveučilište i Kazalište.

        Što se tiče književnog života, Hrvatska je ostala bez književnog časopisa. Tek 1852. Mirko Bogović, pripovjedač, pjesnik i dramatičar, pokreće časopis Neven.

        U tom razdoblju Ilirci se povlače iz književnog života, a novi književni naraštaj objavljuje u Nevenu. Osim Augusta Šenoe ističu se i: Mirko Bogović, Janko Jurković, Luka Botić, Adolf Veber Tkalčević, Josip Eugen Tomić, Ante Starčević i Franjo Marković. A za razvoj dramske književnosti i hrvatskog kazališta zaslužni su Dimitrij Demetrev i Josip Freudenreich.

 

 

 

 

 

 

 

3. Sadržaj

       

        Šenoa započinje priču o Martinovom mlinu uspoređujući ga kakav je nekada bio s onim što je od njega danas ostalo. Mlin se nalazio sat hodanja udaljen od Zagreba, pokraj nekog potoka između stabala trešnja i šljiva. Bio je čist i bijel, a njegova su se dva kotača vrtila danonoćno. A danas stoji napušteni mlin ispucanih zidova, razlupanih vratiju, izgorjela krova i bez kotača kojih su odnjeli pastiri da se ugriju. Oko mlina voćke su posječene, a vrt izrastao travom i koprivama.

        Prije trideset godina na tom je području došao mršavi siromah, zvan Martin, sa svojom mršavom kobilom i kolima na kojima je bilo pokrivača, lonaca, bačvica i slame. Gospoda iz sela dodjelila mu komad zemlje da se prehrani kako bolje zna. Martin je podigao daščaru, iščistio potok i napravio nekakav mlin. Iščupao je korjenje i posadio krumpira. Živio je jedeći kruh, luk, sir i jaja što su mu davali seljaci kojima bi samljeo žito i prodavanjem krumpira, povrća i drvenih žlica.

        Jedne večeri ispred Martinova mlina pojavio se čovjek tražeći da ga primi unutra kako bi se sklonio od jake bure. Bio je to seljak Kranjc. Vraćao se sa sajma u Zagrebu gdje je prodao četrdeset svinja. Martin mu dopusti da uđe, popi malo rakije i prenoći. No čim je ovaj utonuo u dubok san, Martin ga konopcem uguši i uzme sav novac. Zakopao ga je u svojoj kući i o njemu se više nije znalo ništa.

        Dvije godine Martin nije trošio novac i živio siromašno kao i prije. Nakon tog vremena počeo je polagano popravljati svoju dašćaru, kupio nove kotače, učvrstio tlo pod potokom, ogradio male vrt, kupio kravu i svinju, prestao prodavati žlice i mreže, te se oblačio čisto. Ljudi su mu se divili misleći da je sve to zaradio mukotrpnim radom. I dalje je Martin kupio nešto zemlje i sagradio staju. Kako bi mogao početi graditi novi, zidani mlin, Martin je iskopao Kranjčeve kosti i bacio ih u Savu. Sagradio Martin pokraj mlina i malen dućan i krčmu.

        Martinu je trebala bilježnikova pomoć protiv seljaka, a tu je dužnost obavljao bilježnik Ugrinović:

        “Ugrinović zalazio često u Martinovu kuću da pije i jede i da se dogovori o poslovih. Martin je toga čovjeka gledao kao psa svoga pred mlinom, al ga je trpio, davao mu badava jelai pila i uzajmljivao mu novaca na zadužnice. Martinu je često trebalo bilježnikove pomoći, pravedne i nepravedne, proti seljakom, a         Ugrinović, čovjek rutave duše i maloga poštenja, robovao         mlinaru u dobru i zlu, al ponajviše u zlu. ” (str. 440)

        Na savjet bilježnika Ugrinovića, Martin se oženi bogatom udovicom koju su zvali Grgurinkom. Nakon nekoliko godina rodila mu ona sina Janka:         “Da, bogati Martin imao je sinka Janka, lijepa mladića.         Dok je malen bio, hranili ga samo gospodski, i ne daj bože da je tko dirnuo u Janka ili ga mučio knjigom ili molitvom. Dječak        bijaše svojeglav, dosta tup, razmažen. Ljudi po selu nijesu bili od njega sigurni. Svaki čas letio od Jankove ruke kamen u čiju glavu i čiji prozor, svaki čas podavio Janko čiju kokoš ili ustrijelio iz         male puške čijega psa. A kad je tek Janko lupio od prokšije batinom majku po glavi ili oca po leđih, ej, kako se roditelji         smijali vičuć: - Gle, gle! To će biti junak!” (str. 443)

        Kad su došli Njemci na vlast seljaci su postali vlasnici zemlje na kojoj su živjeli. To je dobro došlo Martinu. Davao je u zajam ljudima žita, vina, rakije i novaca, ako potpišu kod bilježnika Ugrinovića. Sprijateljio se sa Njemcima i prijavljivao seljake koji su uzgajali duhan ili palili šljivovicu, te od njih dobivao novaca i posao na cesti. Seljaci su morali besplatno raditi na cesti za Martina kako bi mu vratili dugove, a kad nebi uspjevali vratiti dug Martin bi im oduzeo posjede.

        Prolazile su godine, a Martin je bivao sve bogatiji. No kako su prolazile godine tako je raso i Janko i trošio Martinovo bogatstvo. Imao je vlastitog učitelja koj ga nije mučio učenjem, jer ga je i onako Martin dobro plačao. Nakon što su Janka  protjerali iz škole, dali su mu da radi u trgovini. No Janko se rađe kartao i sladio lulom duhana. Putovao je od grada do grada sa mladom djevojkom koju je upoznao:

        “Ona se toli slatko smijala, ah, toli slatko, a Janko je trošio silno, ah, toli silno, a Martin je plaćao toli debelo, ah toli debelo, da mu je znoj išao na čelo. ” (str. 444)

        Martin je polagano potrošio sav novac te se morao zadužiti kako bi platio Jankove dugove. Zbog silnih je dugova sud prijetio da će prodati Martinov mlin. Kad je i taj dan došao, Martin se smijao. No vidjevši da je to ozbiljno, Martin je zapalio krov mlina, viknuo da je za to kriv Kranjec i bacio se kroz prozor.

        Mlin je izgorio, a zemljište je prodano sinovima onih seljaka od kojih je Martin krao. Slijedećeg jutra ispred mlina našli su seljaci odrpana i bosa, mrtva čovjeka. Bio je to Janko, ubila ga rakija:

        “Tako stajaše mlin pust, prazan. Zato ljudi govorili o čovjeku nesretnu: - E, baš kao Martinov mlin! - Kako došlo tako prošlo! (str. 445)

 

 

 

 

  

4. Lica

 

MARTIN

        Plavokosi čovjek, sivih očiju i šiljastih zubiju. Znao je plesti mreže, izraditi drvene žlice i samljeti kukuruz, ali i graditi si bogatstvo na račun drugih. Bio je zle duše i tvrda srca.

        “Martin bijaše mrk, čudan svat; vazda gledao pred sebe u zemlju, nikad se nije smijao, govorio kratko, malo, a za robu nije bilo š njim nikad pogađanja; što je tražio, to je valjalo platiti, drukčije pokupio robu pa otišao, ni da je komu rekao “zbogom”. ” (str. 436)

        Mudro je iskoristio ukradeni novac, ali ga je njegova prevelika popustljivost prema sinu uništila.

 

 

KRANJAC

        Seljak koji je na sajmu u Zagrebu vrlo dobro prodao svojih četrdeset svinja. Bio se uputio iz Zagreba u obližnje mjesto, na sud radi baštine, kad ga je spriječila jaka bura. Martin ga je primio u svoju dašćaru i ubio ga dok je spavao:

        “Cestom nije bilo vidjeti žive duše do jednog jedincatog čovjeka - seljaka Kranjca pod malim klobukom, u visokih         čizmah, koji je jurio i jurio boreći se s burom. ” (str. 436)

                       

UGRINOVIĆ

        Martinov bilježnik:

        “Najviše je seljakom Martina hvalio bilježnik Ugrinović, čovjek crne kuštrave kose, crvena nosa, odjeven zelenim omazanim kaputom. ”         (str. 440)

        Obavljao je i prljave poslove za piće i hranu:

        “Martinu je često trebalo bilježnikove pomoći, pravedne i nepravedne, proti seljakom, a        Ugrinović, čovjek rutave duše i maloga poštenja, robovao mlinaru u dobru i zlu, al ponajviše u zlu. ” (str. 440)

 

JANKO      

        Martinov sin. Od malena su ga navikli na lak i bogat život.

        “Dok je malen bio, hranili ga samo gospodski, i ne daj bože da je tko dirnuo u Janka ili ga mučio knjigom ili molitvom. Dječak bijaše svojeglav, dosta tup, razmažen. ” (str. 443)

        Nije mario učiti i raditi, jer mu je otac davao novac:

        “Al  Janko  šupalj kao i prije. Janko se vukao od škole do škole, al kad je došlo na latinsku i  grčku, ostadoše Jankova kola u blatu, i očev zlatni kolomaz ne  bijaše od pomoći. Istjeraše ga iz škole, jer Latini i Grci ne znaju za  šalu. Dadoše ga u trgovinu. I  to je dobro, to jest, kad si dobar. Janku omilila fina šljivovica, šampanjsko vino. Pa šta? Martin je platio. Janko nosio se fino kao gospodčić, častio prijatelje. Martin je platio. Janko se kartao.         Zašto ne bi? Jadno dijete! Kad se muči, neka mu je i malo zabave. Martin je platio. “ (str. 444)

        Putovao je po gradovima sa djevojkom i trošio na Martinov račun. Njegova je prevelika rastrošnost dovela Martina do smrti.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

5. Zaključak

       

        Pripovijetka stvorena kao jednostavna priča o siromahu koji je stvorio svoje bogatstvo na račun drugih ljudi, ali obogačenom opisima tadašnjih vremena i navika ljudi:

        “Iza nekoliko godina dođe njemačka vlada u našu zemlju, i sve da bude po njemačku. Bila su to zla vremena, jer šta će nijemština čovjeku koga je bog stvorio Hrvatom? Zašto čovjeku kratiti materinje mlijeko, svoj jezik, svoje običaje? Ali su bila vremena ponekle dobra. Nestalo robote, seljaci postali svoji na svojem. ” (str. 441)

        “Nu mene duša boli kad gledam što Švabe od nas rade. Sve hoće oni prekrojiti na svoju. Preziru nas, grde nas, gledaju nas kao sluge, a ova zemlja kao da nije naša. Bože moji! Kad pomislim kako smo godine 1848. lijepo sanjali, a sada?” (str. 442)

        Šenoa je privukao čitateljsku pažnju stavljanjem oštrih ironija u tekstu:

        “Ona se toli slatko smijala, ah, toli slatko, a Janko je trošio silno, ah, toli silno, a Martin je plaćao toli debelo, ah toli debelo, da mu je znoj išao na čelo. ” (str. 444)

        “A kad je tek Janko lupio od prokšije batinom majku po glavi ili oca po leđih, ej, kako se roditelji         smijali vičuć: - Gle, gle! To će biti junak!” (str. 443) i dok opisuje kako su seljaci hvalili Martina što im je posuđivao novac, zbog kojeg su morali zadužiti svoje posjede.

 

 

 

 

 

 

16.01.2007.

KANCONIJER

 

Francesko Petrarca

Kanconijer

 

Izdavač: Znanje, Zagreb, 1982

 

Ponešto o piscu:

 

Francesco Petrarca (1304-1374) bio je veliki talijanski pjesnik i humorist. Velik dio života proveo je u Avignonu gdje je upoznao provansalsku trubadursku liriku i prvi put ugledao Lauru. Njoj u čast napisao je Kanconjera, zbirku pjesama koja se sastoji od 317 soneta, 29 kancona, 9 sestina, 7 balada i 4 madrigala. Petrarkin utjecaj na književnost bio je tolik da je ostavio trag još za pjesnikova života , da bi se poslije razvio u petrarkizam, koji je u 15. i 16. stoljeću preplavio Europu.

 

Struktura:

 

Zbiraka od 366 pjesama podjeljena je na dio za Laurinog života, te poslije Laurine smrti. Oba dijela su pisana talijanskim jezikom.

 

Izbor:

 

Za Laurina života

 

XI

 

Lassare il velo o per sole o per ombra

 

Nosite, gospo tu koprenu krasnu

na suncu i u sjeni,

otkad žudnju vidjeste u meni

s koje mi svako ino htijenje zgasnu.

 

Dok slatke misli u sebi sam krio,

što željama su slomile mi pamet,

lice već viđah samilošću sjati;

al kad vas Amor upozori na me,

 

Kose je plave veo obavio,

a nesta pogled koji ljubav prati,

Što vrh sveg od vas žuđah sad mi krati

 

taj veo tako kleti,

  što, na smrt moju, i zimi i ljeti

očiju divnih krije svjetlost jasnu.

 

Pjesnik uviđa da ga njegova voljena ne voli, te njezino odbijamje metaforom pretvara u koprenu.

Rima je razbacana, te je postavljena ovako:         1. kitica - abba (obgrljena)

                                                2. kitica - rima ne postoji

                                                3. kitica - abb

                                                4. kitica - aab

Od stilskih sredstava se pojavljuje metafora.

Tema je neuzvraćena ljubav.

 

XXXI

 

Questa anima gentil che si disparte

 

Ta blaga duša što putovat treba

u drugi život, prije hore zvana,

bude li tamo dužna čast joj dana,

u najdičnijem bit će dijelu neba.

 

Između Marsa stane li i treće

svjetlosti, Sunce pasti će u sjenu,

jer da bi mogle gledat lijepost njenu,

blažene duše njoj hrlit sve će.

 

Pod četvrtim li svodom bude stala,

tri ostale će manje lijepe biti,

a samo njoj će pripast čast i hvala;

 

u petom krugu neće boraviti;

znam, bude li se dalje uspinjala,

Jupitera sjaj će i svih zvijezda skriti.

 

Pjesnik zamišlja odlazak Laure na nebo te ju idealizira, poništavajući njome sve ostalo uključujući i najvišeg boga - boga Jupitera.

Rima je razbacana, te je postavljena ovako:         1. kitica - abba (obgrljena)

                                                2. kitica - abba (obgrljena)

                                                3. kitica - aba

                                                4. kitica - aba

Od stilskih sredstava se pojavljuje gradacija.

Tema je zamišljeni odlazak Laure na nebo i njezino uspinjanje k nebo.

 

 

 

 

 

 

 

 

XXXII

 

Quanto piu m’avvicino al giorno extremo

 

Kako se bliže moji zadnji časi,

a život ljudski redom kratko traje,

vidim da vrijeme ni hipa ne staje

i lažna nada pomalo se gasi.

 

Mislima velim: o ljubavi niti

zborit ne smijemo, jer u svakom trenu

snijeg kao novi nestaju i venu

snage nam tijela; mirni ćemo biti:

 

s njim će sve nade prestati da žive,

s kojih smo bili u zabludi dugo,

sve što veseli, boli, srdi, plaši;

 

te ćemo spoznat da često i drugog

privlače stvari lažljive i krive;

uzalud da su uzdisaji naši.

 

Pjesnik shvaća da će Laura umrijeti, te jadikuje nad ne ispunjavanju svojih nada.

Rima je razbacana, te je postavljena ovako:         1. kitica - abba (obgrljena)

                                                2. kitica - abba (obgrljena)

                                                3. kitica - abc

                                                4. kitica - abc

Tema je smrt Laure.

 

Poslije Laurine smrti

 

CCCXL

 

Dolce mio caro et precioso pegno

 

O slatki znače, milo moje blago,

što Raj te čuva, Narav mi te diže,

ah, sućut tvoja zašto kasno stiže,

života moga potpora i snago?

 

Bar u snu tvojeg viđenja sam prije

dostojan bio; sad puštaš da patim

pomoći lišen: ta tko mi je krati?

A znam da srdžbe tamo gore nije:

 

zbog koje ovdje srca milostiva

stradanjem drugog katkada se slate,

te Amor svladan u svom carstvu biva.

 

Ti što me vidiš i ćutiš mi muke,

i jedina mi možeš skončat jade,

prikazom svojom stišaj mi muke.

 

Pjesnik traži od Laure da mu se prikaže iz mrtvih, jer prije mu se bar u snu prikazivala, a sad je u toga lišen. Pita se tko mu uskraćuje Laurin prikaz, jer zna da u raju nema srdžbe, koja na svijetu razdvaja ljude i uništava ljubav. U zadnjoj strofi još jednom preklinje Lauru da mu se prikaže.

Rima je razbacana, te je postavljena ovako:         1. kitica - abba (obgrljena)

                                                2. kitica - abca (obgrljena)

                                                3. kitica - aba

                                                4. kitica - aba

Tema je pojavljivanje i ne pojavljivanje Laure u pjesnikovim snovima.

 

CCCLXI

 

Dicemi spesso il mio fidato speglio

 

Zrcalo vjerno govori mi moje,

duh trudan, koža izborana cijela

i oslabljena snaga, spretnost tijela:

“Ostario si, očevidno to je.

 

Valja da Narav svi slušaju ljudi

jer vrijeme ne da sporit snagu njenu. ”

Ko voda vatru što gasi u trenu,

tad se iz duga, mučna sna probudih:

 

i vidim da nam život leti bijedan

i da nam kob je samo jednom sklona;

i usred srca glas mi zvoni jedan

 

Od nje što lijepih lišena je spona,

al, živa, bila stvor je izvanredan,

te svim je slavu, mnim, uzela ona.

 

Pjesnik shvaća da je ostario, te kao da se prenuo iz sna shvaća kako ima samo jedan život, a taj brzo prolazi. Prisjeća se Laurinih riječi i zaključuje kako je dok je bila živa bila izvanredna osoba, te je svačiju slavu zasjenila.                                                                                                           

Rima je razbacana, te je postavljena ovako:         1. kitica - abba (obgrljena)

                                                2. kitica - abbc (obgrljena)

                                                3. kitica - aba

                                                4. kitica - aba

Tema je razmišljane u Lauri i o vlastitom životu.

 

 

Tema djela je nesretna ljuban prema Lauri i veličanje njenog lika.

 

Vrijeme i mjesto djela:

Vrijema djela je prva polovica 14. stoljeća, a mjesto je Avignon.

 

 

 

 

 

16.01.2007.

KAVKAVSKI PUT KREDOM

 

Bertolt Brecht

 

Kavkavski put kredom

 

 

Bilješke o piscu:

Bertolt Brecht, njemački književnik, rodio se 10. Veljače 1898. g. u Augsburgu, a umro je u Berlinu 14. kolovoza 1956. godine. Medicina i prirodne znanosti studirao je u Munchenu, ali odmah potom posvetio se kazalištu dje je radio kao režiser. Bio je dramaturg, pisac i nakladnik. Svoju dramsku djelatnost započeo je već 1922, a 1928/29. godine pohađa radničku marksističku školu. Najpoznatija djela su mu: Život Eduarda II kralja Engleske, Kavkavski put kredom, Stotinu pjesama, Spisi o kazalištu, Pjesme i popjevke, poslovi gospodina Julija Cesara…

 

O djelu:

Djelo je napisao Bertolt Brecht, univerzalni genij, dramaturg, pisac i pjesnik, režiser i teoretičar kazališta. Zaslužuje posebno priznanje jer se njegove drame gledaju i danas u kazalištima širem svijeta. Osnovne ideje njegovih djela kreću se u znaku socijalizma, pacifizma, i internacionalizma. Njegov sarkastičan stil, koji ga nikad ne napušta u djelima javlja se s toplim suosjećanjem prema siromašnima i slabima. U izgradnji svoga stila služio se tekovinama i temama  od najstarije do moderne književnosti.

Djelo se sastoji od šest manjih djelova, a obuhvaća gotovo osamdesetak likova.

 

I.                 dio naziva se spor do doline, među ruševinama kavkavskog sela sjede žene i stariji muškarci, te nekoliko vojnika. Piju vino, puše i razgovaraju o ljepoti svojih sela te  o dobrim, ali sad već gotovo zaboravljenih života. Oni su iz sela Galinsk i Rosa Luxemburg. Sanjaju povratak na svoje ognjište.

Na kraju ovog djela pisac objašnjava temu stare priče Krug kredom koja će se odigrati u izmjenjenom obliku.

 

II.             Aristokratsko dijete – U početku nam pisac na ironičan način opisuje stvarnost. Opisuje nam kako gubernatora više zabrinjava ručak i posjet graditelja za uljepšavanje njegova                                                                                                                      nego ratna izvješća o poginulima i blizini ratnog bojišta. Dolazi do uzbune, kad se gubernator suočava sa istinom svejedno mu je za sve glavno da mu glava ostane čitava.

Simon ima zadatak čuvati gubernatorovu ženu, on je zaljubljen u njezinu sluškinju Grušu koju je u tom nesretnom trenutku zaprosio. Gubernatorica se sprema na bijeg pred neprijateljima.

U nemogućnosti da uzme svu željenu prtljagu brine se za ono što će uzeti. Nakon dugog premišljanja bježi zajedno sa slugama, a ostavlja svog sina Mihajla i jadnu Grušu. Gruša namjerava također pobjeći, odlazi po stvari, ali ne može ostaviti samo dijete pa ostaje s njim.

 

III.         Bijeg u sjeverne planine – Gruša bježi prema sjeveru sa dijetetom. Pokušava mu naći prenočišće tj. utočište jer se ona mora vratiti svom zaručniku. Pokušava ga ostaviti jednoj seljanki no ona u strahu za svojim životom izdaje Grušu. Gruša odlazi i nastavlja put prema planini. Prelazi preko uništenog mosta, te se ruga oklopnjacima koji nisu bili u mogućnosti prelaska mosta. Ispod je bio velik ponor. Pokušala se spetljati sa plemićima ali joj nije uspjelo zbog žuljeva na rukama.

 

IV.           U planinama na sjeveru – Gruša odlazi svom bratu, koji se već oženio, a kako je živio na selu gdje je bilo mnogo ogovaranja Gruša nije mogla više ostati. Njezin brat dogovorio se sa sterom ženom koja je imala sina na smrtnoj postelji da će on oženiti Grušu, ali to ne bio pravi brak već samo na papiru u korist oboje. Gruša ni itko drugi nije znao da Jusup već Grušin muž samo glumi bolest.
Prošlo je već nekoliko mjeseci kada je Gruša srela Simona.

On joj nije dao priliku da razjasni svoju situaciju, te je sve pogrešno shvatio.

Tada su došli oklopnici i uzeli Mihajla, smatrajući da je on sin gubernatora. Gruša je bila nervozna, pošla je u grad zaboravljajući opasnost od optužbe što je udarila jednog od oklopnika.

 

V.               Pripovjest o sucu – Sudac Azdah zapravo i nije bio pravi sudac, već također jedan od optuženika jako sretne ruke. Kako nisu bili zadovoljni starim sucem za kojeg kažu da je dosadan čovjek, Azdah je kao kaznu morao vršiti dužnost suca. Pomogao je u svojoj dužnosti siromašnima, a kažnjavao bogate. On je bio prvobitno optužen da je započeo rat, ali on je samo vršio dužnost vrhovnog zapovjednika. Na kraju ulomka njemu se obratila gubernatorova žena Natela koja zahtijeva da sluškinju koja je odvela njezina sina Mihajla optuži na smrt. Azdah obeća da  će joj odsijeći glavu.

 

VI.           Krug kredom – Gruša dolazi na sud, nadajući se da će izboriti za Mihaila. Natela ne želi sina zato jer su joj ga uzeli ili zato što joj  nedostaje već zato što bez njega ne može uživati u bogatstvu pokojnog muža.

Suočavaju se Gruša i Natela, ali napetost se sve više povećava kada dođe do potrage za sucem Azdahom koji je pobjegao. Kad su ga našli, uzeli su mu sudačko odjelo te su ga htjeli objesiti.

No međutim dolazi glasnik Velikog kneza koji je odlučio novoimenovati novog suca Azdaha. Mučenje prestaje, a Azdah  preuzima nanovo ulogu suca. Nakon dugog razmišljanja o slučaju, Azdah presuđuje u korist Gruše, te rastavlja Grušu i njezinog muža. Simon prihvaća Grušu i Mihajla.

 

 

 

 

 

Zaključak:

Dijelo ima sretan završetak, odnosno pozitivci pobjeđuju negativce. Azdah je te noći nestao, ali je još dugo to vrijeme   ostalo zapamćeno u gruzijskom narodu kao vrijeme pravednog suđenja!

Djelo zapravo predstavlja dramu napisanu po likovima, daje dojam kazališta.

Djelo je ponuđeno zapravo iskrenom majčinskom ljubavi, a poruka pisca je da nije važno što imaš i da ne mariš da li ćeš sve to izgubiti, već je važno ono što njeguješ i za što će uslijediti borba te strah prema gubitku.

               

 

 

        

 

 

 

16.01.2007.

KĆI LOTRŠĆAKA

 

          

Marija Jurić

                       Kći  Lotršćaka

 

      Marija Jurić  Zagorka   rođena  je 1873. u  selu  Negovcu  pokraj  Vrbovca , a  umrla  1957. u  Zagrebu. Bila  je  istaknuta  hrvatska  novinarka i   spisateljica, pretežno  povijesnih, ali i  socijalnih  i  pustolovnih  romana  kojima  je  stekla  veliku  naklonost  široke  čitateljske  publike. Kao  novinarka  razobličavala je  režim  Khuena  Hedervaryja, a   borila se  za  žensku  ravnopravnost. Među  njezinim brojnim romanima  ističu se  Grička  vještica, Kći Lotršćaka, Gordana, Kraljica  Hrvata, Republikanci i  drugo. Nadimak  Zagorka  uzela je  iz  ljubavi  prema Hrvatskom  zagorju, u  kojem  je  provela  djetinstvo.

 

 

      Grič  je  imao  dvije  znamenitosti, a  to  je  bila  Manduša i   krasopisac  Iglica. Manduša  je  bila  mlada djevojka, zlatne  kose, plavih  očiju te  dobre  duše. Svaki put je zvonila no ta zvonjava  imala je ritam pa su građani to  posebno voljeli. Čekala  je svog  zaručnika  ptičara  Bolteka  koji  ju  je  trebao zaprositi. Iste  te  večeri  ptičar Boltek  zaprosio  je Mandušu na  što je  ona  željno čekala.

      Sljedećeg  dana  na Griču  je  izbio  požar, pa  su  svi muškarci išli  pomagati  pri  gašenju. Taj  požar  nije  sam  izbio  već  su  ga  kanonik  Šimun i njegov  rođak Tomica podmetnuli kako bi za vrijeme zvonjave  kanonik mogao  ljubiti  Mandušu. Kako  je  krasopisac  Iglica  slučajno  naišao spasio je Mandušu, no  kad su  se  vratili sa  svijetiljkom  nije  ga  više  bilo. Nekoliko trena  kasnije Gričom  je prohujao antikrst. Nije  se  znalo  tko je  zapravo  on  ali  se sljedećeg  dana o  njemu pričalo.         

      Mandušu  su  nazvali  kći Lotršćaka, jer  ona u stvarnosti nije  bila  Plemenšćakova  kćer  već  ju  je  netko kao  dijete  ostavio ispod  Lotršćaka. Boltek  je  raskinuo  zaruku  s  njom, jer  se  doznalo  za  događaj u  tornju, te  su  Mandušu ogovarali i  dobacivali riječi.

      Pošto  je  antikrst  demolirao  Plemenšćakovu  gostionicu, htijeli su  ga  smaknuti. U  zadnji  čas  Manduša je  dotrčala  i  rekla  da  ga  uzima za muža, na  što  su  ljudi  dobacivali  da  je  antikrstica. Odmah  su  ih vijenčali, a  je  time Manduša  spasila život  antikrstu.

      Antikrstovo  ime  bilo  je  Divljan. Bio  je vrlo visok,     mlad i  zgodan  čovjek. Imao  je kosu  boje  noći, a  oči  smeđe  kao drvo. Divljan  se  čudio  što ga  je spasila  nepoznata  djevojka, te  joj  je zauzvrat  ostavio  njezinu nevinost. Manduša  je  dva puta  pobijegla  od  Divljana, no njemu  je ona  zapela  za  srce pa ju  je  išao  tražiti.   

      Kad  su  se našli, ugodno su se  smjestili su  se u Pogledićevom dvorcu. Kako  bi se Divljan  odužio vratio  je Poglediću kćer koji  je  bio  zarobio Brandenburg. Bradenburg  je  želio uzeti  Turopoljcima  njihove plemićke povelje te  je  zbog toga  došlo do bitke u kojoj su Turopoljci pobijedili. Manduša  je  pala u  ruke Brandenburga na  čijoj  se  strani  nalazio  i  kanonik Šimun te je tražio Divljanovu glavu zauzvrat. On je  dobio Mandušu  te  ju  je odveo na “crni  otok” . Manduša ga  je  odbila  te  ju  je  Šimun  zatvorio  u  kulu i  zazidao  ulaz tj. vrata.

      Nedugo  kasnije  Divljan   je  saznao  da je  Šimun  odveo  Mandušu. Znao je  da  je  u većoj opasnosti  nego kod  Brandenburga. Mandušini  pravi  roditelji  bili  su  turopoljski plemići. Otac je bio vrlo bogat  turopoljac, a  majka Marta  je  kasnije proglašena  ludom. Njezin  otac  obećao je Šimunu  dvorac  na  Jablanovcu, no  budući  da je  žena  bila trudna  bojao da  će sve ostaviti dijetetu  pa je izmislio da  se  dijete  rodilo  izobličeno. Marta  je  na to  poludila, a  za  oca  se ništa nezna. Šimun je dijete podmetnuo  pod  zvono znajući da  će ga  Plemenšćak  uzati.

      Divljan  je  na “crnom  otoku”  sreo Martu  te  je naišao  na  svježe zazidani  zid. Brzo ga je  razbio  i  unutra  našao  Mandušu koja je izgledala kao  kostur jer nije imala dva mjeseca ni mrvicu  kruha. Zid su ponovo  zazidali te  su se  kasnije vratili na Grič. Svi su se ispričali  za  događaje , a  Šimuna  su  prokleli te  ga  izbacili  iz  Griča. U  međuvremenu  je  Šimun ponovo podmetnuo  požar , samo  je  ovaj puta Divljan  brzo  dotrčao  pa su  se našli  samo njih  dvoje. Divljan  ga  je  upitao  dali  se  sijeća  kako je  obesčastio  njegovu  majku  te  mu  rekao  da  će ga  on  kao njegov sin  golim rukama  zadaviti. To je i učinio. Ljudi su  ga  proglašavali junakom, a  on  i Manduša  opet  su se  našli u  toplom zagrljaju. U  nama  još  samo  žive kao   legenda.

  

 

     

 

 

 

      U ovoj  knjizi  glavne  likove  čine  Divljan, Manduša, Šimun, dok  su  ostali  sporedni. Radnja  se  pretežno  vrši  na  Griču i   jednim  dijelom u  Turopolju. Prevladavaju  osijećaji  između  Divljana i  Manduše te  ima  puno  opisa   okoline, grada i  dvorca. Knjiga  mi  se  sviđa  jer  nema  dosadnih  dijelova  i  jer  govori  o  prošlim  zbivanjima. To  je  legenda  koja  spada među  najpoznatije i   najljepše  legende u Hrvatskoj.

 

16.01.2007.

KNJIGA PJESAMA

 

Federico Garcia Lorca

Knjiga pjesama

(Izbor iz poezije F. G. Lorce)

 

Bilješka o piscu

 

        F. G. Lorca, španjolski pjesnik i dramatičar, rodio se 15. 6. 1899 u Fuenteroquenosu, Andaluzija, umro 19. 8. 1936. u Granadi. Studirao književnost i pravo, ujedno pokazuje interes za muziku, slikarstvo i kazališnu umjetnost. Godine 1921. izveden je u Madridu njegov dramski prvjenac Leptirove čarolije. Iste godine objavljuje Libro de poemas. Renome stječe zbirkom Cauciones 1927, godine i patriotskim komadom Mariana Pineda. Godine 1928. izlazi njegova najbolja knjiga stihova Romancero gitano (Ciganski romancero). U toj je zbirci dao sintezu španjolskih lirskih inspiracija (duh pučke poezije, kojim se nekada napajao Lope da Vega, i blistavu raskoš kojim se Gomgoneava jezika). Godine 1930. održava niz predavanja u SAD-u. Na povratku iste godine piše knjigu Pjesnik u New Yorku, u kojoj se nalazi čuvena oda Waltu Whitmanu. Od 1931. direktor je kazališne grupe “Barroco” koja obilazi sve španjolske pokrajine igrajući djela klasičnog teatra (Lope de Vega, Calderon, Cerevantes). U tom periodu sav se posvećuje pisanju za kazalište:

Don Cristobaldovo malo kazalište (1928); Čudesna obućarka (1930); Ljubav don Perimplina i Belise u ujakovu vrtu...

U spomen svog prijatelja piše tužaljku Hanto per Ignacio Sanchez Mejias (1935). U augustu 1936. uhapsili su ga i streljali pripadnici Francove civilne garde. G. L. jedan je od najvećih španjolskih lirika uopće. U španjolskoj poeziji svoga vremena on je unio novi, moderniji izraz i dah istinskog lirizma. Andaluzijski slavuj skladno je spojio modernizam s tradicijom. U nas je mnogo prevođen i igran. Znatan je njegov utjecaj na naše mlado pjesničko pokoljenje.

 

Podaci iz Enciklopedija leksikografskog zavoda,

Hrvatski leksikografski zavod, Zagreb, 1967

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Analiza dijela

 

 

        Konjikova pjesma

 

        Cordoba.

        Daleka i sama.

       

        Kobila crna, velika luna,

        masline u bisagama.

        Ako i znam pute, nikad

        neću stići u Cordobu.

 

        I u ravni i na vjetru,

        kobila crna, crvena luna.

        Smrt na me vreba onamo

        s kruništa kule Cordobe.

 

        Jao, duga li cesta!

        Jao, vrli moj konjiću!

        Jao, smrt me čeka prije

        nego stignem u Cordobu!

 

        Cordoba.

        Daleka i sama.

 

        Konjikova pjesma razvija temu nedostižnosti, smrti. Razvija je tako da ponavlja i izmjenjuje neke slike. Temeljni je motiv konjikova slutnja smrti, samoće. Ta se slutnja smrti kasnije preobražava u strah.

 

”Smrt na me vreba onamo

                  s kruništa kule Cordobe” -SLUTNJA SMRTI

 

                “Jao, smrt me čeka prije

                  nego stignem u Cordobu!”-STRAH

 

Lorca stvara sažete i jednostavne pjesničke slike koje ponavlja, izmjenjuje i gradira.

 

                “Cordoba.

                  Daleka i sama. ”- PONAVLJA

 

                “Kobila crna, velika luna...

                 ... kobila crna, crvena luna”- IZMJENJENE SLIKE    

 

                “Smrt na me vreba onamo

                  s kruništa kula Cordobe...

          ... Jao, smrt me čeka prije

                  nego stignem u Cordobu. ”- GRADIRANO

 

        Svijet pjesme otvara ovom pjesničkom slikom: “Cordoba. Daleka i sama”. Ponavlja je na kraju pjesme kako bi dokazao kako je Cordoba za konjanika bila nedostižna, pošto je kao i s početka pjesme ostala “Daleka i sama”. Pjesnik pojedine slike izmjenjuje. Takvim postupcima u komponiranju pjesme nam bolje prikazuje konjanikove osjećaje, emocije. Gradirajući pojedine slike prikazuje nam da se konjanik sve više boji. Najprije se kod konjanika pojavljuje slutnja smrti koja se postepeno pretvara u strah. Pjesnikove emocije najjače progovaraju u četvrtoj strofi, a emocionalni naboj ostvaruje jadikovanjem.

 

 

         Benasta pjesma

 

        Mama,

        hoću biti od srebra.

 

        Sine,

        bit će ti hladno.

 

        Mama,

        hoću biti od vode.

 

        Sine,

        bit će ti jako hladno.

       

        Mama,

        na jastuku me svom izvezi.

 

        To da!

        Ovog časa, sine!

 

        Iako se po naslovu ne bi reklo, ova pjesma ima svoje značenje i nije tako “benasta”. Srebro i voda su dragocijene stvari za život ljudi, bogatstvo, međutim kada bi se sin pretvorio u srebro ili vodu nikad ga ljubav ne bi tako grijala kao majčinska. Ne treba zahtjevati da budemo netko ili nešto drugo nego prihvatiti onakve kakvi jesmo jer uvijek postoji netko tko nas prihvaća baš takve. Normalno, trebamo se truditi da postanemo što bolji (brže, više, snažnije), ali svojim trudom i na taj način doći do pozitivnih promjena.

 

 

Portret Silvija Franconettija

 

Njegov krik bijaše strahotan.

starci

kažu da se kosa

ježila

i da se živa rastvarala

u zrcalima.

Prelazio iz tona u ton

a da ih ne razbija.

I biješe stvaralac

i vrtlar bje.

Stvaralac sjenica

tišina.

Sada njegova melodija

Sniva s odjecima.

Konačna i čista.

S posljednjim odjecima.

 

        Conte jondo ima neobično bogatstvo forma, ali u svim varijantama sačuvao je bitnu karakteristiku: izraz neizmjerne tuge i patnje, vezanost za zemlje, za kraj naranača i pustih neplodnih brda, prijateljstvo, strasno prijateljstvo sa smrću. Lorca je u pjesmi “Portret Silvija Franconettija”, iz svoje zbirke pjesama “Conte jondo” ocrtao pjevača andaluziskog i dao poetsku karakteristiku ciganskog conte jonda.

 

 

 

 

Lorca o teatru...

 

        U sjajnom i dubokom “Razgovoru o teatru”, održanom u Madridu 1935. , Lorca je izložio svoje gledanje na teatar i njegovu društvenu funkciju; on na tatar postavlja maksimalne zahtjeve, smatra ga “najjačim i najkorisnijim oružjem u podizanju zemlje i barometrom što pokazuje njezinu veličinu i pad”. “Narod”, kaže Lorca, “koji ne pomaže rast svoga tatra, ako nije mrtav, blizu je smrti, kao što teatar, koji ne osjeća socijalnog bila, političkog bila, drame svoga naroda te ne vidi istinske boje  njegova krajolika i njegova duha, s njegovim smijelom i suzama, nema prava da se zove teatar, već igralištem ili mjestom gdje se vrši ona ritualna stvar što se zove ubijanje vremena. ”

 

 

 

 

16.01.2007.

KOD KUĆE JE NAJGORE

 

Ephraim Kishon

 

Kod kuće je najgore. . .

 

 

O piscu:

   Ephraim Kishon je izraelski pisac, rođen 1924. g. u Budimpešti. Za vrijeme rata radio je u logoru u slovačkoj, a do kraja rata se skrivao i tako uspio izbjeći logore smrti. Godine 1949. se seli u Izrael. Piše duhovite putopise, scenarije, komedije, mjuzikle, kratke priče. Knjiga “Kod kuće je najgore. . . ”je najprodavanija knjiga u svijetu.

 

 

Ulijepi bližnjega svoga

 

 

Bilješke tijekom čitanja:

 

121. -124. stranice, 17. 10. 2001.

 

Likovi koje sam upoznala: pisac, Amir, Amirova učiteljica, gosp. Frisch

 

Nasmijalo me:

 -str. 123.

     “ Naše se dijete čak i izgledom izmijenilo: oči mu se smanjile a obrazi naduli. Najbolja supruga na svijetu tvrdi da se on pretvara u hrčka. O hrčku u leksikonu piše: “Glodavac izgledom sličan štakoru, u obrazima ima džepove u koje sprema zrna žitarica, te tako stvara zalihu za zimu. ” Prava slika i prilika Amirova! ”

 

        Djeca su dobila novu zabavu. Album sa tekstom i praznim mjestima za kustraciju i vrećice sa sličicama, koje se lijepe u taj album. Pisac zaključuje da izdavači zarade ogroman novac prodajući sličice u paketićima. Da bi se popunio album, potrebno je kupiti hrpu sličica, od kojih su većina njih duplići. Ta hrpa duplih sličica razvija kod djece duh razmjene, ali istovremeno i prazni fond đeparca i roditeljskog prihoda. Neka djeca počnu i krasti od roditelja. Uplašeni roditelji sazovu sastanak, želeći riješiti problem sličica. Prihvaćen je prijedlog da se djecu zatrpa sličicama, pa će im one ubrzo dosaditi. Međutim, djecu nisu uspjeli zbuniti. Oni sa još većim žarom trpaju i spremaju nove sličice, tako da sve više liče na hrčke. Amirov otac, umoran od albuma “Čuda svijeta”, doživi novi šok. Izašao je novi album: “Svijet sporta”.

 

 

 

 

 

Moje zlato spava

 

 

Bilješke tijekom čitanja:

 

110. -113. stranice, 17. 10. 2001.

 

likovi koje sam upoznala: pisac, Amir, supruga, Gideon, Avital

 

Nasmijalo me:

 -str. 112.

“Obratili smo se psihoterapeutu, koji nas je odmah upozorio da ništa ne pokušavamo silom, jer bi to moglo ostaviti traga u njegovu društvenom životu.                                                  -Priroda će se sama pobrinuti ako joj za to damo priliku – reče nam.

Dali smo prirodi priliku ali ona je nije iskoristila. Kad sam jednom u pola četiri izjutra zatekao Amira gdje kredom u boji crta avione po zidovima, toliko sam se razbjesnio da sam smjesta nazvao popustljivoga psihoterapeuta.

   Na drugom kraju javio mi se umilni dječji glasić: -Tata spava. ”

 

        Pisac je sretan što ima sina Amira koji točno u pola devet ide u krevet, a ustaje u sedam u jutro. Naravno, uskoro pisac priznaje da laže. Amir oblači piđamu u pola devet, ali tada počinje njegova šetnja po stanu, a ne spavanje, prvo je žedan, onda provjerava torbu, tada gleda televiziju, malo se igra sa psom i tako sve do dva sata ujutro. Dakako, to izaziva pospanost i nepažnju u školi. Amir često i zaspi na satu. Dugo su Amirovi roditelji mislili da samo njihov sin luta noću, dok kod susjeda Gideona, koji je strog, nisu otkrili da mala Avital također legne u 20 sati i 45 minuta, ali također luta do dva u noći. Školske praznike je supruga iskoristila da Amira vrati u normalne sate sna. Umjesto da ga tjeraju ranije na spavanje, roditelji su poticali Amira u nespavanju. Kroz dvadeset dana praznika, postigli su da Amir preskoči jedan dan i sada opet redovno odlazi u pola devet na spavanje. Osim, ako pisac ne laže.

 

 

 

 

 

Dojam o djelu:

 

        Knjiga je izvrsna. Obični događaji jedne obitelji opisani su s puno humora. Svi se mi možemo pronaći u tim pričama, jer se opisani događaji svima nama ponekad dogode, a i lijepo je vidjeti ih kroz humorističan pogled jednog pisca.

 

 

 

16.01.2007.

KRALJ EDIP

 

SOFOKLO

 

KRALJ EDIP

 

  

KRATKI SADRŽAJ:

 

         I. čin:         Razgovor Tebanskog kralja Edipa s svečenikom. Svečenik podsječuje Edipa da u njegovoj zemlji vlada kuga, da su polja i žene bez ploda. Edip sve to već zna kao i njegova žena Jokasta i svakog trena očekuju da se vrati Kreont koji će donjeti vijesti iz proročišta boga Feba. Dolazo Kreont i govori Edipu da iz njegove zemlje će izaći nevolja kada nađu ubojicu svog vladara Laja na čijem prestolju sada stoji Edip.

         II. čin:        Edip čuvši za proročanstvo nudi u ime boga da se pronađe krivac za ubojstvo i da ga se istjera iz zemlje. No kako bi bilo teško pronaći krivca bez nekogtraga pozove Edip proroka Tiresiju. On je znao istinu, ali nije htio reći. Međutim, na zahtjev Edipa ipak je otkrio. Ubojica Laja je bio upravo Edip. Edip se razljuti, Tiresiju je branila istina, pa nastavi rekavši proročanstvo, a ono je bilo da će Edip postati slijep.

         III. čin:       Svađa Edipa i Kreonta u kojoj Edip osuđuje Kreonta da je nagovorio proroka Tiresiju da bi se dokopao vlasti. Tada se umješa Jokasta i razljuti kada vidi oko čegase svađaju. Kreont odlazi, a Jokasta želi doznati što je to uznemirilo njezinog muža. U njihvom daljnem razgovoru postaje sve jasnije, ali je Edip stvarno ubio Laja, ali mu Tiresijevo proročanstvo nije posve jasno. Jedina nada je jedan pastir, svjedok ubojstva.

         IV. čin:       Dolazi glasnik iz grada Korinta u kojem je Edip odrastao i govori mu da je starac Polib umro, a i isto da mu on nije otac. Tada se Edip strašno uznemirio jer je bio uvjeren da mu je Polib otac. Međutim, glasnik mu reče da ga je dobio od jednog starog pastira koji je bio u Lajevoj službi. Tada je Jokasta probljedila jer je znala tko je Edip.

         V. čin:        Dolazi pastir koji mu ispriča kako je došao do njega. Edip je shrvan bolom i bjesom. On je sin Jokaste i Laja. Sada mu je sve jasno. Oženio vlastitu majku, a ubio vlastitog oca.

         VI. čin:       Saznavši koje je grijehe Jokasta napravila objesila se, Edip si je iskopao oći, te sam sebe onom kletvom istjerao iz zemlje sam bez igdje ikoga, a Kreont je zavladao Tebom.

 

 

  TEMA DJELA:Traganje kralja Edipa za istinom njegova podrijetla.

 

  IDEJA DJELA:Nemože se pobjeći proročanstvu bogova. Svaka nevolja koja se pokuša sprječiti, a ne sprječi temeljito kasnije može postati dvostruko gora nego što je prije bila.

 

 

 

GLAVNI LIKOVI:

 

Edip-glavni lik ove tragedije. On je jedan sasvim normalan čovjek što se tiće njegove psihe, ali sticajem okolnosti on postaje bijedan i jadan. Edip je radoznao, istinoljubiv, hrabar, snalažljiv, ali i nemože podnjeti nesreću koja ga je snašla, da je oženio vlastitu majku, a ubio oca.

                        

Jokasta-dobra prema svom mužu, brine se što ga mući, dobro vlada, ali u sebi nosi tugu i bol zbog mrtvog muža i njezinog djeteta za kojim je cijeli život tugovala misleći da je mrtvo, a njezino djete je bio njezn muž.

                        

Kreont-vjeran vladaru, dobar govornik i čovjek kojeg narod voli i štuje. Možda on negdje u dubini srca želi postati vladar, ali on je svakako lukav, pametan i zna što treba reći u kojem trenutku.

                        

Tiresija-prorok koji unatoč sljepoči uz pomoć proročkog vida vidi i zna puno više od ostalih ljudi. Od davno skriva istinu jer zna da će ga razbjesniti njegovog vladara, no netrpi uvrede, a kada govori, uvijek ima istinu za obranu.

 

 

 

 

16.01.2007.

KRALJEVIĆ I PROSJAK

 

Mark Twain

 

Kraljević i prosjak

 

 

 

Bilješka o piscu: MARK TWAIN

Američki književnik Mark Twain, pravim imenom Samuel Langhorne Clemens, rođen je 30. studenoga 1835. Neko je vrijeme bio brodar na Mississipiju, kopač zlata, a bavio se i novinarstvom. Godine 1853. odlazi na istok, u potrazi za poslom, i radi u tiskarama u New Yorku, Philadelphiji, Washingtonu, St. Louisu. Umro je 21. travnja 1910. godine. Poznata su mu djela: Pustolovine Toma Sawyera, Život na Mississipiju, Pustolovine Huckleberryja Finna, Ukradeni bijeli slon, Tajanstveni stranac, Jenki iz Connecticuta na dvoru kralja Arthura.

Tema: društvene prilike u srednjovjekovnoj  Engleskoj

Vrsta djela: pustolovni roman

O djelu: Čini li odijelo čovjeka? Mnogi će doista reagirati samo na to; zadivit će ih nečija odora, kao simbol položaja i moći. S druge strane, nekomu čije ruho nije tako sjajno, koji je siromašna podrijetla, izrugivat će se i ponižavati ga. U ovoj pripovijesti to je doista slikovito opisano. Kad je kraljević Edward odjenuo Tomovu odjeću, nitko mu više nije vjerovao tko je uistinu, svi su mu se rugali. Istodobno, Tom je bio na dvoru, preodjeven u kraljevića, okružen gospodom. No svaki put kad  bi ga nešto pitali, djelovao je zbunjeno, svi su mislili da je lud. Tek na kraju priče ljudi shvaćaju da kraljevića ne čini samo odjeća, već i njegovo dostojanstvo i pravo na to da bude kraljević, ali da i siromah ima svoje dostojanstvo te da ga, ako je živio časno, valja jednako tako poštivati.

Vrijeme radnje: polovica šesnaestog stoljeća

Mjesto radnje: London, Engleska

Likovi: Tom

         Edward

         kralj

         pustinjak

         Tomovi otac i majka

 

Opis glavnih likova:

 

TOM – Rodio se u siromašnoj četvrti: “U starome gradu Londonu rodio se u siromašnoj obitelji, po imenu Canty,  jedan dječak kome se roditelji nisu razveselili.”

 

Prisiljavali su ga da prosjači, ali on je prosio onoliko koliko mu je trebalo; najradije bi slušao priče: ”On je prosio tek koliko mu je bilo potrebno da održi goli život, jer su zakoni protiv prosjačenja bili strogi, a kazne teške; zato je dobar dio vremena provodio slušajući zanosne priče i bajke dobrog oca Andrewa o divovima i vilama, patuljcima i duhovima, o začaranim zamkovima i sjajnim kraljevima i prinčevima.“

 

Tom i kraljević Edward odlučiše zamijeniti uloge, no situacija ubrzo postaje vrlo ozbiljna. Na dvoru je mladi Canty viđao raskoš i sjajne odore, ali sve je češće čeznuo za domom: “Idućeg dana pristigoše strani poklisari sa svojom kitnjastom svitom; a Tom ih primi sjedeći na prijestolju uzvišeno i dostojanstveno. Sjajan mu je prizor isprva godio oku, ali je primanje bilo beskrajno i zamorno baš kao i većina govora, tako da se početni užitak malo-pomalo pretvorio u zanovijet i čežnju za domom.”

 

Mladi Canty je nesretan u dvorcu, ne snalazi se najbolje, osjeća da je zatočen: “Tom je stalno bio tužan i rastresen i nikako se tog osjećaja nije mogao otresti. Jutarnje dužnosti vezale su mu ruke i zamarale ga. Opet je osjetio kako ga svom težinom pritiskuje njegovo zatočeništvo.”

 

Pritišće ga i sram; dok je veselim osmijehom pratio povorku, odjednom je ugledao majku: “Obrazi lažnoga kralja gorjeli su od uzbuđenja, oči su mu sijale, sav se topio u ludoj sreći. U tom trenutku, baš kada je podigao ruku da baci novu pregršt zlatnika, primijeti kako ga jedno blijedo, iznenađeno lice s očima prikovanim na njemu napregnuto gleda iz drugog reda gomile. Hladan znoj ga probi: on poznade svoju majku! Pa podiže ruku do očiju okrenuvši dlan na vanjsku stranu – bio je to mahinalni pokret, za koji nije više znao kada ga je stekao, ali koji je iz navike ponavljao. Ne prođe ni trenutak, a ona se probi kroz gomilu, prođe uz stražara i stade kraj njega. Zagrlila je njegovu nogu, obasula je poljupcima uzvikujući: “O, milo moje dijete!” i uprla u njega lice koje se preobrazilo od radosti i ljubavi. U istom trenutku jedan je časnik kraljeve garde ščepa, te je svojom snažnom rukom tako baci da se otkotrljala do mjesta s kojeg je došla. I dok se taj ružni prizor odigravao, s Tomovih se usana  spustiše ove riječi: ‘Ženo, ja vas ne poznajem!’, ali ga do srca zaboli što su se ovako prema njoj ponašali.”

 

U ulozi kralja uvijek je bio plemenit i milostiv: ”- Pogriješio sam, priznajem. Nemoj me izdati, pokloni mi velikodušno ovu milost, a ja više nikad neću ni misliti ni govoriti o ovoj stvari. Postupi blago sa mnom, gospodine, inače sam propao. – Zadovoljan sam, milorde. Zato ne vrijeđaj ponovno, ovdje ili pred drugima, pa će biti kao da nisi ništa rekao.”

 

EDWARD – Rodio se kao kraljev sin i cijela mu se Engleska razveselila: “Istoga dana u bogatoj obitelji, po imenu Tudor, rodilo se jedno drugo dijete kome su se roditelji svim srcem razveselili. I ne samo roditelji već i cijela Engleska. Engleska je toliko čeznula za njim, toliko mu se nadala i toliko molila Boga za njega, da se sada, kada je stvarno došao, puk skoro izbezumio od radosti.”

 

Bio je vrlo dotjeran i lijep, a Tom mu se silno razveselio: “Jadni mali Tom, sav u dronjcima, približio se i provlačio lagano i stidljivo kraj stražara, dok mu je srce lupalo, a nada sve rasla, kad odjednom kroz zlatne šipke ugleda prizor zbog koga umalo što ne vrisnu od radosti. S one strane se nalazio jedan mio dječak, lica mrkog i preplanulog od raznih igara i tjelesnih vježbi na čistom zraku, čije se odijelo od prekrasne svile i satena presavijalo od nakita; o bedru je nosio mali mač ukrašen dragim kamenjem, na nogama fine čizmice s crvenom petom; na glavi veselu crvenu kapu s koje su se vila pera pričvršćena velikim dragim blistavim kamenom.”

 

Mrzio je zlostavljanje djece: “ – Da li te zlostavlja? – Dogodi se ponekad, kad zaspi ili kad se napije, da joj se ruka odmara, ali kad se istrijezni, ona sve nadoknadi time što me dobro istuče. - Mali princ pogleda bijesno i povika: “Kako istuče? – O, pa da, molit ću, gospodaru. Istuče! A ti si tako nježan i mali. - Slušaj, prije nego se smrkne ona će biti na putu za Toranj. Kralj, moj otac ...”

 

Kad se Edward vratio na prijestolje vidjelo se da je sačuvao svoju plemenitost i dobrotu, ali i pravednost: “– Neka svuku tu malu hulju i bace ga u Toranj!  - Ali novi kralj, pravi kralj, reče:  - To nipošto! Bez njega ne bih bio povratio krunu, zato neka nitko ne digne ruku na njega. A što se tebe tiče, dobri moj ujače, lorde-namjesniče, ti se ne ponašaš zahvalno prema tom jadnom dečku, jer čujem da te je načinio vojvodom (namjesnik pocrveni), a nije bio ni kralj; prema tome, što sad vrijedi tvoja lijepa titula? Sutra ćeš preko njega moliti mene za njezinu potvrdu, inače ćeš ostati običan grof a ne vojvoda!”

- “Zapamtite svi vi, dame, lordovi i gospodo, da je ovaj čovjek moj vjerni i voljeni sluga, Miles Handon, koji nije prezao ni od čega da svojim valjanim mačem spasi svoga vladara od tjelesnih ozljeda i sigurne smrti; zato je naša volja bila da ga imenujemo vitezom.”

 

PUSTINJAK – Bijaše to siromašno odjeven čovjek, pomalo čudne naravi i ponašanja:

“Bio je to stasit i koščat čovjek, duge i kao snijeg bijele kose i brade, odjeven u dugu haljinu od ovčje kože koja mu se spuštala do peta; predstavljao se kao arhanđeo i bio je zle naravi.”

 

Opis kraljevske dvorane za gozbe: ”To je jedna golema prostorija, s pozlaćenim stupovima i kolonadama, i zidovima i stropovima u slikama. Na ulazu stoje visoki gardisti, nepomični kao kipovi, odjeveni u bogata i slikovita odijela, držeći helebarde u rukama. Na visokoj galeriji koja se pruža svuda oko dvorane nalaze se svirači, gusta gomila građana oba spola, sjajno odjevenih. U sredini odaje, na povišenom podiju, Tomov  je stol.

 

 

Vlastiti dojmovi: Mislim da je knjiga vrlo uspješno napisana i vrlo zanimljiva ponajprije zbog nesvakidašnje situacije - na isti se dan, u dvije posve različite sredine, rađaju dvojica dječaka koje poslije poveže neobičan splet okolnosti. Želja da nakratko zamijene uloge kraljevića i prosjaka, u početku bezazlena dječačka šala, postaje vrlo ozbiljna. Pripovijest je iznimno poučna, ostavljajući nas još dugo u mislima o najrazličitijim stranama ljudske naravi. Također mi se sviđa i što ima blagog humora koji još više pridonosi priči, čini je zanimljivijom.

                                                                                       

 

 

 

16.01.2007.

KRALJICA LEPA

 

Eugen Kumičić

 

KRALJICA LEPA

 

Bilješka o piscu:

Eugen Kumičić se rodio 1850. godine u gradiću Brseču. Školovao se u rodnom mjestu i u Rijeci, Kopru, Zadru, ponovo u Rijeci, te konačno u Pragu i Beču.

Eugen Kumičić je bio romanopisac, pripovjedač, dramatičar, kritičar, pravaš… Bio je “slikar hrvatskog društvenog moralnog i političkog života svoga vremena”.

Predavao je kao profesor u raznim školama, a kasnije je dao otkaz kako bi se posvetio književnosti. Napisao je djela: Slučaj, Olga i Lina, Jelkin Bosiljak, Neobični ljudi, Začuđeni svatovi…

Njegov članak O romanu izazvao je burne rasprave o realizmu i naturalitmu. Kumičić je bio pod jekim utjecajem Zole, te zastupa naturalisstičku metodu. Pisao je naturalističke romane i pripovjetke iz istarskog kruga i zagrebačkog kruga.

 

 

Likovi:

Kraljica Lepa

        je kći Bele prvog, žena Zvonimira, ona je jaka i odlučna osoba, vrši jak utjecaj na Zvonimira i gura ga ka kruni, oslanjajući se na ugarskog kralja. Ona je lukava, proračunata i sve u svemu prava glumica. Njena ćud je nepostojana, no ona je inteligentna i uvijek zna što želi.

 

Kralj Zvonimir

        je kralj pod paskom žene, miran, bojažljiv, odan papi, najpokorniji sluga sv. Stolice. Papa ga je okrunio za kralja, te je on zato papin vazal.

 

Petar Svačić

        je prvi hrvatski ban, kasnije postaje kralj. On voli Nedu, a kao čovjek je hrabar razuman i sapreman braniti Hrvatsku vlastitim životom.   

Kraljica Neda

        je kći Petra Krešimira IV, žena Slavića, izrazito lijepa i mila žena. Kumičić je u više navrata idealizira u oličenje kreposti. Omiljena je u narodu, jer je požrtvovna i hrabra, no njena je patnja velika.

 

Svi su likovi površno obrađeni. U nekakvu karakterizaciju Kumičić se upušta kod Lepe i Nede no to je daleko od opsežne karakterizacije. Glavni likovi su stvarne povjesne ličnosti, što dokazuje da je Kumičić dobar povjesničar. Naglasak je dakle na događajima, a ne na likovima, i zato je to pravi povjesni roman.

       

 

Fabula:

Radnja započinje 1075. godine u samostanu sv. Stjepan de Pinis uz prostranu splitsku luku, u doba vladanja kralja Slavića, muža Nede, kćerke kralja Petra Krešimira. Normani su ugrabili kralja Slavića, kojega su ubrzo pronašli mrtvog. Kraljica Neda želi krenuti u Italiju u potrazi za mužem, ali ju Zvonimirov ujak Streza tajno otima i zatvara u svoju kulu, da bi pomogao Zvonimiru da dođe na prijestolje. Jelena, Zvonimirova žena, odvodi Nedu na otok Maslinik, ali je Neda zajedno s Vekenegom uspjela preplivati do obale, gdje ih hvataju Lepini vojnici i zatvaraju u kulu Bihać. Lepa se boji pustiti Nedu, bivšu kraljicu, da u narodu ne dođe do pomutnje, ali ne uspijeva jer je Neda pobjegla, te se urota otkrila. Kralj Zvonimir vlada kao papin vazal. Kada se Grgur VII posvadio i zaratio s Henrikom IV, hrvati na nagovor Zvonimira kreću protiv Njemaca, ali su ubrzo poraženi. Kada počinju križarski ratovi, vazal pape Urbana II poziva narod na oslobođenje Jeruzalema. Na Kosovom polju, u selu Biskupiji, hrvati ubijaju Zvonimira, a ubrzo zatim je kraljica Lepa, sestra Ladislava Arpadovića, otišla bratu. Novi hrvatski kralj je Stjepan II, kji ubrzo umire i na prijestolje dolazi Svačić. U bitci kod Gline, potukli su se Hrvati s Mađarima, koje su vodili Ladislav i Lepa. Lepa smatra da se Ladislav može okruniti za hrvatskog kralj unjeno ime, no mađari gube bitku, te je Koloman stupio na hrvatsko prijestolje mirnim putem. Posljednji hrvatski kralj poginuo je na Gvozdu.

 

 

Struktura romana:

        Roman se sastoji od 23 poglavlja.

 

Mjesto i vrijeme radnje:

Radnja se odvija u Hrvatskoj u 11. st.

 

 

 

16.01.2007.

KROZ PUSTINJU I PRAŠUMU

 

Henryk Sienkiewicz

 

KROZ PUSTINJU I PRAŠUMU

 

 

 

 

O PISCU I DJELU: Rođen 1846. godine. Proputovao je Europu, ali i Afriku i Ameriku pišući putopise ispunjene nestvarnim i stvarnim događejima. Poznat je po romanima Kroz pustinju i prašumu, Ognjem i mačem, Quo vadis? i dr. U romanu Kroz pustinju i prašumu ispričao je uzbudljivu priču o putovanju dvoje mladih kroz Afriku. Godine 1916. je umro.

 

TEMA: Putovanje Stasija ( Staša) i Nelle (Nele) kroz Afriku.

 

VRIJEME RADNJE: 19. st.

                -dokaz: Takav se prorok javio godine 1881.

 

MJESTO RADNJE: Afrika

                      -dokaz: . . . kako je glas o djeci stigao s one strane Afrike. . .

 

IDEJA: Nikad ne smijemo odustajati

 

NAJBOLJI ODLOMAK: Dva hica, jedan za drugim, odjeknuše provalijom. Gebhr (Gebr) se stropošta na zemlju kao vreča pijeska, a kamis se nagne na sedlu i krvavim čelom udari na konjski vrat.

 

OBRAZLOŽENJE: Ovaj odlomak mi je najboli zbog velike doze uzbudljivosti pomiješane s krvlju.

 

DOJAM: Ovo djelo mi se svidjelo zato što ima puno događaja i vrlo je zanimljivo. Opisi prirode su izvrsni.

 

LIKOVI: -Stasio: Hrabar, umišljen, snalažljiv, voli Nellu, požrtvovan, brižan.     

            -Nella: Mala, plašljiva

 

SADRŽAJ: Jednog dana, pošto su očevi otišli na put, dođe Kamis i kaže djeci da su im očevi poručili neka s njim neka s njim otiđu za njima. Ali Kamis ih je prevario i odveo ih je kod nekih ljudi koji su ih odveli (oteli) Mahdiju. Na putu su prošli kroz pustinju i tamo je Stasio pokušao pobjeći, ali su ga uhvatili i nije uspio. Kada su ih odveli do Mahdija, Stasio nije htio primiti njegovu vjeru, pa ih je poslao na teški put, jer je znao da će djeca umrijeti. Ali naprotiv, Stasio je ubio ljude koji su ih vodili i zajedno sa Nellom, Kalijem i Meom otišli potražiti put kući. U toj prašumi su im se dogodile mnoge stvari: Nella se razbolila, pripitomili su slona, susreli su gosp. Lndea koji im je dao kinina za Nellu i puno oružja. Doputovali su do Kalijevog sela i vodili rat protiv drugog plemena. Poslije tih dogodovština su došli u pustinju gdje su svi skoro umrli od žeđi, ali spasili su ih neki vojnici i odveli ih očevima. Nakon mnogo godina Nalla i Stasio su se vječali i sretno živjeli do kraja svog života.

 

 

16.01.2007.

LIŠĆE

 

Fran Mažuranić

 

Lišće

 

Bilješka o piscu:

Fran Mažuranić rodio se 28. ožujka 1859. u Novom Vinodolskom. Svoj književni rad započeo je 1885. godine u “Vijencu” malim, duhovitom i dobro poantiranim crticama koje su izlazile pod skupnim naslovom LIŠĆE  kroz dva godišta “Vijenca”. Četrdeset je crtica izdao u proljeće 1887. godine u knjizi, dodavši nekoliko novih, pod naslovom LIŠĆE  Frana Mažuranića. “Vijenac” je popratio knjigu sljedećim prikazom:

“Tko u Hrvatskoj ne pozna “LIŠĆA”, ako uopće čita hrvatsku knjigu? Jamačno će se svaki prijatelj narodne knjige uzradovati, kad primi u ruke ovu doduše malenu, ali vrijednu knjigu. I dukat je novac! U Mažuranićevu “LIŠĆU”  imade mnogo cvijeća, pa je samo čednost piščeva, što se zove “LIŠĆE”.

O djelima:  U crticama se može prepoznati nekoliko tematskih krugova: čovjek i njegova svakodnevnica, obična a istodobno nevjerojatno potresna u svojoj težini: koliko god je se u životu tkogod nagleda, s njome se suoči, smrt je ipak uvijek jednako strašna, jednako nepredvidljiva i beznadna (Jedinac). Druga su bitna tema čovjek i njegove osobine, borba s mogućnošću samo svladavanja strasti (Miran igrač). Otkriva se u crtici U dan dvojbe mračna i strašna, nepredvidljiva, Poeovska strana ljudske psihe.Ima li objašnjenja? Nema. Samo konstatacija o usudu i nemogućnosti da se njemu izbjegne. Začuđenost mjesecom koji kao da prati malo biće prelazi u ironičan komentar i prispodobljenje svakodnevnoj životnoj situaciji, smiješno svakodnevnoj. Mjesec je nalik nevjernoj supruzi (Dijana). Djetinjim se očima crta izniman trenutak, realističan opis časa kad je dijete mislilo da će umrijeti (Što sam mislio umirući). Djetinjstvo se direktno  ili indirektno  poziva na više mjesta (Djetešce). U crtici (Gospodin učitelj) sjeća se svojega učitelja, “dobrog starog Frana”, kasnijega županijskoga školskog nadzornika.

       

Što sam mislio umirući

 

O djelu: Govori nam kako se sagradila luka. Djeca su se igrala, a pisac odjednom pade u vodu. U tom trenutku kad se utapljao prohujaše mu misli o cijelom svom životu. Na kraju ga izvukoše.

Osjećaji koje pobuđuje crtica: Crtica pobuđuje vrlo jake osjećaje. Dijete koje misli da će umrijeti je realističan opis časa. Vrlo me dirnula njegova zadnja misao: “Idem u pakao”; i zadnje riječi u crtici: “Izvukoše me”- a čemu. Mislim da bih te riječi vrlo teško mogao objasniti, ali siguran sam da imaju jako značenje u piščevom srcu.

Misli na koje nas potiče: Potiče me na smo jednu misao, a to je: Što je svrha života.

 

 

Dijana

 

O djelu: Govori nam o dječjoj radoznalosti i mašti, ali pri kraju crtice govori i o nevjernoj supruzi Dijani koja za trojicom ide – uz gospodina muža.

Osjećaje koje pobuđuje: Pobuđuje osjećaje koji su zasnovani na dječjoj mašti. Dok sam čitao tu crtucu sjetio sam se kako je biti mali i opet to poželio biti jer bih onda mogao izmišljati kao naprimjer u ovoj crtici kad mjesec ide za dvojicom prijatelja,a oni se čudom čude. Na kraju crtice složio sam se s piscem o mjesecu: “To mi je večeras munulo glavom kad sam – idući kući – opazio da je mjesec rogat.”

Misli na koje nas potiče: Sretne u djetinjstvu, ili ružne kod odraslih ljudi, ja mislim da ipak naono prvo, ljubav i djetinjstvo.

 

 

Djetešce

 

O djelu: Crtica koja nam govori kako je pisac stupio u bečku vojsku i kao nije kontaktirao s vanjskim svijetom. Tek nakon otprilike četiri mjeseca izašao je ponovo u grad. Sve mu je bilo nekako čudno, bio je zbunjen. Stao je iposlušao, čuo je plač malog djetešca i suze mu navrvješe na oči. Sjetio se da i male djece na svijetu ima.

Osjećaje koje pobuđuje: Mislim da ovom crticom pisac želi izreći kako bi više volio da vlada mir nego rat. Osjećaj koji me je obuzeo bi je jako tužan. Također mislim da se prevario kad nije četiri mjeseca izašao van. Osjećaj koji je htio izraziti pisac mislim da je bio ovaj: “Započeh stojeć, a svrših – klečeći”, to dokazuje kako ga je djetešce raztužilo poslije one okrutne vojske.

Misli na koje nas potiče: Potiče me na puno misli. Jedno od tih je mir, ljubav i tuga. Kad je izašao van iz vojarne, mislim da je htio uzeti djetešce koje ga je rastužilo i zagrliti ga.

 

 

 

Gluhonijemi

 

 

O djelu: Govori nam o jednom barunu koji je imao gluhonjemog slugu. Našao ga je prije dvije godine kako prosjači, svidi mu se te ga uzme. Znao je svaku zapovijed svog gospodara, mig oka ili okret ruke – zapovijed na život i smrt. Često je svog gospodara od koga odvraćao, jer je neki put vido tko mu je prijatelj a tko ne.

Osjećaje koje pobuđuje: Pobuđuje jedan vrlo lijepi osjećaj dobrote, kako i gluhonjemi čovjek može biti od koristi i pomagati jednako dobro kao i čovjek koji nije gluhonjem.

Misli na koje nas potiče: Mislim da svaki čovjek ima pravo živjeti, mora biti prihvaćen i u društvo. Jer nema razlike između npr. bjelca i crnac; gluhog i čovjeka koji nije gluh, jer svi su oni isti osim možda boje ili sluha.

 

Vlastiti dojmovi: Pisac pokazuje erudiciju i poznavanje svjetske književnosti.

Svaka je crtica cjelina vješto ispričana, dokraja koncizno, jasno poantirana.  svaka se osvrće na bitan detalj čovjekova unutrašnjega ili vanjskoga svijeta. Jedino što mi se ne sviđa jest što neke crtice počinju veselo, a završe tužno.

 

 

 

 

16.01.2007.

LJUBAV ILI SMRT

 

Ivan Kušan

LJUBAV ILI SMRT

 

1. BILJEŠKA O PISCU

 

Ivan Kušan rođen je 1933. g. u Sarajevu. Pisac je mnogih romana i novela, kritika, drama, a i prevodi s nekoliko svjetskih jezika. Radi kao i urednik časopisa. U književnosti uglavnom piše romane za mladež od kojih su najpoznatiji “Uzbuna na Zelenom vrhu”, “Koko i duhovi”, “Domaća zadaća”, “Ljubav ili smrt” i dr. Nagrađen je dva puta “Nagradom grada Zagreba” i nagradom “Ivana Brlić Mažuranić”.

 

2. TEMA ROMANA : Kokove čudnovate zgode

 

3. IDEJA ILI PORUKA ROMANA : Treba biti domišljat i ustrojan i ne čekati da ti netko drugi riješi tvoje životne probleme

 

4. KRATAK SADRŽAJ

 

UVOD I POČETAK

 

Roman započinje tako da se mi, kao čitaoci, upoznajemo sa svakodnevicom u životu Ratka Milića, zvanog Koko. Susrećemo i Anu, Kokovu veliku ljubav i sudbinu te ostale njegove prijatelje i prijateljice.

 

ZAPLET

 

Radnja u knjizi postaje sve zamršenija dok se Koko i ostalo “društvo” pripremaju za finalnu utakmicu u nogometu. No, radnja se razvija i na drugom planu u životu glavnih likova. Ljubav Kokova života, Ana, nestaje i Koko postaje glavni osumnjičeni. No, on nastoji opovrgnuti te sumnje i sam kreće u potragu nestalom prijateljicom.

 

VRHUNAC

Vrhunac romana događa se pred samu nogometnu utakmicu. Obje strane nešto skrivaju, Koko očekuje Anu, a i sama utakmica je vrhunac uzbuđenja svih sudionika. Koko i njegova momčad su pred pobjedom. Odjednom, Koko pogleda Anu i dolazi u trenutak kada treba birati između nogometa ili ljubavi. Prevladavala je ljubav. Pratio ju je do mjesta gdje se održavalo natjecanje jedrilica i gdje Koko doživljava svoje najveće razočaranje. Naime, Ana Moser daje poljubac pobjedniku natjecanja. U međuvremenu, momčad “Zelenog vrha” je izgubila utakmicu i Koko odlučuje da će se ubiti.

 

RASPLET

 

Koko se nakon jednog opće – razočarajućeg dana ipak nije ubio. No, odlučio je otići Ani Moser i sve joj ispričati. Međutim, ustanovio je da je Ana, sudbina njegovog života, zapravo jedna od njegovih prijateljica. Koko i njegova duga prijateljica Emica postaju svjesni svojih do tada neotkrivenih simpatija.

 

5. PSIHOLOŠKA I SOCIOLOŠKA KARAKTERIZACIJA GLAVNOG

                                                     LIKA

 

Koko je ustvari običan dječak iz obične obitelji što se tiče sociološkog porijekla i okolnosti pod kojim živi. No, što se tiče psihološke karakterizacije, Koko je ponešto drukčiji od ostalih likova. On je hrabar, neustrašiv i poduzetan, spreman učiniti bilo što da bi ostvario svoj cilj i da bi došao do rješenja. Spreman je “uvaliti” se u pravu zagonetku, kao što se vidi iz brojnih romana o njemu. No, istovremeno je i snalažljiv pa se tako može izvući iz gotovo bilo koje nevolje. Koko je domišljat, odlučan, slobodnog uma zna kako opstati i uporan dok ne istjera “stvari na čistac”.

 

6. NAJZANIMLJIVIJE U ROMANU

 

Najzanimljiviji trenuci u ovoj knjizi su vezani uz tijek nogometne utakmice kad je obje jake momčadi suprotstavljaju, obje imaju skrivenu taktiku, no nitko ne zna kakvu. Istovremeno, glavni lik očekuje svoju Anu igrajući utakmicu svog života. On je zamislio kako će se Ana pojaviti kad će njezin djed, slavni golman, uručiti pehar pobjednicima, no ona se pojavljuje nakratko u publici i brzo nestaje. Koko se nalazi u situaciji životne odluke. Ovaj dio obilježava i vrhunac ovog “pustolovnog” romana. Napetost je tu najizraženija, a kroz uzbudljive događaje možemo odrediti osobine Koka i drugih likova. Trenuci kada Koko kreće za Anom također su napeti, jer napokon će ona ili zauvijek nestati ili će zauvijek ostati njegova.

 

“Svanula je ta nedjelja. Jedva sam čekao da se sve riješi. I utakmica, i moja sudbina. ”, citat, str. 83

 

7. DOJAM O KNJIZI

 

Roman Ljubav ili smrt govori o životu običnog dječaka koji se najčešće nalazi u neobičnim situacijama. Ovaj roman Ivana Kušana stvarno je napet ponajprije zbog toga što se, čitajući ga lako možemo uživjeti u njegov tijek i što se mogu zamisliti u ulozi Koka dok čitam stranicu po stranicu. Mislim da je pisac u ovome djelu izrazio svoje najjače osobine : dinamičnost, duhovitost i smisao za pustolovinu dok je čitaocima pokazao kako se može u jednom naoko dječjem romanu spojiti sve one događaje koje često s uzbuđenjem i napetošću gledamo u filmovima.

 

 

 

 

 

 

16.01.2007.

LOVAC U ŽITU

 

 

Jerome David Salinger

 

Lovac u žitu

 

 

Karakteristika lika:

 

Lik Holdena prikazan je kao lik prosječnog tinejđera. On ima svoje probleme i gleda na svijet na svoj način. Pomalo je problematičan. Pokazuje znakove razumnosti ali misli da mu svijet ne može pružiti ono što on želi. U biti nije loš. Često bježi od problema i upliče se u svakodnevne gluposti. Rekao bih da je on jedan prosječan tinejđer sa svojim vlastitim problemima i vlastitim viđenjem svijeta. Izgubljen je i ne zna što traži tako da je podosta podložan raznim glupostima.

 

Život lika:

 

Iz romana možemo zaključiti da je Holden rastao u relativno dobrim uvijetima života. Otac mu je bio pravnik i prema njegovim riječima mlatio dosta love. Imao je sestru i braću. Problemi počinju smrću njegovog brata Alleja što je vjerojatno i uzrok njegovog tmurnog pogleda na svijet i ljude. Vidimo da on nije loš ali baš zbog toga što je izgubljen i ne zna što hoće a kritizira sve živo postaje problematičan te ga neprestano izbacuju iz škola što njegovim roditaljima stvara poprilična muke. Zadnja škola koju je Holden pohađao bila je škola u Pecnayu. Svi su je hvalili ali on je u njoj vidio samo licemjere. I tako je pao godinu i bio isključen iz škole. Roditeljima je bilo uućeno pismo da je izbačen. Holden se je trebao vratiti kući u srijedu. Kad je na kraju  sagledao sve svoje prijatelje i svoj život, odlučio je da ode odmah iz Pecnaya i provede ostatke vremana (do srijede) u New Yorku, jer ga je Pecney umarao…. opet pogreška. Otišao je u New York ali  sve što je uspio napraviti je  to da je potrošio brdo novaca, bio pretučen, pijan, upustio se u sve i svašta te se posvađao sa nekim svojim prijateljima. Na kraju ga je samoća svladala te se je zaputio svojoj mlađoj sestri kući u nadi da ga roditelji neće uhvatiti, uostalom bilo mu je svejedno. Holden zapravo nikad od Allijeve smrti nije bio pravo sretan. Otišao je da bude još do srijede kod svog nastavnika a on mu je podijelio neke savijete, da se trgne i odluči što želi od života. Došao je još jedansok za Holdena…. njegov bivši nastavnik se pokazao kao perverznja…užasno…i to ga je još više zbunilo. Razmišljao je da pobjegne od  svega u neku zabit. Njegova sestra mu je poremetila planove jer je htjela poći s njim tako da su se posvađali oko toga I Holden joj je obečao da nikuda neće ići…. mislim da je shvatila kako je to besmisleno. I sada dolazi trenutak kada je Holden osjetio neku toplinu u svome srcu…kada je vidio svoju sestru kako se vrti na vrtuljku…htio je vikati od sreće. Nakraju se vratio kući i sada opet mora u novu školu…on ni sam ne zna što da misli o svemu tome… Da li je postao razboritiji obogaćen ovim iskustvom, tko zna…pričekajmo lovcau kukuruzu.

 

Simbolika naslova:

 

Zamislimo lovca kako lovi zeca a nalazi se u žitu. Zec je malen i lovac ga vjerojatno nikada neće uloviti. Tako je i sa Holdenom…on traži nešto ni sam ne zna što a to je tako nedostižno…traži smisao života…izgubljen je…ništa mu se ne sviđa…na kraju pronalazi sreću u svojoj sestri Pheobe…da li je sada našao ono što traži?

 

 

 

 

16.01.2007.

LUTKINA KUĆA

 

Henrik Ibsen

Lutkina kuća

 

 

INFORMACIJA O PISCU:

 

Henrik Ibsen rodio se 1828. g. u Skienu u Norveškoj, u religioznoj građanskoj obitelji. Smatramo ga jednim od najvažnijih dramatičara druge polovice 19. st. Nakon raspada obitelji Ibsen se seli u Grimstadt, gdje pokazuje prve znakove sklonosti ka umjetnosti. Nakon nedovršenog studija posvećuje se pisanju i postaje redatelj i dramaturg Norveškog kazališta.

Najveća njegova djela su: Katilina, Komedija Ljubavi, Pretendenti na prijedstolje, Brand, Perr Gynt, Stupovi društva, Lutkina kuća, Sablasti, Divlja patka, Gospođa s mora.

 

 

 

TEMA:

Položaj žene u patrijahalnom društvu te njena borba za slobodom.

 

 

UTJECAJ DJELA NA SVJETSKU KNJIŽEVNOST I STANJA U SVIJETU

Lutkina kuća (Et dukkehjem) je dramsko djelo, u kojem je iz građanske stvarnosti iznesena tragika tjeskobe toga uskog i prigušenog života. Izašla je u vrijeme novih revolucija: kada narodi zahtjevaju nezavisnost, a kategorije radnika traže sovje mjesto pod suncem, te u prvi plan isutpa pokret za ravnopravnost žena, koji zahtijeva otkupljenje cijel polovice ljudskoga roda od iskorišćivačke vlasti druge polovice, a ova drama, koja je zahvaljujući vrlo vještoj scenskoj konstrukcji i dalje među najprikazivanijima, podigla je oluju upravo iznošeći slučaj žene, supruge i majke koja prije svega želi biti slobodna žena. Prije svega ova drama, za ono vrijeme se smatra novom dramom u kojoj je data nepoštedna kritika društva, a u prvi plan je stavljena sloboda individuuma, odnosno prava svkog čovjeka da živi onako kako on želi i hoće. Borac za individualnost u ovoj drami je Nora, najbitniji lik, po kojoj se izvorno ime drame Lutkina kuća danas često prevodi njenim imenom. Moderan je i zbog činjenice da emocijama nabijena gluma, se prekida Norinom jednostavnom rečenicom: “Moramo sjesti i porazgovarati”, te baš tim novim tehničkim postupkom Lutkina kuća je osvojila Europu i utemeljila novu školu dramske umjetnosti. Ibesen je ovom dramom, uspješno uzrujao i pobuniti ljude svojom tezom te pozornciu makar u zadnjem činu učiniti propovjedaonicom, stoga vrlo bitan čimbenik ove drame je dijalog, osnovni element moderne drame. Taj dijalog, koji je na početku  njegova stvaranja bio izmjena apstraktnih teza i antiteza, pretvara se u duboku psihološki opravdanu analizu stanja njegovih govornika i sredine.

 

OPIS LIKOVA:

Likovi ove drame malo se razlikuju od uobičajnih tipova romantičke drame: nevina, djetinjasta žena, upletena u strašnu zabludu; glup i neojećajan muž; vjerni prijatelj… mogli bi se dobro uklopiti u fabulu romantičke melodrame i problemske nove drame.

 

NORA je žena perspektivnog odvjetnika, s kojim ima troje djece. Voli svoga muža, čak mu na svoju štetu spašava život. Odrasla je u djetinjoj nježnosti, najprije oca, zatim muža, koji su je mazili kao divnu lutkicu, ali su je zapravo isključili iz svojih i samog njenog života. Da bi spasila život svoga muža čini prekršaj, pa joj otpušteni činovnik banke njezina supruga prijeti da će skandaloznim otkrićem upropastiti nju i muža. Tako je krhko stvorenje odjednom na nemilosrdan način stavljeno pred okrutnu stvarnost, tek tada svhvaća da živi u surovom, pokvarenom svijetu u kojem je ona samo promatrač, pasivni lik koji ne može utjecati ni na što. Nakon toga otkriva da prije dužnosti prema mužu, prema svojoj djeci najprije treba ispuniti dužnost prema samoj sebi, i zato ih napušta te polazi ususret pronalaženju same sebe.

Nora ne prihvaća nikakve uvjete i mogućnost novoga ropstva prema vlastitu mužu, i radije bire slobodu uz uvjet nesigurne sutrašnjice nego primoranost na bilo kakva slobodna uzleta duha ili misli.

Ljepuškasta je, u duši odbra, a sve što joj preostaje iz ljubavi prema mužu, dariva svojoj djeci, s kojim se kao s lutkicama igra, a ustvari je i ona sama lutkica. Ona je ukras kuće svoga muža kojemu ni na kraj pameti nije da žena u braku ima biti nečim drugim, a ne samo ljepušnom zabavicom.

Ne želi više biti muževa lutka, progovorila je uime ravnopravnosti i svojevrsne socijalne pravde te svojim odlaskom dokazala pravo na izbor samostalna i slobodna puta. Činjenica da je Nora glavni lik drame, vrlo je bitna za daljnju borbu za prava žena, stoga mnogi kritičari nazviaju Noru himnom slobodi dotada zapostavljene žene, prosvjedom protiv nerazumne dominacije muškaraca u društvu i braku.

Nora je po svojoj viziji izlaska i spasa u osnovi simpatična, a svojom na prvi pogled nebitnom ulogom uzbudila je duhove da je Ibsen predložio i drukčiji završetak.

Nora je u stvari simbol svih žena koje su za pisanja ove drame bili znatno obespravljne.

 

HELMER je uspješan, perspektivan odvjetnik, koji postaje direktor Dioničke banke. Častan je i pošten građanin, sve mora biti po pravilima i propisima, no ove osobine nisu njegovo pravo lice, ispod te maske krije se slab, neemocijonalan, psihički rastrojen čovjek kojem je bit života njegov ugled.

Ne shvaća i ne želi shvatiti svoju ženicu nego na njezine poteze gleda iz sasvim drugog stajališta, te ju zato ne gleda kao svoju spasiteljicu, već kao osobu koja mu je kompromitirala časti i ugled u društvu.

On je odgojen po starim nazorima i ne cijeni dovoljno svoju ženu. U trenucima narušavanja njegova ugleda iz na prvi pogled dobre osobe se preobražava u zlu i hladnu osobu, čime otkriva svoju licemjernost i gubi svoj glavni oslonac, ukras njegove kuće, najmiliju ženu koja je sve podredila njemu i njegovu životu.

 

 

 

Odnos Helmera i Nore:

Nora je imala problem u mladosti. Taj problem je bio odnos njena oca prema njoj. Sva njegova ljubav bila je usmjerena na nju reinkarnirala ju je u nedodirljivo biće koje je bilo prezaštićeno, čak i samo od sebe.

Kada je došao Helmer ona se nadala da će se situacija promijeniti, no on je samo nastavio tradiciju njena oca i dokazao kako joj kako je ona tek povlašteni dio njega, a ništa više.

        “Ti si moja ljepota koja pripada meni i isključivo meni. ”

 


 


Mjesto radnje: Torvaldov stan

 

Vrijeme radnje: Vrijeme božićnih blagdana (100-200 prije današnje godine)

 

KRATKI SADRŽAJ:

Nora je djevojka odrasla u obitelji koja joj je pruzila nježnost i sigurnost. Nakon oćeve nježnosti u obitelji isto joj pruža i suprug. Ona, međutim, u svom tom na prvi pogled bezbrižnom i lijepom životu smatra da je samo lutka u rukama muškaraca, najprije u rukama oca, a onda u rukama supruga. Njen muž Helmer je u prošlosti obolio od teške bolesti, ali ga putovanje na jug, točnije Italiju spašava. Da bi došla do novca za put, uzima zelenaški zajam od Krogstaga, koji je bankovni činovnik. Nakon neugodne situacije koju je izazvalo Norino krivotvorenje potpisa na mjenici ona se ne smiruje i odlućuje napustiti muža, djecu i obitelj. Nora se vraća kući pošto je obavila kupnju božićnih darova. Krišom jede slatkiše, jer  Helmer tvrdi da će joj oni pokvariti zube. Potrošila je nešto, a dio ostavlja po strani za vraćanje zajma Krogstadu. Božić prije bili su u teškom financijskom stanju i nisu si mogli priuštiti blagodati Božića, sada  je Helmer dobio promaknuće u banci na mjesto direktora te si  mogu  priustiti božićne darove, drvce, većeru, . .

Za vrijeme božićnih blagdana u posjet im dolazi gospođa Linde, stara Norina prijateljica koju nije vidjela 10 godina. Gđa Linde je ostala udovica bez djece te je došla  u grad u potrazi za poslom, a čula je da joj prijateljičin muž ima vrlo visoko mjesto u banci. Nora joj priznaje da je uzajmila novac kad joj je muž bio bolestan, a ovaj živi u uvjerenju da je to novac Norina oca. U međuvremenu u posjet je došao i Krogstad, beskrupulozni, bezosjećajni gad, kako ga je vidjela Nora, od kojeg je pozajmila novac, koji je također i bivsa ljubav gđe Linde, no to nitko tada nije znao. Helmerov dugogodišnji prijatelj doktor Rank, također dolazi u sobu i njih troje vode beznaćajne razgovore. Kada u sobu dođe Helmer Nora ga moli da zaposli gospođu Linde. Stvar je riješena, jer  ionako misli otpustiti Krogstada. Doktor i gospođa Linde odlaze kući . Nora je ostala sama, dolaze djeca i ona se igra s njima. Na kraju čina dolazi Krogstad i prijeti joj da će sve reći njenom mužu o mjenici i krivotvorenju potpisa ako ga Helmer otpusti. Nakon što se Helmer vratio Nora razgovara s njim, ali šef Dioničke banke je već čvrsto odlućio; Krogstad ce dobiti otkaz. Nora se priprema za maskenbal koji se sutradan treba održati, na kojem ce biti obućena u napuljsku ribaricu te plesati tarantelu. Gđa. Linde je došla pokrpati joj kostim i iskreno porazgovarati s Norom o mjenici i zajmu. Nora ponovo ostaje nasamo sa suprugom i pokušava ga nagovoriti da ne otpusti Krogstada, ali budući da je toliko navaljivala, Helmer se naljuti i odmah posalje Krogstadu pismo da je otpušten. Nora je očajna. Dolazi dr. Rank i vodi razgovor s Norom, uglavnom o njegovoj skoroj smrti i sutrašnjem plesu, no uskoro dolaze na temu ljubavi i dr. Rank joj otvara svoje srce koje pripada samo njoj. Dolazi Krogstad i Nora moli dr. Ranka da ode do Helmera i zadrži ga u sobi neko vrijeme. Ulazi Krogstad, te se on i Nora  svađaju. On želi da se ponovno uzdigne u društvu i prijeti joj da je napisao pismo Helmeru o njenom krivotvorenju mjenice i da će ga poslati. Nora je nemoćna i očajna. Na odlasku ubacio je pismo u sandučić, od kojeg samo Helmer ima ključ. Nora moli gđu Linde da ode do muža i traži pismo natrag. Gđa Linde odlazi. Nora zadržava Helmera plešući s njim, tako da ne može otvoriti sandučić. Ulazi gđa. Linde. Krogstad je otputovao, ali Noru to ne zabrinjava. Ona očekuje čudo. Očekuje ljubav, razumjevanje svoga muža kada sazna istinu, požrtvovnost i povjerenje. Gđa. Linde i Krogstad razgovaraju o nekadašnjoj ljubavnoj vezi, oboje su sretni jer se međusobno vole, te obnavljaju staru vezu. Nora i Helmer se vraćaju s plesa, ona želi još malo ostati, ali joj on to ne dopušta. Linde govori Nori kakva je situacija i odlazi. Ostaju sami. Helmer želi voditi ljubav s njom, ali ona  ne. na Norinu sreću dolazi dr. Rank i spašava situaciju. On se divno proveo na plesu, uzeo je jednu cigaretu od Helmera i otišao. Na odlasku je ubacio dvije posjetnice sa crnim križem preko imena čime je objavio svoju smrt. Helmer je ispraznio sandučić za poštu i otišao čitati pisma u svoju sobu. Ona namjerava otići, ali on je zaustavlja. Pročitao je pismo. On je osuđuje na sve načine, zabranjuje joj i odgoj djece; zapravo se boji samo za svoju čast, ugled i vlast. Nora je nesretna i tek onda shvaća svoj položaj u obitelji, te odlućuje napustiti djecu i muža i poći u potragu za ljepšim životom, odnosno u potragu same sebe. Prima pismo od Krogstada u kojem se nalazi mjenica i obećanje na šutnju. Helmer je presretan i misli da je sve završeno, ali već je prekasno Nora prvi put u osam godina braka s njim razgovara ozbiljno. Ne voli ga više. Čekala je čudo. Čitavo vrijeme nadala se čudu kao dokazu ljubavi. Helmer ostaje bez ključnog oslonca u životu, jer je Nora otišla iz njeogva života  zalupivši vratima.

 

 

 

 

Stil i jezik:

Ovo Ibsenovo djelo spada u jednu od njegovih najznačajnijih drama. Drama je podijeljena na tri čina, kao u mnogim Ibsenovim dramama tako se i u ovoj govori o problemima surove svakidašnjice. U ovom djelu razrađena je i danas aktualna tema, o zakinutim pravima žena.

Čudno je to što je vrhunac drame u trećem, završnom činu.

Likovi su vješto okarakterizirani dijalozima

Imamo dvije temeljne radnjekoje se često i isprepleću i to;pravedana, etička, koja odlučuje tragedije Helmera i Nore, te zagonetan, slijepi i neuhvatljiv fatum koji vlada Rankovom sudbinom.

Beskrajno složene i nemilosrdne zakonitosti ostvarile su lažne institucije protiv kojih se bore Ibsenovi junaci, u ovom slučaju žene (Nora i Gđa. Linde). Ta borba zbog neprihvaćanja vrlo često nalikuje na tragikomiku ili bitku s vjetrenjačama.

Najbitniji dio ove drame je dijalog, okosnica moderne drame, čime je scena pojednostavljena  te se sva radnja smješta u četiri zida odvjetnikove kuće. Na tom mjestu padaju godinama nošene maske, tako Nori pada mrena s očiju prividno sretne žene koja životom u samoobmanim otrovanoj sredini biva prisiljena da zalupi vrata nad lažima svog dotadašnjeg života.

Kroz cijelu dramu Ibsen pokušava izreći nepoštednu kritiku društva.

Bitan je i čimbenik da nije toliko bitan odnos pojedinca prema društvenim institucijama, koliko je bitan odnos pojedinca prema samom sebi.

Naturalistilčki elementi najviše su zastupljeni prilikom dijaloga između doktora i Nore kada doktor vrlo ružnim rečenicama opisuje truljenje, nestajanje svoga tijela.

Vrlo je značajan utjecaj Ibsena na hrvatske pisce, posebice Krležu kiji usvaja  za svoje scensko stvaralaštvo iskustva naturalističke dramaturgije Ibsenova, pa i Strindbergova kova.

 

 

 

OSNOVNA MISAO:

Trenutak izlijeva zlih misli i namjera dovoljan je da se otvori nešto što je dugo bilo zatrpano, prikriveno i da se odlučiš na nešto što će ti zauvijek ostati duboka rana, ali i odluka koja će te uputiti na ono što je ustvari nedostajalo tvom životu, samostalnost i stvaranje vlastite osobe, koja ima svoje ciljeve i svoje poglede na svijet, osobe koja je svakome potrebna!

 

 

 

 

 

 

 

ODABRANI ODLOMAK:

NORA:

 “Možda. A ti ne misliš i ne govoriš kao čovjek za koga bih se mogla vezati. Kad je prošao taj tvoj strah -  ne zbog onoga što je prijetilo meni, nego zbog onoga čemu bi ti bio izvrgnut – kad je, dakle, prošao tvoj strah i kad se više nisi imao čega bojati, za tebe je bilo: nikom ništa! Kao da se ništa nije dogodilo. Opet sam kao prije bila tvoja ševa, tvoja lutka koju ćeš dvostruko pažljivo nositi na rukama, kad sam već tako krhka i lomna. (Ustaje. ) Torvalde, u tom trenutku puklo mi je pred očima da sam čitavih osam godina ovdje živjela s jednim stranim čovjekom i da sam s njime rodila troje djece… ta mi je misao nepodnošljiva!sama bih sebe rastrgala. “

 

 

 

 

 

 

 

16.01.2007.

MALI PRINC

 

Antoine de Saint-Exupery

 

Mali Princ

 

 

Bilješka o piscu

Antoine de Saint-Exupery se rodio 1900. god. u Lyonu. Izgubio je oca kad mu je bilo četiri godine, a sa sedamnaest  gubi mlađeg brata. Antoine de Saint Exupery postaje pilotom i sudjeluje u drugom svjetskom ratu. Napisao je mnogo djela:”Pošta za jug”, “Noćni let”, “Zemlja ljudi”, “Ratni pilot”, “Tvrđava” i alegorijsku priču “Mali princ”. Godinu dana nakon objavljivanja Malog princa, tj. 31. srpnja 1944. god. , leteći u izviđačkom avionu nestaje nad Sredozemljem.

 

                

 

Fabula

Uvod

    

Upoznajemo se s dječakom koji nam govori o svom neuspjehu sa slikarstvom. Odrasli mu savjetuju da se okane slikarstva te da se radije posveti nečem drugom.

 

Zaplet

 

 Dječak je naučio upravljati avionom te je letio po cijelom svijetu. Jednog dana je doživio kvar u pustinji Sahari. Bio je tisuću milja daleko od naseljenih krajeva, a imao je vode za nepunih osam dana.

 

Vrhunac

 

Dječaka budi neobičan glasić koji od njega traži da mu nacrta ovcu. Dječak dobro protrlja oči i uvjeri se da ne sanja. Upoznao je Malog princa koji mu priča o svojim pustolovinama.

 

Rasplet

 

Dječak I princ pričaju , a princa pogodi munja i on se nečujno sruši(princa ugrize zmija i. on umre). Dječak svoj doživjljaj priča ostalima.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Mjesto radnje

 

Prva nezgoda mu se dogodila kad je doživio kvar u pustinji Sahari. Prve je večeri morao zaspati na pijesku, tisuću milja daleko od naseljenih krajeva. Mali princ je imao ovcu kojoj je kutija služila kao kuća. Prinčev rodni planet je malo veći od obične kuće. Taj planet se zapravo zvao asteroid B 612. Jednog dana se probudio i na planetu našao ružu koju je morao stavljati pod stakleno zvono. Na planetu je imao dva živa vulkana, ali i jedan ugasli koje je prije odlaska trebao očistiti. Mali princ je počeo posjećivati asteroide 326, 327, 328, 329 i 330 ne bili tamo nešto naučio ili pak našao nekakav posao. Na prvom asteroidu je živio kralj. Sjedio je na skromnom ali ipak veličanstvenom prijestolju. Planet na kojem je živio taj kralj bio je još manji od prinčevog. Na drugom planetu  živio je umišljenko. Na sljedećem planetu živio je pijanac. Četvrti planet pripadao je poslovnom čovjeku. Taj čovjek je imao banku u kojoj je držao svoje papire sa brojem zvijezdi koje posjeduje. Peti planet je stvarno bio vrlo čudan. Bio je manji od svih drugih planeta, zapravo, na njemu je bilo dovoljno mjesta da stane ulična svjetiljka i njen nažigač. Šesti planet je bio deset puta prostraniji od prijašnjih. Na njemu je živio stari gospodin koji je pisao goleme knjige. Sedmi planet bijaše Zemlja. Mali princ je pao u Afriku u pustinju. Popne se on na visoku planinu misleći da će jednim pogledom obuhvatiti cijeli planet i sve ljude, ali vidje tek oštre kamene vrhove. Nakon dugog pješačenja dođe u vrt pun prekrasnih ruža. Princ nastavi dalje i sretne skretničara. On je imao svoju kućicu, CITIRAM:”Osvijetljeni brzi vlak , tutnjeći kao grom, zatrese skretničarevu kućicu. ”ZAVRŠEN CITAT. Umoran, princ je tragao za studencom u pustinji.

 

 

 

Vrijeme radnje

Na početku knjige dječak je imao 6 godina. Dječak je dugo živio mađu odraslima. Prije 6 god. doživio je kvar na motoru. Bio je u pustinji i imao je vode za nepunih osam dana. Neki je turski zvjezdoznanac 1909. god. teleskopom zamijetio prinčev asteroid B 612. Princ je jednog dana 43 puta gledao zalazak sunca. Morao je svaku večer ružu stavljati pod stakleno zvono. Poslovni čovjek već po ne znam koji put prebrojava svoje zvijezde. Nažigačev planet se okreće jednom u minuti pa on mora svaku minutu paliti i gasiti uličnu svjetiljku. Princ i nažigač su razgovarali mjesec dana. U 24 sata nažigač je mogao vidjeti tisuću četristo i četrdeset sunčevih zalazaka. Trgovac je prodavao tablete protiv žeđi s kojima si tjedno mogao uštediti 53 minute. Princu je osmi dan u pustinji nestalo vode. Kad ga je pogodila munja padao je vrlo polako i nečujno. Otada je prošlo šest godina.

 

 

 

 

Likovi

 

Mali princ

Kad je sreo dječaka tražio je od njega da mu nacrta ovcu. Princ je priznao da na njegovom planetu baš i nema previše mjesta, odnosno bio je malo veći od obične kuće, bio je zapravo malo veći od njega. Njegov dom je bio asteroid B 612. Mali princ je bio divan, smiješan i želio je ovcu, CITIRAM: “Dokaz da je princ postojao jest što je bio divan, što se smijao i što je želio ovcu. ”ZAVRŠEN CITAT   Mali princ je bio sasvim uredan: svako jutro je pažljivo uređivao svoj planet. Mogao je promatrati suton kad je god zaželio, bilo je dovoljno da pomakne stolac za nekoliko koraka. Jednoga je dana gledao 43 puta sunce na zalazu. Kad je postavio pitanje nije odustajao dok nije dobio odgovor. Malom princu se jako svidjela ruža. Imao je tri svoja vulkana, dva aktivna i jedan ugasli koji su mu dobro došli za podgrijavanje doručka. Posjećivao je neke asteroide ne bi li tamo našao kakav posao ili nešto naučio. Sa nažigačem je razgovarao mjesec dana. Nikad nije vidio zmiju, pa mu je to bila jako čudna životinja. Zemlja je za njega bio tako velik planet da to nije mogao zamisliti.

 

 

Lisica

Bila je vrlo lijepa. Princ joj je predložio da se idu igrati ali ona nije bila pripitomljena. Bila je jako mudra i znala je jako lijepo pričati. Stalo je razmišljala o kokošima. Život joj je bio jednoličan. . Ona lovi kokoši, ljudi love nju. Na rastanku mu je rekla:”Čovjek samo srcem dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo”.

 

 

Kralj

Sjedio je odjeven u purpur i hermelin na vrlo jednostavnom ali ipak veličanstvenom prijestolju. Bio je tužan jer nije imao kome zapovijedati, pa čim je došao Mali princ uzviknuo je : “evo jednog podanika”. Kralj se jako držao pravila, npr. Nitko nije ni smio zijevati dok mu kralj to nije dopustio. Stalno je zapovijedao i sve je moralo biti kako je on naredio. Držao je do svog ugleda. Nije podnosio neposlušnost. Planet na kojem je on živio bio je tako malen da zapravo nije ni imao čime vladati, no on je vjerovao da je njegov planet velik i da vlada velikim prostorom. Kralj je bio jako razuman. Bio je jako star i nije imao vremena da obiđe svoju planetu.

 

 

 

Poslovni čovjek

Bio je toliko zaposlen da čak ni glavu nije podigao kad mali princ došao. Stalno je nešto brojao, zbrajao, dodavao, množio…I na kraju izračunao da posjeduje pet stotina milijuna zvijezda. Mislio je da je bogat kad je imao tolike zvijezde. Ali on nije shvaćao da ne može posjedovati zvijezde. Broj zvijezda koje je posjedovao mogao je staviti u banku.

Pijanac

Šutke je sjedio pred gomilom praznih i gomilom punih boca. Pio je da zaboravi. Princ ga je pitao čega , a on je odgovorio toga što pije. To je princa jako rastužilo.

 

Tema

Prinčeve zgode i nezgode na njegovom velikom putovanju.

 

Stil

Ovo je dječji roman. Prilagođen za djecu i pomalo smješan prikaz prinčevog života.

 

 

Osnovna misao pisca

Ovo je dječji roman. Govori o dječaku(piscu) koji je sreo Malog princa. Mali princ mu priča o svojim putovanjima. Govori o tome gdje je sve bio i koga je sve sreo na tom putu. Mislim da je Mali princ iz tih putovanja puno naučio, a u ostalom išao je u “svijet” sa namjerom da nešto nauči. Sreo je mnogo čudnih ljudi, koji su imali razna zanimanja. Najčudniji je bio nažigač; on je palio i gasio uličnu svjetiljku , a budući da se taj planet okretao jednom u minuti on je svaku minutu morao gasiti i paliti svjetiljku. Dječak sa početka knjige se okušao u slikarstvu. To mu baš i nije polazilo od ruke, pa su mu odrasli savjetovali da se radije posveti nečem drugom. Naučio je letjeti i jednog je dana pao u pustinji. Tamo je sreo Malog princa. Na kraju priče oni dvoje razgovaraju i Malog princa ugrize zmija i on umre (pogodi munja). On se nečujno sruši. Dječaka se doživljaj dojmio i on ga prepričava ostalima. Priča je pisana za sve uzraste. Djeca vole bajke, a odrasli alegorije (bajke za odrasle). Djeci tu ništa nije neobično, a stariji će tu priču shvatiti u prenešenom smislu. Mali princ nešto predstavlja. Svako je dijete zapravo mali princ, ali naravno za svoje roditelje. Mali princ je svaki čovjek koji se rodi i pred njim stoji čitav život. Sjemenke baobaba su sjemenke našeg djetinjstva, jer mi dobre sjemenke odnosno dobre navike pazimo i mazimo, a one loše isčupamo dok se još nisu ukorjenile. Ova knjiga prikazuje razvojni put čovjeka od njegovog djetinjstva do njegove starosti i svršetka života.

 

 

 

 

 

 

16.01.2007.

MEĆAVA

 

Pero Budak

 

MEĆAVA

 

 

BILJEŠKE O PISCU:Rođen je 21. lipnja u Trebinju. Više je puta bio predsjednik Društva  hrvatskih književnika . Dobitnik je više nagrada i priznanja( Gavellina nagrada 1971) . Dijela: Mećava, Potez kistom, Proljeće bez ljeta, Zaboravljeni, Svjetionik, Nakot Balabana, Klupko…

 

TEMA: Život ljudi u ličkom selu u vrijeme velikih migracija iz našh                krajeva.

 

POANTA:Poanta je da i mećava može sreću donijeti: ˝Vidiš, stari, da more mećava i sriću donit. ˝

 

KOMPOZICIJA DJELA: Mećava se sastoji od četiri čina, radnja je razrađena kroz uvod, zaplet, vrhunac, rasplet.

 

U uvodu se iznosi socijalni položaj likova i problemi obitelji, a vremenski uvjeti nagovještavaju burna događanja.

 

Zaplet počinje pojavom mladog Perelje I nastavlja se na dramatičnim odnosima Maše, Perelje, Jolea, Mande i Ivanove obitelji.

 

Vrhunac je Pereljin i Jolin sukob i Ivanova spoznaja da Maša ne nosi njegovo dijete.

 

Rasplet je rađanje djeteta i Jolino mirenje sa  životnom stvarnošću.

 

JEZIK I STIL:Likovi govore jezikom kakav se govori u južnom djelu ličkog polja. To je štokavska ikavica. Specifičnost tog govora je I izgovor rijeći sa glasom h. H se gubi se I na početku I u sredini I na kraj rijeći, a ponegdje se zamjenuje I a v: rana, prnuti, pra, muva, gluv umjesto hrana, prhnuti muha, gluh. Česta su I dodavanja, pa se tako glas j često stavlja ispred rijeći: jopet umjesto opet, a pojedinim rijećima dodaju se slogovi: ovdika, dolika, sadarce umjesto ovdje, dolje, sada.

 

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:

                   

MAŠA: Odrasla je bez oca . Emotivno je vezana uz majku, voli je I poštuje . Zaručena je kad joj je bilo petnaest godina za dečka kojeg zapravo I ne poznaje. Ljubav prema Perelji javlja se iznenada I ona se toj ljubavi potpuno predaje iako je svjesna strašnih posljedica.

                  

JOLE: je postariji čovjek, povratnik iz Amerike. Život mu je bio mukotrpan a, teški fizički poslovi ostavili su trag na njegovom tjelesnom I mentalnom zdravlju. Snažan je čovjek koj ne trpi prigovore. Tip je seoskog gospodara kome se u kući svi moraju pogoravati I čija se rijeć mora poštovati.

                  

MANDA:je tipična lička seoska žena. Pokorava se mužu u svim njegovim željma, shvaća njegove namjere, no stavlja se na stranu kćeri. Često ponavlja svoje uvjerenje : ¨Što š, ćerce, nema druge man šutit I trpit. ˝

                 

PERELJA: je pravi seoski momak, snažan, ponosan, hvalisav, a u duši nježan. Uporan je svojim nastojanjima prema Maši, iskreno je voli.

U obračunu s Jolom ne želi ga povrijediti I to Jole iskorištava. Njegova se ljubav I upornost na kraju isplatila.

                 

IVAN:je Markov sin, vraća se iz Amerike da bi oženio domaću djevojku jer voli svoj kraj I ljude I smatra da su domaće djevojke ljepše on stranih. Iako se vratio iz Amerike u duši je tradicionalan lički muškarac.

                 

TOMO:je seoska šaljivčina. Pun je šala, naročito se voli šaliti sa ženama. Uvijek se nađe tamo gdje se nešto zanimljivo događa. Svi ga prihvačaju u društvu.

16.01.2007.

MIRISI,ZLATO I TAMJAN

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Slobodan Novak

 

 

 

 

 

 

Mirisi, zlato i tamjan

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Bilješke o piscu:

Suvremeni je hrvatski pripovjedač, dramatičar i pjesnik. Rođen je u Splitu. Pučku školu završava u Rabu. U klasičnu gimnaziju išao je u Splitu, a završio u Sušaku. Nakon demobilizacije iz partizana 1945. odlazi studirati na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Među pokretačima je Krugova. Dvije-tri godine živjet će u Splitu (1955. -1958. ), a nakon toga je uglavnom u Zagrebu. Urednik je u izdavačkim poduzećima. Godine 1950. tiskao je svoju prvu knjigu pjesama Glasnice u oluji.

Nastavlja kao prozni pisac, i to oduljom pripovijetkom (ili kraćim romanom) Izgubljeni zavučaj, 1955. U ono vrijeme bila je to česta tema u hrvatskoj književnosti. Kratki roman (ili odulja pripovijest) Tvrdi grad (1961. ) naslovom i sadržajno asocira na onodobnu egzistencijalnu književnost u Hrvata.

Književni ugled ponajviše je stekao romanom Mirisi, zlato i tamjan (1968. ).

Čovjeka u izokrenutoj stvarnosti ironizira roman Izvanbrodski dnevnik (1977. ).

 

O romanu Mirisi, zlato i tamjan

Roman Mirisi, zlato i tamjan jedno je od najboljih proznih djela suvremene hrvatske književnosti. Složena simbolika romana, na koju upućuje i referenca u naslovu, gradi se na stalnom miješanju sakralnoga i profanoga, doslovnoga i alegorijskoga. U središtu je radnje intelektualac, rezignirani humanist, koji ispašta grijehe i zablude prošlosti i na simboličan, gotovo ritualan način čisti se od naivne vjere i ideologijske zatucanosti, od bezbožništva i dogmatizma. U glavnom liku sabijeno je iskustvo cijele generacije koja je prihvatila utopijski projekt, pokušala srušiti tradiciju i povijest i zatim doživjela bolno otrežnjenje i deziluziju. No pravi "junak" djela je zapravo Ideologija, koja zarobljuje pojedinca, vlada njime i određuje njegovu egzistenciju. Novakov moralistički roman pisan je tonom razorne ironije i sarkazma, a osnovni osjećaj u znaku je sartreovske metafore mučnine i gađenja prema svijetu.

 

Slobodan Novak (o romanu):

Čovjek se zatekao kraj osobe koja je pala u krevet, nepokretna, bespomoćna, sama i nezbrinuta. On joj je priskočio u pomoć. Ugrožena osoba umire nadugačko, umjesto da se brzo čisti, kako je isprva izgledalo. Čovjek stražari kraj nje jer mu ništa drugo ne preostaje. Je li normalnije otići i napustiti je ili ostati i žrtvovati se?

 

Fabula:

-                     pripovjedač sjedi u sobi, a iz druge sobe kreči Madona

-                     Draga (pripovjedačeva žena) njeguje Madonu

-                     do njih je došao Doktor koji dolazi svakih 18 dana i čudi se kako Madona ima puno godina, a dobro vidi i čuje

-                     Draga će putovati na kopno, a pripovjedač mora ostati sa Madonom

-                     Draga ga šalje po vode jer se želi okupati

-                     pripovjedač odlazi po vode kod susjede Erminije

-                     Erminija je krenula s njim natrag jer ju je Draga zvala da je vidi

-                     Erminija mu putem priča da zna da će Madona umrijeti dok on bude sam

-                     on joj nije vjerovao i ona je rekla da o tome ništa neće pričati Dragoj da ne ostane kod kuće

-                     kad je došla u kuću Erminija se ponovo upoznavala s Madonom koja je zaboravljiva

-                     Madona je rekla da ima sto godina, a Erminija se nije složila s tim i Madona se počela derati i vikati kako su joj sve uzeli pa sad hoće i godine

-                     Erminija je ostala na večeri sa Dragom i pripovjedačem

-                     poslije je Erminija otišla, Draga je dala Madoni večeru i otišla se kupati, a pripovjedač je izašao van

-                     uputio se uskim ulicama do svoga starog prijatelja s kojim je običavao kartati

-                     prijatelj je imao posla, crtao je parcele za katastarske izvode

-                     njegova žena se raspitivala za Madonu, a on je rekao da je sve u redu

-                     još je rekao da mu žena putuje na 18 dana i da će biti sam s Madonom, a zatim je otišao kući

-                     u ponoć je brod otplovio i otplovila je Draga

-                     pripovjedač se sjetio kako su prošlog ljeta Šveđanke dolazile u njegovu sobu

-                     njegovo tijelo je tražilo svoje jer je žena bila stalno umorna i bila je Madonin rob

-                     sada, 18 dana, će on morati brinuti o Madoni

-                     razmišljao je kako za iduće dane treba napraviti opsežan plan

-                     razmišljao je i o tome kako će njegova Draga morati objašnjavati sve svojoj majci, Kćeri i Sinu o tome kako se i zašto brinu za Madonu

-                     tada je zavikala Madona i prekinula ga u njegovom snu

-                     otišao je do nje i donio joj čaj koji je skuhao

-                     Madona je pitala za Dragu i rekla da se treba sakriti kad se vrati i iznenaditi i prevariti

-                     pripovjedač je ustao i izašao na terasu prema moru, a Madona je zahrkala škljocajući kao plinomjer

-                     drugo jutro došla je Erminija

-                     rekla je pripovjedaču da će skuhati čaj i da Madona spava , ali otvorenih očiju

-                     dao joj je novac da kupi hranu u gradu

-                     tada se javila Madona i tražila Dragu

-                     pripovjedač je rekao Erminiji da ode do Madone, a Madoni je rekao da je umro Dragin otac i da je zato Draga otišla samo da Madona više ne bi pitala za Dragu

-                     rekao joj je to, ali je rekao i da je ona spavala dok je Draga odlazila

-                     u tome je pogriješio jer ona ne priznaje da ikad spava – za nju je to zlo, grijeh, lijenost

-                     znao je da će mu biti teško s njom zato što je to rekao

-                     pripovjedač se žali kako mu je teško i kako bi volio da ima slobodnog vremena da može čitati i šetati po parku

-                     Erminija ga ne može zamijeniti jer je uprskala stvar i prestrašila Madonu

-                     jedini odmor za pripovjedača je kad Madona sama sa sobom razgovara (38. -40. str. )

-                     pripovjedač (Dragi) je invalid

-                     otišao je do Madone iako ga ona nije pozvala i dao joj da popije čašu hladne kamilice

-                     Madona se poslije toga počela derati i gušiti se samo da bi dobila limunade

-                     rekao joj je da će za večeru imati blitvu i ona je tiho pjevušila "od straže jutarnje sve do noći" do večere

-                     tri dana se Madona na njega ljutila

-                     na badnjak je došao stari Tunina u posjet

-                     Madona ga se nije sjećala, ali su ipak zajedno pričali

-                     donio je Tunina pijetla, ali je bio mršav i zato su svi krivili komunizam

-                     pripovjedač se prisjetio nekadašnjeg Badnjaka

-                     vidio je da Tunina još uvijek nosi istu odjeću kao i prijašnjih Badnjaka

-                     ostavili su Madonu i pripovjedač je još neko vrijeme pričao s Tuninom u kuhinji

-                     došla je jedna djevojčica i donijela čisto rublje iz samostana; pripovjedač ju je nazvao malom djevicom

-                     pripovjedač i Tunina su se napili

-                     zvala ga je Madona i Tununa ga je na to upozorio, pa je pripovjedač otišao tamo i pričao joj o Hanibalu Luciću

-                     ona nije znala zašto ga je zvala, ali mu je kad je izlazio iz sobe rekla da pozdravi Lucića

-                     Erminija je švrljala u vrtu i išla za pijetlom kojeg je donio Tunina

-                     pripovjedač (Dragi) je pazio na Madonu

-                     otkrio je da su se poboljšali odnosi između njega i Madone i razmišljao je o tome (63. -65. )

-                     zajedno su se sve troje: Erminija, pripovjedač i Madona našli u Madoninoj sobi i pjevali su jednu staru brojalicu

-                     pripovjedač je poslije toga izašao van u šetnju

-                     ispovijedio se moru (70. -71. )

-                     kad se vratio rekao je Madoni da je bio u općini

-                     došli su im u posjetu gospodin i gospođa, njegovi prijatelji da im čestitaju Božić

-                     brzo su otišli i Madoni je postalo lošije jer joj je Erminija rekla da je papa Pio 11. umro

-                     Madona nije umirala već je plakala

-                     tada je Erminija otišla jer ju je pripovjedač poslao kući

-                     Madona je opet tražila da joj pripovjedač ispriča kako je išao na općinu

-                     rodila se zla misao u glavi pripovjedača: o tome kako će jednog dana reći Madoni da opet ima sve posjede i da je opet bogata i veselje će je ubiti

-                     smislio je kako će to učiniti – napit će se i sve joj reći (81. -83. )

-                     to popodne donijela je opet mala djevica voća i slatkiša iz samostana

-                     Madona i pripovjedač su tako sjedili i gostili se

-                     retrospektivno se vraća u prošlost pripovjedač – kad je uoči Sveta tri kralja Stričeva sestra  Icita došla Stricu

-                     Madona priča kako se sjeća pripovjedača kao dječaka, anđela koji je išao na pričest

-                     to je Icita došla priopćiti Stricu

-                     Stric je rekao da će pripovjedač doći sutradan spreman

-                     Icita je otišla, a Stric je počeo čitati jedan roman i nesvjesno rekao da će ga ubiti, nekog u romanu

-                     Teta i Štramacera su rekle da dijete, anđeo, možda neće preživjeti i toga su se bojale, a i Stric se toga bojao samo to nije pokazivao

-                     (povezanost Madone i pripovjedača se saznaje u povratku u prošlost)

-                     drugo jutro odveo ga je Stric u crkvu

-                     prošao je cijelu ceremoniju i ostao je živ, a pravi anđeli su umirali

-                     povratak u sadašnjost – pripovjedač se pitao kako je nakon svih tih blagdana opet tu gdje je

-                     Objavio/la merimasuljagic u 09:49, 0 komentar(a), print, #

16.01.2007.

MISAO NA VJEČNOST

 

 

 

 

 

 

 

 

Janko Leskovar

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Misao  na  vječnost

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


Stvaralački portret pisca i životopis:

 

Janko Leskovar  rođen je 12. 12. 1861. godine u Valentinovu (Pregrada), u Hrvatskom zagorju. Osnovnu školu je pohađao u Pregradi i Zagrebu i nastavio gimnaziju. Sa 18. godina je završio preparandiju i sa 20 godina se oženio. Službovao je je i Slavoniji u Valpovu i Šljivoševcima. Premješten je u Sutlu k. Sv. Petru kod Rogaške Kiselice, a kasnije u Krapinu. Upoznao se s dr. L. Marjanovićem i s njim je išao sakupljati pjesme. Tako je počeo pisati, a prvi njegovi radivi su tiskani u Narodnim novinama. Prva njegova crtica “Misao na vječnost” je nastala pod dojmom jednog razgovora s barunom Kavanaghom. Sa ovom novelom bio je odmah dočekan s oduševljenjem. Kao da se u toj noveli našlo fiksirano nešto od onoga našega hrvatskog jada, onog jalovog filozofiranja bez veze sa svakidašnjim životom. Kao smušeni nesretnik upleten u mreže prošlosti, jadni odbljesak nekakvog hrvatskog Hamleta, činilo se u doba učvršćenog khuenovanja kao jedini odgovor na surovu stvarnost kojoj pomoći nema. Leskovar je u svom prvom djelu odredio lik glavnog junaka, te ga premještao iz djela u djelo, iz godine u godinu, završivši tiho, anonimno pred smrt. U svojih desetak pripovijetki , rekao je u njima što je imao reći, a onda se povukao u zabit, nestao poput svojih junaka, upravo u času kada je trebao reći sve, odrediti se i nametnuti. Leskovar je bio poput mnogih svojih junaka previše slab da bi odluku proveo do kraja.

        Djela su: Propali dvori, Sjene ljubavi, pripovijetke: Misao na vječnost, Katastrofa, poslije nesreće, Jesenjski cvijeci, Priča o ljubavi, Patnik, Bez doma, Kita cvijeća, Izgubljeni sin, Kraljica zemlje.

        Kompozicija njegovih pripovijetki jednostavna je ali sugestivna. On radnju hvata u žarišnoj točki, daje samo završne činove svojih drama, dok prethodne ispripovijeda naknadno ili ih samo letimično naznači, te ostavlja čitaoca gotovo zbunjenoga. Njegovi likovi imaju nešto apstraktno, ali se ne uzdižu pred nama u cijeloj svojoj visini poput velikih junaka proznog stvaranja. Leskovarovi su junaci odviše jednolični, u jednoličnosti konzekventni i njegova su djela više-manje fantazije o nemoći modernog čovjeka, junaka našeg doba. Junaci trpe udarce života koje loše proživljavaju, te nemaju sigurnosti, samopouzdanja i njihov je život uništen. Junak kaže da pametovanje ništa ne pomaže i treba se prepustiti životu. Upravo to je negativno, jer prepustiti se životu znači pokoriti se njegovim zakonima i popustiti njegovim zahtjevima. Njegovi su muškarci okusili život i izgubili svježinu zanosa. U njegovim djelima nedostaju ženski likovi, a kada se pojave onda su blijedi i monotoni. Zato su muškarci ženskasti. Kada žene postanu likovi, onda se osile i pretvore u nemilosrdne osvajačice tih jadnih slabića.

        Sve Leskovarove junake mori misao na prošlost i to je jedina siromašna ideja do koje se mogao dovinuti. Njegovi su junaci ljudi sumnjičavi, bojažljivi i boležljivi. Sve pripovijetke su simbolična vizija. Neprecizan izraz odražava takvo autorovo gledanje. Sve se radnje gube u nekim sjenama, na koje se uhvatila tama. Sve je nategnuto, ishitreno, opterećeno nepotrebnom alegorijom, kao turoban kraj pisca koji je tako snažno počeo. Na teška pitanja sadašnjice ne može se više odgovarati rodoljubnom seoskim pričicama i Harambašićevim podoknicama Hrvatskoj. Hrvatsku književnost hvata neka želja za evropeiziranjem. To je plod želje da se hrvatskoj književnosti i životu pristupi evropskim mjerilom i sa evropskim pogledima. Khuen je jak i moćan, te neoboriv, ali se i na njega može udariti sa zanosom. Jedni zanosa imaju, drugi nemaju, jedni spaljuju zastavu, drugi su neuspjeli, suvišni ljudi, turgenjevski «neudačniki». Egzodus hrvatskih studenata u zapad su to etape približavanja Zapadu.

        Leskovar je pisao vrlo kratko, upravo onoliko vremena koliko je potrajao snažan, nepodijeljen zanos moderne za njega. Najvrednije u njegovim djelima je proživljavanje «suvremene krize društva», njegova modernost. U to vrijeme je koalicija na pomolu, Balkan vrije, uskoro će aneksija, balkanski ratovi, svjetski rat.

        Leskovarov svijet je bio jednostavan, malen, kojega je prešao, premjerio i sagledao u kratkome razmaku od nekih desetak godina, taj je svijet bio uzak, stiješnjen, omeđen, a Leskovar nije imao snage da sruši zidove, da otvori prozore i udahne punim plućima. Kada je došao do kraja, prestao je pisati. Književnik Leskovar doživio je sudbinu svojih junaka i nije mogao dalje, jer svojim likovima nije znao dati društveno postolje. Nije imao pedanterije, ali je imao ljubavi, ljepše je pripovijedao nego pisao. Najviše je čitao Turgenjeva, od kojega je naučio neposredno ulaženje u djelo, bez okolišanja i suvišnih opisa. Od njega je naučio zaplet, redovno vrlo jednostavan, klasično harmoničan.

        Pripadao je naraštaju hrvatskih realista, ali je bliži modernistima. S njegovom pojavom se bilježi početak moderne. Mladima je uz Gjalskog bio svojevrsni književni uzor. Hamletovko-faustovska raspoloženja približila su hrvatsku književnost evropskom duhovnom i književnom ozračju. Sa svojim pripovijetkama i romanima je uvršten među prve moderniste, kao pisac psihološke proze, samosvjestan stvaralac koji je «hrvatski pisao srcem» i osjećao hrvatski jezik.

        Što takav književnik može kazati današnjem čitaocu? Ima pisaca koji odražavaju svoje vrijeme, ima ih koji od njega bježe i teško je reći u čijim se djelima ovo vrijeme bolje ogleda. Jedni pokazuju kakav je taj život, slikaju ga i objašnjavaju, upadajući, sad više sad manje, u grube shematičnosti, nametnute pogrešnom interpretacijom stvarnosti. Sve što je Leskovar mogao da pruži socijalnoj književnosti po njegovom je vlastitom svjedočanstvu krhotina veće cjeline. On nije socijalni pisac, ali socijalnosti mu ne može poreći nitko. U njegovim djelima nećemo naći sav život, ali ono što je unutra je živo. To nije obično, nije svakidašnje, nije tipično, ali kada se dogodi, onda je upravo tako. Svaki od nas naći će u njegovim junacima djelić sebe, svoje slabosti i kolebljivosti pred važnim događajima. Takva djela odvode od realnog života u neki nestvaran, autonoman svijet u koji čovjek sebe tako rado prenosi i u kojem se tako rado zatječe. Pitamo se da li umjetnost treba buke ili tišine, da li se ona mora uvijek približiti stvarnost ili se ponekad udaljiti od nje i odvođenjem vratiti u život.

 

Tema: Otkrivanje tamnih dubina u vlastitoj unutrašnjosti, portretiranje ličnosti,

promatranog lika s njegovim tragičnim krajem – ludilom.

 

Problematika koja se obrađuje:

-                                 Predstavljanje lika i portret Đure Martića

-                                 Otkrivanje tamnih dubina u vlastitoj unutrašnjosti lika Đure Martića

-                                 Izražavanje raspoloženja, prepuštanje snovima i uspomene

-                                 Dramska atmosfera i prizori

-                                 Neobičnost između sna i jave

-                                 Misao na vječnost i odsjaj uspomena

-                                 Tragična uspomena iz mladosti, koja tiranizira psihu

-                                 Opis dezorganiziranog života istrganog unutarnjim životom

-                                 Uzrok: prošlost i živčana rastrojenost

-                                 Prikaz ljudi labilne psihe i osjetljivih živaca, koji izlaze izvan granica realnoga i ulaze u prostore nadnaravnoga

-                                 Strahuje od ponovnog susreta s prošlošću

 

Struktura djela: Novela sa simboličnim i psihološkim raščlanjivanjem lika i spajanjem

prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, te zaokupljenost vlastitom prošlošću i uspomenama. Otkrivanje tamnih dubina u vlastitoj unutrašnjosti, te raščlanjivanje vlastite psihe.

       

Književna vrsta: Novela ( crtica )

 

Inspiracija iz sličnog djela: Tipično opisivanje karakternih likova, analiza životne sredine

i prikazivanje nesretne generacije hrvatske inteligencije koja je već ponijela jaram

drugog Apsolutizma, Khuenovoga. Oslanjao se na stil pisanja ruskih realista kao Turgenjeva, te kada se pojavi junak obično traži smisao života, traži svoj poziv i na tom se putu spotakne o javne prilike i o ljubav. Leskovarov junak samo o ljubav. Kod Turgenjeva radnja često napreduje putem diskusija u društvu, kod Leskovara toga nema i njegovi su junaci samotnjaci do te mjere da nitko od njih nema ni brata ni sestre. Turgenjevi junaci igraju od želje da djeluju na prilike u domovini, Leskovar o tim prilikama govori površno, ne stapajući ih s djelom u koje ih je ubacio. Turgenjevljevi  junaci obično pripovijedaju svoje ljubavi, Leskovar ne zna što će se s njegovima dogoditi, on nema Turgenjevljeva  iskustva i svoje junake ostavlja u najdramatičnijem času i traži od čitaoca da pronađu zaključak. Turgenjev ima čitavu galeriju muških likova, dok su kod Leskovara muškarci gotovo identični, a sporedni nisu uopće umjetnički likovi.

Po načinu pisanja možemo ga usporediti sa Flaubertom koji je na svim svojim stranicama uzor stila. Ali njegov jezik nije posve čist. Leskovar je hrvatski pisao srcem, jer je taj jezik osjećao. Nije imao pedanterije, ali je imao ljubavi, ljepše je pripovijedao nego pisao. Osjeća se stil i analiziranje događaja po uzoru na Gjalskog, Kozarca, Kumičića i Kovačića i jadni odbljesak nekakvog hrvatskog Hamleta.

 

Vrijeme radnje: 1891. godina.

 

Mjesto radnje: Radnja se događa u selu Druškovac.

 

Likovi:

Đuro Martić učitelj u selu Druškovac. Bijedan seoski učitelj, blijeda lica, mršavih ruku i nogu, ni zdrav ni bolestan, nesređen i često bi ga spopao nekakav jad i tuga, kojoj nije znao ni uzroka ni imena. Uzrok tom jadnom stanju i  tjeskobi je njegova prošlost, a ime je živčana rastrojenost. On boluje od “misli na vječnost” , a vječnost i prošlost su jedno te isto. Njegov slučaj je naoko apstraktan, posve individualan i posrće pod težinom vlastite sadašnjosti, gubi um pod pritiskom vlastite prošlosti i vlastitog grijeha. Taj je grijeh samo Martićev i gotovo da nema nikakav socijalni značaj: privatan slučaj pojedinca. Došao je do strašne spoznaje, da se iz prošlosti ništa ne može izbrisati i zato Đuro Martić strahuje od ponovnog susreta s prošlošću. Njegov lik je društvena pojava, i lik je u kojem je autor našao tipičnost i smatrao da prikazuje nesretnu generaciju hrvatske inteligencije koja je već ponijela jaram drugog Khuenovog apsolutizma.

 

Sadržaj:

U selu Druškovu je živio učitelj Đuro Martić. Ljudi su smatrali da je bolestan, ali on to nije priznavao, premda se nije baš dobro osjećao kao nekada prije. Nije ni kašljucao i svoju službu je točno izvršavao, a školski nadzornik je bio posve zadovoljan njime.

On nije bio pravi učitelj, ali je djeci bio dobar. Često ga je spopala nekakva tjeskoba i tuga, kojoj nije znao uzroka. Kada ga je to stanje uhvatilo nije se toga mogao otresti čitav dan i radije bi tada djecu pustio kući, ali to nije smio. Tada je bio nestrpljiv i razdražljiv, pa se znao grubo odnositi prema djeci. To se kod njega dešavalo zbog prevelikog napora. Bio je sam u školi s poludnevnom obukom, pa je morao još nekoliko sati dulje podučavati. Imao je vremena da se odmori i predahne, ali nešto mu to nije dozvoljavalo. Nešto ga je uvijek tjeralo da razmišlja bez prestanka, dok ga nije zaboljela glava. Tada bi mu se živci na vjeđama stali trzati, žile na sljepoočicama poigravati i on bi se sav izmoren bacio na krevet. Njegov sluga bi ga molio da će ga svući i smjestiti u krevet, ali on se dugo nije micao, niti progovorio, premda je sam želio sna.

 Prije četiri godine je prekinuo s naukom herbartovaca. Jedne večeri je legao i usnio kako vidi svoga oca koji se u mrkloj noći vraća kući sa svjetiljkom u ruci. Prelazio je preko brvna jer je potok bio jako nabujao od jesenjskih kiša i skoro je prešao kada mu se noga oskliznula i nestao je u mutnoj i zablaćenoj vodi. U srcu ga je nešto stegnulo i trgnuo se, sav sretan da je to bio samo san.

Slijedeći dan je došao seljak iz rodnog učiteljevog sela, te mu rekao da mu se otac utopio u nabujalom potoku. Od toga dana Đuro je vjerovao da mu snovi dočaravaju zbivanja iz dnevnog života. Njegovi snovi bili su tako vjerno istiniti, da se često pitao je li to život ili san. Događali su mu se neobični snovi, u kojima se sastajao sa pokojnicima, sve njegovim bivšim drugovima. U početku bi znao da sanja, a jednom se ustao sav smušen, da nije znao dokle doseže san, a dokle stvarni život.

Jedan dan je bio pozvan na objed k susjednom vlastelinu, gdje ga je društvo razvedrilo i zabavilo. Stade mu se rađati smiješak na licu, a učiteljica iz susjednog sela mu je rekla da će iduće nedjelje doći u njihovo selo u crkvu sa prijateljicom. Nešto ga je potaklo da se sutradan u crkvi iskaže. Počeo je svirati gajde, ali se na kraju sasvim izgubi i smuti, te se zagleda nekuda daleko. U njegovoj duši nastane mukla i bezutješna praznina. Dugo je razmišljao i prisjećao se kada ga je otac odveo u Zagreb na naukovanje i da postane gospodinom. Tako je jednoga dana na vrata njegove sobice došla gospodareva kćerka da ga utješi u njegovoj tuzi. Drugi dan je opet klonio i ponovo je došla gospodareva kćerka, da ga tješi i zapita ga zašto ju zaobilazi. On je nervozno izašao van malo prošetati i tek se navečer vratio.

Vrata djevojčine sobe su bila otvorena, ljudi su ulazili i izlazili, a on uđe nesvjesno. Dogodila se nesreća, sve je okolo bilo krvavo, a na grudima rupa od metka.

Prenio se iz sna, uplašio i počeo misliti da će opet morati sanjati otvorene crne oči, mrtvačku bijelu put poškrapanu krvlju. On je buljio i ta slika se nije micala ispred njega, a on je sve više tonuo u tamnom svemiru.

Drugi dan uistinu dođe u selo mlada učiteljica. Ona je već prije čula o tom učitelju koji živi sam sa svojim slugom i koji nikada nije veseo, te ništa ili vrlo malo govori. Kada ga je prošli puta vidjela, obuzeo ju je nekakvi čudan osjećaj. Pomislila je kako bi ga ona mogla tetošiti i milim razgovorima razvedriti, jer je njoj uz njega bilo ugodno. Zato ju je danas nešto tjeralo da ide u Druškovac, i osjetila je da će se nešto dogoditi.

Pošla je u crkvu i čula kako sviraju orgulje. Već kod prvih akorda pritisnula ju je nekakva žalost i nekakav strah. Glazba bijaše čudnovata, neobična i opazila je da je gore Đuro zapjevao. U crkvi je nastala pomutnja i komešanje. Ona se prenerazi i potekoše joj suze od samilosti. Taj dan je bio Advent, a učitelj je pjevao uskrsnu himnu: “Halleluja”. Đuro Martić je poludio.

       

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Podaci izvađeni iz: Matica Hrvatska, Zagreb, Izdanje Zora «Djela hrvatskih pisaca»  Zagreb, 1953. godina

   «Pet stoljeća hrvatske književnosti»

   Epika, romani, novele Klasici hrvatske književnosti, Bulaja naklada, Zg – 1999. g.

 “Književnost 3”, Dragutin Rosandić, Profil International d. o. o. , Zagreb, 1998. g.

 

 

16.01.2007.

MIZANTROP

 

Jean Baptiste - Moliere

 

Mizantrop

 

Bilješke o piscu:
Jean-Baptiste poyelin - umjetnički: Moliere. Rođen je 1622 godine, kao sin dvorskog tapetara. Kao sin situirane građanske obitelji polazi gimnaziju kod isusovaca u Parizu, a pravo studira u Orleansu. Nakon kratkog odvjetničkog posla osniva sa suradnicima kazališnu družinu pod nazivom "Znamenito kazalište" nakon koje piše i izvodi velika djela. A od djela najpoznatija su: Smušenjak (izveden 1655), Kačiperka (1659), Škda za žene, Tartuff, Umišljeni bolesnik, Mizantrop, Škrtac, Don Juan i mnoga druga.

 

Lica:

Alcelse - štovatelj Celimenin
Philinte - prijatelj Alcesteov
Oronte - štovatelj Celimenin
Celimena - Alsesteova ljubav
Elijanta - kuzina Celimenina
Arsunoja - prijateljica Celimenina
Acaste i Clitandre - markizi
Basque - Celimenin sluga
Du Bios - Alcesteov sluga

 

Mjesto radnje:
Pariz, Celimenina kuća

 

Vrijeme radnje:
XVII stoljeće

 

Sadržaj:

Prvi čin
U prvom činu dolazi do svađe između Alcestea i Philintea zbog prijateljstva, jer jedan smatra da se prijateljstvo sklapa sa svim dobrim ljudima dok Alceste smatra da se prijateljstvo mora sklapati korak po korak i da njegovi prijatelji mogu biti samo odabranni ljudi. U to dolazi Oronte koji štuje Alcestea i koji mu nudi prijateljstvo, a ujedno želi da Alceste čuje njgove pjesme i da o njima da svoj sud, na što Alceste pristaje. Nakon pročitanih pjesmi mrzovoljni Alceste govori da te pjesme nisu za ništa i da se Oronte ostavi pjesništva. Na to Oronte odlazi uvrijeđen.

 

 

 

Drugi čin
Drugi čin započinje Alcestoim prigovaranjem Celimeni zbog toga što ona ima mnogo udvarača. Nakon toga ona mu odgovara da za za to ona nije kriva i nakon toga izbija svađa pa tako Alcelse govori da se Celimena mora odlučiti između njega i markiza (njezinih udvarača). U to dolaze Acaste i  Uitandre te je ispituju o ponašanju članova visokog društva. Na to Alceste prigovara jer smatra da nije lijepo izrugavati tuđe osobine. Po Alcesa dolazi stražar no on ne zna zbog čega.

Treći čin
Dogovor dva markiza da će se jedan drugome maknuti sa puta ako kome od njih Celimena uzvrati ljubav. Dolazi Arsinoja, Celimenina prijateljica koja joj predbacuje što ima toliko udvarača i govori joj što ljudi misle o njoj, ali zapravo je ljubomorna na Celimenu zbog njezine ljepote i mladosti. Na to joj Celimena vraća malim "savjetom" da ne stavlja nos gdje mu nije mjesto.

Četvrti čin
Alceste sav ogorčen dolazi kod Celimene gdje susreće Philintea i Elijantu koji su govorili o ljubavi i otkrili da se oni zapravo vole. Dok Alceste nosi pismo kao dokaz Celimenine nnevjernosti, Celimena mu otvoreno priznaje da ga voli  i govori mu da gi mu zapravo priznala svoju ljubav da je to pismo istina. U to dolazi Alcesteov sluga koji mu govori  da moraju bježati jer će inače Alceste završiti u zatvoru, zbbog vrijeđanja pjesnika.

Peti čin
Alcaste priopćavaPhilinteu da kani otići iz njihova društva, no prije toga želi iskušati Celimeninu ljubav. U Celemeninu domu susreću Alceste i Oronte te traže od Celimene da se odluči između njih dvojice. Uto stižu dva markiza i donose Celimenino pismo u kojem izruguje svakog od svojih udvarača. To donekle odbija Alcastea  no on još uvjek voli Celemenu i želi da mu ona postane žena. No ona kaže na se boji braka i da će u braku s Alcasteom biti osamljena. Duboko uvrijeđen Alcaste odlazi i govori da više nikada ne želi čuti za Celimenu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Djelo poput ovog procijenjuje iskrenost ljudskih osjećaja. U današnjem svijetu gdje se sve zasniva na laži, korupciji i zarađivanju može se vjerovatisamo onima iz čilih usta govori iskrenost. Možda nam nekad nije lijepo za naše male nepodopštine ili mane no na istini čovjek izgrađuje svoj život. Ono, čemu se smijemo u ovom djelu, nije Alcesov značaj i njegova vrlina, nego možda jedino njegova pogreška, što nije uvidio, da društveni život zahtjeva od svakog čovjeka izvjesnu dozu kompromisa, vrlina možda pa i treba bezuvjetno da se štuje, ali zahtjevati je kod svih ljudi i to kod svih ljudi u najvećem mogućem stupnju, stvar je nemogućnosti. To dovodi do rata sa čitavim ljudskim rodom, ili do povlačenja iz društva i do usamljenosti, za koju se odlučio i Alceste.

 

 

 

16.01.2007.

MOR

 

                     

Đuro Sudeta, Mor

 

O piscu:

      Đuro Sudeta bio je hrvatski pjesnik duhovne zakupljenosti i tužnog raspoloželja. Bio je seosko dijete, a rođen u selu kraj Bjelovara gdje je proveo djetinstvo, pa su motivi tog ambijenta ispunili njegovu intimnu liriku. Najčešće je pisao pjesme i prozu u fantastičnom smjeru od kojih je Mor najpoznatije djelo. Objavio je više zbirka pjesama kao npr. Osamljenim stazama, Kućice u dolu i Sutoni. Već prema njihovim naslovima možemo zaključiti ključne motive i raspoloženja. Umro je vrlo mlad zbog oboljenja od tuberkuloze 1927. u Koprivnici. Sudeta je nagovijestio snažan pjesnički talent koji je usprkos njegovog kratkog života ostavio trag u hrvatskoj književnosti.

 

Zapažanja o djelu:

      Ova fantstična pripovijetka je jedino značajno Sudetino djelo tj. uspjela se probiti i ostavila je trag u našoj književnosti. Ima elemenata stvrnosti, realističnih likova i preplitanja ljubavi i smrti čime je nestvarnost naglašenija. Pisac opisuje čarolije šume, noći, oblaka, livada, mjeseca i ostalo. Opis je vrlo bogat i detaljan, a najviše se opisuje priroda i njezina bogatstva te likovi. Također se isprepliču različiti osjećji, osjećaji sreće, nesigurnosti, mržnje, ljubomore i osvete što možemo primjetiti tijekom cijele radnje u pripovijetci. Nesigurnost se posebno vidi kada Mor gubi osjećaj između realnosti i fantastike. Na svijetu ima različitih osoba i vrlo je teško naći dobru i poštenu osobu kojoj možemo vjerovati i koja nam je spremna pomoći u svakoj situaciji. Nesmijemo  se odmah opustiti jer ta osoba smo vreba za  novcem kao što je to Arno.

      Radnja se odvija na vlastelinskom imanju nedaleko Alpa (šume, livade) i u  vlastelinovom dvoru. Nažalost se nigdje ne navodi gdje se to imanje nalazi, no ja to zamišljam kao neki posjed u Njemačkoj ili Austriji sa starim dvorcem, gdje ima mnogo šume, brežuljaka i nigdje nema kuća. Nema nikakvih stranih izraza ili nejasnih riječi pa je stoga ova pripovijetka razumljiva i namjenjena mlađem uzrastu. Priroda se opisuje vrlo detaljno, sva zapažanja se bilježe, svaki krik ptice što čitatelju daje poseban ugođaj, pogotovo u kišne dane proljeća kada se javlja želja za tako divnim krajolikom. Također se osim prirode opisuje pejzaž i izgled i ponašanje likova te karakteristike vezne za život tog doba. Kraj je jako tužan i završava smrću Morovog oca i bijegom Mora. Najviše mi je žao Morovog oca jer je prvo izgubio svoju ženu, onda se morao brinuti za Mora i na kraju je dobio otkaz s mjesta gdje je cijeli život radio. Vlastelin je ipak trebao nadzirti dvor je inače nebi došlo da izgubi kontrolu nad svojim dvrom pa je to ujedno i njegova greška.

 

Stilske karakteristike djela:

      Ovo je fantastična pripovijetka koja govori o načinu  života na vlastelinovom dvoru i njegovim zaposlenima. Napisan je u pripovijedačkom obliku i to u trećem licu jednine, a isto tako ima dijaloga između likova kojeg ima skoro na svakoj strani. Taj dijalog najviše se vodi između Mora i oca ili Mora i vlastelinova kćeri Šu.

 

Citiranje:

      Kao citat iz ove pripovijetke izdvojio bih tekst od strane 94. do 100. gdje  Mor iskazuje mržnju i želju za osvetom, a vlastelin izbacuje Arna i novog upravitelja. Vlastelinu je vrlo žao no sad je već prekasno jer se Mor nije više pojavljivao u selu od očeve smrti. Tu vlada tuga i jad, a inače je situacija vrlo teška. Od tuda možemo izvući pouku da prvo nego nešto napravimo trebamo promisliti da li je to u redu ili nije jer je kasnije prekasno.

 

Opis:

      Mor  je  bio  vedar i mlad  muškarac, koji je  često  razgovarao  sa  sobom  i  biljkama  oko njega. Imao  je  smeđu  kosu  i  lijepe  oči  pa je  u mraku  izgledao  vrlo  zastrašujuće. Bio  je  poslušan i  uvijek  je  pomagao svom  ocu  pri  teškim  radovima na vlastelinovom posjedu. Također je radio za vlastelina kao i njegov otac koji je bio uprvitelj na imanju.  Mor je bio zaljubljen u vlastelinovu kćer Šu, ali je ona imala drugogkoji se zvao Arno. Otac  je  bio dosta  star, i  znao  je  da  više  neće dugo živjeti, no on se usprkos tome brinuo za Mora najbolje što je mogao jer nije imao majku. Morova  majka  umrla  je  dok je  još  bio  dijete, a   vlastelin  je  iznimno  dozvolio da  je  pokopaju  u   njegovoj šumi. Tako je on odrasao bez majke te mu nedostaje ta ljubav i pažnja koju mu otac nije mogao dati. Nakon smrti oca nema više snage da to pretrpi i prihvati i on se osvećuje te preko noći ubija sve pse u selu.

      Vlastelinova  kćer   zvala  se  Šu  i  bila  kao  iz  sna. Imala je zlatnu kosu, plave oči te je bila vrlo zgodna i privlačna. Voljela je Mora, ali je njen otac stalno govorio da uzme Arna. Bila je sramežljiva i razmažena i nitko joj nije bio ravan ljepoti i znanju. Često je šetala livadama i šumama i razmišljala o svemu i svačemu što joj je plo na pamet. Vrlo se za sve interesirala, bila je vrlo znatiželjna i  otac je je vrlo volio. Sve je bilo prekrasno dok se jednog dana nije razbolila. Svi su mislili  da će umrijeti no to se na sreću nije dogodilo. Kasnije je otputovala u lijepu romantičnu zemlju, daleko, daleko i nitko nije znao kada će se vratiti.

      Arno je bio Šuin dragi, no on ju nije previše volio jer je htio novac kako bi odplatio dugove s kartanja. Bio je vrlo podmukao i izbjegavao je Mora koji je primjetio da nešto nije u redu. Uspio je preuzeti kontrolu nad dvorom, ali na vrlo kratko vrijeme dok je Šu bila vrlo bolesna i otac je stalno bio uz nju. Pohlepa i prijevara se nikad ne isplate pa je njega i njegovog prijatelja na kraju stigla sudbina tj. ono što zaslužuje, a to je da su protjerani i osramočeni.  

 

Kratki sadržaj:

      Na  jednom  posjedu  živjeli   vlastelin  i  njegova  mlada  kćer. Bio  je  vrlo  bogat  i  posjedovao  je  mnogo  zemlje  i  šuma. Upravitelj  je bio  otac  Mora  koji  živio  zajedno s  Morom  u   drvenoj  kućici  na  kraju  šume.

     Mor je imao smeđu kosu i lijepe oči  pa je  u mraku  izgledao  vrlo  zastrašujuće. Bio  je  poslušan i  uvijek  je  pomagao svom  ocu  pri  teškim  radovima. Otac  je  bio dosta  star, i  znao  je  da  više  neće   dugo  živjeti.

      Vlastelinova  kćer   zvala  se  Šu. Mor  ju je  jako  volio, ali  je  ona  nažalost  imala  drugog  koji  se  zvao  Arno. Bio  je  samo  u  interesu  novaca, i  želio  je  prodati  vlastelinovu  šumu  i  ostalo  zemljište  kako  bi  odplatio dugove  koje  je  na  kartanju napravio  svom ocu i ostalim  prijateljima. To  vlastelin i njegova  kćer Šu  nisu  znali.

      Arno  je  bio  ljubomoran  na Mora  pa  ga  nije  baš  volio. S  vremenom  ga  više nije  mogao  podnositi  pa  je  dao otkaz  njegovom  ocu  koji  je  od  rane  mladosti  bio  upravitelj na  vlastelinovu  imanju. Vlastelin  nije  ni  znao  što  se  događa, jer se  njegova  kćer   jako  razbolila  pa  nije  vodio  brigu o  poslu. Kad  je  Mor  saznao  novosti  od  oca  nije  mogao  vjerovati. Nakon  dva  dana  otac  mu  je  umro  od  velike  žalosti  i  jada, a  Mor  ga  je pokopao  u  šumi  kraj  jegove  žene. Novi upravitelj  kojeg  je   Arno  pozvao  bio  je njegov  prijatelj  koji  je igrao  s  njim  karte.

      Od  tog  momenta  Mor  se  nije  više  pojavljivao, a   u selu  su se  počeli događivati  čudne  stvari. Svi  psi  bili  su  preko noći  rastrgani  na  vratu  tako  da  su iskrvarili. Na  prvi  trenutak  su  pomišljali  na  je  vukodlak  ili  neko  drugo  čudovište. Svi  su  se  uplašili, a  kasnije  je  Arno  pomislio  da  bi  to mogao biti Mor. I tako  je  bilo, Mor je to  učinio  iz  osvete  prema  Arnu i  novom  upravitelju. Kad  je  vlastelin  saznao tko je  zapravo novi  upravitelj  i  šta ima s Arnom  odmah ih je  izbacio iz  dvora , no  sad  je  sve bilo gotovo. Mor se nije  pojavljivao i nitko  ga  kasnije  nije vidio.

      Ova  knjiga  ima  vrlo tragičan  kraj, kojemu je kriv čovjek  koji ima  uvidu samo  novac. Posebno mi se sviđa opis odnosa vlastelina  i  njegovih podanika, kojim se  želi  reći da  čovijek koji  ima  novaca  uvijek  nađe  prijatelja  samo kakvog ! Glavni likovi su Mor, njegov otac, Šu, vlastelin, Arno  i  upravitelj, što je dobro da ih nema previše kako nebi došlo do zabune. Vrlo mi se sviđa i zbog opisa prirode tog krajolika. Izgled korica mi se vrlo dopao jer nas uvodi na temu i potiče nas na razmišljanje, no ja bih još umetnuo nekoliko ilustracija kako bi to još ljepše izgledalo.

 

 

 

16.01.2007.

MRAK NA SVIJETLIM STAZAMA

 

Josip Kozarac

 

Mrtvi Kapitali

 

"Prostrane hrastove šume – moje malo kraljevstvo – tihi seoski mir i ničim poremećeno moje duševno zadovoljstvo, to su ona tri blaga koja se u sadašnjem fin desieclu rijetko kada nalaze ujedinjeni". Medu najbolje hrvatske pisce i pripovjedače s kraja XIX. stoljeća ubraja se svojom izuzetnom ličnošću i djelom Josip Kozarac. Rođen je 18. ožujka 1858. godine u Vinkovcima, u sitnoj građanskoj obitelji (otac mu je bio krajiški podoficir). Završio je osnovnu školu i njemačku gimnaziju u rodnom mjestu, a studirao agronomiju ili kako se to onda zvalo Visoku školu za kulturu tla u Beču. Želio se poslije studija nastaniti u Zagrebu, uključiti se u politički, kulturni centar hrvatskog života, ali mu to kao državnom činovniku nije nikada bilo omogućeno. Službovao je po raznim mjestima Slavonije – Vrbanji, Nijemcima, Županji, Mašicima, Novoj Gradiški i Lipovljanima. Josip Kozarac je još kao mlad nadaren čovjek opazio sve narodne nevolje u svom zavičaju. Kao đak stare klasične vinkovačke gimnazije, u kojoj je još onda nastavni jezik bio njemački, a samo dva do tri sata, a u nekim razredima svega jedan sat na tjedan predavao se i tumačio hrvatski jezik, Kozarac je, patriotski potaknut tužnim stanjem u zavičaju već kao mladić sagledao sve slavonske poteškoće i kao pametan čovjek nije očajavao niti se prepustio sudbini, već je počeo tražiti izlaz. Odlučio se za nauku – i to za nauku o prirodi, jer ona tumači prirodu i osvaja njene snage za čovjeka i njegov bolji život. Sin široke slavonske ravnice i prastarih šokačkih hrastovih šuma, Josip Kozarac službovao je po raznim slavonskim mjestima da bi na koncu u časti šumarnika došao u svoj rodni grad Vinkovce, gdje je boravio sve do svoje smrti od sušice, koja ga je mučila cijelog života, i od koje je umro 1906. godine. Ukratko rečeno: Kozarac je bio čovjek, koji je ozbiljno proučavao život, pa je zato tražio istinu i u nauci i u književnosti. "Prikaži u književnosti život onakvim kakav je! Ni ljepšim ni boljim!" Zato, jer je tako pisao, mi danas u povijesti književnosti nazivamo Kozarca slavonskim realistom. Josip Kozarac je započeo pisati kao pjesnik, a pravo stvaralačko područje pronašao je u prozi (pripovijetkama i romanima). Njegovo prozno stvaralaštvo vezano je uz rodnu Slavoniju koja se “rastaje s krajiškim uređenjem”, ulazi u gospodarske i društvene promjene (kapitalizam, dolazak stranaca) koje utjecu na moralni život slavonskog sela. Kozarac je pisac slavonske zemlje, slavonske šume, pjesnik rada, oštar kritičar malograđanskog mentaliteta, proslavljeni pisac Slavonske šume, Tene i Mrtvih kapitala. DJELA: Pripovijetke Priče djeda Nike (1880. ) Tena (1894. ) Tri ljubavi (1894. ) Oprava (1899. )  Crtice Slavonska šuma (1888. )  Romani Mrtvi kapitali (1889. ) Medu svjetlom i tminom (1891. )

 

                                       

 

 

Mrtvi kapitali

 

 

Likovi:

          Anka

        Lešić

        g. Matković

        gđa. Matković

        Nela

        Vinko

        Lujo

        g. i gđa Vučković

        Neumayer

        Urbanitzky

 

 

Kompozicija:

        -opis g. Matkovića (njegov izgled i narav)

        -poziv na ples

        -uspoređivanje Nele i Anke

        -poziv Lešića na gumno «Čardačine»

        -Urbanitzky sa prijateljem Neumayerom dolazi prositi Anku

        -Urbanitzky nakon razgovora odustaje, Neumayer zaprosi Nelu, Nela pristaje

        -Lešić prosi Anku, ona presretna pristaje

        -pripreme oko vjenčanja

        -vjenčanje Anke ujutro, skromno i tiho

        -vjenčanje Nele, raskošno i veselo

-Nela, naviknuta na raskoš, u gradu ubrzo postaje nesretna, svađa između      

 supružnika

-Lešić kupuje močvaru, pretvara ju u plodno tlo i zarađuje mnogo novaca

          -Lujo ne može naći posao

        -Nela propada

 

 

 

 

 

 

 

Sažetak:

        G. Matković je bio upravitelj u jednoj gospoštiji i bio je poznat po svojoj pravednosti, ali i po svojoj razdražljivoj prirodi. Oženjen je kćeri gradskog činovnika. Nikad se nisu stvarno voljeli i bili su kao «dva nasuprotna tabora». Imali su dva sina i dvije kćeri. Anka, starija sestra koju je otac volio kao sveticu, pomagala je u kućanstvu i rado je radila, i ona je jedina doista shvaćala očeve osjećaje, dok je Nela, mlađa kćer, vodila gradski život, i rado trošila novac. Vinko, najmlađe dijete u obitelji, nakon što je dva puta pao drugi razred počeo je raditi sa svojim ocem i Lešićem, prijateljem obitelji, i uživao. Lujo je bio na studiju prava i trošio mnogo novaca, čime je otac bio izrazito nezadovoljan. Ova različitost između Anke i Vinka i Nele i Luja  nastala je iz nesuglasica između oca i majke. Otac je zagovarao seoski život, teški rad i poštenje, dok je majka smatrala da tko nema barem položaj činovnika ne spada u kvalitetno društvo.

        Majka, nakon poziva na ples, nagovara Anku da se pridruži njoj i Neli. Na plesu je Nela smjesta krenula plesati među mlade ljude  i očarala momke koji su s njom plesali, kao i što je i pisala majci u pismima. Ipak je malo pretjerivala i u glavi si zamišljala da je nadvisila sve djevojke i da se svi momci bore za nju dok djevojke pucaju od jada. Majka se je pobojala da će Anka prosjediti cijelu večer, pa je i nju poslala plesati. Odmah je zadivila plesaće, tako da su ljudi govorili da se i ne vidi da su Anka i Nela sestre. Majka i njezina sestra, gđa. Vučković krivo su shvatile značenje tih riječi i mislile da se to odnosi na Nelu i žalile Anku. Ubrzo nakon plesa Lešić je pozvao cijelu obitelj, uključujući i Luja, koji se je sa studija vratio za ples, na ladanje. Tamo su susreli muža i ženu s djetetom kako se izmjenjuju za vjetrenjačom. Majci, Neli i Luju nije bilo jasno što je tako teško pri tome pa su i oni probali. Tada se je vidjela razlika između djece kad je Nela okrenula kolo samo za jedan zub, gospođa Metković tri puta okrenula okretaljku, a Lujo sedam okretaja prije nego je pocrvenio, dok su Lešić, Vinko i Anka okrenuli okretaljku po deset puta a da se na njima nije opazilo umora.

        Gospođa Vučković je nakon ladanja javila gospođi Matković da g. Urbanitzky namjera zaprositi Anku. Razgovarali su s Ankom i nagovarali ju da pristane, makar je gđa. Vučković predlagala  da ju uopće ne pitaju za slučaj da ne bi pristala. G. Matković je Anki prepustio slobodan izbor, dok ju je majka nagovarala da se uda, ali joj nije htjela nametati nasilno svoju volju usprkos svojim uvjerenjima. Kad je Urbanitzky stigao, zamolio je za razgovor s Ankom. Nakon razgovora je utvrdio da Anka ne želi poći za njega, pa joj svoju prošnju nije niti spomenuo. Anka mu je za to bila zahvalna i počela ga iznimno poštivati zbog njegove odluke. Kad su se vratili u kuću, saznali su da je Neumayer, s kojim je Urbanitzky došao, zaprosio Nelu i ona je pristala.

 

 

 

       

 

 

 

Svi su počeli uočavati ljubav između Anke i Lešića, a on ju je nedugo zatim i zaprosio, a Anka je pristala. Počele su pripreme za vjenčanje.

        Nela je za svoje vjenčanje htjela da bude raskošno, što joj je i otac, sav sretan omogućio. Anka je nasuprot tome htjela jednostavno vjenčanje ujutro. Lešić, sav sretan počeo je uređivati kuću za sebe i Anku. Oboje su razmišljali kako da jedan drugome olakšaju posao. S vremenom se je približavao datum vjenčanja. Radovi na kući koju je Lešić uređivao bližili su se kraju, pripreme su se završavale, a Nela je završava s planiranjem, ali je pretjerivala s troškovima, zbog čega ju je otac i ukorio.

        Vjenčanje je prošlo, Anka je otišla živjeti u novu kuću s Lešićem, Nela je otišla živjeti u grad, a Lujo je nastavio sa studijem. Ipak kod Nele nije bilo sve savršeno. Živjela je u jednoj od glavnih ulica i njezin muž je nastojao joj pružiti što više, ali je imao samo 50 forinti mjesečne plaće. Nela nije shvaćala da živi preluksuzno za tako malu plaču, dok nisu počeli stvarati gubitke. Počeli su se udaljavati jedno od drugog jer su shvatili da se nisu zaljubili na prvi pogled. Neumayer je počeo provoditi sve više vremena u uredu.

        Za to vrijeme su Anka i Lešić živjeli ugodnim životom. Jednog dana je  Anka rekla mužu da očekuje dijete. Lešić je za to vrijeme odlučio jedan dio močvare zajedno sa Matkovićem otkupiti od opčine i pretvoriti je u livadu. I zbilja su uspjeli isušiti močvaru i pretvoriti ju u plodnu oranicu. Od tog dijela su imali velike prihode. Lujo je sa svojim prijateljima došao na ladanje i tamo se sa njima zgražao zbog nečistoće i bio preneražen kad mu je jedan radnik koji je došao iz Beča i koji upravlja parnim strojem rekao da ima 6 – 7 tisuća forinti godišnje plaće. Kad je dobio ponudu za posao pomoćnika kod jednog okruga koji ne bi bio plaćen  i smatrao se pod praksu odbio je jer je tvrdio da ga mnogi žele i da će još i biti plaćen.

        Nakon jedne godine Anka i Lešić su marljivo radili i živjeli ugodnim životom sa svojim jednogodišnjim sinom, a Luji je bila odbijena treća ponuda za posao.

 Nela je molila oca za novac jer joj je zaplijenjeno pokućstvo i sve će biti prodano ako ne podmiri dugove.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

16.01.2007.

MRTVI KAPITALI

 

Josip Kozarac

 

Mrtvi Kapitali

 

"Prostrane hrastove šume – moje malo kraljevstvo – tihi seoski mir i ničim poremećeno moje duševno zadovoljstvo, to su ona tri blaga koja se u sadašnjem fin desieclu rijetko kada nalaze ujedinjeni". Medu najbolje hrvatske pisce i pripovjedače s kraja XIX. stoljeća ubraja se svojom izuzetnom ličnošću i djelom Josip Kozarac. Rođen je 18. ožujka 1858. godine u Vinkovcima, u sitnoj građanskoj obitelji (otac mu je bio krajiški podoficir). Završio je osnovnu školu i njemačku gimnaziju u rodnom mjestu, a studirao agronomiju ili kako se to onda zvalo Visoku školu za kulturu tla u Beču. Želio se poslije studija nastaniti u Zagrebu, uključiti se u politički, kulturni centar hrvatskog života, ali mu to kao državnom činovniku nije nikada bilo omogućeno. Službovao je po raznim mjestima Slavonije – Vrbanji, Nijemcima, Županji, Mašicima, Novoj Gradiški i Lipovljanima. Josip Kozarac je još kao mlad nadaren čovjek opazio sve narodne nevolje u svom zavičaju. Kao đak stare klasične vinkovačke gimnazije, u kojoj je još onda nastavni jezik bio njemački, a samo dva do tri sata, a u nekim razredima svega jedan sat na tjedan predavao se i tumačio hrvatski jezik, Kozarac je, patriotski potaknut tužnim stanjem u zavičaju već kao mladić sagledao sve slavonske poteškoće i kao pametan čovjek nije očajavao niti se prepustio sudbini, već je počeo tražiti izlaz. Odlučio se za nauku – i to za nauku o prirodi, jer ona tumači prirodu i osvaja njene snage za čovjeka i njegov bolji život. Sin široke slavonske ravnice i prastarih šokačkih hrastovih šuma, Josip Kozarac službovao je po raznim slavonskim mjestima da bi na koncu u časti šumarnika došao u svoj rodni grad Vinkovce, gdje je boravio sve do svoje smrti od sušice, koja ga je mučila cijelog života, i od koje je umro 1906. godine. Ukratko rečeno: Kozarac je bio čovjek, koji je ozbiljno proučavao život, pa je zato tražio istinu i u nauci i u književnosti. "Prikaži u književnosti život onakvim kakav je! Ni ljepšim ni boljim!" Zato, jer je tako pisao, mi danas u povijesti književnosti nazivamo Kozarca slavonskim realistom. Josip Kozarac je započeo pisati kao pjesnik, a pravo stvaralačko područje pronašao je u prozi (pripovijetkama i romanima). Njegovo prozno stvaralaštvo vezano je uz rodnu Slavoniju koja se “rastaje s krajiškim uređenjem”, ulazi u gospodarske i društvene promjene (kapitalizam, dolazak stranaca) koje utjecu na moralni život slavonskog sela. Kozarac je pisac slavonske zemlje, slavonske šume, pjesnik rada, oštar kritičar malograđanskog mentaliteta, proslavljeni pisac Slavonske šume, Tene i Mrtvih kapitala. DJELA: Pripovijetke Priče djeda Nike (1880. ) Tena (1894. ) Tri ljubavi (1894. ) Oprava (1899. )  Crtice Slavonska šuma (1888. )  Romani Mrtvi kapitali (1889. ) Medu svjetlom i tminom (1891. )

 

                                       

 

 

Mrtvi kapitali

 

 

Likovi:

          Anka

        Lešić

        g. Matković

        gđa. Matković

        Nela

        Vinko

        Lujo

        g. i gđa Vučković

        Neumayer

        Urbanitzky

 

 

Kompozicija:

        -opis g. Matkovića (njegov izgled i narav)

        -poziv na ples

        -uspoređivanje Nele i Anke

        -poziv Lešića na gumno «Čardačine»

        -Urbanitzky sa prijateljem Neumayerom dolazi prositi Anku

        -Urbanitzky nakon razgovora odustaje, Neumayer zaprosi Nelu, Nela pristaje

        -Lešić prosi Anku, ona presretna pristaje

        -pripreme oko vjenčanja

        -vjenčanje Anke ujutro, skromno i tiho

        -vjenčanje Nele, raskošno i veselo

-Nela, naviknuta na raskoš, u gradu ubrzo postaje nesretna, svađa između      

 supružnika

-Lešić kupuje močvaru, pretvara ju u plodno tlo i zarađuje mnogo novaca

          -Lujo ne može naći posao

        -Nela propada

 

 

 

 

 

 

 

Sažetak:

        G. Matković je bio upravitelj u jednoj gospoštiji i bio je poznat po svojoj pravednosti, ali i po svojoj razdražljivoj prirodi. Oženjen je kćeri gradskog činovnika. Nikad se nisu stvarno voljeli i bili su kao «dva nasuprotna tabora». Imali su dva sina i dvije kćeri. Anka, starija sestra koju je otac volio kao sveticu, pomagala je u kućanstvu i rado je radila, i ona je jedina doista shvaćala očeve osjećaje, dok je Nela, mlađa kćer, vodila gradski život, i rado trošila novac. Vinko, najmlađe dijete u obitelji, nakon što je dva puta pao drugi razred počeo je raditi sa svojim ocem i Lešićem, prijateljem obitelji, i uživao. Lujo je bio na studiju prava i trošio mnogo novaca, čime je otac bio izrazito nezadovoljan. Ova različitost između Anke i Vinka i Nele i Luja  nastala je iz nesuglasica između oca i majke. Otac je zagovarao seoski život, teški rad i poštenje, dok je majka smatrala da tko nema barem položaj činovnika ne spada u kvalitetno društvo.

        Majka, nakon poziva na ples, nagovara Anku da se pridruži njoj i Neli. Na plesu je Nela smjesta krenula plesati među mlade ljude  i očarala momke koji su s njom plesali, kao i što je i pisala majci u pismima. Ipak je malo pretjerivala i u glavi si zamišljala da je nadvisila sve djevojke i da se svi momci bore za nju dok djevojke pucaju od jada. Majka se je pobojala da će Anka prosjediti cijelu večer, pa je i nju poslala plesati. Odmah je zadivila plesaće, tako da su ljudi govorili da se i ne vidi da su Anka i Nela sestre. Majka i njezina sestra, gđa. Vučković krivo su shvatile značenje tih riječi i mislile da se to odnosi na Nelu i žalile Anku. Ubrzo nakon plesa Lešić je pozvao cijelu obitelj, uključujući i Luja, koji se je sa studija vratio za ples, na ladanje. Tamo su susreli muža i ženu s djetetom kako se izmjenjuju za vjetrenjačom. Majci, Neli i Luju nije bilo jasno što je tako teško pri tome pa su i oni probali. Tada se je vidjela razlika između djece kad je Nela okrenula kolo samo za jedan zub, gospođa Metković tri puta okrenula okretaljku, a Lujo sedam okretaja prije nego je pocrvenio, dok su Lešić, Vinko i Anka okrenuli okretaljku po deset puta a da se na njima nije opazilo umora.

        Gospođa Vučković je nakon ladanja javila gospođi Matković da g. Urbanitzky namjera zaprositi Anku. Razgovarali su s Ankom i nagovarali ju da pristane, makar je gđa. Vučković predlagala  da ju uopće ne pitaju za slučaj da ne bi pristala. G. Matković je Anki prepustio slobodan izbor, dok ju je majka nagovarala da se uda, ali joj nije htjela nametati nasilno svoju volju usprkos svojim uvjerenjima. Kad je Urbanitzky stigao, zamolio je za razgovor s Ankom. Nakon razgovora je utvrdio da Anka ne želi poći za njega, pa joj svoju prošnju nije niti spomenuo. Anka mu je za to bila zahvalna i počela ga iznimno poštivati zbog njegove odluke. Kad su se vratili u kuću, saznali su da je Neumayer, s kojim je Urbanitzky došao, zaprosio Nelu i ona je pristala.

 

 

 

       

 

 

 

Svi su počeli uočavati ljubav između Anke i Lešića, a on ju je nedugo zatim i zaprosio, a Anka je pristala. Počele su pripreme za vjenčanje.

        Nela je za svoje vjenčanje htjela da bude raskošno, što joj je i otac, sav sretan omogućio. Anka je nasuprot tome htjela jednostavno vjenčanje ujutro. Lešić, sav sretan počeo je uređivati kuću za sebe i Anku. Oboje su razmišljali kako da jedan drugome olakšaju posao. S vremenom se je približavao datum vjenčanja. Radovi na kući koju je Lešić uređivao bližili su se kraju, pripreme su se završavale, a Nela je završava s planiranjem, ali je pretjerivala s troškovima, zbog čega ju je otac i ukorio.

        Vjenčanje je prošlo, Anka je otišla živjeti u novu kuću s Lešićem, Nela je otišla živjeti u grad, a Lujo je nastavio sa studijem. Ipak kod Nele nije bilo sve savršeno. Živjela je u jednoj od glavnih ulica i njezin muž je nastojao joj pružiti što više, ali je imao samo 50 forinti mjesečne plaće. Nela nije shvaćala da živi preluksuzno za tako malu plaču, dok nisu počeli stvarati gubitke. Počeli su se udaljavati jedno od drugog jer su shvatili da se nisu zaljubili na prvi pogled. Neumayer je počeo provoditi sve više vremena u uredu.

        Za to vrijeme su Anka i Lešić živjeli ugodnim životom. Jednog dana je  Anka rekla mužu da očekuje dijete. Lešić je za to vrijeme odlučio jedan dio močvare zajedno sa Matkovićem otkupiti od opčine i pretvoriti je u livadu. I zbilja su uspjeli isušiti močvaru i pretvoriti ju u plodnu oranicu. Od tog dijela su imali velike prihode. Lujo je sa svojim prijateljima došao na ladanje i tamo se sa njima zgražao zbog nečistoće i bio preneražen kad mu je jedan radnik koji je došao iz Beča i koji upravlja parnim strojem rekao da ima 6 – 7 tisuća forinti godišnje plaće. Kad je dobio ponudu za posao pomoćnika kod jednog okruga koji ne bi bio plaćen  i smatrao se pod praksu odbio je jer je tvrdio da ga mnogi žele i da će još i biti plaćen.

        Nakon jedne godine Anka i Lešić su marljivo radili i živjeli ugodnim životom sa svojim jednogodišnjim sinom, a Luji je bila odbijena treća ponuda za posao.

 Nela je molila oca za novac jer joj je zaplijenjeno pokućstvo i sve će biti prodano ako ne podmiri dugove.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

16.01.2007.

MULJIKA

 

 

 

 

 

 

 

Dinko Šimunović

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Muljika

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Stvaralački portret pisca i životopis:

 

Dinko Šimunović  rođen je 1. rujna 1873. godine u Kninu, u Dalmaciji. Svoje djetinjstvo je proveo u selu Koljanima, kraj rijeke Cetine, nedaleko od Vrlike, a zatim u selu Kijevu ispod Dinare. Završio je učiteljsku školu, gdje je kao učitelj službovao po selima, a kasnije je premješten u Split i imenovan nastavnikom u Obrtnoj školi. Patrijarhalna sredina je ostavila duboke dojmove na budućeg pisca. Kada je umirovljen preselio se s porodicom u Zagreb, gdje je umro 3. kolovoza 1933. godine.

Svoj prvi književni sastav, crticu Mjesec dana na vojničkim vježbama objavio je u zagrebačkom kalendaru Bog i Hrvati. Pripovjedač (novelist), romanopisac, pisac autobiografske proze, svoj prvi književni prilog, s kojim je svratio pažnju književnog svijeta je nedovršena pripovijetka Mrkodol koju je objavio u zadarskom Lovoru. Predstavio se kao darovit pripovjedač, «pjesnik hrvatske energije» koji spaja «duh moderne realistične pripovijetke s duhom naše narodne pjesme i tradicije» Objavio je desetak knjiga (pripovijetke, romane, autobiografije), a okušao se i kao dramski pisac objavivši liliputansku komediju Romilda i Stojan, aktovku Čudo i dramu u tri čina Momak-djevojka. On u svojim djelima opisuje život dalmatinskog Zagorja. Zanimljiv je roman Porodica Vinčić. Poznati su njegovi romani Tuđinac, Mrkodol, Alkar, Muljika, Duga, Duga, Mladi dani. Pripovijetke sa Krke i Cetine, Kukavica, O starom slijepom kaluđeru. Napisao je još mnoge prikaze, ocjene i eseje.

 

Tema: Opis ljudi i kraja u kojem žive, te izdvojen lik Muljike i razvoj priče o njezinoj sudbini.

 

Problematika koja se obrađuje:

-                                 Opis prilika i života ljudi u seoskoj sredini koji se oblikuju u neposrednom odnosu prema tradicionalnim društvenim zbivanjima

-                                 Oslikavaju se raznolike pojave na selu. Odnos sela i grada, tuđinstvo i neukorijenjenost.

-                                 Položaj žene u patrijarhalnoj sredini, ljubav, junaštvo, tradicija

-                                 Jasno portretiranje pojedinih likova

-                                 Lirski opis krajolika sa idiličnim pastoralnim prizorom

-                                 Uloga dijaloga Ilije i Boje sa govornom karakterizacijom likova

-                                 Senzualnost namanastirčana

-                                 Lirska poanta opisivanja groba mlade Boje

 

Struktura djela: Novela je naslovljena prema nadimku glavne junakinje Boje koju su nazvali Muljikom, koja se razlikovala od ostalih djevojaka, bila je nježna i boležljiva. Prikaz raznolikih pojava u seoskom životu, odnos sela i grada, položaj žene u patrijarhalnoj sredini, ljubav, junaštvo i tradicija. Lirski idilični prizori u kojima progovara tjelesnost i zdravlje. Izmjenjuju se sjetni i radosni tonovi (baladični i ditirampski).

       

Književna vrsta: Jedna od najlirskijih hrvatskih pripovijedaka

 

Inspiracija iz sličnog djela: U svojim djelima je uspio je iskazati jedan svoj lični odnos prema dramskom. Promatranje i objektivno opisivanje događaja u prirodi koji

svoje osjećaje prenosi u krilo prirode i u predmete što ih opisuje. Promatranje ljudske duše i objektivno opisivanje događaja u prirodi zbivanja ljudskih osjećaja. On se može predočiti pomoću paralele s Krležom i njegovim shvaćanjem dramskog stvaralaštva. Opisivanje prirode kao što je to radio Turgenjev. Uvjeravamo se da sve njegove priče, bez obzira na različite fabule, imaju nešto čvrsto i zajedničko: sličnost pasivnih, nedovoljno snažnih u odnosu prema životu karaktera glavnih junaka, što obično rezultira tragičnom poantom, pobjedom surovosti prirode ili života nad tim povučenim, slabim, neotpornim ljudskim jedinkama.

 

Vrijeme radnje: oko 1905. godine.

 

Mjesto radnje: Manastir Draga i okolna sela.

 

Likovi:

Boja mlinareva kći od 14. godina. Nije bila ni crvena ni jedra kao druge cure, ne leži nikada, hoda hitro, gleda blago, ali bistro. Vitka je i bijela, krupnih očiju, no namanastirčani kažu da je suha i žuta, možda zato i bolesna. I zato su je prozvali Muljika, jer je bijela kao muljika (mekani bijeli kamen). U gradu bi rekli kao mramor. Govorilo se, da je i njezina majka bila takva.

 

Joviša je mlinarev sin, a njegova kći je bila ta Muljika. Kako Muljika nije imala ni brata ni sestre, pa je uvijek pred ocem bila kriva. Otac Joviša u početku ju je volio, a kasnije tukao, pogotovo kada bi se napio u krčmi niže mlina.

 

Ilija krčmarev sin koji se vratio iz vojske. Ništa nije radio, izvadio bi ogledalo i češalj i nekakvu mast kojom je mazao brkove i kosu, pa šetao u šumi. Nosio je Ilija ili kako je on sam sebe nazvao Elias Kurtović svoje vojničko odijelo, tijesne bijele hlače, modru bluzu s crvenim resama, a na glavi crvenu kapu s dugim crnim resama. Lice mi je bilo okruglo i crveno, kao što je u namanastirčana uvijek bivalo.

 

Sadržaj:

U cijeloj krajini znalo se za namastirčane, koji su pripadali manastiru Dragi, no seljani ga nisu zvali manastir, nego namastir, a sebe namastirčani. U ovoj drazi, osim kaluđera nalazilo se i pedeset stanovnika koji su za sebe govorili: «Mi namastirčani!» Još su tu bile i dvije Crkve, stara, malena, crna bez zvonika i nova bijela, velika sa zvonikom. Blizu samih temelja manastira izlazi potok Sitnica, a malo dalje se nalazi omanje jezero, za koje namanastirčani kažu da nema dna. Sjena i vlaga! Vrbe se saginju nad vodu, kao da piju. Manastir i sve ostale kuće od temelja pa do polovine, umotani su u mahovinu. No, zdravlje je u toj drazi začudo cvjetalo, sve sama okrugla, puna i crvena lica. Prsa široka, mišice debele, a noge krive ali čvrste. Njihove djevojke udavale su se kada im je bilo oko 14 – 15 godina, a nije bilo rijetko da su se udomile i mlađe. Sa 18. godina smatrale su se već usidjelicama ili kako bi se u drazi reklo: «posjela cura, brate, pa što da ti drugo kažem. » No nevjeste sa 30 godina su puke starice, ali ne smeta, samo da mogu raditi. Liječnika ovdje nije bilo. Namanastirčanin Musa liječio je rane kojih je ovdje bilo dosta od kolaca i noža, a za druge bolesti, ovdje se nije znalo. Musa se nije jedino razumio u bolest što ju je imala mlinareva kći Boja od 14. godina. Nije bila ni crvena ni jedra kao druge, ne leži nikada, hoda hitro, gleda blago, ali bistro, pa možda i nije bolesna. Vitka je i bijela, krupnih očiju, no namanastirčani kažu da je suha i žuta. U drugih se oči ne vide od mesa, crvene su kao kukurijek, potuku se za uže ili sjekiru, a ona nije takova. Bit će da je bolesna. I zato su je nazvali Muljika jer je bijela kao muljika (mekani bijeli kamen). U gradu bi rekli kao mramor, a namanastirčani : muljika, pa muljika!» Govorilo se, da je i njezina majka takva.

U manastiru u Drazi bio je kaluđer, te su uoči njegove smrti došla njegova majka i sestra. Kada je umro, majka nije htjela otići, da ne bude daleko od njegova groba u kojem je i ona ubrzo našla mjesta. Kćerka je ostala kod mlinara, pa kako je bila sirota, kaluđeri je dadu za mlinareva sina Jovišu, a njezina kći je bila ta Muljika. Kako Muljika nije imala ni brata ni sestre, pa je uvijek pred ocem bila kriva. Otac Joviša u početku ju je volio, a kasnije tukao, pogotovo kada bi se napio u krčmi niže mlina: «Valaj nećeš» - rekao bi u sebi budućem zetu – «valjati se po mojoj muci. Sada ću ja malo živjeti, ta dosta sam se namučio!» I tada bi otišao u krčmu da troši muku.

Krčmar je imao tri kćeri koje je udomio i dva sina oženio, a sin Ilija mu se sada vratio iz vojske. Kada se naspava i napije vode iz Sitnice, jer ništa nije radio, izvadi ogledalo i češalj i nekakvu mast kojom namaže brkove i kosu, pa krene u šumu u šetnju.

Na jednoj od tih samotnih šetnji ugleda Boju kako čuva stado ovaca. Nosio je Ilija ili kako je on sam sebe nazvao Elias Kurtović svoje vojničko odijelo, tijesne bijele hlače, modru bluzu s crvenim resama, a na glavi crvenu kapu s dugim crnim resama. Lice mi je bilo okruglo i crveno, kao što je u namanastirčana uvijek bivalo.

Kada je ugledao Boju, koja je sjedila na obali Sitnice tako lijepa u bijeloj košulji, lijepe smeđe valovite kose i prelijepih tamnih očiju. Ilija se odmah u nju zaljubi: «ajn faine frajla! Du bist di rose kenigin!» sve kićene rečenice što ih je kao vojnik rasipao drugim djevojkama izčezoše, pa samo duboko uzdahne. Kada je Boja otišla sa svojim stadom, Iliji ostade livadica pusta i tužna.

Došla jesen i momci se žene. Ilijica hoće Boju, ali otac Petraš i majka Marta ne žele Muljiku za snaju. «Neće Muljika za našega Ilijicu» - vele oni – «dok smo mi živi! Imamo mi za njega drugu curu, a onaj zelembać, ona Muljika… napunili cikom i vikom cijelu Dragu» Muljika plače, a čača je tješi: «Sad, kada su mi sve uzeli, moraju i tebe da uzmu, nijesam ja sve u njega potrošio, on je sam činio račune kako je htio!»

I kada je stari Petraš ipak došao u mlin da se dogovore za prošnju i pir, ciknula je ona: «Ne daj ti mene čača mili!» Zaredali se svatovi, grmjele kubure a jeka tutnjila dragom. Pilo se vino, prolijevalo, pjevalo, pa se i promuklo, tutnjila je Draga, ali se i stišala. Samo je Sitnica nabujala i šumila sve jače, a mećava stala zavijati kroz Dragu.

Mete, mete snijeg, a Draga od tutnjave zvona i pjesama opet oživjela jer je došao Božić. U Petraševoj krčmi po danu vike i igre, a navečer tišina, samo Ilijica pognute glave korača u krčmi. Muljica već mjesec dana leži, ne tuži se da ju nešto boli, iz postelje ne može, već samo gucne koji put vodu s vrelašca. Zvali su Musu, ali on ne zna što je Muljici. Svima je već dodijala, samo Ilijica katkada kradom zaplače. Petraš veli: «Neće ti tvoja lasica umrijeti, ne boj se, samo će ti tako ležati, dok ne ostariš, a raditi neće ništa!» No nije pogodio!

Nakon dva dana u tamnoj sobi iza krčme osvanula je Boja bijela i hladna kao latice zelenkade. Sutradan su namanastirčani odnijeli Boju u grob iza stare crkve koji su joj u smrznutoj zemlji iskopali. Istom što je grob mlade Boje bio zasut, stadoše ga tiho posipati i pahuljice snijega.

 

 

Podaci izvađeni iz: Biblioteka Jelen, Izdavačko knjižarska radna organizacija «Mladost»  Zagreb, 1980.

   godina  Tisak «Vjesnik», OOUR Tiskara i mehanografija Zagreb – 1980. godina.

                   “Književnost 3”, Dragutin Rosandić, Profil International d. o. o. , Zagreb, 1998. g.

 

 

 

 

 

 

 

16.01.2007.

NAJLJEPŠE PRIČE KLASIČNE STARINE

 

Gustav Schwab

 

Najljepše priče klasične starine

 

 

Gustav Schwab bio je njemački književnik. Živio je i djelovao od 1792. g. do 1850. g. Pisao je pjesme, putopise i književnopovijesne spise. Priredio je zbirku orginalnih njemačkih priča za narod, a u tri obimne knjige ispričao je antičke priče, mitove i legende. Djelo se zove "Najljepše priče klasične starine" i zaslužno je za oživljavanje daleke antičke prošlosti. Prevedeno je na brojne strane jezike i privuklo je pažnju i interes čitalaca zbog životopisnosti i maštovitosti Schwabova pričanja, ali i zbog njegove autentičnosti koja je usprkos autorskoj obradi mitološke građe ostala sačuvana.

 

 

Mida

 

Tema: Midina pohlepnost za bogatstvom

Osnovna misao:Ne treba biti pohlepan za bogatstvom jer nije najbogatiji čovjek i najsretniji čovjek.

Vrijeme radnje: Davno

Mjesto radnje: Mala Azija

Likovi: Mida, Dionis, Apolon, Pan

Sadržaj: Jednom je bog Dionis sa svojim prijateljima odlutao iz svoje domovine u Frigiju. Šetali su se po vinorodnim visovima brda Tmola i po rodnim plodnim dolinama rijeke Paktola. Samo Silena nije bio s njima jer ga je vino uspavalo. Usnulog Silenu nađoše frigijski seljaci i dovedoše ga svome kralju Midi. Kralj ga srdačno primi, te ga stade gostiti deset dana i deset noći. Jedanaestoga dana povede kralj Mida svoga gosta bogu Dionisu. Sretan što mu se vratio njegov stari prijatelj, Dionis nagovori kralja Midu da zatraži od njega bilo kakav dar. Mida je zatražio da sve što dotakne postane zlato. Dionis mu je ispunio tu želju, te Mida sretan krene kući. Uz put kući Mida je brao jabuke, kidao grane i brao žito, a sve se to pretvaralo u zlato. Kada je došao kući ne znajući što bi od radostii ushičenja, Mida zapovjedi slugama da mu spreme obilno jelo i piće. Međutim kada je počeo jesti sve se pretvaralo u zlato. Tada kralj shvati kakav je dar izmolio. Tako bogat, a ipak tako siromašan. Tada kralj počne moliti boga Dionisa da ga oslobodi te čarolije. Bog Dionis usliši njegove molitve, pa ga posla da se okupa na izvoru rijeke Paktola. Mida je to i učinio pa je tako nestalo te črolije. Od tada Mida je zamrzio svako bogatstvo, napustio svoju veličanstvenu palaču i najrađe lutao po poljima i šumama štujuči seoskog i poljskog boga Pana. Tako je jednom naišao na natjecanje u sviranju između bogova Pana i Apolona. Sudac je bio stari gorski bog Tmol, koji je dosudio pobjedu Apolonu. Mida je bio nezadovoljan odlukom sudca, i tvrdio je kako nagrada pripada Panu. Tada Apolon, nevidljiv, uhvati Midu za oba uha i lagano ih povuće u vis. Od tada Mida na glavi ima magareće uši koje je golemim turbanom želio sakriti pred narodom. Ali momak koji ga je šišao nije to više mogao za sebe tajiti, već je otišao na obalu rijeke i iskopao jamu u zemlji te u nju prošaptao svoju neobićnu tajnu. Nedugo za tim na tom mjestu izraste gusta šumica od trske koje su čudnovato šuštale kada bi preko njih puhao vjetar. Činilo se kao da šapuću : "U kralja Mide magareće uši !" . Tako je neobićna tajna izašla na vidjelo cijelom svijetu.

 

 

Sizif

 

Tema: Sizif izdaje boravište boga Zeusa

Osnovna misao: Smrti se ne može pobjeći

Vrijeme radnje: Davno

Mjesto radnje: Grad Korint

Likovi: Sizif , Zeus, Ares, Azop, Had, Perzefona i Smrt

Sadržaj: Sizif je bio bogat i lukav čovjek, osnivač i prvi vladar grada Korinta. Svojom lukavošću stekao je veliko bogatstvo, ali je bio i vrlo lakom. Jednom je odao boravište boga Zeusa riječnom bogu Azopu, koji mu je zauzvrat učinio da na korintskoj tvrđavi iz stjene poteče vrelo Pirena. Zeus odluči da za tu izdaju Sizifa kazni te pošalje k njmu Smrt. Sizif uhvati Smrt i čvrstim je lancima okuje. Ali naišao je ratni bog Ares i oslobodio Smrt. Smrt odmah povede Sizifa u podzemni svijet. Sizif naredi svojoj ženi da ne prinese za njega posmrtne žrtve, zbog čega su se Had i Perzefona jako naljutili, a Sizif ih je uspio nagovoriti da ga puste natrag na gornji svijet kako bi opomenu nemarnu ženu. Kada je tako izmaka iz podzemnog svijeta, Sizif se više nije mislio vratiti tamo, nego je nastavio uživati na gornjem svijetu. Veseleći se uspješnoj prevari iznenada opet dođe Smrt i neumorljivo ga odvuće u podzemni svijet. Sizifa je tamo čekala kazna za njegova nedjela. Morao je teški kamen gurati iz ravnice na visoko brdo i kad bi ve pomislio da je već dogurao dovrha kamen bi se okrenuo i ponovno otkotrljao u dolinu. Sizif je tako morao uvijek iznova gurati stijenu uzbrdo.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Tantal

 

Tema: Tantalova pohlepa i obijest

Osnovna misao: Treba biti pošten, a ne pohlepan i obijestan kao Tantal

Vrijeme radnje : Davno

Mjesto radnje : Lidija

Likovi : Tantal, Zeus, Demetra i Pelop

Sadržaj: Tantal je bio sin Zeusov, izvanredno bogat i sretan. Bogovi su ga počastili svojim povjerljivim prijateljstvom, tako da je ponekad jeo za njihovim stolom i slušao njihove razgovore. Tantal se zbog prevelike sreće toliko izobjestio da je počeo vrijeđati bogove. Odavao je ljudima njihove tajne , krao piće i jelo bogova te ih dijelio prijateljima na zemlji. Jednom je tako sakrio zlatnog psa kojeg je njegov prijatelj ukrao iz Zeusovog hrama na Kreti i kod njega sakrio. Kada je Zeus zatražio od Tantala da mu vrati natrag zlatnog psa, Tantal se zakleo da ga nije nikad ni primio. Jednom je tako u svojoj objesti pozvao bogove u goste. Da bi saznao jesu li sveznajući, dade ubiti svoga sina Pelopa, isječe ga na komade i priredi ga za jelobogovima. Bogovi su odmah primjetili što Tantal smjera i nisu htjeli jesti. Samo Demetra koja je bila tužna i zamišljena pojede jedan komadić. Bogovi bace rasječene dječakove udove u kotao, iz kojega Suđenica Klota izvadi dječaka još ljepšeg nego što je prije. Zeus se toliko naljutio na Tantala, da ga je dao baciti u Tartar da ondije trpi teške muke. Stajao je usred jezera i voda mu je dopirala do usta, a ipak je bio jako žedan jer se nikad nije mogao napiti vode. Kad god bi se sagnuo da pije vode, voda voda bi se povukla pred njim i pokazalo bi se tamno dno nad njegovim nogama. Tantal je također trpio i veliku glad. Na obali jezera rasle su krasne voćke savijajući svoje grane iznad njegove glave. Čim bi Tantal pružio ruku da da ih dohvati olujni bi vjetar nenadano digao grane u velike visine. Tim mukama pridružio se i stalan smrtni strah , jer je velika stijena visila iznad njegove glave prijeteći stalno da se sruši na njega. Tako je zli Tantal trpio trostruku muku kojoj nije bilo kraja.

 

 

 

 

16.01.2007.

NANA

 

Emile Zola

Nana

 

 

1. Bilješka o piscu

       

          Emile Zola (1840-1902), francuski romanopisac, zančajni teoretičar naturalizma i društveni borac. Do knijževnog uspjeha proživio je težak život, radeće između ostalog i kao novinar.

        Eksperimentalnu metodu iz prirodnih nauka i medicine Zola prenosi prenosi u stvaralački književni postupak. Čovjeka treba proučavati s biološko-fiziološkoga i socialnoga stanovišta opažanjem i eksperimentom. Život je pojedinca uvjetovan nasljeđem i sredinom, i u njima teba otkriti mehanizam općih zakona. Zato će Zola otkriti svijet proroka, pogubnih i tiranskih strasti, nasilničkih nagona, bioliških i animalnih strana u čovjekovu biću - potpunije i grublje nego itko prije njego u svjetskoj književnosti.

        Prvi veći uspjeh postiže romanom Theresea Raquin, s temom o mržnji i dubokim nesporazumima između muškarca i žene.

        Godine 1868. završen je plan ciklusa romana pod naslovom Prirodna i društvena povijest jedne obitelji pod Drugim carstvom, po ugledu na La comedie humanie H. de Balzaca. U nizu romana, Zola prikazuje različite sredine u kojima se kreću članovi obitelji Rougon-Macquart, ali pod teškim i sumornim pritiskom nasljeđa, bolesti i društvene depresije. U triologiji Zola se bavi više društveno-političkim problemima, obraćajući se poraznom kritikom na crkvenu organizaciju. U tetralogiji Zola otvara nešto svijetlije perspektive u pogledima na ljudko društvo i njegovu budućnost. U skladu s teorijskim postavkama naturalizma Zola donosi u svojim djelima obilnu građu i obilje podataka iz vanjskog svijeta s naglašenom težnjom da bude što objektivnije i prirodonaučnije. Ali u osnovi svega leži Zolna strasna , lična priroda, i on je dao više svoju ličnu sliku zamišljenog svijeta, nego objektivnu, prirodnim zakonima strukturiranu stvarnost.

 

 

 

 

 

 

 

 

Podatke pronašao u knjizi:Tvrtko Čubelić : “Teorija književnosti”, Zagreb 1972.

 

 2. Ponešto o djelu “Nana”.

“Nana” odličan je naturlistički roman, koji uz Germinal zasigurno čini najbolje djelo Zolina književna rada. Temeljnu ideju roman pisac daje u samom romanu uspoređujući Nanu sa muhom.

 

“... muhom boje sunca, koja dolazi sa smetišta, muhom koja uzima smrt sa stvarima duž ceste, pa zujeći, plešući i prelijevajući se kao drago kamenje, samo što stane, truje ljude po palačama, u koje ulazi kroz prozor.”

 

Zola Nanu prikazuje kao predivnu prenosnicu klice smrti. Tokom cijelog romana pisac se najviše bavi Naninim likom, istićići njenu ljepotu i njenu snagu koju suprotstavlja njenoj otrovnosti.

 

“Nana, vrlo visoka, vrlo razvijena za svojih osamnaest godina, u bijeloj tunici boginje, sa dugom plavom kosom rasutom po plećima...”

 

---------------------------------------------------------------------------------

 

“On je vidio njene poluzatvorene oči, poluotvorena usta, njeno lice ožareno zaljubljenim osmjehom, i pozadi opuštena kosa pokrivala je leđa kao u lavice.  Savijena i zategnutih udova, ona je pokazivala svoje jake kukovw, svoje tvrde dojeke kao u kakve amazonke, jake mišiće pod svilenom kožom. Fina linija, jedva ustalasanih ramena i kukova klizila joj od koleta do stopala”

 

Roman izgleda kao niz slika iz života kurtizane Nane i tek pomalo se nazire optužba nemoralom tadašnjeg društva. Zola Nanu ne opisuje kao neku pokvarenu djevojku, već je u cijelom romanu čini privlačnom opravdavajući njene postupke. Ona se preko svojih ljubavnika izdigla visoko, ali je istovremeno propadala dok se nije utopila u nemoralnoj prljavštini.

        Zola je u promatranju destruktivnog ponašanja svoje glavne junakinje, njoj potčinio svaki detalj svog pripovijedanja. Pomoću Naninih različitih ljubavnih pokreta pisac ju je prikazao kao fotografski snimak stvarnosti što je i temelj naturalizma.

        Nana je svoje ljubavnike , Steinera i Muffata, podnosila samo zato što joj je trebao njihov novac. Ona je grabila zlato ne razmišljajući o posljedicama, povodeći se samo svojim instinktima. pojavom Fontana javlja se u njoj neki novi osjećaj koji je do tada zanemarivala, Nana se zaljubljuje i upravo ta njena ljubav prema Fontanu dovodi je do propasti. Sanjajući o sreći ona trpi sve Fontanove udarce i tu je Zola prikazuje kao slabu i podložnu ženu koja je prepištajući se u potpunosti svojim instinktima i osjećajima morala doživjeti pad. Odavši se ponovo prostituciji da zaradi za život dala se izbaciti iz vlastita stana.

        U svim svojim ljubavnim, odnosno možda ipak poslovnim pothvatima ona je tražila korist. Bez obzira na njenu destruktivnu stranu ličnosti ona je bila jaka osoba, uspjela je od svojih ljubavnika dobiti ono što je željela. Nana bila je kurtizana koja je uz svu nemoralnost ipak imala neki svoj ponos.

 

“To je smiješno, bogati ljudi zamišljaju da mogu sve dobiti za svoj novac... E pa lijepo! A ako ja neću?... Nije meni stalo ddo tvojih problema. Kad bih mi ponudio cio Pariz, opet bi rekla da neću, i uvijek neću...”

 

Iza Naninog ponosa ipak se krije lukavstvo, unaprijed je proračunavala metode koko bi nešto izvukla iz svojih ljubavnika  i možda je jedan koji je najlošije prošao bio baš grof Muffat kojemu je Nana oduzela razum.

 

“ Ti uzimaš - prihvati ona odlučno - ti ćeš udesiti da mi je do uloge.

On je ostao iznenađen. Zatim reće uz očajan pokret: - Ali to je nemoguće! Ti si sama rekla da to ne zavisi od mene.

Ona ga prekide skvršivši ramenima:

Ti ćeš sada ići dolje i reći Boreknoveu da tražim tu ulogu... Ta nemoj da budeš toliko naivan. Bordenaveu je potreban novac. Pa lijepo ti ćeš mu ga pozajmiti jer ga imaš toliko da ga možeš kroz prozore bacati.”

 

Nana nikada nije skrivala svoj prezir i mržnju prema bogatim osobama i takozvanim poštenim ženama koje su bile poštene samo izvana, ali su se kako Nana kaže skrivečki provodile, daleko od očiju javnosti.

        Nana je bila ustvari jedna priglupa djevojka koja je raspoklanjala čitavo bogatstvo , a nije imala što jesti. Sa svim svojim slabostima i greškama predstavljala je vid jedne francuske povijesne epohe. umrla je u jednoj hotelskoj sobi od boginja dok je svugdje odjekivalo: U Berlin! U Berlin! U rat! Spremao se rat koji je upleten u igru ljudske strasti.

        Zola Nanu u odnosu s ostalim muškarcima. On je neprestano prati, slijedi portretirajući svaki njen dio, svaki pokret. Zola je pristupio pokretima s takvom vjerodostojnošču, opisujuši svaki najmanji detalj, kao fotografija. Čak prilikom Nanine smrti Zola je upotrebio svu svoju opisivačku umješnost i opisao joj lice puno gnoja, ali uvijek ističući Naninu ljepotu.

 

“To je bila jedna masa, gomila gnoja i krvi, hrpe smrdljivog mesa, bačena tu na jastuke. Gnojane bubuljice raširile su se po cijelom licu, jedna do druge, skvrgnute sa sivim izgledom blata, one su već ličile na neku plijesan zemlje,na ovoj bezličoj koži gdje se crte više nisu poznavale. Lijevo oko se potpuno izgubilo u ključanju gnojiva , drugo udubilo se kao crna pokvarena rupa. Iz nosa je još curio gnoj. Velika crvenkasta krasta pružala se od jednog obraza i prelazila preko usta iskvarivši ih u grozan sijeh. I na ovu užas i gtotesnu masku ništavila kosa lijepa kosa, sadržavši svoj plemeni sjaj sunca klizala je, prelijevajući se kao zlato. Venera se raspadala.”

 

Od onako lijepe žene ostala je samo hrpa smrdljivog gnoja, a rečenicom :” Venera se raspala .”, rečeno je sve. Sva njena ljepota stopila se u tu bolest i Nana je nestala ostavivši samo mali trag - kosu.

         Zola kao pisac naturalizma smatra da u svom radu treba primjeniti postupke znanstvenika. Stvaralački rad određen je s tri momenta: sredinom, rasom, trenutkom. On je to primjenio u “Nani”. Nana je bila destruktivna ličnist koja je često grešila, a sredina u kojoj je živjela i vrijemo koje je bilo teško natjeralo ju je da bude to što je bila.

        Zolin cilj bio je uzdići roman u sfere nauke. On je na živim tijelima vršio analitički rad koji kirurzi vrše na leševima. Smatra da likovi moraju biti fotografski snimak stvarnosti. ristupanje djelu s naučne strane i isticanje krajnje objektivnosti oduzimalo je piscu subjektivan odnos prema svijetu o kojem govori. Zola je bio pisac masa, opisivao je sve društvene slojeve tako da je često bio napadan.

        Roman “Nana” jedan je od onih romana u kojima je prikazan životni put glavnog junaka, njegovi padovi, usponi i razočaranja te podlost jednog društva i vremena. Prolaznost, smrt od kojih se svi plaše prikazana je ovdje an najgori mogući način, što i jeste osnova naturalizma. Nana ,nekadašnja ljepotica, pretvorila se u rugobu. U njenom posljednjem opisu prikazana je stravično, gadljivo, a uostalom to i jest cilj svega, nestanak.

        Najveći dio radnje romana odvija se u potpunoj tmini i mraku, u zagušljivim i prljavim prostorima sa odvratnim  i gadljivim ljudima.

 

 

 

16.01.2007.

NAPUKLO SRCE

 

Brigitte Blobel

 

Napuklo srce

 

Kratka bilješka o piscu:

 

Brigitte Blobel rođena je i odrasla u Hamburgu. Studirala je teatrologiju i političke znanosti. Piše reportaže, scenarije filmove i romane. Za mlade je objavila nekoliko uspješnih romana: “Moja mala sestra”, “Piratski radioodašiljač”, “Prijateljstvo na kušnji” i druge.

 

Bilješke tijekom čitanja:

 

01. - 44. stranice, 11. 3. 2001.

 

Likovi koje sam upoznala: Nina, Michel, Tom, Carmen, Flo

 

Iznenadilo : -13. str. :

“Odmah je maknuo ruku. Stajao je sada opuštenih ruku i gledao me. Mora da sam izgleda kao duh. Ili možda kao vještica. Bila sam izvan sebe. Cijelo mi je tijelo drhtalo. Hvatala sam zrak. Flo je samo stajao i promatrao me. Mislila sam da ću postati histerična. Da ću dobiti napadaj plača ili smijeha ili nešto drugo. ”

 

Užasnulo me:-24. str. :

 

“Michael je položio na njezine bokove i privukao je još bliže k sebi. Pritisnuo je svoja vruća usta na njezino rame, disao je brže, a onda je počeo dahtati. Držao ju je sve čvršće za trbuh. Boljelo je. Nije se mogla pomaknuti, osjećala se kao prikliještena u škripcu.

 

Mama, mislila je, gdje si? Zašto ne dolaziš?”

 

Rastužilo me:-39. str. :

 

“Ali moje misli pripadaju meni. Samo meni. Naravno da možeš biti mrtav i kad si živ, pomislim. Ali to se tiče samo mene. Ponekad moraš biti malo mrtav kako bi mogao dalje živjeti…. ”

 

 

        Djevojčica Nina živi sa majkom, polubratom Tomom i očuhom  Michelom. Stalno je u strahu da netko ne otkrije njenu tajnu. Osorna je prema majci, jer se boji da bi bliskost s njom porušila njenu unutarnju obranu i onda bi izbrbljala svoju tajnu. Susreće se sa prijateljicom Carmen , koja je ispituje što je na prošlotjednoj zabavi napravila mladiću Flo da se sada ljuti na nju. Nina ne otkriva da je napravila scenu kad ju je Flo pomilovao po leđima. Njeno tadašnje drhtanje i prestravljenost vidio je samo Flo. Dok je u posjetu Carmen, mirna atmosfera i ljubaznost bake, podsjećaju Ninu da živi u kući užasa. Sjeća se svog prvog odlaska s očuhom  u novosagrađenu saunu i njegovog seksualnog napada na njeno tijelo kad je imala samo 9 godina. Užas proživljenog prati je stalno, a strah da majka i njeni prijatelji ne saznaju , izaziva kod nje drhtanje i neurotične napade. Premda se boji muškog dodira i blizine, kad je Flo pozove na trku parova biciklima , Nina pristaje.

 

Dan utrke započeo je loše. Očuh je pokazao svoju ljubomoru kad je Flo došao po Ninu i na trenutak je uništio ljepotu  iščekivanja utrke. Međutim, čim je izašla iz kuće, uspjela se osloboditi straha i nervoze i uživati u izletu i utrci. Povratak kući i doček očuha na prozoru, opet je u njoj pobudio strah i sjećanje na očuhove redovne obilaske i seksualne napade prije spavanja.

 

 

45. . - 92. stranice, 12. 3. 2001.

 

 

Likovi koje sam upoznala : gosp. Hellwege

 

Rastužilo me: -49. str. :

     “Odjednom mi se učini, kao da je moj odraz u ogledalu napukao, ispred mene stoji prljava, ružna djevojka. ”

Razljutilo me:-50. str. :

     “»Zavidni su jer smo tako sretna obitelj», jednom mi je rekla majka. Tada sam imala nešto više od devet godina. U to vrijeme je Michel upravo bacio ključeve moje sobe, kako je više ne bih mogla zaključavati i kako bi on uvijek mogao doći k meni.

«Zavidni su, jer smo mi tako sretna obitelj», rekla je mama. Ja sam otrčala na zahod i grčevito plakala…. ”

Rastužilo me:-61. str. :

    “Michel joj je uvijek iznova zabranjivao govoriti o tome. Posljedice je opisao ružnim bojama. Objasnio joj je da će ona morati u dom, da će se cijela obitelj raspasti. Istovremeno je Nina htjela govoriti, željela je da joj netko pomogne. Ta tajna i usamljenost će je ugušiti. ”

Razbjesnilo:-81. str. :

    “Nije ju čuo. Sjedio je na rubu kreveta i teško disao, imao je staklaste oči i smješkao se. Mama, mislila je Nina. Mama, pomozi mi!

Ali majka nije došla. Mame nikad nema kad mi je potrebna, pomislila je. Majka još nikad nije čula moje pozive u pomoć. U knjigama se uvijek govori o majkama koje imaju neku unutarnju vezu s djecom. Tako je dječja bol također i majčinska. Ali moja majka još nikafa nije osjetila moju bol. Nikada. ”

 

 

        Nina i Carmen izađu s dečkima u kino i Nina se ponada da će možda uspjeti sve zaboraviti i zaljubiti se kao sve njene prijateljice. Međutim prisutnost očuha i sjećanja stalno je progone i sprečavaju u sreći. Kad je majka rodila Toma. Očuh je opet napao Ninu. Ti napadi su se nastavili i postajali sve konkretniji i užasniji. U školi je postala loša, a učiteljica Hellwege je pokušala saznati što se događa da je toliko popustila u školi. Pritisak i užas onoga što se događalo u kući. pomogli su Nini da se povjeri učiteljici. Prvo užasnuta, a onda sumnjičava pozvala je očuha na razgovor. Na Nininu žalost povjerovala je njegovoj priči o lažljivoj djevojčici. Poslije toga, Nina uplašena njegovim odlaskom u zatvor, njenim odlaskom u dom i obiteljskim siromaštvom, više nema hrabrosti ikome ispričati o svom kućnom užasu. Osim toga shvaća da spasa nema niotkuda, a kako se očuhovog bijesa boji još više, popušta njegovim napadima, želeći istovremeno da je mrtva. Kad , kao zamjenu, ponovno  dobije  učiteljicu  Hellwege, počinju njeni zdravstveni problemi.

 

Ona se zatvara u svoju sobu, nesretna, željna da je posjeti Flo s kojim se posvađala, željna nečije pažnje i ljubavi. Dobiva pismo od Flo u kojem joj piše da se na ljuti na nju i da jedva čeka njeno ozdravljenje. Nina se odmah osjeti bolje i odlazi u školu. Pomiri se sa Flo, ali on je iznenadi kad se s njom ne želi vidjeti, jer je navečer zauzet.

 

 

93. . - 126. stranice, 13. 3. 2001.

 

 

Potreslo me:-112. str. :

   “Samo onaj, tko je i sam nesretan, može osjećati nesreću drugog. To je jedna druga vrsta sažaljenja, to je puno više: duboko razumijevanje za drugoga. ”

 

       

        Nina je zaljubljena. Nestrpljivo čeka svaki susret sa Flo i premda se boji njegovih pitanja, u sebi osjeća potrebu da svoj strah i bol podijeli sa nekim. Flo je poziva k sebi. Nina tamo upoznaje njegovu bolesnu sestru. Iskrenost s kojom Flo priča o svojim ljubavnim zgodama i svojoj porodici, ohrabruje Ninu da mu ispriča sav onaj užas koji se događa u njenoj kući. Boji se da će je Flo odbaciti, ali njegovo razumijevanje, nježnost i strpljenje pomažu joj da započne liječenje svoje psihe. Najljepši trenuci su joj oni kad sjede zagrljeni i tihi, osjećajući da njegova snaga, optimizam i hrabrost, poput struje ulaze u njeno tijelo i ozdrave je.

 

 

 

127. . - 170. stranice, 14. 3. 2001.

 

 

Likovi koje sam upoznala : Carmenina mama

 

Oduševilo:-127. str. :

    “Razgovori s Floom su mi koristili. Pomogli su mi. Ali sada znam da samo oni nisu dovoljni. Potrebno mi je više. I moram stajati iza svoje odluke da mi je potrebna pomoć. Samo se nemoj bojati, Nina, samo se nemoj bojati, govorim sama sebi dok se vozim. ”

 

 

        Nina nekako provodi dane, skrivajući svoje strahove, lažući o razlozima svoje tuge, želeći postati “NORMALNA”. Michel je više ne proganja seksualnim napadima, ali svojim ponašanjem stalno u njoj potiče strah od novih napada. Flo se osjeća bespomoćan, jer i on je zapravo dijete kao i Nina. Nema mogućnosti zaštiti je od očuha i stalno strahuje za njenu sigurnost. Jednog dana je očuh presretne i zaprijeti joj da ne smije Flo ništa saznati ili će on ostati bez posla. Nina na trenutak osjeti da ima moć uništiti očuha, ali se tada prisjeti učiteljice i opet uplaši odraslih i njihovog nerazumijevanja. Nekako izdrži sve dok majka ne pronađe stare fotografije. Jedna od njih pokrene u Nini sjećanje na očuhov posljednji napad. Tada se u noj sve sruši i ona shvati da više ne može živjeti sa osobom koja u njoj izaziva samo užas, strah i mržnju. Bježi od kuće  i  nakon  što  prvo  utočište  nađe  kod  Flo, majka

 

 

 

njene prijateljice Carmen prima je k sebi. Žena je odgovorna i vjeruje Nini, spremna joj je pomoći i pružiti utočište, ponuditi razumijevanje i nježnost. Objašnjava Nini da će borba i izlječenje biti dugi i bolni, ali da će na kraju ipak biti sve u redu.

 

 

Tema djela :   Fizičko i psihičko mučenje djece od strane roditelja ili staratelja.

 

Moje mišljenje:

 Knjiga me je potresla. Slušala sam da takvih slučajeva  ima mnogo i žao mi je što Nina nije mogla pronaći pomoć i razumijevanje kod svoje majke. Teško je vjerovati da je majčina ljubav tako velika, a nije u stanju prepoznati djetetov užas i strah. Za razliku od učiteljice, Carmenina mama je odmah ozbiljno shvatila situaciju i postupila na pravi način. To daje nadu da djeca ipak mogu pronaći pomoć.

 

 

 

 

16.01.2007.

NEČISTA KRV

 

Borislav Stanković

NEČISTA KRV

 

 

 

O PISCU:

 

B. Stanković (1876. -1927. ) rođen je u Vranju, u siromašnoj zanatlijskoj porodici. Školovao se u Vranju I Nišu, a završio je pravni fakultet u Beogradu. Zbog raznih neprilika u koje je zapadao, gotovo stalno je bio u sukobu sa Beogradskom čaršijom I ćitinskim moralom. Borislav Stanković bio je plodan pisac. Njegova najpoznatija djela su pripovijetke: Iz starog jevanđela, stari dani, Božiji ljudi, Pokojnikova žena; romani: Nečista krv, Gazda Mladen I Pevci (koje nije završio); I drame: Koštana, Tašana I Jovče, te memoari: Pod okupacijom. Književni rad započeo je u vrijeme kada se u srpskoj književnosti vršio nagli zaokret prema Evropi. Kao I mnogi njegovi vršnjaci I B. Stanković je boravio u Parizu, ali taj boravak nije imao nikakva odjeka u njegovom književnom stvaralaštvu.

 

KRITIKE:

 

Stanković je davao tregične sudbine ljudi I žena u jednom minulom vremenu, u jednom društvu koje se gasilo I osipalo pred njegovim očima, ali ogorčen nakaznim ćiftinskim moralom građanske klase u nastupanju, zbog koga je I sam u životu patio, on nije uspio da patrijarhalnom svijetu suprostavi neki drugi, svijetliji, čovječniji, bolji. Centar njegovih preokupacija je gotovo uvijek tragika ličnosti u okvirima kojima je vezana lićna sreća. Ljubav kao jedno od najsadržajnijih I najkompleksnijih ljudskih osjećanja, je najčešći I gotovo jedini njegov motiv; a sve ostalo je samo okvir, pozadina, tlo na kome se dešavaju krupne I bolne ljudske tragedije. Njegovo djelo je prožeto ljubavlju prema čovjeku. Svi njegovi ženski likovi nesrećni su I tragični na isti način, presjećeni I zgužvani životom koji se uprkos njihovim skrivenim snovima, razvijao po volji neke jače sile, nekog surovijeg I neumitijeg morala patrijarhalne zajednice. Sav taj moral nalazi se pod još većom tiranijom, pod mišljenjem čaršije I šta će svijet reći. U djelu Borislava Stankovića čovjek je izložen ne samo sukobu sa okolinom, već I sukobu sa samim sobom, sa svojim nagonima, potvrđujući često svoju ljudskost u više ili manje prigušenoj ljubavnoj žudnji. Sve njegove ličnosti opterećene su zahtjevima “krvi”, silnim neodoljivim zahtjevima koji ostajući nezadovoljni donose nesreće I prouzrokuju tragedije.

 

 

 

 

 

 

 

TEMA:

 

Tema ovog djela je težak život Sofke, koji je u početku bio raskošan I ugodan, da bi se poslije očeve propasti završio tragično I bolno za njih.

 

IDEJA:

 

Ideja ovog djela je žalosna sudbina onemogućenih ljudi, koji uprkos svojim silnim žudnjama popuste pred zakonima patrijarhalnog morala zadovoljavajuci obaveze koje je to društvo postavilo. Oni postaju robne žrtve koji su za cijeli život okrivljeni I lišeni vlastitih radosti.

 

 

16.01.2007.

NORA

 

Henrik Ibsen

Nora

 

Ponešto o piscu:

 

Henrik Ibsen rodio se 1828. g. u Skienu u Norveškoj, u religioznoj građanskoj obitelji. Smatramo ga jednim od najvažnijih dramatičara druge polovice 19. st. Nakon raspada obitelji Ibsen se seli u Grimstadt, gdje pokazuje prve znakove sklonosti ka umjetnosti. Nakon nedovršenog studija posvećuje se pisanju i postaje redatelj i dramaturg Norveškog kazališta.

Najveća njegova djela su: Katilina, Komedija Ljubavi, Pretendenti, Brand, Perr Gynt, Stupovi društva, Lutkina kuća, Sablasti, Divlja patka, Gospođa s mora.

 

Likovi:

Odvjetnik Torvald Helsen

je lakovjeran i samouvjeren čovjek, koji nažalost ne shvaća da njegova žena nije željna samo ušećerenih badema i novaca, već da traži svoju slobodu koju nikako da dobije, i to ju na kraju natjera na odlazak. On na njezine poteze gleda iz sasvim drugog stajališta, te ju zato ne gleda kao svoju spasiteljicu, već kao osobu koja mu je kompromitirala časti i ugled u društvu.

 

Nora

je tetošena žena velikog upravitelja banke i kao takva osjeća se ograničenom i ovisnom. Ona je simbol prkosa i dokaz da su prava žena ugrožena. Ona je poprilično kontradiktoran lik jer u jednom trenutku je, djevojčica rasipnica, a udrugom ozbiljna žena koja se hvata u koštac s realnim svijetom. Problem s Torvaldom se ipoljava u obliku Elektrinog kompleksa, ona u mužu traži oca, iako u stvari ne želi biti njegova lutkica, već svoja žena.

 

Doktor Rank

je dobar obiteljski prijatelj kojeg je život od aktera pretvorio u gledaoca.

 

Gospođa Linde je ogorčena i ostarjela Norina prijateljica koju je život tretirao potpuno različito od Nore. Za razliku od Nore ona shvaća svijet realno, pa nema Norinih problema.

Bilježnik Krogstad

je tamni lik u djelu koji doživljava preobražaj kada da gospođa Linde zaprosi. On je isto, kao i ostali likovi van Helmerove familije, tragičan na svoj način. Njegov primjer pokazuje kako je društvo selektivno.

 

Helmerova djeca

odgojiteljica Ana Marija

služavka Helena

 

Odnos Helmera i Nore:

Nora je imala problem u mladosti. Taj problem je bio odnos nena oca prema njoj. Sva njegova ljubav bila je usmjerena na nju u enkapsulirala ju je u nedodirljivo biće koje je bilo prezaštićeno, čak i samo od sebe.

Kada je došao Helmer ona se nadala da će se situacija promijeniti, no on je samo nastavio tradiciju njena oca i dokazao kako joj kako je ona tek povlašteni dio njega, a ništa više.

        “Ti si moja ljepota koja pripada meni i isključivo meni. ”

 

Fabula:

Radnja započinje oko Badnjaka gdje upoznajemo Noru - malu ženu velikog muža; naiygled rasipnicu ali ustvari čuvaricu velike tajne. Dolazi kući ih grad i priča s muem o novcu. Uto netko dolazi. Dolaze njena stara prijateljica i obiteljski prijatelj - Kristina i Rank. Kristina i Nora pričaju o prošlosti, a Rank odlazi k Torvaldu. Nora otkriva Kristini kako je posudila puno za put u Italiju, gdje se Torvald liječio. Nikom drugom to nije rekla. Ulazi Krogstad i priča s Torvaldom, te odlazi. Torvald, Rank i Kristina odlaze. Krogstag se vraća i prijeti Nori kako će odati da joj je posudio novac i kako je ona za taj novac krivotvorila potpis svoga oca. Traži od nje da umoloi svog muža daq g ne otpusti. Odlazi. Torvalds se vraća i otkriva da je Kronstag ponovo dolazio. Nora ga moli za Krogstada ali on ne pristaje.

Pripreme za krabuljin ples. Kristina pomaže Nori oko haljine. Dolazi Torvald. Ona ga opet moli, ali on otpušta K. Nora priča s Rankom, ali dolazi K. i ponovo je ucjenjuje, u sandučiću ostravlja pismo za T. u kojem sve piše. Kristina odlazi razgovarati s K. , ali on je otputovao. Nora i T. vježbaju ples.

Kristina priča s Krogstagom i kaže da se želi udati za njega. On to prihvaća i kaje se zbog ucjene. Odlazi, a Nora i T. dolaze. Kristina želi da T. pročita pismo. Ona odlazi. T. pročita pismo, naljuti se, dolazi pokajničko pismo, pročitra ga i želi se pomiriti, no Nora se osvećuje nakon osam godina i  odlazi.

KRAJ.

 

Mjesto i vrijeme radnje:

Radnja se odvija u nekom nizozenskom gradu, prije 100 do 200 godina.

 

 

 

16.01.2007.

NOVELA OD STANCA

 

 

Marin Držić

 

Novela od Stanca

 

 

 

 

BILJEŠKA O PISCU :

 

O hrvatskom renesansnom  komediografu Marinu Držiću nije se sačuvalo  mnogo biografskih podataka . Rodio se on,vjerojatno ,g. 1508. u  Dubrovniku , i odrastao u tom gradu u doba cvjetanja renesansne kulture i umjetnosti . Potječe iz pučanske obitelji , koja se borila s velikim financijskim teškoćama , imao je petero braće i šest sestara , a  jedan Marinov brat bio je pznati dubrovački slikar  Vlaho . U  Dubrovniku je  Marin polazio školu koju su  pohađđali svi  dubrovački mladići . Do svoje tridesete godine sudjelovao je zajedno s ocem  i braćom u brojnim trgovačkim poslovima . Godine 1538. dobiva mjesto orguljaša u stolnoj crkvi , a iste godine dubrovačka mu je vlada odobrila novčanu pomoć te se on otputio na studij u toskanski grad Sienu . Godine 1541. izabran je za studentskog rektora . U Veneciji  1567. godine umire  . Pokopan je u crkvi sv. Ivana i Pavla . Marin Držić stvorio je bogat i  raznolik književni  opus ,koji je nažalost , jednim  dijelom izgubljen ili nepotpuno sačuvan. Mnoge njegove komedije došle su do nas tek u krnjem obliku , a za komediju Pomet znade se samo iz arhivskih podataka : prikazivala se g. 1548. u Dubrovniku .

Držićeve stihom pisane pastirske igre  Tirena, Venera i Adon , Džuho Kerpeta i Grižuha. Držićeve komedije  Dundo Maroje , Arkulin , Skup Tripče de Utolče, Pjerin.

 

 

 Podatke  pronašla u:  "Novela od Stanca" (str. 5 - 8)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

BILJEŠKA O DJELU:

 

Novela od Stanca  "Šala sa Stancem" kratka jednočinka u                              nekoliko prizora i u dvanaesteričkim  sithovima . Djelo je farsa (kratka komediija,dramska igra ) prvi je put prikazana 1550 g. na svadbi Martolice Zamanjića. Djelo govori o mladim Dubrovčanima koji se žele zabavit u karnevalskoj noći. Susreću se sa starim Stancem koji je došao u Dubrovnik da proda jare i nešto sitnica . Držić je ovu kratku komediju savršeno složio i u ovoj je komediji iskazao lakovjernost . On je u ovoj komediji upotrijebio i vulgarnog  humora :

 

                             STANAC

      " Kozle mi ! Bog te ubio ! Jeli tko ? Pomaga' !

        ----------------------------------------------------------------" (str. 44)

 

 

 

KOMIČNO  U  DJELU:

 

 

U ovom djelu pronašla sam nekoliko  komičnih prizora kao što je razgovor između Vlaha i Miha tj. kada je Miho govorio kako izlazi iz kuće dok njegovi roditelji misle da on spava.

 

 

                            MIHO

 

                                    " Bogme imam smješna oca !

        Kuću mi zatvori , ma ja , kad večeram,

               fengam poći leći gori ;a ja ti omjeram

        kako ću se kalat niz njeku funjestru

               i, kad pođđu svi spat ,obučen se u pjastru;

        čelatu na glavu , brokjer na bedru učas

               stavim , a rđđavu ovu mčinu na pas,

        pak se niz konopac na ulicu kalam,

               a mudri moj otac u odru mni da sam." (str. 24)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Još je jedan prizor koji mi se sviđđa a to je prizor kada Dživo govori Stancu kako je i on jednom došao u grad i kako je bio star a vile su ga pomladile . U tom se prizoru vidi lakovjernost ljudi.

 

 

 

 

                                DŽIVO

       

                Jednjojzi Perlica, drugojzi Kitica,

                  tretjojzi Pavica, a Propumanica

                četvrtoj biješe ime ; ma biješe Pavica

                  batesa nad svime ,koja penga lica.

                S sobom me na dvore tej vile vodiše

                  i mene do dzore slastima pojiše .

                Svukoh se otada iz jak zmija ,

                  otpade mi brada ,idoše dlake tja ;

                a mlada kožica lašti se na meni

                  kakono plitica na kojoj pisma ni.

                Ja ostah mlad! Što ,mlad? Domaća mene već

                  ne poznavaše tad ni kt'jaše sa mnome leć;

                veljaše :"Neću te! ti nijesi ki si bio !"

                   Ali 'oj kosti ćute!       (str. 30 - 31)

 

FABULA

 

UVOD:

Komedija započinje razgovorom izmeđđu Vlaha ,Miha i Dživa Pešice koji su izašli od kuće što njihovi roditelji nisu znali.

 

ZAPLET:

Zaplet  započinje kada Dživo odluči napravit šalu starcu koji je došao u grad da proda jare i nešto robe . Starčeva želja je da se pomladi jer ima mladu ženu kod kuće.

 

VRHUNAC:

Dživo govori starcu kaok je i on jednom došao u grad ikako su ga vile pomladile . Stanac kad je to čuo odmah je poželi da i njega pomlade i poslušao je Dživa koji je lijepo isplanirao šalu tako što je maskirane vile skupio oko Stanca da mu otplešu kolo . Stanac u nadi da će se pomladit zaspe.

 

KRAJ:

Komedija završava tako što se Stanac probudi obrijan i bez kozleta . Tek je tada shvatio da je prevaren .

 

 

 

 

16.01.2007.

NOVELE

 

Ranko Marinković

 

NOVELE

 

 

1.TEZA O PISCU.

 

 

 

        Rođen je na otoku Visu 22.11.1913. godine. Osnovnu školu polazio je u rodnom mjestu. Gimnaziju je završio u Splitu i Zagrebu. Diplomirao je na filozofskom fakultetu u Zagrebu. Za vrijeme rata interniran je u logor Ferromonte u Italiji, zatim su ga prebacili u Bari i na kraju u sinajski zbjeg “El Shatt”. Poslije rata radi u ministarstvu prosvjete, a naknadno u zavodu Hrvatske te kao direktor HNK u Zagrebu. Od 1951. g. radi kao profesor na Zagrebačkoj Akademiji za kazališnu umjetnost. Redovito je član HAZU.

 

 

Njegova djela su:

 

 

        Proze, Zagreb, 1948.g.; Ni braća ni rođaci, novele, Zagreb 1949.g.; Oko božje, novele, Zagreb 1949.g.; Geste i grimase, eseji, Zagreb 1951.g.; Pod balkonima, novele, Beograd 1965.g.; Tri drame, Zagreb 1977.g.; Zagrebačka kupka, roman, Zagreb 1980.g.; Pustinja, drama, Zagreb 1981.g.; Sabrana djela 1.-4.,Zagreb 1982.g.; Nevesele oči klauna, eseji, Zagreb 1986.g.; Sabrana djela 1.-7., Zagreb, 1988.g.; Never more, roman, Zagreb 1993.g.

 

 

 

2.TEZA “Mrtve duše”.

 

        Pisac je glavno lice. Dešavaju se čudni događaji pri čudnim okolnostima. Neobična je simbolika u kojoj je vrijeme stalo, npr. “ni kazaljki nema na satu”. Pisac se nalazi negdje kraj vode. Nožem si je odrezao glavu i ponaša se kao da je i dalje duša u tijelu. Glava mu služi kao neka lopta u vodi. Ona se gubi i na kraju nestaje. Kad se probudo pri svjetlu opazio je nož zaboden u knjigu. Zaključio je da je to ipak morao biti on. Taj nož je donio gazdaričin pokojni muž pomorac iz Carigrada. Postavlja si pitanje da li ima nešto ratničkog u njemu. Želi ga se riješiti pa razmišlja da li da ga zaključa u ormar ili da ga baci kroz prozor. Prisjetio se da je to gazdaričina uspomena. Boji se spavati u njegovoj blizini. Zaključuje da je slabo zaštićen od samog sebe. U dubokom razmišljanju dočekao je jutro na prozoru sobe. Gazdarica prolazi kraj sobe i još sva snena budi ga. On ju zamoli da uzme veliki nož pod isprikom da ga treba bolje osvjetlati. Pisac sam sebi od umora kaže: ”Mrtve, mrtve duše... Sad legnimo mrtve duše”.

 

Lica®pisac  i gazdarca

Vrijeme®noć

Prostor®u sobi

Tema®paralelom stvarnosti i mašte, života i literature,˝˝˝˝ drastično pojačava sliku apsurda ljudskog položaja.

 

 

 

3.TEZA “Samotni život tvoj”.

 

 

 

        Na otok je doplovio biskup. On izjavljuj da voli oblake a ne žene. Dok je ispovjedao žene doživljavao ih je kao bludnice. Misli su mu bludne. Često se ispovjedao nebu. U mjestu je velika crkvena svečanost, skupilo se mnogo vjernika. U masi netko se potukao. U zraku se čuje lupet bubnja. Biskup je održao “Molidbu za magareći rod”. Svećenstvo je sjelo za banket. Djeca su ih gađali kamenčićima. Kad je fratrić došao prevaril su ga da je banket na drugom mjestu. Kad se vratio ustanovio je da je prevaren. U selu živi Toninka koja vuče za nos svećenstvo, a posebno biskupa na taj način što niže haljinu pred ljudima i pokazuje biskupu stražnjicu .Nema mjere tako da ju žandari trebaju odvest u žandarisku stanicu. Na kraju banketa našli su se i prosjaci da malo maste brk. Luda Tonka istrgala se i pobjegla tako da je još mogla nastaviti sa svojim šalama. Navečer je usljedio bal.

Pred zoru mnogi su se vratili kućama. Biskup i fratrić spavaju. Jedan od njh je pisac i dugo još sluša kako se psi na ulci kolju oko kostiju što su ostale nakon večerašnje gozbe i kako zlosutno tule u noć i laju na mjesec.

 

Lica®biskup, fratrić, Toninka, žandari i narod

Vrijeme®predvečerje i noć

Prostor®otočno mjesto

Tema®Ironija koja prati izlizane crkvene formule “Mir s tobom!”, koja personificira jednu vjeru čiju neozbiljnost shvaća već i bogoslužna đačka škola “I sa zrnom soli!”. Čovjeka prepušta vlastitom ljudskom nespokojstvu. Idila patrijahalnog života, ladanjske (seoske) samoće i dokolice raspoznata je u ovoj noveli kao gruba proza, kao tragična farsa.

 

 

 

 

 

 

 

4.TEZA “Anđeo”.

 

        Klesarski majstor je na samrti. Njegov pomoćnik Lojze došao je po ključ radione i ispričao mu je neobičan san. U klesarskoj radioni bio je nedovršen spomenik anđela koji u ruci drži otvorenu knjigu. Klesar je objasnio naučniku da je taj spomenik za njega. Smetalo ga je naučnikovo neprestano nabijanje pa je zamolio suprugu da ode do naučnika i da prestane s radom. Čudne su mu se misli vrzmale (šuljale) po glavi. Skupio je snagu i spustio se do radione iako je bio mrak. Na anđelovoj knjizi vidio je krasnim pisanim slovima Albert Knez, klesar majstor - umjetnik rođen određenog datuma - umro u zagradi bez datuma. Stari klesar je upisao datum njegovog posljedneg dana života. Odbacio je oruđe i predao se svom anđelu.

 

 

Lica®klesar Albert Knez, naučnik Lojze i žena Frida

Vrijeme®zadnji dan života klesara

Prostor®soba i radiona

Tema®Klesar nastavlja život kroz svog anđela od mramora.

 

 

5. TEZA “Prah”

 

Otočanin Tonko Jankin primio je pismo kojeg mu je donijela stara Lucija. Vratila mu se uspomena na Anu koju je još uvijek volio. Ona ga je ostavila jer se zaljubila i udala za jednog geometra. Sada žive u Splitu. Laskalo mu je što ga Ana nije zaboravila, već od njega traži uslugu tj. pomoć. Želi krstiti sina ali tako da njezin muž ništa ne zan za to. Poslije pročitanog pisme se razljuti ali kasnije su mu se vratile drage uspomene i trenuci zajedničke ljubavi i odmah se odlučio da prvim jutarnjim brodom otplovi za Split. U luci ga je dočekala Ana još uvijek za njega vrlo privlačna  lijepa, ali nedostižna. U kući su ga lijepo primili i sve te okolnosti su ga skrhale. Kad se našao sam u sobi pokušao si je oduzeti život tako što se je objesio na konopčić na prozor. Apsurd je u tome što su tim konopčićem tj.  uzicom bila vezana njegova pisma koja mu je Ana ovom prilikom vratila stavivši ih ispod njegovog jastuka. U kući su čuli njegov pad. Dotrčali su do njega, a on im je rekao: “Vi ste mislili da sam ja nesretan... i da ću se najmanje... objesiti zbog toga? Dobro sam se s vama našalio? He?”.

 

Liuca®Tonko Jankin, Lucija, Ana, geometar i sin

Vrijeme®poslije drugog svjetskog rata

Prostor®Dalmatinski otok i Split

Tema®Sav smisao strasti, čekanja i osvete, sitan, zloban, ali ipak bar neki smisao, neka iluzija žiivota, rasipa u prah koji treba prikriti izgovor bijedne šale.

 

 

 

16.01.2007.

ODISEJA

 

Homer

 

Odiseja

 

 

Likovi:

 

Odisej

Telemah

Atena

Zeus

Posidon

Penelopa

 

 

Bilješka o piscu

 

Tko  je Homer ? Na ovo pitanje ne može se pouzdano odgovoriti jer o Homeru  nemamo iz starine vjerodostojnih  vjesti. Njega učeni ljudi  smatraju  ne samo najvećim pjesnikom starogrčkim  već  zaćetnikom  Europske književnosti , jer su dijela  koja su se sačuvala pod njegovim imenom najstarija od svih Europskih književnosti. On je svoju ličnost podredio  svom umjetničkom cilju. Nije ovo usamljen slučaj u svjetskoj književnosti da je pijesnik nekog velikog  književnog dijela ostao nepoznat. Upravo je zbog toga mašta čitalaca stvarala o Homeru različite konbinacije. To je uzrok  da se ne može sa sigurnošću tvrditi gdje se Homer rodio i kada, a ni  to je li uopće postojao pjesnik  s tim imenom .

Mnogi su gradovi polagali pravo na to da budu Homerova  domovina.  U poznatim stihovima:

Sedam se gradova takmi  da rodno su mijesto Homera

Smirna, Rod, Kolofon, Salamina, Hij, Arg i Atena.

Po nekim podacima iz odiseje kojima se dodiruju neki događaji i političke i trgovačke povijesti , a koji sežu u 7. st. pr. n. e.  moglo bi se zaključiti  daje Homer tih događaja ili nešto mlađi od njih. Predaja o Homeru govori da je bio slijep i da je pijevao do kraja života. Po onome što predaja  kaže mogli bismo Homera usporediti s našim narodnim pijevačima koji su išli od mijesta do mijesta , pjevali pjesme o junacima i tako zasluživali za svoj  kruh. Iz odiseje bi se moglo zaključiti da je njen pjesnik pripadao  aristrokraciji , jer je prožet njezinim duhom i pogledima.

 

 

 

 

O djelu

 

Glavini lik ovoga djela je Odisej. Njegova  domišljatost i realističan duh vidi se u polifamovoj pećini. U mnogim prigodama u Odisejevu se značaju otkrivaju neke crte koje su glavno oruđe trgovaca, a to su : hladnokrvnost, proračunatost, rasuđivanje i laž. On se njima obilato služi i onda kada bi najhladokrvniji čovhjek izgubio svoj mir i podlegao nagonu srca, a i onda kada to ne zahtjevaju okolnosti. On zna naprimjer da će u kobnom susretu s Skilom morati izgubiti šestoricu drugova i da će njihova smrt biti na neki način zalog za spasenje ostalih. On to prihvaća jer drugog izlaza nije bilo, a od drugova krije taj strašan čas.

 

 

 

Odisej je odraz Grčkog društva na prijelazu iz rodovske zajednice u robovlasnički društveni sistem. Ona ima ogromno značenje za pručavanje toga perioda razvitka društva, njegova načina života i mišljenja. U odiseji je vrlo vjerovatno odražena ta faza društvenog razvitka u svim odnosima. Da nam nije sačuvana odiseja i ilijada, mi se nebismo u potpunosti  shvatili ni jreligiju starih Grka ni njihovu literaturu ni umjetnost. U Ilijadi i odiseji najpotpunije je izražena Grčka mitologija, koja je bila neiscrpno vrelo za Grčku umjetnost.

 

 

 

 

Sadržaj

 

Odisej , znamenitom Grčkom junaku i kralju Itake na povratku it Troje zameo se svaki trag. Na Itaci se pronio glas da je nastradao, pa su nagrnjeli prosci da Penelopa, njegova žena pođe za jednog od njih. Njoj nije do udaje, prosci su zbog toga nestrpljivi, nasrtljivi i drski u Odisejevu domu počinju svakojake nevaljavštine. Prosci se goste i zqabavljaju i tako rastaču Odisejevu domovinu. To traje već četvrtu godinu. Konačnu su se bogovi sažalili na Odiseja i odlučili da prestanu njegova stradanja. U tome ima velika udjela božica Atena, koja uvijek iskače u pomoć Odiseju kad se nađe u nevolji. Tako na skupštini bogova Atena se zauzela za Odiseja. Odiseju se zamjerio bogu Posidonu što mu je zaslijepio sina Polipena. Zbog toga mu prijeći da se vrati kući. Kako Posjedon nije bio na skupštini bogovi odluče da se nakon 20 godina Odisej vrati kući. Atena odmah otiđe do Telemaha da potakne da sazove narodnu skupštinu i da zaprijeti proscima što Telemah i učini. Prosci ga izruguju i ne žele otići iz njegove kuće sve dok se njegova majka ne odluči za jednog od njih. Telemah kreće na put da sazna štogod o ocu Odiseju. Atena odnosno preobražena u Mentora odvede Telemaha do Pigena da nađe Nestora. Nestor nije mnogo rekao nego ga uputi Menelaju. Na Olimpu Bogovi ponovno vijećaju. Atena je ponovno potakla pitanje Odisejeva povratka. Odlučeno je da se Odisej napokon vrati kući. Hermon glasnogovornik bogova obavijesti Nimfi odluku bogova radi koje je i došao. Kalipsa pođe Odiseju saopćiti odluku bogova. Odisej je u prvi mah mislio da se radi o još jednoj varci, a tek je onda uvidio da Kalipsa govori istinu. Odiseja je za svog daljeg putovanja imao još dosta poteškoća. Odisej je došao do Feničana koji su priredili gozbu unjegovu čast. Odisej je Feničanima ispripovjedao sve o svojim mukama i patnjama. Pripovjedao im je o Kiklopu kojeg je oslijepio i zbog kojeg je kažnjen od boga Posidona. Pričao im je o Kirki koja je njegove prijatelje pretvorila u svinje, a na kraju povratila im ljudski oblik, a Odisej i prijatelji su ostali kod nje godinu dana. Tada im je ispričao o mrtvačkom carstvu gdje vidje majku za koju ne zna da je umrla. Ispričao im je o sirenama koje su svojom izmamile svakog mornara koji onuda prođe. Govorio je o strašnoj Skili i Ohalijevom govedu. Nakon dugog razgovora Odisej krene na put u Itaku.

Feničani ga usnulog odvedu do Itake. Ispuste ga na zelju ispod masline. Atena je Odiseja prerušila u ružnog starca da ta ga nitko na Itaki ne prepozna. Tada ga uputi kod Eumeja. Eumej lijepo primi starca ne znajući da je on njegov gospodar. Eumej je govorio lijepih stvari o Odiseju. Odisej odluči da sada ovako prerušen sazna o odanosti sluškinja. Atena ode do Telemaha da ga obavijesti da brzo dođe kući. Telemah se vrati kući u tajnosti i tad prepozna svog oca Odiseja. Atena, Odisej i Telemah zajedno planiraj napad na prosce. Odisej odlazi prerušen u kuću gdje ga prepoznaje služavka po ranjenoj nozi. Na kraju ipak dođe do pokolja prosca, ali je kraj sretan jer Penelopa prepoznaje svog muža nakon mnogo godina.

 

 

Penelopina vjernost

 

Penelopa je Odisejeva žena izmorena od tuge i očaja zbog gubitka voljenje osobe. U proteklih 20 godina mnogo puta je bila u zabludi o povratku Odiseja pa tako da u prvi mah nije prpoznala svog muža. Ovoga puta je htjela biti mudra i postavlja Odiseju zamku. Na kraju ipak u starcu prepoznaje svog Odiseja. Penelopa je bila uvijek čvrsta žena i nije dala da je prosci zavedu. Str. 131.

 

Telemah - sin Odiejin i penelopin još je bio vrlo mlad kad je morao postati glava kuće. Bio je vrlo neiskusan i slab da se suprostavi mnogim proscima koji su nemilice trošili njihovo imanje. Po savjetu Ateninu odlazi sam u Svijet da traži svog oca za kojeg davno ne čuje je li živ ili mrtav. Telemah dobro obavlja svoj posao, ponio se hrabro i odlučno i zajedno sa svojim ocem uništava prosce.

 

Oisej - kralj Itake glavni lik istoimenog djela. Opdisej se odlikuje hrabrošću, domišljatošću i strpljivoću. On je vrlo hrabar i pametan i vrlo hrabar čovjek i po tome je bio poznat u cijelom kraljevstvu i šire u svijetu. Mnogi su samo na izgovor njegovog imena osjećali strah. On je uso bio i verlo osjećajan čovjek velikog srca.

 

Atena – bila je božica mudrosti i rodila se naoružana iz Zeusove glave. Ona je bila velika zaštitnica Odiseja, i njegove obitelji. Trudila se pomoći Odiseju i njegovu sinu u bilo kojoj situaciji. Na kraju se njaezina velika ljubav i trud isplatila jer je Odiseju vratila obitelj i život.

 

Tema : Život i pustolovine Odiseja.

Ideja : Ljubav i borba na kraju uvijek pobjeđuju.

15.01.2007.

OKOVANI PROMETEJ

 

ESHIL

Okovani Prometej

 

 

 

1. BILJEŠKE O PISCU:

 

ESHIL                                                                    

 

   Eshil se rodio u Eleuzini blizu Atene oko 525. godine prije Krista, u uglednoj eupatridskoj obitelji. Već se kao mladić ogledao u tragičkim natjecanjima. Prema Parskoj kronici prvi put je pobijedio u dramskom natjecanju godine 484. pr. K. , a 472. god. pr. K. dobio je prvu nagradu tetralogijom od koje je sačuvana samo drama Perzijanci. Tri puta boravio je na Siciliji i na dvoru sirakuškog tiranina Hijerona prikazao je dramu Etnjanke sastavljenu za proslavu grada Etne, koji je utemeljio Hijeron. Umro je u Geli na Siciliji, gdje je i pokopan456. god. pr. K. Na njegov grob hodočastili su poklonici njegove umjetnosti, a Atenjani ga osobiti počastiše odredbom kojom se svakome dopušta da se može pojavljivati na tragičkim natjecanjima s njegovim tragedijama.

   U povijesti helenske književnosti najstariji od tri velikana tragičkog pjesništva zauzima osobito mjesto. Eshil nije samo običan promatrač povijesnih zbivanja kroz koja prolazi njegov narod u prvim desetljećima petog

stoljeća pr. K. , nego je aktivni sudionik u njima. Istakao se osobitom hrabrošću kao borac u presudnim bitkama kod Maratona, Salamine i Plateje u kojima je njegov narod u borbi protiv perzijskog osvajača obranio slobodu i nezavisnost. To je u Heladi razdoblje narodnog oduševljenja i iskrenog domoljublja.

   Kao stvaralački genij velike snage Eshil otkriva kroz likove svojih tragedija povijesni sadržaj tog presudnog razdoblja. On je pjesnik atenske demokracije, a grandiozni likovi njegovih drama odgovaraju maratonsko-salamnijskoj herojskoj epohi. Unaprijedio je dramsku umjetnost usavršivši dramsku tehniku. Uveo je u igru drugog glumca i time pojačao dramski element tragedije proširujući dijalog na račun korskih pjesama. O toj njegovoj novini s priznanjem govori i Aristotel u Poetici. Tako je od prvobitno lirske kantate stvorio pravu dramu i postao ocem tragedije. Dotjerao je sceneriju i opremu. Bio je učitelj kora i glumaca, sastavljao je melodije za korske pjesme i plesne figure, a u početku kazališne tragedije bio je i glumac. Od mlađek suvremenika Sofokla preuzeo je uvođenje trećeg glumca u igru.

   Građu za tragedije uzima iz mitologije, tj. Iz priča o bogovima i herojima. Tragedije raščlanjuju ljudsku sudbinu nad kojom lebde sreća i nesreća. Tom oprekom upravlja mudro načelo božanske pravde koja kroz trpnju upućuje ljude da se pokore vječnim zakonima. To Eshilovo naučavanje ne može se shvatiti ako gledamo na pojedinačno djelo koje se odigrava pred našim očima, već ga valja uklopitina mjesto koje mu u slijedu zbivanja pripada. Postoji, naime, uzajamna odgovornost među naraštajima koji slijede jedan za drugim jer i djeca okajavaju krivice otaca. No te krivice ne prelaze s pokoljenja na pokoljenje tako da guraju u propast nevine, već i potomci krivicama predaka pridružuju svoje krivice, koje postaju uzrokom njihovih tragedija. Prema tome čovjek sam sebi stvara sudbinu. Božanska se osveta pojavljuje tek kad je čovjek moralno okaljan. Eshilu se problem života ne zaustavlja na pojedincu nego zahvaća obitelj, generacije i čak cijelu rasu. Zato sudbinu junaka ili čitava roda najčešće prikazuje u tri tragedije. One čine sadržajnu i idejnu cjelinu-organičku triologiju. Na nju se nadovezuje satirska drama iz istog mitološkog kruga. Zamisao triologije dopušta pjesniku da u grandioznom troptihu razvije niz zbivanja i u cjelini prikaže kako se od krivice kroz patnju dolazi do spoznaje.

     U rukopisnoj tradiciji navodi se 79 naslova Eshilovih tragedija, a u Leksikonu Suda riječ je o 90 drama. Od tog bogatog opusa sačuvano je sedam tragedija i mnogo fragmenata izgubljenih drama. U novije vrijeme egipatski su papirusi iznijeli na vidjelo mnoge fragmente iz različitih njegovih tragedija i satirskih drama. Najpoznatija Eshilova djela su: Perzijanci, Sedmorica protiv Tebe, Pribjegarke, Agamnenon, Žrtva na grobu i Eumenide.

   Temeljna problematika, koju Eshil razvija u prikazivanju ljudske osobnosti i patnje, sastoji se u točnom utvrđivanju odnosa između krivnje i kazne, između božanske osvete i slobodne ljudske volje. Pjesnik vjeruje u božanske sile i njihovu neograničenu moć, vjeruje u punu zavisnost čovjeka o sudbini. Bogovi zadiru u život čovjeka i postaju osvetnici za prijestupe. Odgovornost čovjeka dosta je umanjena jer ga u akciji sputava nepobjediva sudbina. U triologiji autor analitički razglaba u cjelini kako se od krivice kroz patnje dolazi do spoznaje. Duboko religiozan, Eshil nije mogao u prilikama svoga vremena posve otkriti revolucionarnu problematiku, snažno zacrtanu u Prometeju, ali njegov strogi pogled na život temelji se na iskrenom i dubokom suosjećanju za ljudske patnje. To je poezija patničkog čovječanstva, koje kroz svoje postupke i trpnje traži smisao i apsolutnu vrijednost.

 

2. KRATAK SADRŽAJ DIJELA:

  

   Radnja se zbiva u brdskoj pustoši na kraju svijeta, uz obale Okeana. Kraj je površno smješten u Skitiji. Osuđeni Prometej hoda između Vlasti i Sile, Zeusovih vjernih slugu. Za njima ide Hefest s lancima i teškim čekićem. Riječi koje Vlast upućuje Hefestu otkrivaju mjesto na kojem će se obaviti mučenje, govore o nepokolebivoj Zeusovoj odluci i razlozima koji su do nje doveli. Vlast ne može sakriti da se raduje Prometejevoj muci. On mrzi saveznika ljudi i veseli se osveti. Hefest preko volje izvršava Zeusovu zapovijed i iskreno sažaljeva prometeja. Vlast nadzire Hefestov posao, oštro kori njegovo kolebanje i upozorava ga na propuste. Zadnji Hefestov udarac i riječi kojima se Vlast izruguje pribijenom Prometeju prekinula je duga šutnja. Hefest, Sila i Vlast odlaze.

   Okovani Titan čuje pjevanje. To su glasovi mladih djevojaka, Okeanida, kćeri Okeanovih. U morskim dubinama čule su Hefestove udarce i došle su u krilatim kolima. Između Prometeja i zbora Okeanida razvija se razgovor. Nježnom i prijateljskom sažaljenju Okeanida odgovara Prometejev strašni očaj. Prijateljske riječi djevojaka otvaraju polako zatvorenu dušu mučenika koji im se počinje povjeravati. Prvi osjećaj koji dolazi do izražaja u Prometeju je teško povrijeđen njegov ponos. On žali zbog kazne koja je nad njim izvršena. Dok Okeanide pokazuju strah pred Zeusovom vlašću, Prometej izazvan imenom svoga neprijatelja izjavljuje da Zeusova pobjeda nije konačna. Doći će dan kada će Zeus morati sa njim pregovarati. Odgovarajući na pitanja Okeanida, Prometej govori o sebi i svojoj ulozi u borbi protiv Titana. Doznajemo kakvu je uslugu učinio Zeusu i kako mu se oštro suprotstavio iz ljubavi prema ljudskom rodu. Govori kako je on svjesno učinio svoj čin premda je znao da će za to biti kažnjen. Prometej postaje žrtva koja je primila na sebe užasnu patnju za spas i sreću ljudskog roda.

   Dolazi Okean na konju sa krilima. On nagovara Prometeja da se ponizi i pokori Zeusu i da će se sa tim završiti sve njegove patnje. Sama pomisao na pomirenje sa Zeusom izaziva bijes u Prometejevoj duši. Zeus se je pokazao u pravom svjetlu i od njega se ne može očekivati ništa dobro. Okean je još više uzrujao Prometeja i zatim je otišao.

   Poslije Okeanova odlaska zbor Okeanida oplakuje zlosretan Prometejev usud. Tada dolazi prometejev monolog u kojem govori na koje je sve načine pomogao ljudima. Ljudi su od njega naučili graditeljstvo, diobu poslova prema godišnjem dobu, računanje, pripitomljavanje životinja, brodogradnju i njegovanje bolesnika. Naučili su proricati budućnost i pronalaziti i vaditi iz zemlja sve vrste metala. Zadivljene Prometejevim riječima Okeanide uzvikuju na usta zborovođe da će se Titan osloboditi svojih okova i eda će opet postati po moći jednak Zeusu.

   Kod Prometeja dolazi Inahova kći Ija, još jedna nevina žrtva Zeusove zle ćudi. Ona je i začetnica roda od kojega je poslije više generacija morao poteći Prometejev spasilac. Čim je opazila na stijeni pribitog Prometeja i Okeanide, počinje postavljati pitanja, ali je obuzme neka potajna mora. Ona se pokušava oteti užasnoj opsesiji i moli smrt da dokrajči njezine patnje. Na pitanje Okeanida, Ija pripovijeda kako je postala plijenom Zeusova egoizma. Njoj se u snu ukazao Zeus mameći je u svoje mreže. Ona je to povjerila ocu. On je upitao za savjet proročišta, ali su odanle dolazili neshvatljivi i čudni odgovori. Na kraju je stigla okrutna zapovijed koja je prisilila njezina oca da je otjera od kuće i prepusti na milost i nemilosz Zeusu. Ija govori kako je pretvorena u kravu. Kad je Hermo na Zeusovu zapovijed ubio Ijina čuvara, ljubomorna Zeusova žena Hera natjerala je na nju obada koji ju svojim ubodima tjera u ludilo i goni po čitavom svijetu. Ijina je tužna i ganutljiva priča oštra optužba Zeusa. Ija moli Prometeja da joj otkrije sva njezina buduća lutanja i patnje. Prometej, naime, ima sposobnost da u proročkojviziji vidi budućnost. Spremno udovoljava Ijinoj molbi i govori joj sve što je čeka. Nabraja zemlje i narode i upozorava je na opasnosti. Ija priželjkuje smrt, a Prometej je tješi govoreći joj o svojoj daleko strašnijoj sudbini i u ljutini nagovješta Zeusov pad. Kad je Ija čula spominjati Zeusov pad, živnula je i odmah pita za objašnjenje. Prometej joj u ogorčenju otkriva tajnu, ali ne navodi ime žene koja će upropastiti Zeusovu vlast. Ime te žene je jedino Prometejevo oružje. Zeus će nastojati saznati tajnu. Prometej, u proročkoj viziji izlaže Iji, na njezino traženje, sva njezina lutanja i završetak muka. Na ušću Nila naći će svoje smirenje. Tu će joj Zeus povratiti razum, taknut će je rukom i od toga će dodira začeti plod i roditi sina Epafa. Od njegova će roda peteći i njegov spasitelj. Obuzeta novim napadima delirija, Ija nestaje. Okeanide pjevaju pune straha o jadnoj sudbini žena koje raspaljuju ljubav bogova. Ogorčenje koje se skupilo u Prometejevoj duši potiče ga da iza Ijina odlaska svečano izgovara otvorene prijetnje Zeusu.

   Ovaj puta Zeus mora reagirati. Zeusov izaslanik Hermo dolazi k Prometeju. On nastoji oštrim prijetnjama prisiliti Titana da otkrije Zeusu svoju tajnu o pogubnom braku. Rađa se sukob uzrokovan suprotnim osjećajima. Na jednoj strani Zeus pun samoga sebe i svoje vlasti i ne može trpjeti buntovništvo, a na drugoj Prometejev duboko povrijeđeni ponos i silno ogorčenje koje pojačava spoznaja da je kažnjen zato jer je činio dobro. Zeus brani svoju ugroženu vlast, a Prometej trpi i svjestan je da mu predstoje još gore muke. Iako je trenutačno po snazi slabiji, Prometej je moralno jači. Plemeniti karakter i moć da vidi budućnost uzdižu ga nad Zeusa. Herm, es se obraća Prometeju izazovnim i uvredljivim riječima. Prijetnjama nastoji iščupati Prometejevu tajnu. Titan prihvaća dijalog i u sukobu mišljenja njihove se riječi ukrštaju. Bijes raste na jednoj i na drugoj strani. Prometej odgovara prezirom i postupa s Hermom kao s nezrelim dječakom i robom. Kad Hermo pokušava pokolebati Prometeja, on ga ponovno odbija. Prometej se neće poniziti pred Zeusom, neće prihvatiti ulogu molitelja ni roba. On želi sporazum u kojem će raspravljati ravnopravno sa sebi ravnopravnim. Hermo objavljuje Prometeju njegovu sudbinu. Zeus će snagom groma smrviti hridinu o koju je prikovan. Bacit će ga u mračnu utrobu zemlje, ali će ga opet izvući na svijet. Zeusov će mu orao kljuvati danju jetru i drob, a oni će mu u noći opet zarasti. Njegove muke će završiti tek onda kad se jedan besmrtnik odrekne svoje besmrtnosti i pođe dobrovoljno u Had kao Prometejev zamjenik.

   Iz daljine dopire potmula grmljavina i munje obasjavaju okovanog Titana. Hermes se obraća Okeanidama i savjetuje im da se što prije povuku. No, iako su one pune straha, neće napustiti svoga prijatelja u teškoj nevolji. Te nježne djevojke, koje su stalno nagovarale Premeteja na pokornost, u odlučnom času nalaze u svojoj ljubavi i prijateljstvu snagu da se suprotstave Zeusu i da podijele sudbinu sa Prometejem. Započinje užas. Nebom se vuku tmasti oblaci, fijuču vjetrovi, sijevaju munje, praskaju gromovi i trese se zemlja. Kidaju se hridine i u toj lomljavi čuju se posljednje riječi Titana koji do zadnjeg časa promatra sve što se oko njega događa. Prometej nestaje u bezdanu.

 

3. ANALIZA LIKOVA:

 

a)PROMETEJ - On je jedini od bogova koji se toliko približio ljudima da mu je bilo lako pripisati i ljudske osobine. Zato je i njegova patnja bliža ljudima i može ganuti. Napušten od Zeusa, ljudski je rod bio osuđen na neznanje i bijedu. Prometej je ljudskom rodu donio vatru, izvor obrta i blagostanja. Poučio je ljude u obrtu i tako im osigurao sredstva za život. Njegovao je i ljudski umni razvoj i time otvorio put prema napretku. Titan Prometej, predstavnik starijeg pokoljenja bogova, učinio je sve to na vlastitu pogibao predviđajući oštru Zeusovu reakciju. Po tome je Prometej, prema Eshilu, dobročinitelj i spasitelj koji sam sebe žrtvuje da bi spasio one koje iskreno voli. Njegov čin ga izjednačuje sa idejom svih religija koje su baš takav lik postavile pred svoje vjernike. Slobodoljubivi Prometej, kojemu su i najstrašnije muke draže od ropstva, postao je utjelovljenje razuma i borac protiv svake sile koja hoće zarobiti ljudski duh. Postao je simbol borbe za oslobođenje i napredak čovječanstva. Zato je prometejska misao uvijek aktualna.

         

                

                            OKOVANI PROMETEJ-slika J. Jordansa

 

 

b)ZEUS -

                                  

                           

 

On je bio bog nad svim bogovima, tj. imao je vlast nad svima. On nije mogao trpjeti da mu se netko suprotstavlja. Vodio je svoj zakon vladanja. Mrzio je ljudsku populaciju i želio je istrijebiti ljude i na njihovo mjesto staviti društvo koje bi on napravio. Zeus je tiranin koji dolazi na vlast poslije revolucije i nastoji učvrstiti apsolutističku vlast. Sve mora biti podređeno njegovim zakonima. On je spreman vladati silom i terorom. Zato se njegova vlast oslanja na krvnika i na mučenje. Tek kasnije, učeći se na vlastitim pogreškama, i Zeus je došao do spoznaje da sila rađa silu i da može vladati nad drugima samo onaj koji je sposoban biti gospodarom svojih strasti. Zeus je smatrao da je Prometej malo previše prošao od njegovih zakona, jer se je suprotstavio Zeusu, i zato je bio kažnjen sramotnom kaznom. Ipak, kada se je trebalo obračunati sa Prometejem, Zeus nije došao osobno, već je poslao nekoga od svojih sluga. Zbog nekih Zeusovih reakcija, mogli bi ga prozvati čak i kukavicom, a ne ga samo hvaliti. Vlast mu zasigurno nije bila oduzeta samo iz jednoga jedinog razloga, a taj je da su bogovi u Zeusovoj službi i ljudi u ono vrijeme vrijeme previše strahovali od bogova i bojali su im se suprotstaviti. U knjizi doznajemo kako je Zeus tek kasnije shvatio da ne radi dobro za dobrobit svega. To znači da je u njemu ostalo i ono malo dobroga što je potaknulo njegov moralni preobražaj.

 

c)HEFEST, sin Zeusov - On je jedan od dvojice Zeusovih sinova iz ovoga djela. Po mojem mišljenju njegov karakter je mnogo bolji nego karakter Herma, drugog Zeusovog sina. Hefest nije okrutan. Dokaz za to je njegovo sažaljevanje nad Prometejem prije nego ga je morao prikovati. Da uza njega nije stajao Vlast, sluga Zeusov, Prometej možda nikada ne bi bio prikovan. Hefest je vrlo osjećajna osoba, koja osjeća prema mnogim osobama ljubav i sažaljenje. Njemu je bilo žao ljudi kada ih je njegov otac Zeus htio istrijebiti. On bi možda bio i sasvim suprotnog karaktera od Zeusa, da u njemu nije prevladao strah od oca. Bez ikakve sumnje možemo slobodno reći da je Hefest u “Okovanom Prometeju” pozitivna osoba.

 

d)HERMO, sin Zeusov, glasnik - On nije samo običan Zeusov glasnik, već je on i Zeusov sin koji strastveno brani oca. Za njega je Prometej poguban sofist i revolucionar koji ugrožava čitav Olimp. Zato se on i obraća Prometeju izazovnim i uvredljivim riječima, što se je pokazalo da nije pravi način saznavanja tajne od Prometeja. Za karakterizaciju Herma najbolje bi ga bilo usporediti sa Hefestom, također Zeusovim sinom. Za razliku od Hefesta koji se sažalijeva nad Prometejem, ovaj ne pokazuje niti malu dozu sažaljevanja nad njim. Dapače, on pokazuje vrlo veliku okrutnost prema njemu i iskorištava svoj status na vrlo loš način. Herma nije uopće bilo briga za ljude, a najveći razlog toga je veliki strah od Zeusa. Hermovo razmišljanje zacijelo je bilo da ako bude vjerni i pokorni sluga Zeusov, imati će vrlo veliki položaj i status i biti će mu vrlo ugodno u životu. Takvo ponašanje može se nazvati kukavičkim. Hermo je jedan od negativnih likova u ovom djelu.

 

e)IJA, kći Inahova -Vanjski opis dočarava i unutrašnje razočaranje u njoj. Ona je sva poderana, čupava, neuredna, a na glavi ima dva kravlja roga. Ona je još jedna nevina žrtva Zeusove zle ćudi. Ona je začetnica roda od kojega je morao poteći Prometejev spasilac. Ona je vrlo nježna i naivna i kao takva je žrtva Zeusovog egoizma. Njezina sudbina vrlo je slična sa Prometejevom sudbinom, ali su im zato karakteri uvelike različiti. Ija je došla u određenim trenucima čak i do stanja iznemoglosti želeći se rastati od života na bilo kakav način. Prometej joj ipak u tim trenucima vraća volju za život govoreći joj kako će doći i kraj te tragične sudbine i početi će ljepši dio života. Ona će nesvjesno postati borac protiv svoga neprijatelja, Zeusa, pomoću svojih potomaka koji će zapravo biti Zeusova djeca. Tako će joj se napokon ostvariti želja da dobije bitku sa Zeusom.

 

f)VLAST, sluga Zeusov - On je još jedan od negativnih likova čiji je osnovni cilj služiti Zeusu i osigurati si na taj način što bolji položaj. On se pojavljuje na početku tragedije gdje podgovara Hefesta da prikuje Prometeja. Ondje se otkriva da pri trenutku kada je Prometej bio okovan, nije mogao sakriti svoju okrutnu zluradost. Po karakteristikama mogli bismo ga usporediti sa Hermom. On nema uopće svojega mišljenja, , jer su sve misli što ih javno izrekne Zeus i njegove misli. On je osoba bez autoriteta i bez ikakvog razmišljanja za njega možemo reći da je njegov život podređen nekome drugom, što je, po mojem mišljenju, nešto najteže što čovjek može doživjeti.

 

g)OKEAN, titan, bog mora - On je bog koji se u razmišljanjima slaže sa Prometejem također drži do toga da ljudi moraju imati barem nekakva prava. U tragediji Okean dolazi baš u nezgodnom trenutku kao uslužan savjetnik da nagovara Prometeja da se ponizi i pokori Zeusu. Kako je već navedeno, njegove misli i razmišljanja su gotovo ista kao i Prometejeva, koji je njegov prijatelj, ali se kod Okeana osjeća puno više osjećaja straha prema Zeusu nego kod Prometeja koji uopće nema tih strahova. U ovom djelu on je pozitivan lik jer ima neka razmišljanja sukladna Prometejevim. Za njega ne možemo reći da je negativan lik jer ipak svaka osoba ima pravo da osjeća neke strahove prema nekom, ali ti strahovi ne bi smjeli prijeći u trajnu podređenost toj osobi.

 

h)OKEANIDE, kćeri Okeanove, zbor - U Okeanidama je Eshil umjetnički prikazao mlade i nježne djevojke pune osjećaja. Njihova ljupkost i svježina pune su mladenačke naivnosti i draži. No ljupkost Okeanida ima i loše strane. One smanjuju Prometejevu hrabrost i otpor time što mu savjetuju pokornost. Uporno ističu da je svaki otpor uzaludan i da je Zeus neumoljiv. Te naivne djevojke nisu svjesne da svojim postupkom postaju štetne. Čini se kao da je pjesnik htio prikazati kako ženska nježnost može katkada biti pogubna za mušku odrješitost. No kao kontrast Prometeju Okeanide jače ističu neslomivu Prometejevu volju.

 

 

4. TEMA i OSNOVNA MISAO:

 

a)TEMA ove tragedije je okovanje Prometeja i nagovještanje njegove osvete Zeusu

 

b)OSNOVNA MISAO: Eshil poručuje čovječanstvu da pravda, za kojom ljudi uvijek teže, nije sila koja postoji izvan ljudi i koja će odmah doći na njihov poziv. Ona je u samim ljudima koji je mogu stvoriti i povećavati strpljivim učenjem najviše vrline - mudre umjetnosti.

 

 

5. JEZIK i STIL:

 

 Struktura ove Eshilove tragedije vrlo je jednostavna. Radnja je usredotočena na jednu situaciju ili događaj, ali taj mora biti strašan, da potrese dušu čitaoca. U početku drame pjesnik stvara atmosferu i opširno tumači činjenice, a završni prizori puni dramatike nezadrživo idu prema raspletu, katastrofi. Likovi su vrlo jednostavni, dani u nekoliko grubljih poteza, sugestivno i snažno. Istaknuto mjesto imaju zborske pjesme. U njima pjesnik otkriva svoje duboke filozofske misli. On je stvaratelj dramskog jezika i stila. Jezik mu je svečan i bogat originalnim i smionim metaforama, a stil bujan i uzvišen. Toplom simpatijom prati svoje likove u agoniji njihovih strasti. Hranjen iskustvom prošlosti i posve predan sadašnjosti, Eshil je obnovio mit i stvorio likove izvanredne snage. Temeljna problematika, koju Eshil razvija u prikazivanju ljudske sudbine i patnje, sastoji se u točnom utvrđivanju odnosa između krivnje i kazne, između božanske osvete i slobodne ljudske volje. Eshilov pogled na život temelji se na iskrenom i dubokom suosjećanju za ljudske patnje. To je poezija patničkog čovječanstva, koje kroz svoje postupke i trpnje traži smisao i apsolutnu vrijednost.

   Stilska izražajna sredstva koja su upotrebljavana su:

   a)poredba:- ”…i stoga ćeš na ovoj stijeni da ko stražar                                                      bdiš”  

“O jao, kakav li to čujem šum, kao od ptica, i ljulja se zrak. ”

 

 b)personifikacija:”…sa hrastom zbori krast i jasan im je glas…”

   c)epiteti:neumolna, čestit, čvrsto, silni, , promišljeni, brz, laganih, prikovan, draži

 

6. KOMPOZICIJA:

 

1. PROMETEJEVO OKIVANJE:Vlast, Sila i Hefest vode Prometeja da ga prikuju uz stijene i da ga izoliraju od svijeta. Hefest nema baš preveliku volju da prikuje nevinu žrtvu koja je optužena pod kaznom da je pomagalan ljudima, ali ga ipak okuje.

 

2. DOLAZAK OKEANIDA:Okeanide dolaze i govore Prometeju kako su one uz njega i kako će mu uvijek pomagati. Na njihov upit zašto je okovan, dobile su već poznati odgovor da je razlog taj što se Zeusu nije sviđalo njegovo pomaganje ljudima.

 

3. DOLAZAK OKEANA:Okean dolazi i govori Prometeju da mu je on prijatelj i da će uvijek stati na njegovu stranu, ali da bi ipak bilo pametno poslušati Zeusa i prikloniti se njegovim zakonima, a uza sve to živjeti bez problema. Prometeju se Okeanovo razmišljanje uopće ne sviđa.

 

4. DOLAZAK IJE:K prometeju dolazi Ija, nesuđena Zeusova žena, koja je razočarana svojom sudbinom i traži od Prometeja pomoć koju će dobiti u kazivanju svoje daljne sudbine. Prometej joj je rekao da je njegovo oslobođenje u rukama njenih i Zeusovih nasljednika.

 

5. HERMO U PREPIRCI SA PROMETEJEM:Po nagovoru Zeusa, k Prometeju dolazi Hermo, glasnik i sin Zeusov, ne bi li doznao tajnu o Prometejevom oslobođenju. Prometej to nije nikako htio odati i Hermo je otišao uz napomenu Prometeju da će doživjeti nesretan završetak.

 

6. BEZDAN:Ostvarila se Hermova procjena budućnosti. Počeo je užas:vihori, munje, gromovi; oblaci se vuku nebom, zemlja se trese. I riječi su postale djelom. Stijene su se počele urušavati. Bezdan proguta sve.

 

7. MOJE MIŠLJENJE O DJELU:

 

Kada sam u školskoj knjižnici posudio knjigu “Okovani Prometej” da je pročitam kako bih o njoj napisao referat, moje mišljenje je bilo da nisam mogao dobiti gore knjige od nekakvog Eshila iz Grčke. Još odavno su poznate priče kako je svaka knjiga koju je napisao grčki pjesnik jako dosadna i najbolje ju je ne pročitati. Uzeo sam knjigu i počeo je čitati sa mukom. Ta muka nije bila u knjizi, već u meni, jer su na mene utjecali svakakvi komentari osoba sa strane. Premda je ova knjiga tragedija pisana u stihu, ipak nije teška za čitati.

Čitajući je malo duže možete se nalako i uživiti u njoj. Nakon čitanja posljedice su bile suprotne mojim razmišljanjima. Naime, ja sam mislio kako nakon čitanja neću znati baš ništa od sadržaja. To se nije ostvarilo i razumio sam većinu sadržaja. Mislim da je ovo djelo vrlo dobro, ali da se za referat ili lektiru ne bi trebalo čitati u stihovima, već bi se trebao napraviti posebna knjiga sa istim sadržajem, ali napisana u obliku proznoga teksta. Drama je inače dosta dobra, premda bih uvijek rađe uzeo u ruke neki zanimljiv roman.

 

 

                                          

 

15.01.2007.

OLIVER TWIST

 

Charles Dickens

 

                            Oliwer Twist

 

 

Bilješka o piscu:

Charles Dickens rodio se u Landportu 1812. Srednja i “niža srednja” klasa (kako ih obično nazivaju Englezi), to jest državni činovnici, obrtnici, sitni trgovci itd., živjeli su prilično dobro. Siti, zadovoljni, divili su se britanskom imperiju. Ukratko, bili su to tipični malograđani koji nisu željeli nikakvih promjena, zadovoljni trenutačnim stanjem. U toj “nižoj  srednoj klasi”, u obitelji siromašnoga državnog činovnika, proveo je djetinjstvo Charles Dickens. Bio je drugo od osmero djece. Dojmovi koje je ponio iz djetinjstva ostali su mu u neizbrisivu sjećanju do kraja života i bili su presudni za njegov razvoj kao čovjeka i pisca.

Rano je upoznao bijedu i neimaštinu. Dok je još bio dijete, otac mu je zbog dugova dospio u zloglasni londonski zatvor Marshalesa. Posjećivao ga je s majkom i zauvijek zapamtio tu ružnu zgradu i jadnike koji su u njoj bili zatočeni. Obitelj je zapala u takvu bijedu da je i mali Charles morao prekinuti školovanje i zaposliti se kako svi skupa ne bi skapavali od gladi. Poslije je u svojim romanima oživio uspomene na to svoje jadno, prezreno djetinjstvo.

Godina 1836. značajna je u piščevu životu. Početkom te godine izlazi mu prva knjiga, Bozove skice, u kojoj je sabrao sve književne tekstove što ih je do sada napisao. Iste godine ženi se Catherinom Hogarth, kćerkom svoga prijatelja i novinskoga kolege. Izašao mu je i prvi mjesečni sveščić Posmrtnih spisa Pickwickova kluba, izvanrednog humorističnog romana. I dalje se nižu uspjesi, Oliver Twist, Život i doživljaji Nicholasa Nicklebyja, Stara prodavaonica rijetkosti, Barnabyjem Rudgeom, David Copperfield i mnogi drugi.

Posljednji mu je završeni roman Naš zajednički prijatelj. Smrt ga je zatekla dok je pisao Tajnu Edwina Droodea, u pedeset i devetoj godini, 1871. godine.

 

O djelu: Radnja, zaplet i rasplet u Dickensovim romanima odvijaju se uglavnom prema klasičnim receptima. Glavni junak, koji je obično uzor kreposti i poštenja, prolazi kroz niz kušnji, hrabro se bori protiv svakojakih ljudskih mana i opačina i na kraju izlazi iz te borbe kao pobjednik, a ponajčešće se i ženi odabranicom svoga srca, koja je isto toliko dobra koliko i lijepa. Poročni i zli ljudi primjereno su kažnjeni, dobročinitelji nagrađeni. Ipak, premda obično unaprijed znamo kako će neki Dickensov roman završiti i kakva će sudbina snaći njegove junake, slika života koju je pisac naslikao uvjerljiva je i piastična.

Sve navedeno možemo naći u romanu “Oliver Twist”, koji je napisan kao spoj tragičnih i melodramskih elemenata. On je zapravo literarna kritika društvene situacije, siromaštva, primitivnosti i oštar prosvjed protiv ustanova za djecu koje izrabljuju i muče do iznemoglosti. Djelo nije samo kritika društva viktorijanske Engleske u doba industrijalizacije, već je to i galerija likova, od dobroćudnih plemića, prosjaka, beskućnika, lopova do nakaza i ubojica.

 

Opis glavnog lika: Oliver Twist bio je blijedo, mršavo dijete, ponešto niska rasta i sitan.

“Međutim, priroda ili naslijeđe usadili su bili Oliveru u prsa zdrav i snažan duh, koji se zahvaljujući oskudnoj prehrani u tom zavodu, mogao po volji širiti i razvijati.”

Iako je Oliver izvana izgledao slabašno, iznutra je bio vrlo jak, što dokazuju njegove borbe kroz život.

“Nisam ja gad – odvrati Oliver u velikom strahu. - Ja nju ne poznajem. I nemam uopće sestre, ni oca ni majke. Ja sam siroče, a stanujem u Pentonvileu.”

 

Dojmovi i kritike: Teško bi bilo naći nekog drugog pisca koji je imao oštrije oko da zapazi i najsitnije pojedinosti, i najsićušnije crte. Svi su njegovi prizori i likovi plastični, trodimenzionalni, vidimo ih pred sobom kao u životu. A sve je to začinjeno blagim, divnim, neodoljivim humorom. Taj humor, kojim je na juriš osvojio svoje  sunarodnjake, javlja se od vremena do vremena u svakoj njegovoj knjizi i tjera čitatelja na smijeh, širok, zdrav i radostan.

 “Oliver Twist” sadrži mnoge tipične oznake Dickensovih djela. Knjiga je privlačna za svakoga tko je prvi put uzme u ruke, a oni koji su je jednom već pročitali, naći će uvijek u njoj neka poglavlja, prizore i ulomke koje će rado prečitavati te jamačno nikad neće zaboraviti lica što se u njoj pojavljuju.

Mislim da se najugodnije i najsigurnije osjećao kad je pisao o djeci. I tu je bio pravi majstor. Najviše je kod njih volio i najbolje umio opisati njihovu prirodnost i nepokvarenost. I zaista, tko može ostati ravnodušan na sve one nesreće i zla što snalaze dobrog i naivnog dječaka Olivera od njegovih malih nogu? Dječaka kojega upoznajemo na njegov deveti rođendan, zatvorenog u spremištu ugljena, pa ga pratimo na naukovanju kod pogrebnika, gdje spava među ljesovima, sam kao u grobu, i koji i poslije, kad dođe u London, gotovo neprestano živi negdje između tamnice i groba. I kako da čitatelj ne zamrzi opakog i lukavog Fagina i njegova grubog i opasnog ortaka Sikesa, dva oličenja zla što nadopunjavaju jedan drugoga!

Ipak, htio bih napomenuti da se u “Oliveru Twistu” prvi put jasno očituje i jedna Dickensova slabost, a to je sklonost sentimentalnosti koja će mu u daljnjem književnom radu više štetiti nego koristiti. Katkad ni humor ne može odagnati plačan i otužan dojam izazvan u čitatelja.

 

 

                                       

 

15.01.2007.

OSMAN

 

Ivan Gundulić

 

Osman

 

 

 

 

 

Ivan Gundulić rođen je 9. 01. 1589 u Dubrovniku. Cijeli je život živio u rodnom gradu gdje je i umro 08. 12. 1638.

U Dubrovniku je završio humanističku gimnaziju, gdje mu profesor bio pisac i prevoditelj, autor nadopune Tassova Oslobođena Jeruzalema, Camillo Camilli. Gundulić 1608. godine ulazi u Veliko vijeće, a od 1638. godine član je i Malog vijeća. Oženio se 1628. godine Nikom Sorkočević s kojom je imao sinove Frana, Šiška i Mata, te kćeri Madu i Dživu. Iako je bio strog i odlučan, nije bio osobito zainteresiran za sjednice, pa su mu nadležna tijela izricala opomene i novčane kazne bezuspješno se nadajući da će ga tako privoliti da sudjeluje na sjednicama. Obavljao je različite javne službe, te je bio sudac, senator, carinski službenik, nadzornik oružarnice, nadzornik žitnice itd. Istovremeno se bavio obiteljskim poslovima i odvjetništvom. Gundulić je dva puta bio knez Konavala, a da ga rana smrt nije spriječila, najvjerojatnije bi bio biran za kneza Republike.

 

Posljednjih godina svog života Gundulić piše složeni ep Osman, koji je, iako sačuvan u velikom broju rukopisnih primjeraka, tiskan tek u 19. stoljeću. Iz neutvrđenih razloga Osmanu nedostaju dva pjevanja (14. i 15. ) koja je nadopunio I. Mažuranić. Autori starijih i manje uspješnih nadopuna Osmana su P. Sorkočević i M. Zlatarić. I drugo Gundulićevo slavno djelo, polimetrična pastorala Dubravka, izvedena 1628. godine u Dubrovniku, ostala je u rukopisu sve do 1883. godine. Dubravka nije prvo Gundulićevo dramsko djelo, već je on autor i deset drama, kojih se, nazivajući ih porod od tmine, odrekao u predgovoru za Pjesni pokorne kralja Davida (Venecija, 1621). Od drama koje Gundulić spominje u predgovoru u potpunosti je sačuvan prijevod Rinuccinija , odnosno Arijadna, te Prozepina ugrabljena, dok su Dijana i Armida samo djelomično sačuvane. U istom predgovoru Gundulić se odriče i svojih mladenačkih ljubavnih pjesama, koje se smatraju izgubljenima. Sačuvano Gundulićevo svjetovno pjesništvo uključuje prijevod G. Pretijeve Amante timido (Ljubovnik sramežljiv), prigodnicu Visini privedroj Ferdinanda II. velikog kneza od Toskane, te elegiju Žalosno cviljenje u smrt gospođe Marije Kalandice.

Pjesni pokorne kralja Davida sadržavaju slobodne prepjeve biblijskih psalama, kojima je pridodana teološko-meditativna pjesma Od veličanstva božijeh. Pobožne je tematike su i Suze sina razmetnoga, djelo nastalo na tragu religiozno-didaktičnih djela talijanskih pjesnika (L. Tansillo i E. Valvasone). Suzama sina razmetnoga Gundulić utemeljuje žanr religiozne poeme, koji će nasljedovati I. Bunić, I. Đurđević, A. Kanižlić i dr.

 

Tekst Pjesni pokornih kralja Davida i Gundulićevih kraćih pjesničkih sastava donosimo prema izdanju: Djela Dživa Frana Gundulića, drugo izdanje, prir. Đuro Körbler, Stari pisci hrvatski knj. 9, JAZU, Zagreb 1919.

 

Gundulićev je ep Osman postao predmetom znanstvenog proučavanja tek krajem 19. stoljeća, no to ne znači da je najznačajnije Gundulićevo djelo ostalo nepoznato čitateljskoj publici. Ep je veličan (tekst je pisan krajem 1637. i u tijelu 1638. ), rado čitan i stoga u 17. i 18. stoljeću više puta prepisan. Gundulićevu rukopisu nedostaju dva pjevanja. Nisu poznati razlozi zbog kojih je ostala praznina na mjestu 14. i 15. ili 13. i 14. pjevanja, nakon koje slijedi još pet odnosno šest kronološki povezanih pjevanja. Možda Gundulić nije stigao dovršiti ep, jer umro je 1638. pa možemo pretpostaviti da pjevanja nisu onim redoslijedom kakvim su nanizana pred čitateljem ili su spomenuti dijelovi epa jednostavno izgubljeni. Kako su nepostojanjem tih pjevanja neke fabularne linije ostale nedovršene, svakako je bilo potrebno dopjevati Gundulićevo djelo. Mnogi se likovi više nisu pojavljivali od 16. pjevanja nadalje, a događaji vezani uz njih, a spominjani od 1. do 13. pjevanja, ostali su nepoznati. Dopjevatelji su, upotpunjavajući ep, zaokruživali pojedina fabularne linije. Najpoznatiji dopjev zasigurno je onaj Ivana Mažuranića iz 19. stoljeća.

 

Gundulićev Osman započinje refleksijom o ljudskoj oholosti.

 

Ah, čijem si se zahvalila,

tašta ljudska oholasti?

Sve što više stereš krila,

sve ćeš paka niže pasti.

 

Ista govorna perspektiva poslije prelazi u  razmišljanje o ljudskoj prolaznost. I u njemu autor poziva muze kako bi se uz njihovu pomoć osigurala uspješnost pripovijedanja, a odmah je dan i sažetak epa. U invokaciji se otkriva da je tema epa poraz turske vojske kod h

Hoćima te smrt Osmanova.

 

 U prvom pjevanju Osman odlučuje nakon neuspjeha u Poljskoj, okupiti novu vojsku da bi povratio narušenu slavu. Zbog nepovjerenja u svoje janjičare, odlučuje objaviti da se sprema na hodočašće u Meku. Svoj je plan izložio najpouzdanijim suradnicima. U drugom pjevanju oni savjetuju što bi trebao učiniti. Osman prihvaća savjete o pronalaženju plemenite žene preko koje bi potomstvom mogao učvrstit prijestolje i o sklapanju mira s Poljacima. Nije prihvatio savjet o pogubljenju svog strica Mustafe koji će mu na kraju doći glave. Ali-pašinu putovanju u poljsku posvećeno je treće pjevanje. Na tom se putu pripovijeda o borbi s Poljacima, romantičnoj ratnici Sokolici koja je zaljubljena u sultana, o Krunoslavi, zaručnici poljskog plemića Korevskog koja se nakon njegova zarobljavanja pridružuje poljskoj vojsci i bori se sa Sokolicom. U šestom pjevanju Krunoslava odlučuje prerušena u ugarskog plemića krenuti u Carigrad, ne bi li otkupila zaručnika koji je tamo zatočen. Istodobno Kazlar-aga traži djevojke za Osmanov harem i doznaje za lijepu Sunčanicu koja živi u srpskom selu Smederevu. Nakon što ju je oteo Osman mu naloži da dovede u Carigrad i Sokolicu. U devetom pjevanju pripovijeda se sukob između Sokolice i poljskog kraljevićaVladislava. Vladislav svladava Sokoličinu družinu, ali je zadivljen njezinom hrabrošću odmah oslobađa. Sokolica obećaje da više neće ratovati po poljskim zemljama i kreće put Carigrada. Slijede pjevanja koje govore o Ali-pašinu dolasku na poljski dvor i uspješnim pregovorima. Ali-paša razgledava slike s prizorima hoćimske bitke. On u bježećim turskim vojnicima prepoznaje i svoj lik. U sljedećem pjevanju govori se kako Lucifer nezadovoljan primirjem šalje u Carigrad demone koji bi uz pomoć hodža trebali pobuniti janjičare i narod protiv Osmana. Pobuna i Osmanova smrt ispripovijedane su od 16. do 20. pjevanja. Pobunjenici zarobljavaju Osmana, svlače s njega odjeću, posjednu ga na kljuse i vode do novoustoličenog sultana, njegova strica Mustafe. Ep završava dugim Osmanovim monologom, u kojem se prisjeća slavnih predaka i žali što mu carstvo otimaju podanici, i naposljetku, njegovom smrću.

 

Ep je sastavljen od tri glavne fabularne linije: prva vezana uz hoćimsku bitku, druga o putovanjima dvojice turskih podanika Ali-paše od Carigrada do Varšave zbog sklapanja primirja i Kazlar-age od Carigrada do Srbije da bi Osmanu našao ženu plemenita roda. Pripovijedanje ne teče kronološkim slijedom i obrađuje povijesno razdoblje od tri mjeseca. Različitim postupcima integracije u ep su ušli udaljeni povijesni prostori i različito udaljena pripovjedna vremena. Neobična raslojenost potakla je neke povjesničare književnosti na sumnju u jedinstvenost djela. Postoji, naime, tvrdnja da je Osman sastavljen od dviju samostalnih epskih cjelina: Vladislavijade – koja je posvećena  zbivanjima u Poljskoj  i Smrti Osmanove – koja obuhvaća sudbinu mladog sultana.

 

Osan je u epu prikazan kao lijep čovjek, crnih očiju, sjajne kose i rumenog lica:

  Mlađahan se car ponosi

ispod toga lip nad svima:

crne oči, zlatne kosi,

a rumeno lice ima.

Osman se svojim ponašanjem izdiže iznad svojih neprijatelja koji potječu iz kruga janjičara. On im oprašta premda zna za njihovu pobunu i  ne uzima pratnju jer je uvjeren kako mu je carska kruna dovoljna zaštita. Budući da je stavljen u mnoge antitetičke parove kao što su npr. Daut, Mustafina majka pa i sam Mustafa, Osmanu su zajamčene čitateljske simpatije. Mladi ja car dan opisom "nekada" i opisom "sada". Na početku epa opisana govorna perspektiva prati sjaj Osmanove moći:

 

U zelenoj tuj haljini,

zlato i biser ku nakiti,

s podvitijem sprid kolini

sjedi Osman car čestiti.

 

Veo na rusnoj glavi okolo

snježan svit mu je u sto dijela,

a u kamenu dragu oholo

sunce sja mu vrh čela.

                        (II, 81-88)

 

Na kraju ona još više pojačava stanje u kojem se junak našao nakon pobune, kada ga janjičari odvode u Jedi-kulu:

 

Konj biješe ovi okoš, mladan

go, star, sadnit, tromijeh stopa:

mješte uzde ga bojnik jedan

smuca za oglav konopa.

 

Tim gologlav car na njemu

tad u kratkoj toj haljini

po prilici i po svemu

viđaše se rob istini.

                               (XX, 49-56)

 

Poljski kraljević Vladislav predstavljen kao pobjednik u bici protiv Turaka, kao netko tko je u tom trenutku odlučio o Osmanovoj sreći i  kao "sivi soko od sjevera"  prerasta u simbol kršćanske pobjede. On je malo kad izravno uključen u radnju; pojavljuje se kao sudionik u borbi sa Sokolicom, ali je često prisutan u iskazima drugih aktera priče:

…on sam turskoj vojsci odoli

i od nas mrtvijeh gore uzdiže,

i od krvi rijetke proli

od Nestera šire i više.

                                    (IV, 61-64)

 

U epu se javlja i mnoštvo ženskih likova od kojih važnu ulogu imaju tek Sokolica i Krunoslava. Sokolica je opisana kao mlada, hrabra i romantična ratnica koja je zaljubljena u Osmana. Krunoslava je zaručnica poljskog plemića Korevskog. Nakon što ga u hoćimskoj bitci Turci zarobljavaju, ona riskira svoj život, i odlazi u Carigrad da bi ga prerušena u ugarskog trgovca otkupila. Ona time dokazuje svoju doživotnu odanost i privrženost zaručniku.

 

Stihovi epa večinom su osmerci, ali javljaju se i duži metri (deveterci, deseterci). Rima je unakrsna:

 

Da poklisar caru mladu

mir donijeti bude prije

iz Varšave u Carigradu

putujući miran nije;

 

ne poteži mu ga tjera

želja oglasit kako uzroči,

društvo Sunca od Sjevera

do Mjeseca od Istoči.

 

Analiza retoričkih figura osvjetljava ep u izrazito baroknom svjetlu. Vrlo je često upotrebljavan repertoar stilskih sredstava tipičan za barok. To su hiperbole, personifikacija, metonimija, anafora, gradacija, simetrično nabrajanje, kontrasti, igre riječima i naravno metafora i antiteza. . Gundulić nerijetko upotrebljava i narodnu frazeologiju (bijeli grad, suho zlato, sinje more, vedro čelo, itd. ). Pojavljuju se i stihovi koje prepoznajemo kao stalna mjesta Gundulićeva pjesništva. Dovoljno je spomenuti motiv prolaznosti i motiv slobode, tipičan za Dubravku:

 

O slobodo slatka i draga,

izvrsno te vik ne ljubi,

ni poznava tvoga blaga

tko te ovako ne izgubi.

                        (VII, 113-116)

 

Jezik Osmana je štokavski jekavski s vrlo mnogo ikavskih i nekoliko ekavskih oblika. Kao barokni pjesnik kojemu je glavna stilska osobina bujnost u izražavanju , Gundulić je morao imati i bogat rječnik, a njegovi nam stihovi pokazuju da ga je i imao.

 

Najveće Gundulićevo djelo, ep Osman, čija je osnovna tema tursko-turski sukob, genealoški je složen žanr. Pjesnikova oštroumnost prisutna je u svakom stihu da bi čitatelja što više začudila. Misaone riječi o životnoj prolaznosti, o slobodi i ljudskoj oholosti istodobno navode čitača na spoznaju o njegovu mjestu gdje je sve tek trenutak jedan.

 

 

15.01.2007.

ČIČA GORIO

 

Honore de Balsac

 

Otac Goriot

 

 

Stvaralački portret:

Honore de Balzac francuski je romanopisac, pripovjedač i dramatičar.

Rođen je 1799. godine u provinciji, pokušava u Parizu napraviti brzu književnu karijeru. Razočaran prvim neuspjesima i gonjen željom da što prije stekne renome i društveni ugled, ulazi  u neuspjele investicije, te se opterećuje dugovima za cijeli život. Možemo ga smatrati prvim modernim profesionalnim piscem. Utemeljio je tzv. kritički ili društveni realizam.

Prijalazna je figura između romantizma i realizma - s jedne strane se u njegovim djelima pojavljuju melodramatične fabule, retorika, romantičke strasti, divlji individualizam, dok s druge strane unosi brižljivo dokumentirane, detaljne studije društvenog života, s točnim i autentičnim podacima. Najvažnije djelo mu je “Ljudska komedija”, grandiozna epopeja u kojoj, po uzoru na Dantea nastoji sistematički, klasicificirati panoramu svojih suvremenika i tadašnjeg društva. To je serija  od 92 romaana, s često sličnim ili istim likovima, a djele su u tri grupe: Studije običaja, Filizofske studije i Studije braka. Najpoznatija djela su mu: “Otac Goriot, Seoski liječnik, Sjaj i bijeda kurtizana”.

 

Izdavač: Naprijed, Zagreb, 1967.g.

 

Tema:

ljubav oca Goriota prema kćerima koje ga iskorišavaju

želja mladog čovjeka iz provincije da uspije u velikom gradu

 

Problemi:

        očinska ljubav koja ne poznaje granice

želja za uspjehom

posesivna ljubav oca prema kćerima

odana, slijepa ljubav oca prema kćerima

amoralnost, moralni pad čovjeka

 

 

 

 

 

 

Inspiracija:

 

Shakespeareova tema iz “Kralja Leara” koji se lišava svega da bi njegove nezahvalne kćeri mogle ostvariti svoje ambicija.

 

Likovi:

Goriot - bivši tvorničar tjestenine, bogat i sretan; stanovnik pansiona Vanquer. Gotovo do ludila voli svoje kćeri, i ništa ne može potisnuti njegovu ljubav prema njima. U svojoj ljubavi nema granica, dao bi im sve pa čak i svoij život. Ponosan je, ali ponos gubi pred kćerima. Kaže da ih voli više nego što Bog voli svijet, zato što svijet nije lijep kao Bog, a kćeri su ljepše od njega. Njegova ga neizmjerna ljubav vodi u propast i smrt i neimaštinu.

 

Eugene de Rastignac - mladić iz provincije, željan bogatstva i uspjeha u velikom gradu. Častoljubiv i ponosan. Odstupa od morala i podređuje ga uspjehu.

 

Goriotove kćeri - Delphibe i Anastasie - dvolične i pohlepne, bez morala, bez ljubavi prema ocu koji im je dao sve. Željne samo ljubavi mladih plemića i novca, te  uspjeha u društvu.

 

Bilješke o djelu:

Prvi dio započinje opisom pansiona gospođe Vanquer, u kojem se vidi Balsacova privrženost realizmu.

Citat:        “Ukratko, tu caruje bijeda bez poezije, bijeda škrta, šutljiva, otrcana. Ako u njoj još i nema blata, ima mrlja, ako i nije poderana i prljava, zato će se ubrzo raspasti od trulosti”.

Pisac opisuje Eugenea de Rastignaca i govori kako iako plemić, nema baš previše novca.

Dalje piše kako je Eugene biomarljiv i rano je shvatio da će se u životu naraditi.

Vantriu daje opise društva i parižanik, licemjerje i pokvarenost, te moralnu izopačenost.

        Citat:        ”Ako imate smolu dda ukradete bilo što izložit će vas na trgu pred palačom pravde kao čudovište, ukradete li milijun u salonima će vas slaviti kao utjelovljenje kreposti”.

Rastignac zna ponekad izgubiti samopouzdanje i vidjeti sebe u ulogama koje ga ne zadovoljavaju. Zamišlja se kao činovnik i boji se kako neće moći doći u vioko društvo zbog nedostatka novca.

Vikontresa de Beauseant mu savjetuje da bude beskrupulozan prema svijetu, jer scvijet je hladan i ravnodušan prema slabićima, a boji se okrutnika.

Citat:” Udarajte bez milosti, pa će vas se vsi bojati”.

Rastignac saznaje istinu o Goriotu i uzima ba pod svoju protekciju, a kasnije se dvoji jeli dobro postupio kada je napisao pisma.

Dio koji najbolje opisuje ljubav Goriotovu prema kćerima.

Citat:        “Čekam ih na mjestu kuda će proći, srce mi mahnito lupa, kada naiđu njihove kočije, ja se divim njihovim haljinama, one mi na prolasku dobace osmjeh, koji pozlati moj život kao da na nju padne zraka divnog sunca. Volim konj koji ih vuku, i htio bih bii psić što ga drže na koljenima .Živim od njihove radosti. ”.

Sestre sa počinju optuživati međusobno kako bi okaljale jedna drugu.

Delphine kazuje istinu o ¸ivotu sebbe i ostalih njoj sličnih žena.

Eugene uspjeh želi više od ičega.

Delphine Povjeava Eugeneo svoje želje.

Anastsia čak i ljubav gleda kroz prizmu novca.

Eugene shvaća kakve su uistinu parižanke.

Goiriot samome sebi priznaje kakve su jnegove ljubljene kćeri, i postaje svjestan svoje pogreške.

Goriot na kraju umire, a kćeri mu ne dolaze na sprovod, na što Eugene izaziva druuštvo.

Citat:” Oči mu gotovo žudno za prostor među …tamo gdje je živio ovaj otmjeni svijet, u koji se želio probiti…

A sada je na nama dvama red”

I kao prvi čin svoga izazova društvu, Eugene pođe na večeru kod gospođe de Nuavgen.

 

 

 

Struktura:

Struktura je dramska što pisac i sam naglašava.

Satoji se od šest poglavlja: Pansion, Dva posjeta, Ulazak u otmjeno društvo, Bježismrt, Dvije kćeri, Očeva smrt.

Književna vrsta -  Obiteljski roman.

 

Vrijeme radnje:

1819. godine do 1820. godine, početak mjeseca studenog 1819. godina.

 

 

Mjesto radnje:

Paris.

 

 

 

 

15.01.2007.

PAKAO

 

Dante Alighiere

Pakao

 

Prvo i peto pjevanje

 

Bilješke o piscu:
U Danteovom djelu odrazio se cjelokupan život medijavalnog svijeta i po Engelsvim riječima bio je on " u isti mah posljednji pjesnik srednjeg vjeka i rvi moderni pjesnik". Pisac i političar koji ljudsko djelovanje dleda u sklopu nepromjenjivih morlnih zakona. Dante je izrazio i vrijeme u kojem je živio i trajne ljudske dileme između dužnosti i osjčaja, misaonosti i akcije.

 

Mjesto radnje:
Pakao

 

Lica:
Dante Alighiere
Vegilije
Beatrice

 

Sadržaj:

 

I pjevanje
Prema Danteovu shvaćanju čovjek na pola svog života kreće na zagrobna putovanja. na početku svog putovanja pjesnik je zalutao. Susreće različite zvijeri, a od straha ne zna kuda da krene. Te zvijere koje je susreo znače oholost i lakomislenost. U pomoć pjesniku dolazi Vergilije, pjesnik koji je napisao Eneide i izbavi ga sa pogrešnog puta, a dovodi ga do vrata svetog Petra.

V pjevanje
Tako se pjesnik zajedno s Vergilijem spušta iz prvog u drugi krug, koji je bio manji ali zat o bolan, plačan i jadniji. Nailaze na velikog Minosa koji je tu postavljen da bi odredio koliko je tko grešan i gdje ga treba smjestiti tj. u koji dio pakla. Vođa pjesnika razgovara sa Minosom i ne dozvoljava mu da se mepristojno ponaša prema pjesniku. Pjesnik vidi i čuje strašne muke i patnje. Zanima ga tko su te duše što tako pate, a vođa mu govori. Tu je Kleoatra koja je bila Cezarova i Antonijeva ljubavnica. Tu su još Panis i Triston. Želja pjesnika je da razgovara sa drugim zaljubljeni dušama. Dolaze Frančeska i Paolo i ptičaju o ljubavi, a pjesnik osjeća bol zato što da je to dovelo dovde. Tada Frančeska započinje priču kada je osjetila prvu ljubav. Na kraju njezinog pričanja paolo pada od bola u nesvijest.

 

 

15.01.2007.

PATNJE MLADOG WERTERA

 

Johann Wolfgang Goethe

 

Patnje mladog Werthera

 

 

1 TEZA : BILJEŠKA O PISCU

 

        Johann Wolfganag Goethe

        Najveći Njemački pjesnik, književnik i mislilac. Rođen 28.8.1749. u Frankfurtu am Main, a umro 22.3.1832. Weimar. Potjeće iz ugledne obrazovane obitelji (otac se bavio znanošću i umjetnošću, bio je carski savjetnik)

        U djetinjstvu se susreće s francuskom književnošću. 1765. odlazi na studij prava u Leipzig. Od 1770. - 71. studira u Strassburgu. Kao pravnik - praktikant radi u Wetzlavu, a kao advokat kasnije radi u Frankfurtu.

        Djela mu zahvaćaju gotovo sve književne rodove i više znanstvnih područja, obnovitelj je lirike, drame, epa i romana. Učevjak s dubokim uvidom u strukturu prirode, simbol njemačkog klasičnog humanizma. Izvršio je golem utjecaj na cijeli europski kulturni krug.

        Napisao je: Patnje mladog Werthera; Rimske elegije; Srodne duše; Naukavanje Wilnelma Meistera; Zapadno - istočni divani i Fausta kao vrhunac njmačkog stvaranja.

 

 

 

 




 

 

 

Podatke našao: U knjizi "Patnje mladog Werthera”, izdavačko poduzeće "Vjesnik", Zagreb, 1963. godine

 

 

 

 

 

2 TEZA : KRATAK SADRŽAJ

 

        Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala majka na rješenje nasljedstva. Prigodom ladanjskog bala upoznaje Lottu. Iako, zna da je zaručena s Albertom on se u nju zaljubljuje. Kad se Albert vratio s putovanja Werther se s njim sprijateljio i svo troje provode sretne dane uživajući u bezazlenoj društvenosti i prirodnim ljepotama gradske okolice. Za Rođendan Werther dobiva jedno izdanje Homera kojeg obožava i vrpcu s Lottine haljine koju je nosila kad su se upoznali. Wertherova ljubav prema Lotti svakim danom bila je sve jača. Kako ne bi narušio sklad među zaručnicima Werther odlazi. Da bi zaboravio Lottu, on postaje tajnik kod jednog diplomanta. Našavši se u jednom visokom društvu (koje njega “pučanina” tjera iz svoje sredine) biva povrijeđen. Jasno su mu pokazivali da je nepoželjan i on podnosi ostavku. Stupa u službu kod jednog kneza, ali ju romantični mladić teško podnosi i uskoro napušta službu.

        Neuspjehom u pokušaju da nađe zadovoljstvo u poslu, povećava se ljubav prema Lotti, koja se u međuvremenu udala za Alberta. Werther se vraća u gradić u kojem je upoznao Lottu. Stanje uskoro postaje neizdrživo. Albert naslućuje Werterovu ljubav prema Lotti, a ona počinje uviđati da ni njeni osjećaji nisu tako bezazleni. Između Werthera i njegove okoline množe se nesporazumi i Lotta bi se iz te situacije htjela izvući, ali ne zna kako. Ona naređuje Wertheru da nekoliko dana ne dolazi. On razmišlja o samoubojstvu i sada izvršava svoje posljedne pripreme. Vraća se još jednom Lotti i njihove se usne prvi put sjedinjuju. Nakon trenutačnog zanosa ona se pribere i daje Wertheru do znanja da ga više ne želi vidjeti. Werther posuđuje Albertov pištolj i iste noći izvrši samoubojstvo. Njegova smrt pobuđuje opću žalost. Pokopan je na mjestu kojeg je sam odabrao, između dvije lipe na kraju posvećenog groblja. Na posljedni ga je počinak ispratila Lottina obitelj. Nosili su ga obrtnici, a svećenika nije bilo.

 

       

3 TEZA : O DJELU

 

        Djelo ima uzorke iz pišćeva života. Prijatelj Jeruzalem se ubio zbog ljubavi, taj čin ga je potako na pisanje ove knjige. Lotta možemo podjeliti na dve osobe iz Goetheova života, Charllotu i Maxa. Roman je pisan u pismima kako bi izgledao realniji i bliži svakodnevnici. Možemo ga podjeliti u dva djela. Prvi dio do njegova odlaska u grad, a drugi do njegove sahrane. Tema samoubojstva se očituje na kraju djela.

 

 

 

4. TEZA: ZAKLJUČAK

 

        Po mom mišljenju Werther je djetinjast jer ne želi prihvatiti stvarnost. Njgovo izkazivanje ljubavnih osjećaja prema Lotti liči više pozivu za pomoć nego li nadi za sretnom budućnosću. Lotta se vjenčala s ozbiljnim partnerom i tako si osigurala normalan život. Za razliku od Werthera koji je u svakoj sredini nalazio ne premostive mane koje izviru iz njegovoe ne prilagodljivosti sredini ili situacijama. Smatra da mu je jedini sretan događaj u životu bio upoznati Lottu. Ja mislim da mu je taj događaj značio upravo suprotno, propast.

        Tadašnja vjera nije mogla prihvatiti čin samoubojstva kao i neke današnje vjere. Samoubojstvo bi se moglo protumačiti kao predaja sudbini, a vjere ne slave predaje nego borbu. Tako da na njegovoj sahrani nije bilo svečenika. Ulomak: “Duhovnik ga nije ispratio.”

 

 

 

 

 

 

15.01.2007.

PJESME -VLADIMIR VIDRIĆ

 

Vladimir Vidrić

 

Pjesme

 

 

Bilješka o piscu

        Vidrić, Vladimir ( 1875.-1909. ), po zanimanju advokatski pravnik. Malo je pisao ( jedina zbirka Pjesme, 1907. ), ali je vrlo značajan i izrazit pjesnik. Po vanjskom okviru svojih motiva pjevao je najviše o prošlosti: nižu se slike iz antičkog života Egipćana, Židova, Grka, Rimljana, i iz španjolske prošlosti, prisutna je srednjovjekovna tematika, a mnogobrojne su slike pejzaža. Ali tu se kriju obilježja Vidrićeva stava: na taj način snažnije pjeva o problemima svog doba i svoje generacije. Jednostavnim izražajnim sredstvima i naglašenim slikarskim elementima izrazio je svoja napredna uvjerenja, teški problem hrvateke emigracije, klasne napetosti u društvu. Najsnažnije se dojmlju u njegovoj poeziji slike prirode i pekzaža, ugođaji životne radosti, dionizijski zanosi za ljeotu, vino, užitak.

        Vidrićeva poezija ima svoju dubinu i kvalitete po kojima je odmah dobila svoje priznanje.

 

 

 

Pjesme

 

        Vladimir Vidrić se sa svojom zbirkom pjesama Pjesme predstavlja kao pjesnik s izuzetnim osjećajem za boju. Neka pritajna bol i čežnja za idealnim doživljajem ljepote osnovna je karakteristika ovog našeg vrhunskog pjesnika

        U Vidrićevim pjesmama dolazi do izražaja nov , moderan senzibilitet, a element subjektivnog nameće se na prvo mjesto, zamjenivći tako dotadašnje lirsko stvaralaštvo koje je bilo programatske prirode, obilno zasićeno folklornim elementima i uglavnom svedeno na dvije, tri teme od kojih je najznačajnija bila rodoljubljle.

        Slobodan stih, simbolika, vanjski svijet služe Vidriću kao okvir za izražavanje subjektivnih stanja i osjćenja Vidrić je u svojim pjesmama obsjednut pesimizmom, nostalgijom, čunnosću i svim formama ljubavi, otkriva  muzikalnu vrijednost riječi, usavršava stih, osvježava metaforiku.

        Tematiku Vidrićeve poezije čine aktualni prblemi njegova vremena, a zanimljivo je da bilo koji problem iznio, uvijek njime izražava svoju ličnost.

        Česta tema pjesama jesu robovi, obespravljeni ljudi lišeni slobode i ljudskog ponosa.

-------------------------------------------------------------------------------------

 

“ Ogromna, crna. Na svijetloj provi

Vrzu se sapeti ljude i žene

I lamaju ruke i nijemo plaču

A kose im lete raspletene.

 

Stištu prsti i grče ruke,

Okovane pružaju k nebosklonu,

Sa tala se dižu i kažu i kažu,

Gdje sunce tone na stranu onu. “

                                ( Roblje )

-------------------------------------------------

        Vidrić je također pjevao o ljudskim odnosima.

-------------------------------------------------

“Da, svetac je halje skupio,

I poao je uza stube,

I nije se ni osvrnuo

Na jecaj zemaljske ljube.

Al se anđel ganuo

i rekao: -“Prečasni, stani,

I koji su mnogo ljubili,

I oni su Bogu zvani” “

                                               ( Gonzaga )

-------------------------------------------------